Skip to content

Kategorija: knjige koje knjigamo

SAMI NA SVIJETU

Nedavno sam, dok smo bili u posjeti mom didi u Sisku, otvorila ormar u kojem sam pronašla škrinjicu s blagom. Doslovno. Iz mrklog dna ormara izvukla sam mali koferčić koji je pripadao mojoj mami, a u kojem su se nalazile slikovnice mog djetinjstva: Zlatica i medvjedići, Veseli krojači, Pale sam na svijetu, Žablji pjevački zbor, Slovarica, Snjeguljica, Crvenkapica, Ivica i Marica, Palčica, Koliko je sati…

To nije bio samo Proustov kolačić, već pravi vremeplov, koferčić koji me usisao i bacio natrag u riječi i slike koje su se nekad nježno urezivale u mene.

Ponijela sam ih kući i Eva Lole i ja smo se još istu večer bacile na knjiganje. Bilo mi je teško izabrati koju prvu čitati, htjela sam progutati sve odjednom, ali smo ipak čitale jednu po jednu i nakon par dana, shvatila sam da najviše razmišljam o Palinoj priči, priči na koju sam zaboravila, dok ispred sebe nisam vidjela te poznate korice. Pale sam na svijetu.

Sjećam se, bila je to prva knjiga koja je u maloj meni pobudila miješane osjećaje: divila sam se ideji da odjednom možeš sve što poželiš, a istovremeno me prestravljivala pomisao da se jedno jutro probudim lišena podrške i zaštite svojih roditelja. Sjetila sam se da sam knjigu čitala iznova i iznova, u strahu da će se kraj promijeniti i da će buđenje nakon kojeg sljedi olakšanje što je sve bio samo san – izostati.

Nije čudno da je pisac ovog dječjeg klasika, Danac Jens Sigsgaard, bio psiholog i da je priča inspirirana psihološkom studijom u kojoj je intervjuirano tisuće djece o njihovim najdubljim željama.

Tko od nas u svom odrastanju nije poželio, bar na trenutak, da roditelja nema i da možemo sve što poželimo? Probuditi se i shvatiti da smo sami, da nam je sve dostupno, bez posljedica za naše odluke, ne zvuči li to savršeno?

Zapravo ne.

Znate li onu šalu, parafrazirat ću – koji bi smisao bio ostati sam na pustom otoku sa Severinom ako to ne bi imao kome ispričati?

Tako nekako ja sada gledam na Palinu priču: što će nam svi slatkiši, banane, auti i novci, ako to nemamo s kime podijeliti?

Nije li ljepota života u onome da se množi kada se dijeli? Ne samo materijalno, nego i iskustva koja doživimo da ih podijelimo s nekim, da možda nekoga inspiriramo, potaknemo, probudimo…

S druge strane, ova priča, posredno, otvara i ono zanimljivo pitanje: tko smo kada nas nitko ne gleda?

Tko bismo bili da smo sami na svijetu? Bez toga da nas netko osuđuje ili odobrava, bismo li se ponašali jednako kao sada? Živimo li da bismo se svidjeli, uklopili, bili kao drugi ili idemo svojim putem, vođeni vrijednostima koje su jednake neovisno o tome gleda li nas tko?

A ono što, vjerujem, mnoge odrasle plaši više nego djecu je pomisao da stvarno ostanu sami. U ovom vremenu stalne dostupnosti, dok u nama tinja potreba da nam dani budu ispunjeni, da stalno nešto radimo, da budemo korisni, rijetki su oni koji bi poželjeli živjeti u samoći. Mislim potpuno sami, ne ono kad u danu prepunom svega uzmete malo vremena za meditaciju, šetnju ili knjigu, već da budete sami sa sobom, danima, možda i u nepoznatom, nepredvidivom, nesigurnom okruženju…Mnogima to zvuči kao luksuz o kojem možda i maštaju, ali tko od nas može izdržati biti zaista sam?

