Skip to content

Kategorija: Kud si krenula?

KOGA PRATE PAPARAZZI?

Mama, jel tebe sad prate paparazzi“, pitala me Eva Lole nekoliko mjeseci nakon što je knjiga „Kud si krenula?“ započela svoj život među čitateljima.

„Zašto bi me pratili paparazzi“, pitala sam ju kroz smijeh.

„Pa napisala si knjigu“, odgovorila je kao da se to podrazumijeva.

Nakon ganuća njezinom ljubavlju, počela sam razmišljati kakvi su kriteriji da bi netko bio zanimljiv paparazzima i kako bi moja knjiga mogla biti materijal za praćenje.

Ona živi ludi život. Ide okolo po svijetu i čini pomake u srcima. Izaziva fizičke reakcije. Ljudi je čitaju i plaču. Potiče ih da pričaju o sebi. Besramna je: skida ljude do gola. Ali nije nametljiva. Čeka pravi trenutak, ne samo da bude pročitana kao još jedna knjiga koja će ići na neku listu, u nečiji instagram story ili na neki blog, iako i to jako voli. Ona čeka da dođe čitateljima u trenutku kada će biti spremni prepustiti se da se priča dogodi u njima.

Kao da ima dva sloja ta moja knjiga: ona je knjiga s našom obiteljskom pričom, ali u jednom trenutku ta priča prestaje biti važna i to postaje knjiga koja ima svoju priču, koja budi u ljudima da prepoznaju sebe, da se raspadnu, da se ogole, da sve maske padnu, da šminka bude razmazana, da oklopi ostanu odbačeni u kutu sobe… Da, zaista skida ljude do gola.

Kao što sam u knjizi ja skinula nas. Drugačije niti sam mogla niti sam htjela.

Biste li mi vjerovali da nisam tako iskreno stala pred vas?

Da sam se sramila naše priče i uljepšavala je u nadi da će vam se tako više svidjeti, bi li vam se uistinu više svidjela?

Kad znate da ja ništa ne skrivam, znate da se i vi možete prestati skrivati.

Kad vi meni vjerujete, znate da ću i ja vjerovati vama onda kad vi odlučite ispričati svoju priču, a dovoljno je da vam jedna osoba vjeruje.

Ova knjiga je poziv: da iznesete ono čega se sramite, ono što vam je bolno, ono što ste odlučili ostaviti lijepo potisnuto.

To ne mora imati veze s bolešću. Svatko od nas ima jedno takvo mjesto u sebi.

Svatko od nas ima priču. A znate već:

Prije par mjeseci sam kod Kristiana Novaka pročitala kako je „Ciganin, ali najljepši“ još jednom dobio BOOKtigu – nagradu čiji me koncept oduševio jer dobitniku uručuje primjerak njegove knjige, one koja je bila najčitanija u knjižnicama Istarske županije, ispisan osvrtima čitatelja.

Inspirirana tom nagradom i stotinama poticajnih poruka koje sam dobila od svojih čitatelja, odlučila sam u svoj primjerak knjige, onaj koji sam si poklonila kad je knjiga došla iz tiskare, sama ispisati sve te dojmove koji će mi uvijek služiti da znam da je vrijedilo.

Jedan od njih, sigurno će biti ovaj:

Plačem u sobi potpuno gola. Gola u istini koju sam tako dugo u sebi skrivala. Jer je bila toliko bolna.
Dira me jer si stavila ogledalo ispred mene i nema skrivanja, nema bježanja. Tu je gola istina. I ono što mi preostaje je da ne nastavim po starom nego da, baš kao i ti, preuzmem odgovornost za svoj život.

-Martina, nakon čitanja “Kud si krenula?”

Ima Eva Lole pravo, paprazzi bi trebali pratiti ljude koji sa svojom istinom, kakva god da je, hodaju po svijetu, neustrašivo i bez srama.

Od lažnih prikazivanja koja bude zavist i grizodušje, nemamo baš koristi.

