Skip to content

Kategorija: priče

Imala sam devet godina kad se na mom radnom stolu našlo jedno nalivpero. Iako se ne sjećam kako je ondje dospjelo, danas vjerujem da je došlo kao što sve važne poruke do mene dolaze – bez mogućnosti da im uđeš trag i sasvim neplanirano.

 

Neplanirano se voli prikazivati kao slučajno. Kad mislimo da je nešto slučajno, lakše se tome prepustimo jer ispada da nismo morali donijeti odluku. Kasnije uvijek iznova otkrijemo da je slučajno zapravo druga riječ za suđeno. Nismo to namjeravali, nismo ni uplanirali, ali evo, sad kad je tu, što možemo.

 

Ništa drugačije nije bilo ni s mojim nalivperom. Kad je već bilo ondje, krenula sam istraživati kamo me može odvesti. Odvelo me u svijet pisanja koji mi je tada bio nov i koji me kao što bi i svako dijete, prirodnog zaljubljenika u novo, uvukao u svoje šarenilo. Istrgnula sam stranice iz bilježnice koja se nalazila na stolu i počela sam pisati detektivski roman. Napisala sam još nekoliko romana, dramu, kratke priče, stotine pjesama, osmislila sam nekoliko scenarija za koje sam bila uvjerena da će dobiti Oscara i bila sam urednica najboljeg časopisa za mlade koji smo čitale samo moja sestra i ja.

 

Kažu da naši odabiri prilikom igranja u ranom djetinjstvu mogu pokazati kakve ćemo interese kasnije razviti i da mogu utjecati na naš odrasli život.

 

Nalivpero, olovke u boji, pisaća mašina, tastatura kompjutera…što god je moglo poslužiti da iz mene izvuče riječi, bilo je moja omiljena igračka. Na pitanje što želim biti kad odrastem, uvijek sam, bez premišljanja, odgovarala glasno: spisateljica.

Pisala sam sumanuto, kao da mi o tome ovisi idući udah. Maštala sam o naslovnici svoje prve knjige i djetetu koje će ju, za vrijeme praznika, čitati do dugo u noć, kao što sam ja čitala svoje omiljene autore.

A onda se moja sestra razboljela od muliptle skleroze i svijet koji mi se nekada činio beskrajnim, postajao je sve manji, sve dok se nije sveo na prostor minijaturan kao pješčanik u koji sam zajedno sa svojim snovima, planovima i suđenim slučajnostima, zakopala i samu sebe. Mi odavdje ne idemo, mogla sam reći da sam se usudila govoriti.

Ali postala sam stakleno dijete koje je odrastalo s osjećajem krivnje i srama; zdrava djeca često ne znaju drugačije u prisustvu bolesti sestre ili brata, i nisam se usudila skretati pažnju na sebe.

Trudila sam se biti nevidljiva. Pisala sam još samo ljubavne pjesme dečku kojeg sam voljela, bez da je on to znao i potajno sam plakala zbog onog djeteta koje nikada neće pročitati moju knjigu.

Mojoj kreativnosti, toj gladnoj zvjerki, to se nije svidjelo. Bockala me s raznim idejama, gurala me naprijed u trenutcima sestrinih remisija, dala mi je još nekoliko šansi koje nikad nisam iskoristila u potpunosti, a onda se jako razljutila i poslala mi je poruku preko posebnog glasnika. Evo i tebi jedna multipla, kao da je rekla.

Kad sam ja dobila istu dijagnozu od koje je bolovala moja sestra, shvatila sam to kao poziv na preuzimanje odgovornosti.

 

U ovo vrijeme prošle godine do mene je, spletom okolnosti pomno izrežiranih da izgledaju kao slučajnosti, došla informacija o Žaninom mentorship programu.

Baš kad sam poželjela neki proces koji bi zadovoljio moju neofiliju, eto Žaninog teksta o tome kako da napišemo knjigu uz njezinu pomoć. U svijetu instant rješenja, proces od devet mjeseci koji je Žana nudila, činio mi se kao ono što sam priželjkivala.

