Skip to content

DA, MOLIM

Ima jedna priča u našoj obitelji, jedna od onih koje vole biti ponavljane, a odnosi se na situaciju kad je moja sestra Ada, kao malo dijete, odbila novce za čokoladu koji su joj dali oni što su nam došli u goste i rekla: „ Ja vam to ne skupljam. To skuplja moja sestra Nastja, njoj dajte.“

Ljudima je to bilo simpatično, smijali su se njenoj dosjetljivosti, pa je Ada počela to ponavljati na ponavljano oduševljenje gostiju.

Ne sjećam se jesu li ljudi novce meni zaista i dali, o tome se nije pričalo, ali sigurna sam da sve i da jesu, ja bi ih – odbila.

 

Jeste li i vi jedni od onih koje su učili da je pristojno odbiti?

 

Ja sam, kao poslušno dijete koje jesu učili da je pristojno odbiti, shvatila to doslovno pa sam išla kroz život odbijajući ono što mi se nudilo.

„ Ne, hvala“, govorila sam naučena odbiti čak i kad sam željela prihvatiti.

Zakukuljilo se to negdje duboko u mene, na isto mjesto na kojem se zajedno i čvrsto drže sva uvjerenja koja nam ne koriste osim da nas drže na mjestu i odrazilo se na moj sveukupni život, ne samo na financijsku situaciju.

 

Trebalo je dugo da to shvatim. Trebalo se dogoditi puno toga da to počnem mijenjati.

Tek sam na nedavnom putovanju u Dansku, dok smo na aerodromu opušteno pili kavu, čaj i vodu u kafiću umjesto da sat vremena čekamo na gate-u, primijetila promjenu koja je došla tiho i nenajavljeno, a nije imala manju težinu od onih koje su silovite i glasne, koju sam upoznavala cijelo vrijeme tog putovanja, čudeći joj se sa strane, svjesna da dolazi iz mene, ali ne vjerujući da dolazi od mene.

 

Počela sam komunicirati što želim.

 

Izgovarala sam rečenice poput: Ja bih sad popila kavu ili Užasno sam gladna, hoćemo uzeti neki sendvič? Rečenice koje nekome sa strane mogu zvučati kao obične rečenice koje ljudi diljem svijeta svakodnevno izgovaraju, ali u ne-hvala svijetu, te rečenice imaju snagu promijeniti život.

Znate zašto?

Zato što bi ne-hvala ja često čekala da netko drugi pretpostavi što u tom trenutku želim. Onda bih se ljutila kad bilo tko, a posebno onaj tko me poznaje dovoljno dobro ili najbolje, ne bi pogodio moje želje. Kako ne zna da mi kava treba čim se probudim? Pa, zar ne zna koliko sam nervozna kad sam gladna?

A ako bi taj bilo tko vidio da sam nervozna bez kave ili sendviča i ponudio mi da popijemo kavu ili pojedemo sendvič, znate što bih ja onda mogla oduševljeno napraviti? Odbiti, da.

I tako bih imala savršen poligon za stvaranje mizernosti.

 

Nisam morala proći transformacijski put da bih otkrila što želim, to sam gotovo uvijek  znala.

Ali nikad se nisam to usudila tražiti. Kad god bih nekome trebala saopćiti svoje želje ili potrebe i time utjecati na, recimo, plan puta ili još gore, tražiti od nekog drugog nešto što želim, to bi u meni budilo očaj.

Moja je transformacija bila upravo u tome da počnem prihvaćati, tražiti i još bolje – zahtijevati.

Ljudi koji govore ne, hvala onome što zapravo žele su isti oni koji govore da svima, osim sebi.

Kad sam, kroz pisanje koncepta za jedan tekst, shvatila da sam naučena odbiti i onda kad želim pristati, počela sam to sve više primjećivati.

A onda kad me pasivno promatranje umorilo, odlučila sam jednom probati drugačije od onog na što sam naučila. Iz mene je, uz muku i napor, počelo izlaziti samo hvala – na kavi, kolačima, savjetu, kartama za kino, ručku, knjizi, bilo kakvoj pomoći. Shvatila sam da to ne znači da sam sebična ili jadna, jer uvijek mogu stvoriti priliku da drugi put uzvratim (u dobrom uvijek malo više jer ono onda tako raste), nego baš suprotno: da prepoznajem da sam nekome vrijedna te kave, kolača, savjeta… Da prepoznajem da jesam vrijedna. I da trebam vrijediti i sebi.

U redu je da oboje zastanu da bi jedan popio kavu jer kad kroz život idemo zajedno, nismo vredniji onda kad ništa ne tražimo. Tada jedino imamo savršeno opravdanje kako mi, eto, nikad ništa ne tražimo i kako smo skromni i zbog toga valjda – bolji? A nismo bolji.

Tada smo samo žrtve vlastitih potreba i želja koje postoje i onda kad nisu iskomunicirane, koje potisnute postaju otrovne, koje nas u toj našoj prividnoj skromnosti čine vidno nesretnima.

Putovanje u Dansku mi je pomoglo da postanem svjesna kako se iz ne-hvala osobe pretvaram u jednu od onih kojima sam se divila i nad njima se istovremeno zgražala: u da-molim osobu.

 

I baš kad sam se pitala jesam li svojim odbijanjem do sad ne namjerno zarazila svoje dijete, dogodila se situacija u kojoj je ona od naše zajedničke prijateljice dobila novce za masažu. Novce za dječju masažu koji su bili više poklonjeni nego zarađeni. Ja sam se krenula buniti, ali kad sam vidjela koliko su njih dvije odlučne u davanju i primanju, povukla sam se.

Kasnije sam ju pitala kako to da je uzela novce, a ona me pogledala i zastala. Stala sam i ja.

„ Zamisli da ti netko dođe i da sto kuna, zar ti ne bi uzela“, pitala me ono na što sam imala spreman odgovor, valjda od svog rođenja.

„ Naravno da ne bih“, odgovorila sam, na što je ona samo odmahnula glavom u nevjerici.

Nekoliko dana kasnije sam čula kako govori baki da nikad ne bude kao mama koja ne bi uzela novce koje joj netko nudi, nego da bude više kao ona.

Shvatila sam, ne trebam se brinuti za svoje dijete, trebam se još malo bolje pobrinuti za – sebe.

 

Nastja

Be First to Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Naručite knjigu "Kud si krenula?"

Poruka je uspješno poslana. Javit ćemo vam se s detaljima.

Unable to send.