Ali ono što želimo promijeniti, trebamo mijenjati u sebi, ne u svijetu oko sebe. Nije nam svijet kriv. Mi smo ti koji preuzimamo odgovornost za svoj život. Mi smo ti koji biramo što pratimo, čime hranimo svoju dušu, kroz što se vrednujemo.

Vi ste moji paparazzi.

Hvala vam što birate pratiti i mene i knjigu.  

Ona me gura da budem svugdje, da bih došla do vas: na blogu, na fejsu, instagramu ili u vašem elektronskom sandučiću.

Predstavljam knjigu koja ima misiju: potaknuti vas na put na kojem ćete živjeti svoje potencijale. Biti životni vodič, kao što je rekla divna Nives.

Ne mogu to raditi skrivena u svojoj sobi, moram iskoračiti.

Nastja

5/6/20

Za naslovnu fotku mogu zahvaliti Jaši Jarecu.

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Leave a Comment

ČAROBNO POSEZANJE

Od kad je knjiga „Kud si krenula“ krenula u život, počela sam dobivati veliku količinu podrške. Dolazila je u raznim oblicima i iz različitih izvora i svaki put me dirnula do suza.

Iako sam ispočetka bila zatečena, počela sam vjerovati da je istina ono o čemu su govorili drugi: kad se nečemu predaš, pokrene se Proviđenjedjelovanje božanskog bića koje kao da šalje pomoć za koju ni ne sanjamo da bismo ju mogli dobiti.

Počela sam se prepuštati; s uzbuđenjem sam iščekivala što će se sljedeće dogoditi.  Svjesna koliko sam blagoslovljena, duboko sam zahvaljivala na dobivenom.

Upoznala sam novu dimenziju čarobnog.

A onda sam, gotovo istovremeno kad mi se zablokiralo nalivpero, spoznala da postoji u meni komadić zapetljanog čvora koji kao da neumorno putuje po mome tijelu i ne da mi mira. Možda sam se počela prepuštati, ali taj zapetljaj mi nije dao da se opustim.

Kad god bi nastupio trenutak tišine, kad mi ono vrhovno biće ne bi poslalo (vrlo direktnu) podršku, preplavljivala me panika i nisam se prestajala pitati što bih ja sad trebala. Osim vjerovati.

Povjerenje u viši plan je moja tema, ali ono od mene nije tražilo ništa – osim strpljenja i vjere.

Ono što je od mene tražilo akciju, bilo je – posezanje.

Definicija riječi posegnuti:

1. (za čim) mašiti se čega, pružiti (ruku) da se što uzme

2. (za kim, za čim) pokušati steći, zadobiti, dobiti koga ili što.

Posegnuti. Pružiti ruku da se nešto uzme.

Slika koju sam vidjela na terapiji kod Tihane: kako ne mogu pružiti ruku jer se grčevito držim za ono što imam, urezala mi se toliko duboko i danima me gnjavila:  razmišljala sam o svemu za čime u životu nisam posegnula, o svemu za što nisam vjerovala da toga ima još, pa i o tome u što ni danas, zapravo, ne vjerujem.  

Uvijek ima još, kad je riječ o novcu, ljubavi i kreativnosti.

– Marie Forleo

Tako nekako je rekla Marie Forleo, a meni se učinilo kao da je lijepo rekla nešto tako očito. Ali onda mi je ono mudro biće što brine o meni poslalo zgodan izazov.

Jedne večeri, u vrijeme zagrebačkog Adventa, dok sam hodala kući iz Lisinskog, vidjela sam novčanicu od tisuću kuna na tlu ispred HNK. Dok sam prolazila pokraj nje, prva pomisao mi je bila da je lažna. Kad sam već prošla, zastala sam, razmišljajući da bih ju, unatoč tome, mogla podignuti, ali do tad su me već sustizala dvojica turista koje sam ranije prestigla i ja sam – nastavila dalje. Oni su, bez razmišljanja, uzeli novčanicu i nešto uzbuđeno pričali na meni nerazumljivom jeziku. Nastavila sam ići kući, ljuta na sebe zbog toga što nisam mogla napraviti radnju koju svakodnevno, često nesvjesno radim – nisam mogla posegnuti. Objašnjavala sam si da su novci ionako bili namijenjeni njima jer bi ih oni prvi spazili, da ih nisam prestigla; tješila sam se da je novčanica bila lažna, ali osim što nisam povjerovala da je to pravih tisuću kuna, činjenica je da nisam vjerovala ni  Marie Forleo.

