Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

GOLA HRABROST

Ti hodaš okolo gola“, rekla mi je jedna draga Iva kad sam na facebooku podijelila priču o dnevniku iz djetinjstva koji mi je stigao poštom nakon što je pronađen u smeću u Sisku.

Bilo je to prvi put da je netko povezao mene koja imam pomiješane osjećaje prema nagosti tijela i koja se razodjevena osjećam previše izloženo s – golotinjom. Koja kontradikcija, pomislila sam.

A onda sam dijeleći svoje priče ovdje na blogu, iskreno i neuljepšano, počela dobivati sve više komentare o tome kako sam hrabra što otvoreno i bez srama pišem o životnim temama.

Ići pričama kroz život za mene je prirodno i neophodno. No, tek nakon što sam se u knjizi „Kud si krenula?“ posve ogolila, shvatila sam koliko je ljudima potrebno vidjeti da se netko drugi to usudio (i preživio) kako bi se i sami odvažili.

Odjednom se ogoljavanje nalazilo svuda oko mene. Ja sam se ogolila, drugi su osjećali poriv da se ogole i oni, sve je bilo puno golotinje. I hrabrosti. I istine.

Hrabrost je biti gol u svojoj istini, zaključila sam.

Ali, što znači biti hrabar? Hrabrost sam povezivala s riskiranjem, s nekim junačkim činom i u tom se kontekstu nisam osjećala hrabrom.

Počela sam istraživati i čitati o hrabrosti. Pitala sam druge što je hrabrost za njih. Uvidjela sam da se hrabrost često uparuje sa strahom, kao da bez njega ne može. Bojimo se, ali se odvažimo. Ovladamo strahom. Iskoračimo u nepoznato. Izađemo iz poznatog. Vjerujemo.

Tražeći dalje, došla sam do knjige „Moć nesavršenstva“ Brene Brown koja je razlikovala hrabrost i junaštvo (koje se odnosi na riskiranje vlastitog života), a hrabrost definirala kao:

iskreno i otvoreno govoriti o tome tko jesmo, o tome što osjećamo i o svojim iskustvima (dobrim i lošim).

To je ono što ja radim, pomislila sam. Valjda me zato smatraju hrabrom.

Ali to znači biti i gol, zar ne? Iskren i otvoren u dobrom i lošem, u onome što bi tako lako moglo izazvati sram. I tako sam opet došla do – srama. Srama koji se hrani i raste od toga kad o njemu šutimo, a raspada se kad progovorimo. Kad počnemo pričati svoje priče.

S jednom drugom dragom Ivom nedavno sam razgovarala o tome kako je hrabrost kad kažemo ono što osjećamo, kad zatražimo ono što nam je potrebno.

Hrabrost je kad smo ranjivi.

A biti ranjivi nam je najteže. Bojimo se da ćemo se raspasti, da ćemo biti odbačeni, povrijeđeni, da će nam slomiti srce, da nas neće voljeti.

Neki dan sam režući lubenicu, zarezala njezinu koru i u slatkom, crvenom mesu ugledala srce. Ljubav je uvijek tu, pogotovo kad skinemo koru, napisala sam u story na Instagramu.

srce u lubenici
LJUBAV JE UVIJEK TU

Zapravo tek kad skinemo koru, zaključile smo Iva i ja u kratkom dopisivanju, kao zaključak našeg razgovora od ranije.

Kad odbacimo oklop koji nas navodno štiti, kad riskiramo i odvažimo se biti ranjivi, tada se otvorimo svemu onome što kroz neprobojan oklop ne može do nas doći. Otvorimo se tako i boli, naravno, ali dopustimo i svemu onome lijepome, onom slatkom, mekanom, crvenom i sočnom, od čega smo se također branili, da nas napokon pronađe. Počnemo se osjećati povezani i voljeni.

Samo hrabri puste glas.”

Nataša Jukić

Rekla je to Nataša Jukić, moja kolegica i partnerica u hrabrosti, u svom komentaru na još jednu moju objavu na facebooku.

S time ću danas završiti. Vi s time započnite: pustite glas.

Budite hrabri. Budite ranjivi. Ispričajte svoju priču.

Stajat ćete goli u svojoj istini i hrabrosti, ali odbačena kora vam više neće biti potrebna. Sram i strah će početi mijenjati boje, kao haljina u Disneyevoj Trnoružici,  sve dok ne postanu crveni kao – ljubav. A ljubav je uvijek tu.

Nastja

16/7/20

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Leave a Comment

KOGA PRATE PAPARAZZI?

Mama, jel tebe sad prate paparazzi“, pitala me Eva Lole nekoliko mjeseci nakon što je knjiga „Kud si krenula?“ započela svoj život među čitateljima.

„Zašto bi me pratili paparazzi“, pitala sam ju kroz smijeh.

„Pa napisala si knjigu“, odgovorila je kao da se to podrazumijeva.

Nakon ganuća njezinom ljubavlju, počela sam razmišljati kakvi su kriteriji da bi netko bio zanimljiv paparazzima i kako bi moja knjiga mogla biti materijal za praćenje.

Ona živi ludi život. Ide okolo po svijetu i čini pomake u srcima. Izaziva fizičke reakcije. Ljudi je čitaju i plaču. Potiče ih da pričaju o sebi. Besramna je: skida ljude do gola. Ali nije nametljiva. Čeka pravi trenutak, ne samo da bude pročitana kao još jedna knjiga koja će ići na neku listu, u nečiji instagram story ili na neki blog, iako i to jako voli. Ona čeka da dođe čitateljima u trenutku kada će biti spremni prepustiti se da se priča dogodi u njima.

Kao da ima dva sloja ta moja knjiga: ona je knjiga s našom obiteljskom pričom, ali u jednom trenutku ta priča prestaje biti važna i to postaje knjiga koja ima svoju priču, koja budi u ljudima da prepoznaju sebe, da se raspadnu, da se ogole, da sve maske padnu, da šminka bude razmazana, da oklopi ostanu odbačeni u kutu sobe… Da, zaista skida ljude do gola.

Kao što sam u knjizi ja skinula nas. Drugačije niti sam mogla niti sam htjela.

Biste li mi vjerovali da nisam tako iskreno stala pred vas?

Da sam se sramila naše priče i uljepšavala je u nadi da će vam se tako više svidjeti, bi li vam se uistinu više svidjela?

Kad znate da ja ništa ne skrivam, znate da se i vi možete prestati skrivati.

Kad vi meni vjerujete, znate da ću i ja vjerovati vama onda kad vi odlučite ispričati svoju priču, a dovoljno je da vam jedna osoba vjeruje.

Ova knjiga je poziv: da iznesete ono čega se sramite, ono što vam je bolno, ono što ste odlučili ostaviti lijepo potisnuto.

To ne mora imati veze s bolešću. Svatko od nas ima jedno takvo mjesto u sebi.