Žanina nježna nemilosrdnost mi nije dala da uzmaknem.

Pisac se postaje pisanjem, Žana je rekla, a ja sam si to nalijepila na post it, da me svakodnevno upozorava na tu istinu.

Provele smo kreativnu rehabilitaciju. Zamislite to kao da svoju kreativnost pošaljete na terapiju u toplice: mora puno vježbati, ali ju masiraju, mažu blatom i dobro hrane.

Počela sam ustajati u 5:45 da bih stigla pisati jutarnje stranice, meditirati, vježbati, razmišljati o novim idejama dok ne bi zvonio sat za Evino ustajanje za školu.

U jednom telefonskom razgovoru sa Žanom, između priča o životu u Indiji, zimi u Zagrebu i jutarnjim stranicama, provukla se jedna ideja. Nakon što smo ju isprevrtale i testirale njenu ozbiljnost, počela je osvajati neispisane stranice novog dokumenta i riječ po riječ pretvorila se u priču koju želim ispisati i podijeliti.

Danas, ni godinu dana kasnije, idem izabrati papir za njezino tiskanje.

 

Zove se Kud si krenula? i uskoro će dobiti svoje korice.

 

Prošlo je dvadeset šest godina od onog nalivpera. Prošlo je puno vremena od kad sam govorila da ću biti spisateljica i previše vremena od kad sam prestala to govoriti.

 

Kad sam bila spremna, dobila sam Žanu.

To je bilo u vrijeme kad sam shvatila da postoje stvari u životu koje jednostavno ne znamo sami. Zatražiti tada pomoć i podršku je oslobađajuće, ne poražavajuće, za to jamčim.

 

Odgovornost najčešće preuzmemo onda kad odlučimo sami kreirati svoj život. Znam da to može zvučati kao parola s jumbo plakata, ali istina je često dosadno uporna.

O onome kako sam ja to uspjela, napisala sam knjigu.

Iako je to neuljepšana priča o transformaciji moje obitelji kroz bolest, vjerujem da će vas ohrabriti da prestanete čekati da vas netko drugi spasi. To, zapravo, znači preuzeti odgovornost.

Najpopularnije istine su one jednostavne.

 

Voljela bih kad bi bilo dovoljno da vam kažem da ne morate čekati bolest da biste provjerili idete li dobrim putem, ali znam da to tako ne funkcionira.

Ipak se nadam da će vas knjiga koju sam napisala potaknuti da donesete odluke koje čekaju da se prestanete bojati.

 

 

Nastja,

spisateljica

 

 

 

 

Leave a Comment

POZITIVNO PREPLAVLJIVANJE

Kad sam Evu Lole dovodila u vrtić, umornu, malu i ponekad osjetljivu, njena ekipa bi u to vrijeme doručkovala za stolom i onaj koji bi ju prvi spazio bi ju oduševljeno zazvao, čemu bi se pridružili i ostali. Ponekad bi čak i ustali i, kao pravi navijači, ujednačeno izvikivali njeno ime, a ona bi se, tako preplavljena, smijala i onda kad joj nije bilo do smijanja.

Prepričavala sam tu priču puno puta, uvijek u želji da nekoga zarazim s idejom da to počne primjenjivati u svom odraslom životu.

 

Zamislite da ulazite u ured, a oni koji su već tamo vas dočekaju s oduševljenim poklicima. Kako biste se osjećali? Sve ono što vas eventualno muči bi, barem na trenutak, bilo zamijenjeno osjećajem pripadnosti. Svi želimo pripadati, želimo da nas vide, želimo biti vrijedni, a pozitivno preplavljivanje nas vodi pred sama vrata tog svijeta.

 

Pozitivno preplavljivanje sam otkrila u knjizi o roditeljstvu: „Kako pružiti ljubav koja iscjeljuje“. To je vježba koja je zamišljena  tako da roditelj posjedne dijete i potom hoda oko djetetove stolice glasno izvikujući sve predivne stvari o djetetu koje mu padaju na pamet. Nije to paušalno hvaljenje koje neosnovano bilda ego, nego isticanje svih stvarnih, predivnih osobina koje dijete ima.