Je li izvor novca, ljubavi i kreativnosti zaista nepresušan?

Vjerujem li da uvijek ima još, za mene?

Nikad neću saznati je li fatalna novčanica bila prava, ali sam, ne posegnuvši za njom, saznala nešto o sebi: nisam uzela novac koji sam našla na cesti zato što, osim što ne vjerujem da novac pada s neba, vjerujem da – ja to ne smijem uzeti jer mi ne pripada. Ostavivši novčanicu turistima koji će, moguće, dugo pamtiti Advent u Zagrebu, ja sam dobila nešto puno vrednije: jasnu sliku svog odnosa prema novcu.

Ja to ne smijem uzeti. Meni to ne pripada.

Imat ću posla s ovim uvidom, to mi je odmah bilo jasno, ali bila sam beskrajno zahvalna što sam ga dobila.

Dok nešto samo dolazi k meni, lakše prihvaćam, tako sam mislila. Ispalo je da još uvijek nisam spremna prihvatiti da je moguće da mi samo tako dolazi. Ako zaslužim, tek onda mi (možda) pripada.

Pružiti ruku mi nije teško samo prema novcu koji je „pao s neba“. Posegnuti za bilo čim ili kim mi nije lako, jer se bojim da ću biti odbačena, da tamo za mene neće biti ničega ili nikoga.  

Kako me ta spoznaja ne bi paralizirala, počela sam vježbati posezanje. Još uvijek u grču i sa strahom, ali pomalo tražim pomoć i molim za podršku. Nije mi lako. Iz interakcije s drugima, saznala sam da nije ni njima.

Ali počela sam vjerovati Juliji Cameron koja je rekla da ono što možemo sami uvijek i trebamo učiniti sami (jer tada dobijemo duplo, kao nagradu), ali za ono što ne možemo sami, trebamo zatražiti pomoć. Razlikovanje toga je tema za sebe, ali suština je u tome da posezanje ne mora biti strašno.

Pružiti ruku, a da nas dočeka druga ruka, čarobnije je nego pronaći tisuću kuna na cesti.

U to vjerujem iz dubine svoga bića.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Leave a Comment

Kud sad?

Nisam htjela skinuti šminku prije spavanja, prvi put u životu. Dajana me tako lijepo našminkala, večer je bila čarobna, željela sam još malo produžiti magičnost tog trenutka. Na kraju sam oprala lice, a ostavila sam našminkane oči. Tek sam kasnije shvatila da sam to napravila najviše zato da se ne rasplačem. Nemam ništa protiv plakanja, štoviše, stalno ga zagovaram, ali tada mi je bilo bitno da ostanem u svim tim intenzivnim emocijama, bojala sam se da bi ih plakanje raspršilo.

Bila je to večer nakon sisačke promocije knjige „ Kud si krenula?“, druge promocije moje prve knjige, večer nakon koje sam se počela intenzivno pitati – kud sad?

Na promocijama sam, i na onoj u Zagrebu i onoj u svom rodnom Sisku, spomenula didinu rečenicu o kojoj sam pisala večer uoči njegove smrti.

Ispričala sam prisutnima kako je moj dida za vrijeme svog umiranja, dok je vrijeme provodio između ovog i onog svijeta, u jednom trenutku rekao baki:

Reci Nastji da ne ide uzbrdo.

Tad nisam razumjela tu rečenicu, ali sam osjećala da će biti značajna. Postala je jedna od najcitiranijih rečenica s promocija. Probijala se u posvete, u postove, u storye, odjednom je bila glasna i bila je svugdje. Zamišljala sam didu kako se smješka odozgo, zadovoljan.