Svatko od nas ima priču. A znate već:

Prije par mjeseci sam kod Kristiana Novaka pročitala kako je „Ciganin, ali najljepši“ još jednom dobio BOOKtigu – nagradu čiji me koncept oduševio jer dobitniku uručuje primjerak njegove knjige, one koja je bila najčitanija u knjižnicama Istarske županije, ispisan osvrtima čitatelja.

Inspirirana tom nagradom i stotinama poticajnih poruka koje sam dobila od svojih čitatelja, odlučila sam u svoj primjerak knjige, onaj koji sam si poklonila kad je knjiga došla iz tiskare, sama ispisati sve te dojmove koji će mi uvijek služiti da znam da je vrijedilo.

Jedan od njih, sigurno će biti ovaj:

Plačem u sobi potpuno gola. Gola u istini koju sam tako dugo u sebi skrivala. Jer je bila toliko bolna.
Dira me jer si stavila ogledalo ispred mene i nema skrivanja, nema bježanja. Tu je gola istina. I ono što mi preostaje je da ne nastavim po starom nego da, baš kao i ti, preuzmem odgovornost za svoj život.

-Martina, nakon čitanja “Kud si krenula?”

Ima Eva Lole pravo, paprazzi bi trebali pratiti ljude koji sa svojom istinom, kakva god da je, hodaju po svijetu, neustrašivo i bez srama.

Od lažnih prikazivanja koja bude zavist i grizodušje, nemamo baš koristi.

Ali ono što želimo promijeniti, trebamo mijenjati u sebi, ne u svijetu oko sebe. Nije nam svijet kriv. Mi smo ti koji preuzimamo odgovornost za svoj život. Mi smo ti koji biramo što pratimo, čime hranimo svoju dušu, kroz što se vrednujemo.

Vi ste moji paparazzi.

Hvala vam što birate pratiti i mene i knjigu.  

Ona me gura da budem svugdje, da bih došla do vas: na blogu, na fejsu, instagramu ili u vašem elektronskom sandučiću.

Predstavljam knjigu koja ima misiju: potaknuti vas na put na kojem ćete živjeti svoje potencijale. Biti životni vodič, kao što je rekla divna Nives.

Ne mogu to raditi skrivena u svojoj sobi, moram iskoračiti.

Nastja

5/6/20

Za naslovnu fotku mogu zahvaliti Jaši Jarecu.

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Leave a Comment

POTRESNI KRUG

Na neki način, bila sam spremna.

Ne na onaj intuitivan, slutnjom ispunjen način, iako bih, gledajući unatrag mogla pronaći i te naznake. Bilo je i ranije nenajavljenih udara u mom životu. Moguće da su me pripremili za, ovaj put, elementarnu nepogodu koja nas je potresla: bila sam u stanju brzo reagirati, bistro razmišljati i donijeti nekoliko važnih odluka.

Prizor pisaće mašine koja je s police kraj kreveta završila na mom jastuku u pretresenoj spavaćoj sobi, proganjala me danima i izazivala nelagodu u trbuhu. Kao nakon pljačke uneređen stan u meni je izazivao očaj. Mješavina mirisa razlivenog maslinovog ulja i balzamičnog octa zauvijek će me podsjećati na jutro kad sam se, kao opljačkana i prevarena, prestala osjećati sigurno na mjestu na kojem sam do tad mislila da sam zaštićena – u svom domu.  

Pitanja o razlogu i smislu su me tjerala iz tijela. Anksioznost me u tijelo vraćala.

Nemoć, strah i neizvjesnost su mi zamaglili sliku pa, iako sklona uvidima, u prvi tren nisam vidjela da značajne razlike u odnosu na te ranije udare nije bilo – i ovaj je došao neočekivano, izbacio me iz privida sigurnosti i od mene je tražio promjenu.

Nije prvi put da sam čula da su istine relativne i da svatko ima svoju, ali Marie Forleo (koju volim citirati) je jako dobro rekla to isto:

Nije važno što je istina, nego ono u što vjerujemo.
– Marie Forleo

Ja sam vjerovala da sam ostankom u svom sigurnom domu – sigurna.

Vjerovala sam u još štošta toga. Kao, recimo, da mi treba sve ono što volim: pogled na katedralu dok tipkam novu knjigu, desetominutna šetnja od škole do ureda za vrijeme koje u glavi izrađujem fotografije omiljenih prizora centra grada, ranojutarnja nabavka svježeg voća i povrća petkom na Dolcu, svježe cvijeće kraj inspirativnih poruka, samoća i tišina za stvaranje, sve one stvari koje čine moj dom mojim: knjige, bilježnice, olovke, kuharice, slike, uspomene s putovanja, premali i prepuni ormari i police, svijeće, fotografije, vaze…

Vjerovala sam da je katedrala, koju vidim svako jutro kad dignem rolete, dio najljepše slike koju mogu zamisliti, slike mog Zagreba.

Gotovo ništa drugo meni Zagreb nije ni bio nego centar grada koji je postao zamjena jednom drugom centru, centru iz kojeg sam, uvidjet ću to nekoliko dana kasnije – pobjegla. 

Reagirat ćemo na ono u što vjerujemo, rekla je dalje Marie Forleo, a ja mogu potvrditi da je to istina.

Dok sam iz svog neoštećenog, ali ranjivog i ranjenog stana, dan nakon potresa ugledala slomljen vrh katedrale, nešto se u meni slomilo. Ni ja ni katedrala više nismo bile iste. Plakala sam zbog obje.

I ovaj će udar tražiti promjenu, ovaj put ne samo moju, mogla sam već tad vidjeti.

Ali trebalo mi je prvo da se prepustim reakciji; upravo mi je bilo uzdrmano sve ono u što vjerujem da predstavlja moj život.

Sudar mojih vjerovanja i realnosti činio mi se jači od dodira tektonskih ploča, a moje je tijelo vibriralo znatno duže nego što je vibriralo tlo.

Svi smo nešto izgubili u ovom potresu, pomislila sam dok sam čitala i slušala tuđe priče, iskustva, oštećenja, tuge i strahove.

Jesmo li svi nešto i dobili, nisam se usudila pitati.

Svoj sadašnji život koji toliko volim izgradila sam na nestabilnim temeljima, to je ono što sam ja naučila.

Temelj, ono što je bitno, ono na čemu se nešto zasniva, ono na čemu se dalje gradi i na čemu sve počiva nije razrušeni centar grada kojeg sam ludo zavoljela. Ono na čemu ću dalje graditi počiva u onoj meni koja je još uvijek ovdje.

Sve svoje nosim sa sobom, ispisala sam na latinskom na stotine papirića koje sam lijepila na vidljiva mjesta kako nikad ne bih zaboravila, a ipak se toga, sve do sad, nisam sjetila.

Sve svoje zaista nosimo sa sobom, sve dok imamo sebe za nositi.

