Skip to content

NOTE(S) ŽIVOTA

Kad će tvoj dida umrijeti“, Eva Lole me iznenada pitala dok smo nedavno bezbrižno ležale na plaži.

Nije me posebno iznenadila. Oduvijek jako dobro razumije dinamiku života i smrti, a sedmogodišnja djeca imaju izrazitu potrebu shvatiti stvari do kraja.

Nisam vidjela ni okrutnost u tom pitanju. Većina odraslih bi rekla da nije u redu tako direktno pitati nešto tako delikatno, ali djeca još ne znaju za zaobilazno razgovaranje.

Pitanje je proizašlo iz prethodnog razgovora o raku pluća potaknutog slikama s kutija cigareta, o raku koji dijeli ime s onim što ubija mog didu.

„Ne znam, nitko ne zna kad će tko umrijeti“, odgovorila sam joj.

Nju zanima kad će se zapravo dogoditi ono o čemu u zadnje vrijeme često razgovaramo. Već sam joj nekoliko puta do tad rekla da je to možda zadnje što će didu vidjeti. Već sam to nekoliko puta rekla i sebi.

A njen dječji mozak je jednostavno zanimalo kada će se to dogoditi,  hoće li se uopće i može li vjerovati u prosudbe odraslih.

Ona na smrt oduvijek gleda kao na tranziciju, na povratak na nebo gdje smo svi zvjezdice koje odozgora gledamo ljude na Zemlji dok ne kažemo: „ Aaaaa, i ja bih tako“, dok čvrsto ne odlučimo pa se spustimo na Zemlju. I tako stalno ispočetka.

Bilo bi divno da svi vjerujemo u to. Da se ne bojimo smrti, da se ne borimo protiv rakova, da ne želimo živjeti vječno. Ali nama odraslima upravo neizbježnost smrti najteže pada. Radimo sve kako bismo ju odgodili.

 

Dida mi je često pričao o crnim rupama. Ljubav prema tajnovitosti svemira prenio mi je kao što neki prenose obiteljske recepte – s ljubavlju i željom da ostanu dio nasljeđa.

Zimus, dok smo s kreveta gledali u idiličnu zimsku sliku drveća pod snijegom uokvirenu prozorskim oknom bolničke sobe na Jordanovcu, razgovarali smo o relativnosti vremena i paralelnim stvarnostima, pitali smo se hoće li se zaista jednom moći putovati kroz vrijeme, pričala sam mu o Interstellaru i zašto je taj film genijalan i spontano smo taj rak, koji mu je dan ranije uz ime prišiven kao nova titula, nazvali crnom rupom.

Kad god bi mi u razgovoru nakon toga rekao da mu je već dosta svega, kad god bi se požalio da se ne sjeća prethodnog dana, ja bih mu prokomentirala da ga to crna rupa vuče k sebi.

Da, nas dvoje smo u svojim tajnim šaputanjima razgovarali o smrti. Otvoreno sam ga pitala da li se boji. Odmahnuo je glavom gledajući me ravno u oči. Vjerovala sam mu.

 

Moj dida ima veliki spremnik optimizma u svom srcu. Otkrio mi ga je davno, dok sam još bila dijete, kad me uz igranje šaha, naučio kako rezati nokte maksimalno kratko. Šah nikad nisam naučila do kraja, ali nokte i dalje režem isključivo tako.

Zadnjih trideset godina života proveli smo uvijek vjerujući preko granica mogućeg, nas dvoje.

 

„ Moja Nastja je najveći optimist u obitelji“, nedavno je rekao kao da je zaboravio da me upravo on tome naučio. Moraš biti veliki optimist da bi se tajnama života divio, razumjela sam to još s pet godina.

 

U jednom od posjeta, u ovo vrijeme u kojem je već počeo putovati između dvije stvarnosti, pronašla sam crni notes pored kompjutera za kojim je znao kartati belu i čitati vijesti. Ima u njemu praktičnih stvari poput brojeva telefona zapisanih rukopisom moje bake, ali ima i zapisa o stvarima koje su ga zanimale poput novog pape, masona, svemira… zapisa nad kojima mi se stisnulo srce jer sam već tada znala da više neće moći sjediti, guglati, istraživati, zapisivati i na kraju sve to komentirati sa mnom.

Taj crni notes je za mene važna lekcija života, podsjetnik da sa sobom ne možemo ponijeti ni njega, a kamoli nešto više i da život ne smije, nikako ne smije biti opsjednutost sa skupljanjem materijalnog.

Vjerujem da nam znanja i iskustva ostaju, dok nam ne zatrebaju u nekom drugom životu, ali sve ono zbog čega sve češće mislimo da vrijedimo više, na kraju (i u novom početku) nam neće značiti ništa.

 

Nedavno nam je dida ispričao kako odlazi u stvarnost koja je izokrenuta verzija ove nama poznate: sve je isto, samo su tamo neki drugi, nepoznati ljudi i puno kreveta. Prepričavao nam je događaje iz tog svog svijeta kao što sam ja njemu prepričavala radnju Interstellara. Između udisaja kojima sam se suzdržavala od plakanja, tješila sam se kako je i prelazak na drugu stranu u njegovoj, svemirskoj režiji.

 

„ Reci Nastji da ne ide uzbrdo“, rekao je baki na početku svojih odlaženja onamo.

Skeptici, koji se vole nazivati „samo realnima“ bi mogli reći da je riječ o halucinacijama, ali ja sam shvatila važnost poruke koju je primio s one strane.

„Neću ići uzbrdo“, rekla sam ne shvaćajući u potpunosti što sam (nam) obećala.

Ono jedino što jesam shvatila u potpunosti, primjenjujem gotovo svakodnevno: Kad god pomisliš da moraš sve shvatiti, sjeti se Svemira.

 

Moj dida još uvijek nije umro. Ne znam Evi Lole odgovoriti kada će se to dogoditi, iako se preostalo vrijeme već počelo spominjati u danima.

Vjerujem da ćemo obje znati. Jer obje vjerujemo da note života, pogotovo one zadnje, mogu putovati s one strane, gdje se moj dida trenutno nalazi, u ovu stvarnost koju poznajemo i često prihvaćamo kao jedinu.

 

Nastja

3 komentara

  1. Violeta Violeta

    Tvoj dida kroči neminovnim putem koji vodi u mir. Osobno sam to shvatila prije nepunih 30 godina kada sam pokušavala razumjeti put moje mame koja je odlazila. Tada sam grčevito, posesivno i sebično željela da ostane ovdje. Boljelo me je ali sam u jednom trenutku osjetila da je moram pustiti i omogućiti nam mir. Kad sam to osvijestila, energetski smo se pozdravile i dobile obje tu iskonsku potrebu da živimo u miru i znam da su ponovni susreti u vječnosti neminovni zbog čega sam radosna.
    Zato slavite didin život!
    PS: mene je boljelo još par godina ali sada rezoniram da živimo vječni život samo u raznim oblicima i da svi oblici nose radost

    • admin admin

      Violeta,
      hvala ti.

      Ovo je prekrasna razmjena, slažem se s tobom.

      Nastja

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *