Skip to content

Kategorija: Nekategorizirano

KOGA PRATE PAPARAZZI?

Mama, jel tebe sad prate paparazzi“, pitala me Eva Lole nekoliko mjeseci nakon što je knjiga „Kud si krenula?“ započela svoj život među čitateljima.

„Zašto bi me pratili paparazzi“, pitala sam ju kroz smijeh.

„Pa napisala si knjigu“, odgovorila je kao da se to podrazumijeva.

Nakon ganuća njezinom ljubavlju, počela sam razmišljati kakvi su kriteriji da bi netko bio zanimljiv paparazzima i kako bi moja knjiga mogla biti materijal za praćenje.

Ona živi ludi život. Ide okolo po svijetu i čini pomake u srcima. Izaziva fizičke reakcije. Ljudi je čitaju i plaču. Potiče ih da pričaju o sebi. Besramna je: skida ljude do gola. Ali nije nametljiva. Čeka pravi trenutak, ne samo da bude pročitana kao još jedna knjiga koja će ići na neku listu, u nečiji instagram story ili na neki blog, iako i to jako voli. Ona čeka da dođe čitateljima u trenutku kada će biti spremni prepustiti se da se priča dogodi u njima.

Kao da ima dva sloja ta moja knjiga: ona je knjiga s našom obiteljskom pričom, ali u jednom trenutku ta priča prestaje biti važna i to postaje knjiga koja ima svoju priču, koja budi u ljudima da prepoznaju sebe, da se raspadnu, da se ogole, da sve maske padnu, da šminka bude razmazana, da oklopi ostanu odbačeni u kutu sobe… Da, zaista skida ljude do gola.

Kao što sam u knjizi ja skinula nas. Drugačije niti sam mogla niti sam htjela.

Biste li mi vjerovali da nisam tako iskreno stala pred vas?

Da sam se sramila naše priče i uljepšavala je u nadi da će vam se tako više svidjeti, bi li vam se uistinu više svidjela?

Kad znate da ja ništa ne skrivam, znate da se i vi možete prestati skrivati.

Kad vi meni vjerujete, znate da ću i ja vjerovati vama onda kad vi odlučite ispričati svoju priču, a dovoljno je da vam jedna osoba vjeruje.

Ova knjiga je poziv: da iznesete ono čega se sramite, ono što vam je bolno, ono što ste odlučili ostaviti lijepo potisnuto.

To ne mora imati veze s bolešću. Svatko od nas ima jedno takvo mjesto u sebi.

Svatko od nas ima priču. A znate već:

Prije par mjeseci sam kod Kristiana Novaka pročitala kako je „Ciganin, ali najljepši“ još jednom dobio BOOKtigu – nagradu čiji me koncept oduševio jer dobitniku uručuje primjerak njegove knjige, one koja je bila najčitanija u knjižnicama Istarske županije, ispisan osvrtima čitatelja.

Inspirirana tom nagradom i stotinama poticajnih poruka koje sam dobila od svojih čitatelja, odlučila sam u svoj primjerak knjige, onaj koji sam si poklonila kad je knjiga došla iz tiskare, sama ispisati sve te dojmove koji će mi uvijek služiti da znam da je vrijedilo.

Jedan od njih, sigurno će biti ovaj:

Plačem u sobi potpuno gola. Gola u istini koju sam tako dugo u sebi skrivala. Jer je bila toliko bolna.
Dira me jer si stavila ogledalo ispred mene i nema skrivanja, nema bježanja. Tu je gola istina. I ono što mi preostaje je da ne nastavim po starom nego da, baš kao i ti, preuzmem odgovornost za svoj život.

-Martina, nakon čitanja “Kud si krenula?”

Ima Eva Lole pravo, paprazzi bi trebali pratiti ljude koji sa svojom istinom, kakva god da je, hodaju po svijetu, neustrašivo i bez srama.

Od lažnih prikazivanja koja bude zavist i grizodušje, nemamo baš koristi.

Ali ono što želimo promijeniti, trebamo mijenjati u sebi, ne u svijetu oko sebe. Nije nam svijet kriv. Mi smo ti koji preuzimamo odgovornost za svoj život. Mi smo ti koji biramo što pratimo, čime hranimo svoju dušu, kroz što se vrednujemo.

Vi ste moji paparazzi.

Hvala vam što birate pratiti i mene i knjigu.  

Ona me gura da budem svugdje, da bih došla do vas: na blogu, na fejsu, instagramu ili u vašem elektronskom sandučiću.

Predstavljam knjigu koja ima misiju: potaknuti vas na put na kojem ćete živjeti svoje potencijale. Biti životni vodič, kao što je rekla divna Nives.

Ne mogu to raditi skrivena u svojoj sobi, moram iskoračiti.

Nastja

5/6/20

Za naslovnu fotku mogu zahvaliti Jaši Jarecu.

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Leave a Comment

DAROVI PRIRODE

U preispitivanju svoje gotovo opsjednutosti s hranom, najviše me zanimalo gdje su njeni korijeni. Put samoanaliziranja me odveo sve do skladišta naše limenke, kako smo joj tepali, ili da budem precizna – do trgovine mješovitom robom koju je moj tata imao, vodio, pa se s njom oprostio. Tatino poduzetništvo je obilježilo moje djetinjstvo i naš obiteljski život, tamo sam naučila ono što mi je danas vrlo korisno: kako se lako brišu granice između privatnog i poslovnog vremena jednom kad izađeš iz uloge zaposlenika (i kako to nije nužno nešto loše), da vlastiti posao ima svoje zakonitosti i zna biti i milostiv i nemilosrdan, da poslovne odluke mogu utjecati na sudbinu cijele obitelji i da ću zbog gledanja čuda kreiranja vlastite priče iz prvog reda i sama jednog dana poželjeti (do)živjeti isto.

Ali ono što me posebno obilježilo u tom vremenu, a što sam shvatila tek dugo poslije, je bilo okruženje prepuno hrane. Dok još nije prerasla u trgovinu mješovitom robom, limenka je bila samo voćarna i moj tata joj je dao prigodno ime – Darovi prirode. Bilo je to mjesto gdje je počinjao i završavao tatin radni dan i kamo smo ga često pratile, a onda bismo vrijeme tamo, moja sestra i ja provodile u skladištu, igrajući se – trgovine. Skoro svaki dan premetale smo hranu po policama, udisale mirise brašna, šećera i čokolade, maštale da smo dovoljno hrabre da unatoč tatinom upozorenju otuđimo čokoladne bananice, svjedočile smo revoluciji prelaska mlijeka iz vrećica u tetrapake i veselile se kad je voće bilo za otpis jer smo ga tada mogle jesti bez da ga platimo, a u tome je bilo posebnog veselja.

 

Hrana me oduševljavala oduvijek, ali ispočetka samo kao sredstvo za igranje. Bila sam izbirljiva, nisam bila sklona isprobavanju novog (mama je uvijek morala koristiti trikove) i obožavala sam sve što je nezdravo. Kuhanje sam doživljavala kao nužnost i traćenje vremena i kad sam u studentskim danima došla u Zagreb, najviše sam jela po pekarama.

 

Kako se svemir uvijek pobrine da ti da iskustvo koje će te pogurnuti naprijed (ako ga takvim odlučiš vidjeti), ja sam za partnera dobila – vegetarijanca. I umjesto da ponavljam mamine prokušane recepte, bila sam u situaciji da, ako želim kuhati, moram ići tamo gdje nitko moj nikad nije bio: u zemlju bez mesa.

Bez ikakvog iskustva u kuhinji i pred izazovima vegetarijanstva, krenula sam ulagati u ono što će kasnije ispasti najbolji dio našeg odnosa: u kreiranje obroka s kojima se oboje podjednako oduševljavamo.

U časopisima sam čitala recepte prije nego horoskop, kad je Elle prestao tiskati kartice s receptima koje su se elegantno mogle otrgnuti, izrezivala sam recepte i ljepila ih u najdeblju bilježnicu koju sam mogla naći, dobivala sam i kupovala kuharice za sve prigode i upustila sam se u eksperimentiranje. Naravno da mi nije uvijek išlo glatko: trebale su godine dok nisam ispekla normalnu palačinku (do savršene nisam došla ni danas), mnogi su ručkovi bili neukusni, a još se danas smijemo dagnjama u kokosovom mlijeku koje smo bacili i naručili pizzu. Nedostaje mi onih osnovnih stvari i trikova koji fale samoukima i nemam puno iskustva u pripremanju mesnih obroka, ali me traganje za novim idejama pogurnulo u svijet bez granica u kojem sam mogla nastaviti hranu doživljavati kao sredstvo za igru, a kuhinju kao mjesto podrške vlastitoj kreativnosti. U kuhinji sam naučila kako pametno rasporediti vrijeme, kako maksimalno iskoristiti svoje organizacijske sposobnosti, naučila sam vjerovati u sebe i slušati instinkte i postala sam dobra kuharica.

Za mene je poseban dar kad znaš uživati u hrani, kad otkriješ na koje sve lude načine hrana može spajati ljude, kad se s okupljanjem oko stola koncentrira i dobra energija i kad s nečime što si sam napravio, zapališ iskru ljubavi prema životu u onima koje voliš.

Jer, nije li ljubav prema hrani ujedno i ljubav prema životu?

Strast za hranom sam željela prenijeti i na svoje dijete, planirala sam ju odgajati u kuhinji i ostaviti joj u nasljeđe sve svoje kuharice i bilježnice s receptima.

Ali dobila sam dijete nezainteresirano za (moju) hranu, s vrlo kratkim popisom namirnica koje odobrava i provela sam puno vremena u bitkama sama sa sobom, a onda i s njom.

Htjela sam ju hraniti po svom, zdravo, promišljeno, s puno začina, htjela sam da zajedno slavimo hranu, a dočekao me još jedan izazov u kojem sam naučila da svatko ima svoju ljubav prema životu.