Prije nego što se vratim u svoj dom, morala sam napraviti jedan krug. Kad taj obilazak, na koji me potres pogurnuo, završi, vjerujem da ću još i pisati i pričati o njemu. Obišla sam ključna mjesta na kojima sam gradila sebe i putem sam ojačala temelje. Pogledala sam, ta raznim bojama obojana, polja kao da su na ploči Monopoly-a i tek sam sad vidjela njihovu stvarnu vrijednost.

Doma, u svoj stan s pogledom na oštećenu katedralu, vratit ću se izmijenjena ovim iskustvom, još malo spremnija za neki novi udar i puno svjesnija koliko mi malo treba i koliko puno imam samim tim što postojim.

Nastja

9.4.2020

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Leave a Comment

ČAROBNO POSEZANJE

Od kad je knjiga „Kud si krenula“ krenula u život, počela sam dobivati veliku količinu podrške. Dolazila je u raznim oblicima i iz različitih izvora i svaki put me dirnula do suza.

Iako sam ispočetka bila zatečena, počela sam vjerovati da je istina ono o čemu su govorili drugi: kad se nečemu predaš, pokrene se Proviđenjedjelovanje božanskog bića koje kao da šalje pomoć za koju ni ne sanjamo da bismo ju mogli dobiti.

Počela sam se prepuštati; s uzbuđenjem sam iščekivala što će se sljedeće dogoditi.  Svjesna koliko sam blagoslovljena, duboko sam zahvaljivala na dobivenom.

Upoznala sam novu dimenziju čarobnog.

A onda sam, gotovo istovremeno kad mi se zablokiralo nalivpero, spoznala da postoji u meni komadić zapetljanog čvora koji kao da neumorno putuje po mome tijelu i ne da mi mira. Možda sam se počela prepuštati, ali taj zapetljaj mi nije dao da se opustim.

Kad god bi nastupio trenutak tišine, kad mi ono vrhovno biće ne bi poslalo (vrlo direktnu) podršku, preplavljivala me panika i nisam se prestajala pitati što bih ja sad trebala. Osim vjerovati.

Povjerenje u viši plan je moja tema, ali ono od mene nije tražilo ništa – osim strpljenja i vjere.

Ono što je od mene tražilo akciju, bilo je – posezanje.

Definicija riječi posegnuti:

1. (za čim) mašiti se čega, pružiti (ruku) da se što uzme

2. (za kim, za čim) pokušati steći, zadobiti, dobiti koga ili što.

Posegnuti. Pružiti ruku da se nešto uzme.

Slika koju sam vidjela na terapiji kod Tihane: kako ne mogu pružiti ruku jer se grčevito držim za ono što imam, urezala mi se toliko duboko i danima me gnjavila:  razmišljala sam o svemu za čime u životu nisam posegnula, o svemu za što nisam vjerovala da toga ima još, pa i o tome u što ni danas, zapravo, ne vjerujem.  

Uvijek ima još, kad je riječ o novcu, ljubavi i kreativnosti.

– Marie Forleo

Tako nekako je rekla Marie Forleo, a meni se učinilo kao da je lijepo rekla nešto tako očito. Ali onda mi je ono mudro biće što brine o meni poslalo zgodan izazov.

Jedne večeri, u vrijeme zagrebačkog Adventa, dok sam hodala kući iz Lisinskog, vidjela sam novčanicu od tisuću kuna na tlu ispred HNK. Dok sam prolazila pokraj nje, prva pomisao mi je bila da je lažna. Kad sam već prošla, zastala sam, razmišljajući da bih ju, unatoč tome, mogla podignuti, ali do tad su me već sustizala dvojica turista koje sam ranije prestigla i ja sam – nastavila dalje. Oni su, bez razmišljanja, uzeli novčanicu i nešto uzbuđeno pričali na meni nerazumljivom jeziku. Nastavila sam ići kući, ljuta na sebe zbog toga što nisam mogla napraviti radnju koju svakodnevno, često nesvjesno radim – nisam mogla posegnuti. Objašnjavala sam si da su novci ionako bili namijenjeni njima jer bi ih oni prvi spazili, da ih nisam prestigla; tješila sam se da je novčanica bila lažna, ali osim što nisam povjerovala da je to pravih tisuću kuna, činjenica je da nisam vjerovala ni  Marie Forleo.

Je li izvor novca, ljubavi i kreativnosti zaista nepresušan?

Vjerujem li da uvijek ima još, za mene?

Nikad neću saznati je li fatalna novčanica bila prava, ali sam, ne posegnuvši za njom, saznala nešto o sebi: nisam uzela novac koji sam našla na cesti zato što, osim što ne vjerujem da novac pada s neba, vjerujem da – ja to ne smijem uzeti jer mi ne pripada. Ostavivši novčanicu turistima koji će, moguće, dugo pamtiti Advent u Zagrebu, ja sam dobila nešto puno vrednije: jasnu sliku svog odnosa prema novcu.

Ja to ne smijem uzeti. Meni to ne pripada.

Imat ću posla s ovim uvidom, to mi je odmah bilo jasno, ali bila sam beskrajno zahvalna što sam ga dobila.

Dok nešto samo dolazi k meni, lakše prihvaćam, tako sam mislila. Ispalo je da još uvijek nisam spremna prihvatiti da je moguće da mi samo tako dolazi. Ako zaslužim, tek onda mi (možda) pripada.

Pružiti ruku mi nije teško samo prema novcu koji je „pao s neba“. Posegnuti za bilo čim ili kim mi nije lako, jer se bojim da ću biti odbačena, da tamo za mene neće biti ničega ili nikoga.  

Kako me ta spoznaja ne bi paralizirala, počela sam vježbati posezanje. Još uvijek u grču i sa strahom, ali pomalo tražim pomoć i molim za podršku. Nije mi lako. Iz interakcije s drugima, saznala sam da nije ni njima.

Ali počela sam vjerovati Juliji Cameron koja je rekla da ono što možemo sami uvijek i trebamo učiniti sami (jer tada dobijemo duplo, kao nagradu), ali za ono što ne možemo sami, trebamo zatražiti pomoć. Razlikovanje toga je tema za sebe, ali suština je u tome da posezanje ne mora biti strašno.

Pružiti ruku, a da nas dočeka druga ruka, čarobnije je nego pronaći tisuću kuna na cesti.

U to vjerujem iz dubine svoga bića.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Leave a Comment

Kud sad?

Nisam htjela skinuti šminku prije spavanja, prvi put u životu. Dajana me tako lijepo našminkala, večer je bila čarobna, željela sam još malo produžiti magičnost tog trenutka. Na kraju sam oprala lice, a ostavila sam našminkane oči. Tek sam kasnije shvatila da sam to napravila najviše zato da se ne rasplačem. Nemam ništa protiv plakanja, štoviše, stalno ga zagovaram, ali tada mi je bilo bitno da ostanem u svim tim intenzivnim emocijama, bojala sam se da bi ih plakanje raspršilo.