Slično onome što su jutrima radili Evini prijatelji iz vrtića. Djeca su kreirana tako da budu otvorena za sve ono što mi kasnije moramo iznova otkrivati. A čak i kad otkrijemo, često trebamo uložiti puno snage da svladamo otpor koji nas drži dalje od toga da se u otkriveno upustimo, da u to umočimo prste kao u pekmez ili kao žlicu u teglicu Nutelle.

 

Iako znamo da nije bolje, nekako je lakše biti negativan, nervozan, mizeran, imati čemu prigovarati i na što se žaliti.

Zamislite dan u kojem ste toliko pozitivno preplavljeni, da vas svakodnevne sitnice ne grizu kao ni komarci kad se našpricate Autanom.

Što biste sa svim tim slobodnim vremenom koje niste potrošili u pričanju o onome što ne možete promijeniti? Pada mi napamet: mogli biste vi nekog drugog pozitivno preplaviti.

I da vam kažem, to ne treba biti rezervirano samo za djecu. U knjizi predlažu da to rade i  partneri međusobno. Možete li zamisliti kakve bismo divne zajednice imali kad bismo se tako preplavljivali?

 

Kao nepopravljivi optimist, maštam da je svijet mjesto gdje se svi stalno hvale, govore si lijepe stvari, navijaju jedni za druge…

Naučena da promjena kreće od onog jednog koji se usudio nešto napraviti, često znam preplavljivati ljude preko društvenih mreža.

Kad se s nečim oduševim, to uvijek na neki način podržim. Ponekad samo s komentarom, a u posebnim slučajevima i s porukom oduševljenja koja nepripremljenog primatelja sigurno zatekne. To me dovede do ljudi s kojima razvijem odnos  podrške i međusobnog preplavljivanja, ali i do onih koji mi nikada ništa ne odgovore. Ja se tada ne osjećam loše jer znam da sam toj osobi bar prenijela dobru energiju.

Neke ljude pozitivno preplavljivanje zatekne jer nisu naučeni primati.

To nije ništa neobično. U knjizi kažu da dijete ispočetka može biti nepovjerljivo ili zbunjeno jer treba izvjesnog vremena da se naviknemo da nas netko jako hvali.

Možda je sigurnije biti nepovjerljiv, ne vjerovati komplimentima, zatvoriti se od pohvala i luđakinja poput mene koje idu okolo i govore stvari poput: tvoji su roditelji sigurno ponosni na tebe ili napisao si predivnu priču… Ali tako se zatvaramo od svih divnih, magičnih stvari koje nam se mogu dogoditi u obično popodne.

Ja sam, evo, neki dan srela nepoznatu ženu na ulici koja me izgrlila i izljubila dok je govorila da je baš mislila na mene, a kad je shvatila da me zamijenila s nekim drugim i da se nas dvije uopće ne poznajemo, potpuno se zbunila i počela mi se ispričavati. Rekla sam joj da mi se ne ispričava, da se ništa loše nije dogodilo, nasmijale smo se i nastavile kratko pričati o temama koje mi je najavila u zagrljaju. Rastale smo se nasmijane i bolje raspoložene, a ja sam s tom pričom razveselila još nekoliko ljudi.

Što je najlošije što se može dogoditi ako nekoga izgrliš, čak i ako ga ne poznaješ?

 

Sjetite se Svjetskog prvenstva prošlog ljeta. Ljudi su stajali u zakrčenim ulicama i trubili radosno umjesto nervozno, izlazili iz auti i grlili se, cijela država je bila pozitivno preplavljena…

Što smo time dobili? Pa, jedno kratko vrijeme nam ništa nije bilo teško i mislili smo da je sve moguće.  To mi se čini skroz dovoljno. A vama?

 

Nastja

1 Comment

RECI MI KAKO JEDEŠ

Znate li teoriju o 10.000 sati koje Malcolm Gladwell spominje u svojoj knjizi Izvan prosjeka? Ona se svodi na matematiku: potrebno je 10.000 sati vježbe da bismo u nečemu postali eksperti. To znači da ako nešto dovoljno dugo ponavljamo, ispravljajući pogreške koje pritom činimo, to nam postaje prirodno i lako.