Pali se to nije svidjelo, a moram priznati da se ne bi ni meni. Vjerojatno se ne bi svidjelo ni Aristotelu, on je još (pra)davnih godina rekao da je čovjek biće zajednice i zajedništva.

Vjerujem da su mnoge naše navike, a sigurno i emocije uvjetovane interakcijom s ljudima. Kad bismo bili sami na svijetu, bi li to uopće više bio svijet?

Eva Lole mi je priznala da su tu knjigu već knjigali u vrtiću, pa joj nije bila otkriće kao meni ponovo. Ideja da bude sama na svijetu joj se nimalo ne sviđa, iako bi da se probudi sama doma, radila ono što joj je inače ograničeno: igrala bi igrice i jela slatkiše. U voćarnu ne bi išla. Kad bi baš morala biti sama na svijetu, ona bira da bude sama s nama.

Ono što joj se najviše sviđa je da je već sad pročitala lektiru.

Ja priznajem da je ova knjiga kod mene otvorila hrpu novih pitanja, drugačijih od onih na koja sam odgovore tražila kao dijete.

Svakako ju pročitajte opet, da se prisjetite kako je divno – što nismo sami na svijetu.

Do idućeg knjiganja,

Nastja

i

Eva Lole

1 Comment

STVARNO, ŠTO JE DOBRO I ZLO?

Knjigu Oscara Brenifiera, filozofa koji djeci želi približiti filozofiju, „Što je dobro i zlo?“ kupila sam kao što i inače kupujem knjige: završila sam u knjižari (u zadnje vrijeme najčešće u Planetopiji jer mi je blizu i ima super naslove) kako bih kupila neki poklon za rođendan i izašla sam – s knjigom za nas. Toliko me privukla ideja filozofije bliske djeci, da sam samo pročitala sadržaj na koricama i malo ju prelistala; nisam čitala nasumično otvorene dijelove kako bih provjerila je li to knjiga za nas, kao što to radim inače.

Nisam planirala da ćemo ju čitati prije škole, činila mi se zahtjevna i kupila sam ju jer je bila jedini primjerak u knjižari, pa da ju imamo za kasnije. Ali unatoč stotini knjiga koje imamo na policama, Evi Lole ne može promaknuti nova knjiga u stanu, pa smo ju knjigale još istu večer.

Moram vas upozoriti: ovo nije knjiga za roditelje koji žele kontrolirati djecu.

Ako ne potičete dijete na razmišljanje i razvijanje stavova koji ne moraju biti identični vašima, nemojte uzimati ovu knjigu jer ćete biti u problemu. Stvarno, nemojte.

Ovo je knjiga koja postavi osnovno pitanje za svaku od šest tema: zakon, ljubaznost, poslušnost, razgovor, sloboda, plemenitost, ponudi nekoliko vrlo logičnih odgovora, a onda izokrene dane odgovore na način da počne sa Da, ali.. i postavlja pitanja koja djecu potiču na traženje novih odgovora, često suprotnih od onih ranije danih. Na kraju svake teme, autor zaključi diskusiju, a vi zajedno s djetetom shvatite kako je ono što znamo relativno, često isključivo i kako donosimo pretpostavke o cjelini temeljene na samo jednom njenom dijelu.

Ovo je knjiga koja i nas roditelje uči da je naša perspektiva ograničena i da trebamo uzeti u obzir više različitih gledišta kako bismo došli do cjelokupne istine.

 

Eva Lole kaže da je ovo baš dobra knjiga. Sviđa joj se što ima puno različitih pitanja, fora su joj ilustracije, rado daje odgovore i postavlja potpitanja, a toliko je usvojila način promišljanja koji knjiga potiče, da često u svakodnevnim razgovorima (da ne kažem raspravama) na neko naše objašnjenje, kaže: Da, ali…i nastavi tumačiti svoju stranu priče.

Priznajem, to možda uzdrmava ideju mirne, obiteljske večere, ali mi smo se od te ideje oprostili i prije ove knjige.