Bila je to večer nakon sisačke promocije knjige „ Kud si krenula?“, druge promocije moje prve knjige, večer nakon koje sam se počela intenzivno pitati – kud sad?

Na promocijama sam, i na onoj u Zagrebu i onoj u svom rodnom Sisku, spomenula didinu rečenicu o kojoj sam pisala večer uoči njegove smrti.

Ispričala sam prisutnima kako je moj dida za vrijeme svog umiranja, dok je vrijeme provodio između ovog i onog svijeta, u jednom trenutku rekao baki:

Reci Nastji da ne ide uzbrdo.

Tad nisam razumjela tu rečenicu, ali sam osjećala da će biti značajna. Postala je jedna od najcitiranijih rečenica s promocija. Probijala se u posvete, u postove, u storye, odjednom je bila glasna i bila je svugdje. Zamišljala sam didu kako se smješka odozgo, zadovoljan.

Napokon sam dopustila svojoj lavovskoj prirodi da iziđe u prvi plan, pa su i prvi javni govori u mom životu prošli iznad svih očekivanja.

Bila sam preplavljena intenzitetom emocija, ja stakleno dijete koje su odjednom svi vidjeli i sviđalo mi se kako se osjećam.

Andrea Šipuš

Bojala sam se da ću nakon ponoći, kad skinem šminku, kao Pepeljuga ostati bez svoje čarolije.

Ujutro sam gledala u svoje još uvijek našminkane oči i rekla sam sama sebi: „ Pa ti ne vjeruješ! Ne mora biti teže da bi više vrijedilo, rekla si im. Mi stvarno ne moramo ići uzbrdo, ponavljala si. A gledaj se sada, preispituješ se, strahuješ. Ne moraš ganjati čaroliju okolo, budi tu gdje jesi.

Mislila sam da napisati našu obiteljsku priču, tako iskreno i ogoljeno, znači preuzeti odgovornost. Kad izdam knjigu, napokon ću postati spisateljica, govorila sam si.

To je, unatoč zahtjevnim trenutcima, bio lakši dio.

Biti spisateljica, stajati iza knjige (sve i da želim, ona mi ne da da budem ispred nje), govoriti o njoj pred drugima bez srama, otkriti da je moja vlastita svrha pričati priče, ali i širiti ideju da je svačija priča važna i širiti svijest o postojanju staklene djece… sve su to postali dijelovi moje osobne odgovornosti koji su iscrtali moj put nakon što sam postala ta dugo iščekivana spisateljica. Izdržati, biti u tome, ostati, ne postati, činilo mi se to previše. Imati vjere, ah, tek to!

Kad se ustreptala energija malo smirila, kad je moje tijelo prestalo titrati, ostala sam sama u tišini. Na prvu se činilo kao da je sve ostalo nepromijenjeno, a više ništa nije bilo isto.  

Knjiga je krenula u svoj život, svojim putem, a ja sam (joj) samo trebala vjerovati.

Njoj ide dobro. Toliko dobro da me ispituju tko joj radi pr, traže me savjete, a ja nemam konkretan odgovor. Ona to radi sama.

To je snaga njezine priče. Ljudi su željni iskrenih priča s kojima se mogu poistovjetiti. Žele se prepoznati, žele znati da nisu usamljeni i žele, najviše žele ono što želim i ja – da jedni drugima pričamo priče. Žele da se skriveno otkrije, da se prestanu sramiti bolesti, neuspjelih odnosa, pukotina svog srca.

Kad ispričamo drugome svoju priču, kad pričamo jedni drugima, umjesto o drugima, može se dogoditi čaroban trenutak u kojem shvatimo isto ono što je shvatila i moja osmogodišnja kćer:

Dominik Karaula

Ne možeš pogledati nekoga u oči, a da on istovremeno ne pogleda tebe.

Pričajući svoje priče otkrivamo nove istine o sebi ili započinjemo proces iscjeljivanja ili napokon pogledamo uzbrdicu kojom smo uporno išli i obećamo si da nećemo više ići uzbrdo, jer sad znamo da samim tim naš put ne vrijedi više.

Ova knjiga to sve zna. Ona se ne boji za sebe. Ne srami se, hvali se, otvoreno i direktno komunicira, poziva, privlači, potiče na razgovor nakon čitanja.

Ne brine se što nekome sa strane može izgledati kao da je uspjela preko noći. Ona jedina zna koliko je noći trpjela neispričana, skrivana, neprihvaćena… Njoj nisu važne priče koje pričaju o njoj, nego one koje su ispričane zbog nje.

Udružila se sa silom iz Svemira, s Izvorom svega, sa Stvoriteljem, zovite To kako želite i kroz moje nalivpero piše čudesne posvete. Ljudima koje nije upoznala piše njihove istine.

A ja?

Gledam se danas u ogledalo, nenašminkanu i tražim promjene na svom licu. Čudim se što ih nema, osjećam se skroz izmijenjena, a gle, to se uopće ne vidi. Osobna transformacija koji mi se s knjigom dogodila vidljiva je samo u prištićima na bradi, kroz njih su neke unutarnje nečistoće pohitale van.

Rea, koja je svojim osvrtom na knjigu po svemu posula čarobnog praha, rekla mi je jučer da sam izvor radosti. Koliko god to bilo milozvučno, potaknulo me na pitanje: jesam li, bez šminke i bez čarolije knjige, izvor radosti sama sebi?

Dajem li si dozvolu da život smije biti sve ovo što mi se trenutno događa, mogu li izdržati u neprekidnom intenzivnom komuniciranju, ustajem li bez grižnje savjesti što sam spavala duže nego što sam planirala i što sam tako preskočila neke jutarnje rituale, mogu li prepustiti kontrolu Drugome i pripremati se za svako predstojeće predstavljanje knjige onako kako dolazi, a ne mjesec dana unaprijed kako sam (se) naučila?

Je li ovo kud sam sad krenula izvor radosti meni samoj?

Itekako je, na to mogu odgovoriti bez razmišljanja.

Doduše, još uvijek svako jutro sama sebi i didi moram dati tiho obećanje da taj dan neću ići uzbrdo, ali život se i događa dan po dan, barem ovdje u podnožju. A tu kanim i ostati.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Leave a Comment

Imala sam devet godina kad se na mom radnom stolu našlo jedno nalivpero. Iako se ne sjećam kako je ondje dospjelo, danas vjerujem da je došlo kao što sve važne poruke do mene dolaze – bez mogućnosti da im uđeš trag i sasvim neplanirano.

Neplanirano se voli prikazivati kao slučajno. Kad mislimo da je nešto slučajno, lakše se tome prepustimo jer ispada da nismo morali donijeti odluku. Kasnije uvijek iznova otkrijemo da je slučajno zapravo druga riječ za suđeno. Nismo to namjeravali, nismo ni uplanirali, ali evo, sad kad je tu, što možemo.