Tek kad sam sebi priznala da ona možda nikad neće sa suzama od sreće gledati Chef `s table i da možda neće na kupovanje ili kušanje nove hrane gledati kao na vrhunski doživljaj niti uživati u tome da ona bude onaj lovac koji donosi hranu doma i kad sam sebi rekla da je to potpuno u redu, počele su nam se otvarati prilike u kojima obje, svaka na svoj način, možemo uživati u hrani i životu.

 

Sada znam da svatko od nas ima svoje darove prirode, utjecaje okruženja u kojima odrastamo i koji se isprepliću s našim DNK molekulama tvoreći jedinstvena bića s različitim ljubavima, strastima, interesima i misijama. Ja sam, između ostalog, dobila i uzela hranu.

Zavirite u svoje skladište (uspomena) i vidite što je vama svemir darovao kao ono s čime ćete uveseljavati svijet. Ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da vam je to dano još od početka.

Nastja

1 Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Nismo izmijenili imena, kamoli brojeve, ali smo zato zurili jedno u drugo dugo nakon što se na semaforu upalilo zeleno svjetlo. Oklijevala si s prelaženjem ceste, a onda si ipak potrčala. Stali smo jedno ispred drugog nasred zebre i da nas vozači nisu vratili u stvarnost nervoznim trubljenjem, možda bismo tog trena učinili nešto nepromišljeno. A meni samo nepromišljenosti i padaju na pamet kad se sjetim tog neobičnog susreta.  Ako i tebe prereže negdje u utrobi kad se toga sjetiš, nemoj oklijevati, javi se.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: West Chicao Avenue, Chicago

Ti: ona o kojoj ne prestajem razmišljati

Ja: znaš ti dobro koji sam ja

#000025

 

Užasno sam zimogrozna, nikad se ne uspijem ugrijati. Zato sam poskakivala kad si prošao kraj mene s upitnim pogledom. Dobacila sam ti da će mi se zalediti krv ako ostanem stajati na mjestu (kako bih ti pokazala kakva sam faca), a ti si hladno uzvratio da nije baš toliko hladno. Poželjela sam da se ponudiš  da me ti ugriješ, ali nisam bila te sreće. Ako su tvoje ruke toplije od mojih, mogu li samo na kratko u njima zagrijate svoje hladne prste?

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Museum Quartier, Beč

Ti: arogantan ali neodoljiv

Ja: smrznuta

#000031

 

„Ne misliš li da je Barbican nešto najstravičnije što postoji? Nemoj mi sad pričati o tome kako je to najveće multikulturalno i konferencijsko okupljalište i dom Londonskog simfonijskog orkestra, sve to znam. Ne samo da je ovo najružniji kompleks koji sam vidjela nego ima i tu neku vibru od kojih ti se nakostriješe dlake na tijelu. Tu bi se bez problema mogao snimati horor, ne bi mu trebao ni scenarij, dovoljni su samo kadrovi Barbicana uz prigodnu muziku. Možda je to od sve te silne umjetnosti koja je tu skoncentrirana.“ – ja, iznervirano, tebi kojeg nikad prije nisam vidjela, dok pušimo jedno kraj drugoga.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Barbican kompleks, London

Ti: prestravljen mojim ispadom

Ja: prestravljena Barbicanom

#000042

Leave a Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Hvala ti što si me povezao, stvarno treba puno hodati, groblje je veliko. Pitao si me dolazim li često, a ja ti nisam odgovorila ništa konkretno. Istina je da je ovo tek drugi put da sam posjetila oca od kada je umro, rastali smo se u napetim okolnostima. Zapravo, on je bio šupak cijelog života. Nisam planirala ponovo doći, oprostila sam se s njim, ali me sad neka sila vuče tom groblju. Obzirom da si mi rekao da tamo radiš, vjerujem da ćeš biti tamo ako dođem i ovog tjedna. U petak oko dva?

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  groblje Memorial Park, Chicago

Ti: ljubazno osoblje

Ja: s lošim genima

#000024

 

Ovo je doslovno pogled koji oduzima dah. Ali priznajem, isplatilo se uspeti tim silnim stepenicama. Sad mi jasno što misle kad pričaju o krovovima Pariza. Taj grad je beskrajan. A tu je još i ta crkva, prekrasna i raskošna i onda u gomili ljudi koji odmaraju na stepenicama – ti, kao neki ukradeni grčki kip iz Louvrea. Isus stvarno voli ljude, hvala mu što se žrtvovao da bismo mi mogli živjeti. I da bismo se mogli sresti.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: na stepenicama ispred bazilike Sacré-Cœur, Pariz

Ti: isklesan

Ja: zadihan

#000086

 

Malo sam odmarao kad si protrčala kraj mene, inače ne zabušavam. Nasmijala si se, ali to nije bio smješak odobravanja. Zapravo trčim mostom najviše zbog predaha, obožavam zapuhan stati i gledati u te silne zgrade, kovati planove i veseliti se budućnosti. Jesi li i ti pod naletom sreće kad trčiš? Jesi li toliko sretna da bi htjela zagrliti svijet? Ako ne baš cijeli svijet, možda jednog stranca koji odmara sa strane?

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Brooklynski most, New York

Ti: u kondiciji

Ja: pod pauzom

#000071

 

Ima još!

Leave a Comment