Napokon sam dopustila svojoj lavovskoj prirodi da iziđe u prvi plan, pa su i prvi javni govori u mom životu prošli iznad svih očekivanja.

Bila sam preplavljena intenzitetom emocija, ja stakleno dijete koje su odjednom svi vidjeli i sviđalo mi se kako se osjećam.

Andrea Šipuš

Bojala sam se da ću nakon ponoći, kad skinem šminku, kao Pepeljuga ostati bez svoje čarolije.

Ujutro sam gledala u svoje još uvijek našminkane oči i rekla sam sama sebi: „ Pa ti ne vjeruješ! Ne mora biti teže da bi više vrijedilo, rekla si im. Mi stvarno ne moramo ići uzbrdo, ponavljala si. A gledaj se sada, preispituješ se, strahuješ. Ne moraš ganjati čaroliju okolo, budi tu gdje jesi.

Mislila sam da napisati našu obiteljsku priču, tako iskreno i ogoljeno, znači preuzeti odgovornost. Kad izdam knjigu, napokon ću postati spisateljica, govorila sam si.

To je, unatoč zahtjevnim trenutcima, bio lakši dio.

Biti spisateljica, stajati iza knjige (sve i da želim, ona mi ne da da budem ispred nje), govoriti o njoj pred drugima bez srama, otkriti da je moja vlastita svrha pričati priče, ali i širiti ideju da je svačija priča važna i širiti svijest o postojanju staklene djece… sve su to postali dijelovi moje osobne odgovornosti koji su iscrtali moj put nakon što sam postala ta dugo iščekivana spisateljica. Izdržati, biti u tome, ostati, ne postati, činilo mi se to previše. Imati vjere, ah, tek to!

Kad se ustreptala energija malo smirila, kad je moje tijelo prestalo titrati, ostala sam sama u tišini. Na prvu se činilo kao da je sve ostalo nepromijenjeno, a više ništa nije bilo isto.  

Knjiga je krenula u svoj život, svojim putem, a ja sam (joj) samo trebala vjerovati.

Njoj ide dobro. Toliko dobro da me ispituju tko joj radi pr, traže me savjete, a ja nemam konkretan odgovor. Ona to radi sama.

To je snaga njezine priče. Ljudi su željni iskrenih priča s kojima se mogu poistovjetiti. Žele se prepoznati, žele znati da nisu usamljeni i žele, najviše žele ono što želim i ja – da jedni drugima pričamo priče. Žele da se skriveno otkrije, da se prestanu sramiti bolesti, neuspjelih odnosa, pukotina svog srca.

Kad ispričamo drugome svoju priču, kad pričamo jedni drugima, umjesto o drugima, može se dogoditi čaroban trenutak u kojem shvatimo isto ono što je shvatila i moja osmogodišnja kćer:

Dominik Karaula

Ne možeš pogledati nekoga u oči, a da on istovremeno ne pogleda tebe.

Pričajući svoje priče otkrivamo nove istine o sebi ili započinjemo proces iscjeljivanja ili napokon pogledamo uzbrdicu kojom smo uporno išli i obećamo si da nećemo više ići uzbrdo, jer sad znamo da samim tim naš put ne vrijedi više.

Ova knjiga to sve zna. Ona se ne boji za sebe. Ne srami se, hvali se, otvoreno i direktno komunicira, poziva, privlači, potiče na razgovor nakon čitanja.

Ne brine se što nekome sa strane može izgledati kao da je uspjela preko noći. Ona jedina zna koliko je noći trpjela neispričana, skrivana, neprihvaćena… Njoj nisu važne priče koje pričaju o njoj, nego one koje su ispričane zbog nje.

Udružila se sa silom iz Svemira, s Izvorom svega, sa Stvoriteljem, zovite To kako želite i kroz moje nalivpero piše čudesne posvete. Ljudima koje nije upoznala piše njihove istine.

A ja?