Ništa drugačije nije bilo ni s mojim nalivperom. Kad je već bilo ondje, krenula sam istraživati kamo me može odvesti. Odvelo me u svijet pisanja koji mi je tada bio nov i koji me kao što bi i svako dijete, prirodnog zaljubljenika u novo, uvukao u svoje šarenilo. Istrgnula sam stranice iz bilježnice koja se nalazila na stolu i počela sam pisati detektivski roman. Napisala sam još nekoliko romana, dramu, kratke priče, stotine pjesama, osmislila sam nekoliko scenarija za koje sam bila uvjerena da će dobiti Oscara i bila sam urednica najboljeg časopisa za mlade koji smo čitale samo moja sestra i ja.

Kažu da naši odabiri prilikom igranja u ranom djetinjstvu mogu pokazati kakve ćemo interese kasnije razviti i da mogu utjecati na naš odrasli život.

Nalivpero, olovke u boji, pisaća mašina, tastatura kompjutera…što god je moglo poslužiti da iz mene izvuče riječi, bilo je moja omiljena igračka. Na pitanje što želim biti kad odrastem, uvijek sam, bez premišljanja, odgovarala glasno: spisateljica.

Pisala sam sumanuto, kao da mi o tome ovisi idući udah. Maštala sam o naslovnici svoje prve knjige i djetetu koje će ju, za vrijeme praznika, čitati do dugo u noć, kao što sam ja čitala svoje omiljene autore.

A onda se moja sestra razboljela od muliptle skleroze i svijet koji mi se nekada činio beskrajnim, postajao je sve manji, sve dok se nije sveo na prostor minijaturan kao pješčanik u koji sam zajedno sa svojim snovima, planovima i suđenim slučajnostima, zakopala i samu sebe. Mi odavdje ne idemo, mogla sam reći da sam se usudila govoriti.

Ali postala sam stakleno dijete koje je odrastalo s osjećajem krivnje i srama; zdrava djeca često ne znaju drugačije u prisustvu bolesti sestre ili brata, i nisam se usudila skretati pažnju na sebe.

Trudila sam se biti nevidljiva. Pisala sam još samo ljubavne pjesme dečku kojeg sam voljela, bez da je on to znao i potajno sam plakala zbog onog djeteta koje nikada neće pročitati moju knjigu.

Mojoj kreativnosti, toj gladnoj zvjerki, to se nije svidjelo. Bockala me s raznim idejama, gurala me naprijed u trenutcima sestrinih remisija, dala mi je još nekoliko šansi koje nikad nisam iskoristila u potpunosti, a onda se jako razljutila i poslala mi je poruku preko posebnog glasnika. Evo i tebi jedna multipla, kao da je rekla.

Kad sam ja dobila istu dijagnozu od koje je bolovala moja sestra, shvatila sam to kao poziv na preuzimanje odgovornosti.

U ovo vrijeme prošle godine do mene je, spletom okolnosti pomno izrežiranih da izgledaju kao slučajnosti, došla informacija o Žaninom mentorship programu.

Baš kad sam poželjela neki proces koji bi zadovoljio moju neofiliju, eto Žaninog teksta o tome kako da napišemo knjigu uz njezinu pomoć. U svijetu instant rješenja, proces od devet mjeseci koji je Žana nudila, činio mi se kao ono što sam priželjkivala.

Žanina nježna nemilosrdnost mi nije dala da uzmaknem.

Pisac se postaje pisanjem, Žana je rekla, a ja sam si to nalijepila na post it, da me svakodnevno upozorava na tu istinu.

Provele smo kreativnu rehabilitaciju. Zamislite to kao da svoju kreativnost pošaljete na terapiju u toplice: mora puno vježbati, ali ju masiraju, mažu blatom i dobro hrane.

Počela sam ustajati u 5:45 da bih stigla pisati jutarnje stranice, meditirati, vježbati, razmišljati o novim idejama dok ne bi zvonio sat za Evino ustajanje za školu.

U jednom telefonskom razgovoru sa Žanom, između priča o životu u Indiji, zimi u Zagrebu i jutarnjim stranicama, provukla se jedna ideja. Nakon što smo ju isprevrtale i testirale njenu ozbiljnost, počela je osvajati neispisane stranice novog dokumenta i riječ po riječ pretvorila se u priču koju želim ispisati i podijeliti.

Danas, ni godinu dana kasnije, idem izabrati papir za njezino tiskanje.

Zove se Kud si krenula? i uskoro će dobiti svoje korice.

Prošlo je dvadeset šest godina od onog nalivpera. Prošlo je puno vremena od kad sam govorila da ću biti spisateljica i previše vremena od kad sam prestala to govoriti.

Kad sam bila spremna, dobila sam Žanu.

To je bilo u vrijeme kad sam shvatila da postoje stvari u životu koje jednostavno ne znamo sami. Zatražiti tada pomoć i podršku je oslobađajuće, ne poražavajuće, za to jamčim.

Odgovornost najčešće preuzmemo onda kad odlučimo sami kreirati svoj život. Znam da to može zvučati kao parola s jumbo plakata, ali istina je često dosadno uporna.

O onome kako sam ja to uspjela, napisala sam knjigu.

Iako je to neuljepšana priča o transformaciji moje obitelji kroz bolest, vjerujem da će vas ohrabriti da prestanete čekati da vas netko drugi spasi. To, zapravo, znači preuzeti odgovornost.

Najpopularnije istine su one jednostavne.

Voljela bih kad bi bilo dovoljno da vam kažem da ne morate čekati bolest da biste provjerili idete li dobrim putem, ali znam da to tako ne funkcionira.

Ipak se nadam da će vas knjiga koju sam napisala potaknuti da donesete odluke koje čekaju da se prestanete bojati.

Nastja,

spisateljica

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

 

 

1 Comment

POZITIVNO PREPLAVLJIVANJE

Kad sam Evu Lole dovodila u vrtić, umornu, malu i ponekad osjetljivu, njena ekipa bi u to vrijeme doručkovala za stolom i onaj koji bi ju prvi spazio bi ju oduševljeno zazvao, čemu bi se pridružili i ostali. Ponekad bi čak i ustali i, kao pravi navijači, ujednačeno izvikivali njeno ime, a ona bi se, tako preplavljena, smijala i onda kad joj nije bilo do smijanja.

 

Prepričavala sam tu priču puno puta, uvijek u želji da nekoga zarazim s idejom da to počne primjenjivati u svom odraslom životu.

Zamislite da ulazite u ured, a oni koji su već tamo vas dočekaju s oduševljenim poklicima. Kako biste se osjećali? Sve ono što vas eventualno muči bi, barem na trenutak, bilo zamijenjeno osjećajem pripadnosti. Svi želimo pripadati, želimo da nas vide, želimo biti vrijedni, a pozitivno preplavljivanje nas vodi pred sama vrata tog svijeta.