U mom slučaju, to se odnosi na kuhanje. Zato što sam uložila sate i sate u kuhanje, ono mi ide lakše nego nekima (iako mi se, ovako bez računanja, čini da još nisam došla do te magične brojke koja bi me učinila stručnjakom).

Teško da bi išta što izaziva frustraciju uopće moglo trajati toliko dugo, zato je za uspješnost ove formule potrebno da se radi o onome prema čemu gajimo strast.

 

O korijenima svoje strasti prema hrani sam već pisala, misleći da sam rekla sve što o toj temi imam za reći, ali istina je da hrana i ja imamo odnos u kojem me ona često pogurne do ruba vlastitih granica i potakne da pređem preko, da proširim vidike, otvorim se za nove spoznaje i prepustim se iskustvima koja me ondje čekaju.

Tako mi je došao i detoks.

Na detoks se nismo odlučili zato što je Ilja Iljič Mečnikov, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, otkrio da su prijevremeno starenje i bolesti posljedica nakupljanja toksina u debelom crijevu, nego zato što sam u jednom trenutku shvatila da od kad sam počela piti kavu nije prošao niti jedan dan da nisam popila barem jednu šalicu. Ne samo da sam po teoriji 10.000 sati postala stručnjak u ispijanju kave, nego sam provela pola života na stimulansu. Kako to kod mene obično ide, uvid je popratio poziv na akciju koji se nalazio u knjizi Dunje Gulin koju smo dobili na poklon, a koja je praktični vodič s uputama i receptima za tri tjedna prirodnog detoksa.

Izdržali smo sva tri tjedna na dva tekuća i jednom krutom obroku, učvrstili smo svoj odnos kojeg smo testirali s odvikavanjem od stimulansa, gladi i izbacivanjem toksina iz tijela i shvatili smo da biti zajedno znači biti zajedno u svemu, pa i u detoksu.

Ali ono najvažnije što sam ja, ovisnica o uvidima, dobila nisu bili (samo) osjećaj snage, blistavost kože, bistar pogled, čist ten i prohodni sinusi, nego spoznaja  o vlastitom odnosu prema hrani za koji sam površno mislila da je jednostran i da se sastoji u mom obožavanju hrane. Trebala su mi ta tri tjedna povremene gladi, točno određenih obroka i ekstremnog čišćenja, da bih bistre glave bolje vidjela ono što sam dugo propuštala: ne volim samo ja hranu – hrana voli mene i često ona ima kontrolu nada mnom.

 

Hrana treba biti gorivo za tijelo koje nama služi, kuhanje treba biti manifestacija kreativnosti, a jedenje okupljanje za stolom i radost, ali je li baš uvijek tako? Neke mogu otvoreno čak pitati i – je li ikad tako?

 

Za vrijeme mog detoksa nije patilo moje tijelo. Tijelo se odmaralo od konstantnog probavljivanja, čistilo od toksina, odmaralo i uživalo. Patila je glava. Glad i potreba za hranom su bili u glavi koja je ludovala.

Znate kako tijelo radi i kad je čovjek u stanju kome, bez svijesti. Moramo li se posebno uvjeravati da ono ima svoju unutarnju mudrost i način funkcioniranja koji nam signalizira kad nešto nije u redu? Ja često volim ponavljati Dahlkeovu predivnu teoriju da su tjelesni simptomi način na koji naša duša razgovara s nama.

Tijelo nam vrlo jasno kaže kad je gladno i ako utišamo buku u glavi, jasno ćemo čuti poruku: Sad jedi, sad je vrijeme.

 

Naučeni smo brzo utažiti glad, kao da je osjećaj gladi nagovještaj smrti. Puno toga nam je dostupno, pa često posežemo za onim što će najbrže ušutkati glad. Jedenje postaje kompulzivno. Mislimo da moramo jesti čak i onda kad nismo stvarno gladni. Gotovo smo uvijek gladni, možete reći, ali kad pomno analiziramo osjećaj gladi, često nas odvede do istine da smo gladni onoga čega u hrani uopće nema.