Gledam se danas u ogledalo, nenašminkanu i tražim promjene na svom licu. Čudim se što ih nema, osjećam se skroz izmijenjena, a gle, to se uopće ne vidi. Osobna transformacija koji mi se s knjigom dogodila vidljiva je samo u prištićima na bradi, kroz njih su neke unutarnje nečistoće pohitale van.

Rea, koja je svojim osvrtom na knjigu po svemu posula čarobnog praha, rekla mi je jučer da sam izvor radosti. Koliko god to bilo milozvučno, potaknulo me na pitanje: jesam li, bez šminke i bez čarolije knjige, izvor radosti sama sebi?

Dajem li si dozvolu da život smije biti sve ovo što mi se trenutno događa, mogu li izdržati u neprekidnom intenzivnom komuniciranju, ustajem li bez grižnje savjesti što sam spavala duže nego što sam planirala i što sam tako preskočila neke jutarnje rituale, mogu li prepustiti kontrolu Drugome i pripremati se za svako predstojeće predstavljanje knjige onako kako dolazi, a ne mjesec dana unaprijed kako sam (se) naučila?

Je li ovo kud sam sad krenula izvor radosti meni samoj?

Itekako je, na to mogu odgovoriti bez razmišljanja.

Doduše, još uvijek svako jutro sama sebi i didi moram dati tiho obećanje da taj dan neću ići uzbrdo, ali život se i događa dan po dan, barem ovdje u podnožju. A tu kanim i ostati.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Leave a Comment

Imala sam devet godina kad se na mom radnom stolu našlo jedno nalivpero. Iako se ne sjećam kako je ondje dospjelo, danas vjerujem da je došlo kao što sve važne poruke do mene dolaze – bez mogućnosti da im uđeš trag i sasvim neplanirano.

Neplanirano se voli prikazivati kao slučajno. Kad mislimo da je nešto slučajno, lakše se tome prepustimo jer ispada da nismo morali donijeti odluku. Kasnije uvijek iznova otkrijemo da je slučajno zapravo druga riječ za suđeno. Nismo to namjeravali, nismo ni uplanirali, ali evo, sad kad je tu, što možemo.

Ništa drugačije nije bilo ni s mojim nalivperom. Kad je već bilo ondje, krenula sam istraživati kamo me može odvesti. Odvelo me u svijet pisanja koji mi je tada bio nov i koji me kao što bi i svako dijete, prirodnog zaljubljenika u novo, uvukao u svoje šarenilo. Istrgnula sam stranice iz bilježnice koja se nalazila na stolu i počela sam pisati detektivski roman. Napisala sam još nekoliko romana, dramu, kratke priče, stotine pjesama, osmislila sam nekoliko scenarija za koje sam bila uvjerena da će dobiti Oscara i bila sam urednica najboljeg časopisa za mlade koji smo čitale samo moja sestra i ja.

Kažu da naši odabiri prilikom igranja u ranom djetinjstvu mogu pokazati kakve ćemo interese kasnije razviti i da mogu utjecati na naš odrasli život.

Nalivpero, olovke u boji, pisaća mašina, tastatura kompjutera…što god je moglo poslužiti da iz mene izvuče riječi, bilo je moja omiljena igračka. Na pitanje što želim biti kad odrastem, uvijek sam, bez premišljanja, odgovarala glasno: spisateljica.

Pisala sam sumanuto, kao da mi o tome ovisi idući udah. Maštala sam o naslovnici svoje prve knjige i djetetu koje će ju, za vrijeme praznika, čitati do dugo u noć, kao što sam ja čitala svoje omiljene autore.

A onda se moja sestra razboljela od muliptle skleroze i svijet koji mi se nekada činio beskrajnim, postajao je sve manji, sve dok se nije sveo na prostor minijaturan kao pješčanik u koji sam zajedno sa svojim snovima, planovima i suđenim slučajnostima, zakopala i samu sebe. Mi odavdje ne idemo, mogla sam reći da sam se usudila govoriti.