Pozitivno preplavljivanje sam otkrila u knjizi o roditeljstvu: „Kako pružiti ljubav koja iscjeljuje“. To je vježba koja je zamišljena  tako da roditelj posjedne dijete i potom hoda oko djetetove stolice glasno izvikujući sve predivne stvari o djetetu koje mu padaju na pamet. Nije to paušalno hvaljenje koje neosnovano bilda ego, nego isticanje svih stvarnih, predivnih osobina koje dijete ima.

 

Slično onome što su jutrima radili Evini prijatelji iz vrtića. Djeca su kreirana tako da budu otvorena za sve ono što mi kasnije moramo iznova otkrivati. A čak i kad otkrijemo, često trebamo uložiti puno snage da svladamo otpor koji nas drži dalje od toga da se u otkriveno upustimo, da u to umočimo prste kao u pekmez ili kao žlicu u teglicu Nutelle.

 

Iako znamo da nije bolje, nekako je lakše biti negativan, nervozan, mizeran, imati čemu prigovarati i na što se žaliti.

Zamislite dan u kojem ste toliko pozitivno preplavljeni, da vas svakodnevne sitnice ne grizu kao ni komarci kad se našpricate Autanom.

 

Što biste sa svim tim slobodnim vremenom koje niste potrošili u pričanju o onome što ne možete promijeniti? Pada mi napamet: mogli biste vi nekog drugog pozitivno preplaviti.

I da vam kažem, to ne treba biti rezervirano samo za djecu.

U knjizi predlažu da to rade i  partneri međusobno. Možete li zamisliti kakve bismo divne zajednice imali kad bismo se tako preplavljivali?

Kao nepopravljivi optimist, maštam da je svijet mjesto gdje se svi stalno hvale, govore si lijepe stvari, navijaju jedni za druge…

Naučena da promjena kreće od onog jednog koji se usudio nešto napraviti, često znam preplavljivati ljude preko društvenih mreža.

Kad se s nečim oduševim, to uvijek na neki način podržim. Ponekad samo s komentarom, a u posebnim slučajevima i s porukom oduševljenja koja nepripremljenog primatelja sigurno zatekne. To me dovede do ljudi s kojima razvijem odnos  podrške i međusobnog preplavljivanja, ali i do onih koji mi nikada ništa ne odgovore. Ja se tada ne osjećam loše jer znam da sam toj osobi bar prenijela dobru energiju.

Neke ljude pozitivno preplavljivanje zatekne jer nisu naučeni primati.

To nije ništa neobično. U knjizi kažu da dijete ispočetka može biti nepovjerljivo ili zbunjeno jer treba izvjesnog vremena da se naviknemo da nas netko jako hvali.

 

Možda je sigurnije biti nepovjerljiv, ne vjerovati komplimentima, zatvoriti se od pohvala i luđakinja poput mene koje idu okolo i govore stvari poput: tvoji su roditelji sigurno ponosni na tebe ili napisao si predivnu priču… Ali tako se zatvaramo od svih divnih, magičnih stvari koje nam se mogu dogoditi u obično popodne.

Ja sam, evo, neki dan srela nepoznatu ženu na ulici koja me izgrlila i izljubila dok je govorila da je baš mislila na mene, a kad je shvatila da me zamijenila s nekim drugim i da se nas dvije uopće ne poznajemo, potpuno se zbunila i počela mi se ispričavati. Rekla sam joj da mi se ne ispričava, da se ništa loše nije dogodilo, nasmijale smo se i nastavile kratko pričati o temama koje mi je najavila u zagrljaju. Rastale smo se nasmijane i bolje raspoložene, a ja sam s tom pričom razveselila još nekoliko ljudi.

Što je najlošije što se može dogoditi ako nekoga izgrliš, čak i ako ga ne poznaješ?

Sjetite se Svjetskog prvenstva prošlog ljeta. Ljudi su stajali u zakrčenim ulicama i trubili radosno umjesto nervozno, izlazili iz auti i grlili se, cijela država je bila pozitivno preplavljena…

Što smo time dobili? Pa, jedno kratko vrijeme nam ništa nije bilo teško i mislili smo da je sve moguće.  To mi se čini skroz dovoljno. A vama?

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

4 komentara

RECI MI KAKO JEDEŠ

Znate li teoriju o 10.000 sati koju Malcolm Gladwell spominje u svojoj knjizi Izvan prosjeka? Ona se svodi na matematiku: potrebno je 10.000 sati vježbe da bismo u nečemu postali eksperti. To znači da ako nešto dovoljno dugo ponavljamo, ispravljajući pogreške koje pritom činimo, to nam postaje prirodno i lako.

U mom slučaju, to se odnosi na kuhanje. Zato što sam uložila sate i sate u kuhanje, ono mi ide lakše nego nekima (iako mi se, ovako bez računanja, čini da još nisam došla do te magične brojke koja bi me učinila stručnjakom).

Teško da bi išta što izaziva frustraciju uopće moglo trajati toliko dugo, zato je za uspješnost ove formule potrebno da se radi o onome prema čemu gajimo strast.

O korijenima svoje strasti prema hrani sam već pisala, misleći da sam rekla sve što o toj temi imam za reći, ali istina je da hrana i ja imamo odnos u kojem me ona često pogurne do ruba vlastitih granica i potakne da pređem preko, da proširim vidike, otvorim se za nove spoznaje i prepustim se iskustvima koja me ondje čekaju.

Tako mi je došao i detoks.

Na detoks se nismo odlučili zato što je Ilja Iljič Mečnikov, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, otkrio da su prijevremeno starenje i bolesti posljedica nakupljanja toksina u debelom crijevu, nego zato što sam u jednom trenutku shvatila da od kad sam počela piti kavu nije prošao niti jedan dan da nisam popila barem jednu šalicu. Ne samo da sam po teoriji 10.000 sati postala stručnjak u ispijanju kave, nego sam provela pola života na stimulansu.

Kako to kod mene obično ide, uvid je popratio poziv na akciju koji se nalazio u knjizi Dunje Gulin koju smo dobili na poklon, a koja je praktični vodič s uputama i receptima za tri tjedna prirodnog detoksa.

Izdržali smo sva tri tjedna na dva tekuća i jednom krutom obroku, učvrstili smo svoj odnos kojeg smo testirali s odvikavanjem od stimulansa, gladi i izbacivanjem toksina iz tijela i shvatili smo da biti zajedno znači biti zajedno u svemu, pa i u detoksu.