 

Ja oduvijek mislim da čovjek može jesti svu hranu (od koje se osjeća dobro), ako jede normalno, ali često sam u životu u to prestajala vjerovati.

Restrikcije u nama izazivaju osjećaj krivnje koji ne može biti dobra baza ni za jedan odnos, pa tako ni za odnos s hranom. Ako neku hranu označavamo kako dobru ili lošu, hrani prepuštamo kontrolu nad nama. Energiju koju bismo mogli uložiti u neka druga polja svog života, neprestano i bespotrebno ulažemo u ono što treba služiti nama i postajemo opsjednuti. Ja sam još u osnovnoj školi krenula s kategoriziranjem hrane kao dobre (one koja je zdrava i koja mi nije uvijek na wish listi) i one koja je loša (koju toliko želim, a znam da nije dobra za mene jer ću se od nje udebljati) i znala sam si priuštiti  subotnji luksuz koji se sastojao u tome da samo subotom jedem čips. Ograničavanja se nisam riješila ni danas, ali sam sad spremnija vjerovati u to da ako jedeš svjesno, možeš jesti sve.

 

Detoks je ekstreman način jedenja i zato i traje ograničeno vrijeme. Njegova ideja nije mršavljenje nego čišćenje organizma, kao kad kod generalke naših domova očistimo stan ili kuću od poda do stropa. Ono za što je detoks odličan je da posluži u mijenjanju našeg pogleda na hranu i glad, a onda i jedenje.

Ne morate biti na detoksu da biste počeli jesti svjesno. Dovoljno je da uguglate značenje riječi glad. Shvatit ćete da se ona manifestira fizički.

Svjesno jedenje počinje s prepoznavanjem osjećaja gladi. Trebamo jesti onda kad smo zaista gladni.

Postoje tehnike za određivanje stupnja gladi koji u početku pomaže osvijestiti taj idealan trenutak, ali često će vam prazan želudac lako signalizirati da ga treba napuniti.

Mindful eating kao pristup hrani koji vam može pomoći u tome da uspostavite normalan odnos s hranom, nije izmišljotina modernog vremena. Ono što je moderan način života izmislio je otkrivanje istina koje postoje oduvijek kao da su nešto revolucionarno.

Znate onu sliku koja je kružila po društvenim mrežama na kojoj zapadna djeca prije jedenja fotografiraju hranu, a djeca u nerazvijenim zemljama se na hrani zahvaljuju?

Mudrost se sastoji u tome da budemo zahvalni na obroku koji imamo, čak i kad ga nakon toga fotografiramo. Kad jedemo kad smo gladni, kad jedemo ono što volimo i što našem tijelu treba, kad smo svjesni svakog zalogaja, kad žvačemo dugo i pažljivo, kad pojedemo onoliko koliko je dovoljno da se nakon obroka osjećamo bolje nego prije nego što smo počeli jesti  – možemo jesti bilo što i bilo kad.

Dio normalnog jedenja je i povremeno prejedanje. Ali ni ono nije loše za nas onda kad smo ga svjesni i kad ga ne zloupotrebljavamo.

 

U ovoj našoj zadnjoj interakciji u kojoj sam dopustila hrani da me (opet) nauči nešto novo, shvatila sam ono bitno: kako jedemo je važnije od onoga što jedemo.

Ne mislim da sam s tim došla do univerzalne istine zbog koje ću do kraja života moći neopterećeno jesti. Svjesna sam da hrana ima još lekcija za mene koje će mi dozirati u trenutku kad ih budem spremna čuti. Do tad ću primjenjivati zadnje naučeno, za 10.000 sati će mi to ionako ići – lako.