 

Kad smo knjigale temu poslušnosti, moja mama je spavala kod nas. U toj temi, glavno je pitanje: Moraš li uvijek slušati roditelje?

Neki od odgovora su ovi:

Da, jer me u suprotnom kažnjavanju.

Da, jer znaju više od mene.

Ne, jer ne volim biti poslušan.

Nakon ovog zadnjeg odgovora, jedno od pitanja pod Da, ali.. je bilo može li obitelj funkcionirati bez poslušnosti. Kratko sam joj objasnila da to znači da ako svatko radi po svom i nitko nikoga ne sluša, obitelj ne može ništa raditi zajedno, oko ničega se ne mogu dogovoriti i ne mogu funkcionirati.

Dok sam ja čitala, Eva Lole je ustajala iz kreveta, nešto došaptavala baki koja je njenu pažnju usmjeravala na knjiganje i nije me slušala. Rekla sam joj da to nije u redu jer ne poštuje moje vrijeme koje sam odvojila za nju, da ja sad čitam sama sebi, a ona me ne sluša. A ona mi je na to hladno odgovorila: Baka ne poslušiva mene, ja ne poslušivam tebe, čini se da ova obitelj ne funkcionira.

Razumijete kako ova knjiga radi?

 

Zbog interakcije koju traži i zbog koje i ima smisla, ne preporučujem da čitate ovu knjigu skroz maloj djeci koja još ne govore i ne mogu sudjelovati u raspravi. Budući da se djeca brzo razvijaju i mijenjaju, super je knjigu čitati ponovo (i ponovo) s vremenskim odmakom, dobit ćete od njih složenije, a možda i drugačije odgovore.

Kasnije sam kupila i ostale Brenifierove knjige: „Ljubav i prijateljstvo“ i „Knjiga velikih filozofskih suprotnosti“ i to su kod nas doma najčitaniji naslovi.

 

Wikipedia će vam reći da je dobro najveća moralna vrijednost, a zlo njegova suprotnost, ono što moral odbacuje kao neprihvatljivo. Nakon što prođete sve teme i zaklopite knjigu, sigurna sam da ćete ju neko vrijeme držati u rukama i razmišljati o tome što je, zaista, dobro, a što zlo.

Do idućeg knjiganja,

Nastja

i

Eva Lole

 

 

 

 

Leave a Comment

ŠTO JE FANTASTIČNO U LETEĆIM KNJIGAMA MORRISA LESSMOREA?

U prošlom tekstu na blogu sam pisala o tome kako smo Eva Lole i ja postale ambasadorice čitanja/knjiganja, a u prvoj objavi sam spomenula jednu od meni najdražih dječjih knjiga: „Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea“.

Upravo je to knjiga s kojom bih voljela krenuti na novu stazu i na mjestu na kojem žive moje priče, u rubrici Knjige koje knjigamo, pisati i o tuđim pričama koje žive u mom srcu i u srcu moje kćeri.

 

Svaka dječja priča je prvo priča za male čitatelje, ali često dirne i roditelje.

Svako čitanje je prilika da sa svojim djetetom budete blizu, da zajedno provedete ispunjeno vrijeme, da stvorite dragocjene uspomene i da pričate o onome što je od priče ostalo s vama.

Zato što su djeca ipak glavna u dječjim pričama, dijelit ću ovdje s vama dvostruke preporuke: ja ću vam na odrasli način reći zašto je (meni) neka knjiga dobra, a Evu Lole ću pitati što je ono što se njoj svidjelo. Tako ćete dobiti autentičnu inspiraciju za odabir knjige koju ćete posuditi u knjižnici, kupiti si za zauvijek ili pokloniti onome do koga vam je posebno stalo.

 

Ne mogu zamisliti prikladniju knjigu za početak od „ Fantastičnih letećih knjiga g. Morrisa Lessmorea“, autora Williama Joycea.