Ali ono najvažnije što sam ja, ovisnica o uvidima, dobila nisu bili (samo) osjećaj snage, blistavost kože, bistar pogled, čist ten i prohodni sinusi, nego spoznaja  o vlastitom odnosu prema hrani za koji sam površno mislila da je jednostran i da se sastoji u mom obožavanju hrane. Trebala su mi ta tri tjedna povremene gladi, točno određenih obroka i ekstremnog čišćenja, da bih bistre glave bolje vidjela ono što sam dugo propuštala: ne volim samo ja hranu – hrana voli mene i često ona ima kontrolu nada mnom.

Hrana treba biti gorivo za tijelo koje nama služi, kuhanje treba biti manifestacija kreativnosti, a jedenje okupljanje za stolom i radost, ali je li baš uvijek tako?

Neke mogu otvoreno čak pitati i – je li ikad tako?

Za vrijeme mog detoksa nije patilo moje tijelo. Tijelo se odmaralo od konstantnog probavljivanja, čistilo od toksina, odmaralo i uživalo. Patila je glava. Glad i potreba za hranom su bili u glavi koja je ludovala.

Znate da tijelo radi i kad je čovjek u stanju kome, bez svijesti. Moramo li se posebno uvjeravati da ono ima svoju unutarnju mudrost i način funkcioniranja koji nam signalizira kad nešto nije u redu? Ja često volim ponavljati Dahlkeovu predivnu teoriju da su tjelesni simptomi način na koji naša duša razgovara s nama.

Tijelo nam vrlo jasno kaže kad je gladno i ako utišamo buku u glavi, jasno ćemo čuti poruku: Sad jedi, sad je vrijeme.

Naučeni smo brzo utažiti glad, kao da je osjećaj gladi nagovještaj smrti. Puno toga nam je dostupno, pa često posežemo za onim što će najbrže ušutkati glad. Jedenje postaje kompulzivno. Mislimo da moramo jesti čak i onda kad nismo stvarno gladni. Gotovo smo uvijek gladni, možete reći, ali kad pomno analiziramo osjećaj gladi, često nas odvede do istine da smo gladni onoga čega u hrani uopće nema.

Ja oduvijek mislim da čovjek može jesti svu hranu (od koje se osjeća dobro), ako jede normalno, ali često sam u životu u to prestajala vjerovati.

Restrikcije u nama izazivaju osjećaj krivnje koji ne može biti dobra baza ni za jedan odnos, pa tako ni za odnos s hranom. Ako neku hranu označavamo kao dobru ili lošu, hrani prepuštamo kontrolu nad nama. Energiju koju bismo mogli uložiti u neka druga polja svog života, neprestano i bespotrebno ulažemo u ono što treba služiti nama i postajemo opsjednuti. Ja sam još u osnovnoj školi krenula s kategoriziranjem hrane kao dobre (one koja je zdrava i koja mi nije uvijek na wish listi) i one koja je loša (koju toliko želim, a znam da nije dobra za mene jer ću se od nje udebljati) i znala sam si priuštiti  subotnji luksuz koji se sastojao u tome da samo subotom jedem čips.

Ograničavanja se nisam riješila ni danas, ali sam sad spremnija vjerovati u to da ako jedeš svjesno, možeš jesti sve.

Detoks je ekstreman način jedenja zbog čega i traje ograničeno vrijeme. Njegova ideja nije mršavljenje nego čišćenje organizma, kao kad kod generalke naših domova očistimo stan ili kuću od poda do stropa. Ono za što je detoks odličan je da posluži u mijenjanju našeg pogleda na hranu i glad, a onda i jedenje.

Ne morate biti na detoksu da biste počeli jesti svjesno. Dovoljno je da uguglate značenje riječi glad. Shvatit ćete da se ona manifestira fizički.

Svjesno jedenje počinje s prepoznavanjem osjećaja gladi. Trebamo jesti onda kad smo zaista gladni.

Postoje tehnike za određivanje stupnja gladi koji u početku pomaže osvijestiti taj idealan trenutak, ali često će vam prazan želudac lako signalizirati da ga treba napuniti.

Mindful eating kao pristup hrani koji vam može pomoći u tome da uspostavite normalan odnos s hranom, nije izmišljotina modernog vremena.

Ono što je moderan način života izmislio je otkrivanje istina koje postoje oduvijek kao da su nešto revolucionarno.

Znate onu sliku koja je kružila po društvenim mrežama na kojoj zapadna djeca prije jedenja fotografiraju hranu, a djeca u nerazvijenim zemljama se na hrani zahvaljuju?

Mudrost se sastoji u tome da budemo zahvalni na obroku koji imamo, čak i kad ga nakon toga fotografiramo.

Kad jedemo kad smo gladni, kad jedemo ono što volimo i što našem tijelu treba, kad smo svjesni svakog zalogaja, kad žvačemo dugo i pažljivo, kad pojedemo onoliko koliko je dovoljno da se nakon obroka osjećamo bolje nego prije nego što smo počeli jesti  – možemo jesti bilo što i bilo kad.

Dio normalnog jedenja je i povremeno prejedanje. Ali ni ono nije loše za nas onda kad smo ga svjesni i kad ga ne zloupotrebljavamo.

U ovoj našoj zadnjoj interakciji u kojoj sam dopustila hrani da me (opet) nauči nešto novo, shvatila sam ono bitno: kako jedemo je važnije od onoga što jedemo.

Ne mislim da sam s tim došla do univerzalne istine zbog koje ću do kraja života moći neopterećeno jesti.

Svjesna sam da hrana ima još lekcija za mene koje će mi dozirati u trenutku kad ih budem spremna čuti. Do tad ću primjenjivati zadnje naučeno, za 10.000 sati će mi to ionako ići – lako.

Nastja

8/5/2019

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

 

Leave a Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Ne znam kako bih ti se ispričala što sam te nagazila svom težinom, a to nije baš  beznačajna brojka. Ponudila sam ti u toj neobičnoj crkvi da mi uzvratiš istom mjerom, a ti si mi se samo nasmijao i odmahnuo rukom. To znači pod a) da razumiješ engleski, pod b) da ti nisam antipatična (ne smiješ se valjda antipatičnim ljudima?) i pod c) da si dovoljno velikodušan da oprostiš tako nešto. A kako si onako baš zgodan, razmišljam da bih ti se mogla odužiti večerom. Jesi za?