Ali postala sam stakleno dijete koje je odrastalo s osjećajem krivnje i srama; zdrava djeca često ne znaju drugačije u prisustvu bolesti sestre ili brata, i nisam se usudila skretati pažnju na sebe.

Trudila sam se biti nevidljiva. Pisala sam još samo ljubavne pjesme dečku kojeg sam voljela, bez da je on to znao i potajno sam plakala zbog onog djeteta koje nikada neće pročitati moju knjigu.

Mojoj kreativnosti, toj gladnoj zvjerki, to se nije svidjelo. Bockala me s raznim idejama, gurala me naprijed u trenutcima sestrinih remisija, dala mi je još nekoliko šansi koje nikad nisam iskoristila u potpunosti, a onda se jako razljutila i poslala mi je poruku preko posebnog glasnika. Evo i tebi jedna multipla, kao da je rekla.

Kad sam ja dobila istu dijagnozu od koje je bolovala moja sestra, shvatila sam to kao poziv na preuzimanje odgovornosti.

U ovo vrijeme prošle godine do mene je, spletom okolnosti pomno izrežiranih da izgledaju kao slučajnosti, došla informacija o Žaninom mentorship programu.

Baš kad sam poželjela neki proces koji bi zadovoljio moju neofiliju, eto Žaninog teksta o tome kako da napišemo knjigu uz njezinu pomoć. U svijetu instant rješenja, proces od devet mjeseci koji je Žana nudila, činio mi se kao ono što sam priželjkivala.

Žanina nježna nemilosrdnost mi nije dala da uzmaknem.

Pisac se postaje pisanjem, Žana je rekla, a ja sam si to nalijepila na post it, da me svakodnevno upozorava na tu istinu.

Provele smo kreativnu rehabilitaciju. Zamislite to kao da svoju kreativnost pošaljete na terapiju u toplice: mora puno vježbati, ali ju masiraju, mažu blatom i dobro hrane.

Počela sam ustajati u 5:45 da bih stigla pisati jutarnje stranice, meditirati, vježbati, razmišljati o novim idejama dok ne bi zvonio sat za Evino ustajanje za školu.

U jednom telefonskom razgovoru sa Žanom, između priča o životu u Indiji, zimi u Zagrebu i jutarnjim stranicama, provukla se jedna ideja. Nakon što smo ju isprevrtale i testirale njenu ozbiljnost, počela je osvajati neispisane stranice novog dokumenta i riječ po riječ pretvorila se u priču koju želim ispisati i podijeliti.

Danas, ni godinu dana kasnije, idem izabrati papir za njezino tiskanje.

Zove se Kud si krenula? i uskoro će dobiti svoje korice.

Prošlo je dvadeset šest godina od onog nalivpera. Prošlo je puno vremena od kad sam govorila da ću biti spisateljica i previše vremena od kad sam prestala to govoriti.

Kad sam bila spremna, dobila sam Žanu.

To je bilo u vrijeme kad sam shvatila da postoje stvari u životu koje jednostavno ne znamo sami. Zatražiti tada pomoć i podršku je oslobađajuće, ne poražavajuće, za to jamčim.

Odgovornost najčešće preuzmemo onda kad odlučimo sami kreirati svoj život. Znam da to može zvučati kao parola s jumbo plakata, ali istina je često dosadno uporna.

O onome kako sam ja to uspjela, napisala sam knjigu.

Iako je to neuljepšana priča o transformaciji moje obitelji kroz bolest, vjerujem da će vas ohrabriti da prestanete čekati da vas netko drugi spasi. To, zapravo, znači preuzeti odgovornost.

Najpopularnije istine su one jednostavne.

Voljela bih kad bi bilo dovoljno da vam kažem da ne morate čekati bolest da biste provjerili idete li dobrim putem, ali znam da to tako ne funkcionira.

Ipak se nadam da će vas knjiga koju sam napisala potaknuti da donesete odluke koje čekaju da se prestanete bojati.

Nastja,

spisateljica

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

 

 

1 Comment