Kad bih morala odabrati uzrast kojem je namijenjena, sigurno bih pogriješila. Možda je prekompleksna za predškolce (mada smo ju mi prvi put čitale kad je ona imala manje od tri godine) zbog kobne oluje, letećih knjiga, prijelaza duša, smrti, ali ja Evu Lole ne štedim od života. Na knjige gledam kao na izvor tema za razgovore u kojima joj objasnim sve što ju zanima o onome što je čula, dok ne vidim ono Aha! u njenim očima.

A i svaku knjigu možete čitati u više slojeva, objašnjavajući onoliko koliko je prikladno za vašeg malog čitača.

 

Leteće knjige mogu biti samo knjiga o ljubavi prema knjigama.

Ne morate objašnjavati oluju koja opustoši New Orleans, iako možete razgovarati o snazi prirode koja ponekad zna biti razorna. Ne morate objasniti ni da žena koja leti sa snopom knjiga umjesto balona zapravo predstavlja odlazak njezine duše, iako možete djetetu reći ono što je Eva Lole sama zaključila: da je svatko od nas, prije nego što se rodio, bio zvjezdica na nebu i gledao život dolje na zemlji, pa se rodio tek kad je odlučio da bi i on tako kao ovi dolje; i da se svatko od nas nakon smrti vraća opet na nebo biti zvjezdica.

Možete samo reći da je leteća teta Morrisu poslala knjigu s Humpty Dumptyjem koji ga je odveo tamo gdje će njegov život dobiti smisao: u knjižnicu koju je teta s knjigama ranije vodila.

Tamo počinje Morrisov suživot s knjigama koje lete i razgovaraju s njim, a koje on s ljubavlju i poštovanjem dijeli s ljudima koji tamo dolaze posuditi knjige. Možete reći djetetu da zamisli grad razoren vjetrom u kojem ljudi nadu pronalaze u velikoj zgradi punoj knjiga i objasniti im kako priče mogu ugrijati srce.

Možete pričati o prolaznosti vremena ili samo nabrajati godišnja doba.

Objasnite im da kroz cijelu priču Morris piše svoju knjigu koju završi – na kraju svog života i koja od obične knjige postane leteća, jedna od onih namijenjenih da promijene život onome koga odaberu. Morrisova knjiga je odabrala djevojčicu koja će vjerojatno postati nova čuvarica knjiga.

Na vama je izbor koliko duboko ćete ići s ovom knjigom, ali ne zaboravite zastati na onome što ovu priču čini fantastičnom – na rečenici koja je njen najljepši dio: „Svačija je priča važna“.

To je ono što moramo naučiti svoju djecu: da svatko od nas ima svoju priču, da ničija priča nije važnija od neke druge i da smo svi jednaki. Ta rečenica nudi idealnu priliku da djecu upoznate s uvažavanjem tuđih ideja, stavova i načina života (ili ako su spremni, da im uvedete riječ tolerancija). Čini mi se da su mnoge odrasle njihovi roditelji propustili naučiti upravo to.

 

Što je ono što se Evi Lole najviše svidjelo u ovoj priči?

Zabavna joj je. Zabavno joj je puhanje vjetra zbog osjećaja treperenja na vjetru, iako je jedan od njenih najvećih strahova – strah od tornada. Zabavno joj je kad knjiga s Humpty Dumptyjem tupne na tlo ispred Morrisa (na tom dijelu priče uvijek proizvedem smiješni zvuk udaranja koji nju oduševi) i što knjige lete. Sviđa joj se što će Morris knjige uvijek nositi u svom srcu i što se u knjigama živi zauvijek.

 

Evo vam dodatna crtica o ovoj priči – knjiga je zapravo adaptirana prema kratkom animiranom filmu (ne, nije obrnuto) koji je 2011. godine osvojio Oscara, pa nakon knjiganja, možete pogledati i crtić koji vas neće razočarati jer je identično divan kao knjiga. Nije li to fantastično?

 

Do idućeg knjiganja,

Nastja i Eva Lole

2 komentara