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Sagrada Familia, Barcelona

Ti: smiren, zgodan i nasmijan

Ja: šeptrljava

#000017

 

Vožnja liftom je prekratka da bih ti rekao sve što sam poželio reći kad sam te ugledao pa sam umjesto toga samo kimnuo glavom. Ti si nervozno prevrtala mobitel po rukama i prokomentirala da te liftovi čine nervoznom. Meni si i nervozna neodoljiva. Vozio bih se s tobom liftom sve dok ti oni ne postanu omiljeno prijevozno sredstvo.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: hotel Novotel, Beč

Ti: preslatka

Ja: zaljubljen

#000036

 

Pizza sa samo 500 kalorija, od čega li je ta? Ja pitam u nevjerici a ti strpljivo nabrajaš sastojke. Hvala ti što si me prosvijetlio, dugujem ti par godina svog života jer bih bez tebe i dalje jeo masne pizze od kojih bi mi skočio kolesterol. Obzirom da godine nisu prenosive, mogu ti ponuditi jednu večer, za početak.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Pizza Express, London

Ti: najuslužniji djelatnik uslužne djelatnosti

Ja: uporan/naporan tip

#000047

Leave a Comment

DA, MOLIM

Ima jedna priča u našoj obitelji, jedna od onih koje vole biti ponavljane, a odnosi se na situaciju kad je moja sestra Ada, kao malo dijete, odbila novce za čokoladu koji su joj dali oni što su nam došli u goste i rekla: „ Ja vam to ne skupljam. To skuplja moja sestra Nastja, njoj dajte.“

Ljudima je to bilo simpatično, smijali su se njenoj dosjetljivosti, pa je Ada počela to ponavljati na ponavljano oduševljenje gostiju.

Ne sjećam se jesu li ljudi novce meni zaista i dali, o tome se nije pričalo, ali sigurna sam da sve i da jesu, ja bi ih – odbila.

 

Jeste li i vi jedni od onih koje su učili da je pristojno odbiti?

 

Ja sam, kao poslušno dijete koje jesu učili da je pristojno odbiti, shvatila to doslovno pa sam išla kroz život odbijajući ono što mi se nudilo.

„ Ne, hvala“, govorila sam naučena odbiti čak i kad sam željela prihvatiti.

Zakukuljilo se to negdje duboko u mene, na isto mjesto na kojem se zajedno i čvrsto drže sva uvjerenja koja nam ne koriste osim da nas drže na mjestu i odrazilo se na moj sveukupni život, ne samo na financijsku situaciju.

 

Trebalo je dugo da to shvatim. Trebalo se dogoditi puno toga da to počnem mijenjati.

Tek sam na nedavnom putovanju u Dansku, dok smo na aerodromu opušteno pili kavu, čaj i vodu u kafiću umjesto da sat vremena čekamo na gate-u, primijetila promjenu koja je došla tiho i nenajavljeno, a nije imala manju težinu od onih koje su silovite i glasne, koju sam upoznavala cijelo vrijeme tog putovanja, čudeći joj se sa strane, svjesna da dolazi iz mene, ali ne vjerujući da dolazi od mene.

 

Počela sam komunicirati što želim.

 

Izgovarala sam rečenice poput: Ja bih sad popila kavu ili Užasno sam gladna, hoćemo uzeti neki sendvič? Rečenice koje nekome sa strane mogu zvučati kao obične rečenice koje ljudi diljem svijeta svakodnevno izgovaraju, ali u ne-hvala svijetu, te rečenice imaju snagu promijeniti život.

Znate zašto?

Zato što bi ne-hvala ja često čekala da netko drugi pretpostavi što u tom trenutku želim. Onda bih se ljutila kad bilo tko, a posebno onaj tko me poznaje dovoljno dobro ili najbolje, ne bi pogodio moje želje. Kako ne zna da mi kava treba čim se probudim? Pa, zar ne zna koliko sam nervozna kad sam gladna?

A ako bi taj bilo tko vidio da sam nervozna bez kave ili sendviča i ponudio mi da popijemo kavu ili pojedemo sendvič, znate što bih ja onda mogla oduševljeno napraviti? Odbiti, da.

I tako bih imala savršen poligon za stvaranje mizernosti.

 

Nisam morala proći transformacijski put da bih otkrila što želim, to sam gotovo uvijek  znala.

Ali nikad se nisam to usudila tražiti. Kad god bih nekome trebala saopćiti svoje želje ili potrebe i time utjecati na, recimo, plan puta ili još gore, tražiti od nekog drugog nešto što želim, to bi u meni budilo očaj.

Moja je transformacija bila upravo u tome da počnem prihvaćati, tražiti i još bolje – zahtijevati.

Ljudi koji govore ne, hvala onome što zapravo žele su isti oni koji govore da svima, osim sebi.

Kad sam, kroz pisanje koncepta za jedan tekst, shvatila da sam naučena odbiti i onda kad želim pristati, počela sam to sve više primjećivati.

A onda kad me pasivno promatranje umorilo, odlučila sam jednom probati drugačije od onog na što sam naučila. Iz mene je, uz muku i napor, počelo izlaziti samo hvala – na kavi, kolačima, savjetu, kartama za kino, ručku, knjizi, bilo kakvoj pomoći. Shvatila sam da to ne znači da sam sebična ili jadna, jer uvijek mogu stvoriti priliku da drugi put uzvratim (u dobrom uvijek malo više jer ono onda tako raste), nego baš suprotno: da prepoznajem da sam nekome vrijedna te kave, kolača, savjeta… Da prepoznajem da jesam vrijedna. I da trebam vrijediti i sebi.

U redu je da oboje zastanu da bi jedan popio kavu jer kad kroz život idemo zajedno, nismo vredniji onda kad ništa ne tražimo. Tada jedino imamo savršeno opravdanje kako mi, eto, nikad ništa ne tražimo i kako smo skromni i zbog toga valjda – bolji? A nismo bolji.

Tada smo samo žrtve vlastitih potreba i želja koje postoje i onda kad nisu iskomunicirane, koje potisnute postaju otrovne, koje nas u toj našoj prividnoj skromnosti čine vidno nesretnima.

Putovanje u Dansku mi je pomoglo da postanem svjesna kako se iz ne-hvala osobe pretvaram u jednu od onih kojima sam se divila i nad njima se istovremeno zgražala: u da-molim osobu.

 

I baš kad sam se pitala jesam li svojim odbijanjem do sad ne namjerno zarazila svoje dijete, dogodila se situacija u kojoj je ona od naše zajedničke prijateljice dobila novce za masažu. Novce za dječju masažu koji su bili više poklonjeni nego zarađeni. Ja sam se krenula buniti, ali kad sam vidjela koliko su njih dvije odlučne u davanju i primanju, povukla sam se.

Kasnije sam ju pitala kako to da je uzela novce, a ona me pogledala i zastala. Stala sam i ja.

„ Zamisli da ti netko dođe i da sto kuna, zar ti ne bi uzela“, pitala me ono na što sam imala spreman odgovor, valjda od svog rođenja.

„ Naravno da ne bih“, odgovorila sam, na što je ona samo odmahnula glavom u nevjerici.

Nekoliko dana kasnije sam čula kako govori baki da nikad ne bude kao mama koja ne bi uzela novce koje joj netko nudi, nego da bude više kao ona.

Shvatila sam, ne trebam se brinuti za svoje dijete, trebam se još malo bolje pobrinuti za – sebe.

 

Nastja

Leave a Comment

Naručite knjigu "Kud si krenula?"

Poruka je uspješno poslana. Javit ćemo vam se s detaljima.

Unable to send.