Nastja

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Leave a Comment

DA, MOLIM

Ima jedna priča u našoj obitelji, jedna od onih koje vole biti ponavljane, a odnosi se na situaciju kad je moja sestra Ada, kao malo dijete, odbila novce za čokoladu koji su joj dali oni što su nam došli u goste i rekla: „ Ja vam to ne skupljam. To skuplja moja sestra Nastja, njoj dajte.“

Ljudima je to bilo simpatično, smijali su se njenoj dosjetljivosti, pa je Ada počela to ponavljati na ponavljano oduševljenje gostiju.

Ne sjećam se jesu li ljudi novce meni zaista i dali, o tome se nije pričalo, ali sigurna sam da sve i da jesu, ja bi ih – odbila.

 

Jeste li i vi jedni od onih koje su učili da je pristojno odbiti?

 

Ja sam, kao poslušno dijete koje jesu učili da je pristojno odbiti, shvatila to doslovno pa sam išla kroz život odbijajući ono što mi se nudilo.

„ Ne, hvala“, govorila sam naučena odbiti čak i kad sam željela prihvatiti.

Zakukuljilo se to negdje duboko u mene, na isto mjesto na kojem se zajedno i čvrsto drže sva uvjerenja koja nam ne koriste osim da nas drže na mjestu i odrazilo se na moj sveukupni život, ne samo na financijsku situaciju.

 

Trebalo je dugo da to shvatim. Trebalo se dogoditi puno toga da to počnem mijenjati.

Tek sam na nedavnom putovanju u Dansku, dok smo na aerodromu opušteno pili kavu, čaj i vodu u kafiću umjesto da sat vremena čekamo na gate-u, primijetila promjenu koja je došla tiho i nenajavljeno, a nije imala manju težinu od onih koje su silovite i glasne, koju sam upoznavala cijelo vrijeme tog putovanja, čudeći joj se sa strane, svjesna da dolazi iz mene, ali ne vjerujući da dolazi od mene.

 

Počela sam komunicirati što želim.

 

Izgovarala sam rečenice poput: Ja bih sad popila kavu ili Užasno sam gladna, hoćemo uzeti neki sendvič? Rečenice koje nekome sa strane mogu zvučati kao obične rečenice koje ljudi diljem svijeta svakodnevno izgovaraju, ali u ne-hvala svijetu, te rečenice imaju snagu promijeniti život.

Znate zašto?

Zato što bi ne-hvala ja često čekala da netko drugi pretpostavi što u tom trenutku želim. Onda bih se ljutila kad bilo tko, a posebno onaj tko me poznaje dovoljno dobro ili najbolje, ne bi pogodio moje želje. Kako ne zna da mi kava treba čim se probudim? Pa, zar ne zna koliko sam nervozna kad sam gladna?

A ako bi taj bilo tko vidio da sam nervozna bez kave ili sendviča i ponudio mi da popijemo kavu ili pojedemo sendvič, znate što bih ja onda mogla oduševljeno napraviti? Odbiti, da.

I tako bih imala savršen poligon za stvaranje mizernosti.

 

Nisam morala proći transformacijski put da bih otkrila što želim, to sam gotovo uvijek  znala.

Ali nikad se nisam to usudila tražiti. Kad god bih nekome trebala saopćiti svoje želje ili potrebe i time utjecati na, recimo, plan puta ili još gore, tražiti od nekog drugog nešto što želim, to bi u meni budilo očaj.

Moja je transformacija bila upravo u tome da počnem prihvaćati, tražiti i još bolje – zahtijevati.

Ljudi koji govore ne, hvala onome što zapravo žele su isti oni koji govore da svima, osim sebi.

Kad sam, kroz pisanje koncepta za jedan tekst, shvatila da sam naučena odbiti i onda kad želim pristati, počela sam to sve više primjećivati.

A onda kad me pasivno promatranje umorilo, odlučila sam jednom probati drugačije od onog na što sam naučila. Iz mene je, uz muku i napor, počelo izlaziti samo hvala – na kavi, kolačima, savjetu, kartama za kino, ručku, knjizi, bilo kakvoj pomoći. Shvatila sam da to ne znači da sam sebična ili jadna, jer uvijek mogu stvoriti priliku da drugi put uzvratim (u dobrom uvijek malo više jer ono onda tako raste), nego baš suprotno: da prepoznajem da sam nekome vrijedna te kave, kolača, savjeta… Da prepoznajem da jesam vrijedna. I da trebam vrijediti i sebi.

U redu je da oboje zastanu da bi jedan popio kavu jer kad kroz život idemo zajedno, nismo vredniji onda kad ništa ne tražimo. Tada jedino imamo savršeno opravdanje kako mi, eto, nikad ništa ne tražimo i kako smo skromni i zbog toga valjda – bolji? A nismo bolji.

Tada smo samo žrtve vlastitih potreba i želja koje postoje i onda kad nisu iskomunicirane, koje potisnute postaju otrovne, koje nas u toj našoj prividnoj skromnosti čine vidno nesretnima.

Putovanje u Dansku mi je pomoglo da postanem svjesna kako se iz ne-hvala osobe pretvaram u jednu od onih kojima sam se divila i nad njima se istovremeno zgražala: u da-molim osobu.

 

I baš kad sam se pitala jesam li svojim odbijanjem do sad ne namjerno zarazila svoje dijete, dogodila se situacija u kojoj je ona od naše zajedničke prijateljice dobila novce za masažu. Novce za dječju masažu koji su bili više poklonjeni nego zarađeni. Ja sam se krenula buniti, ali kad sam vidjela koliko su njih dvije odlučne u davanju i primanju, povukla sam se.

Kasnije sam ju pitala kako to da je uzela novce, a ona me pogledala i zastala. Stala sam i ja.

„ Zamisli da ti netko dođe i da sto kuna, zar ti ne bi uzela“, pitala me ono na što sam imala spreman odgovor, valjda od svog rođenja.

„ Naravno da ne bih“, odgovorila sam, na što je ona samo odmahnula glavom u nevjerici.

Nekoliko dana kasnije sam čula kako govori baki da nikad ne bude kao mama koja ne bi uzela novce koje joj netko nudi, nego da bude više kao ona.

Shvatila sam, ne trebam se brinuti za svoje dijete, trebam se još malo bolje pobrinuti za – sebe.

 

Nastja

Leave a Comment

U POTRAZI ZA SREĆOM

Da vam kažem odmah na početku: nisam čitala ni jednu knjigu o Danskoj.

Znam da postoje i ona o odgoju i o sreći i o životu tamo, ali nekako sam ih propustila.

U Dansku smo išli najviše zato da bismo školskim praznicima dali sadržaj, ali i zato što smo zadnji put tamo bili prije više od pet godina, a upravo nam tamo živi najbliža obitelj. Da sestrične i bratić Evi Lole ne bi bili stranci više nego što su Danci, spakirali smo dva kofera i svakom po jedan ruksak i usred zime otišli na sjever.

 

Priuštili smo si kratku šetnju Kopenhagenom, iako on nije bio naše odredište.

Znamo ga od prije, dobri smo si, ali bojali smo se prevrtljivosti sjeverne klime pa smo si ostavili samo nekoliko sati, dovoljno za šetnju i ručak. Bio je to susret starih poznanika koji se javljaju jedni drugima u prolazu. Vrijeme se prevrnulo na sunčanu stranu pa je naše pozdravljanje s glavnim gradom Danske, koji, iznenadio nas je s brojkom na koju ranije nismo obratili pažnju – ima (samo) oko pola milijuna stanovnika, prošlo u romantičnom svjetlu i završilo s dobrim fotografijama.

pogled na Kopenhagen

U Danskoj je sve super uređeno, to je nepobitna istina o Danskoj.

Vlakovi kreću na vrijeme ili ne kreću uopće, onda kad su, kao što je bio slučaj s našim, otkazani iz nepoznatih razloga, ali smo usprkos tome, u nekoliko bezbolnih minuta dobili nove rezervacije za idući super ugodni vlak koji je polazio deset minuta kasnije – u minutu.

Ništa nije dramatično u Danskoj, Shakespeare bi se tome sigurno čudio.

Ili možda neke stvari jesu, ali o politici nikad nisam voljela pričati pa nema potrebe to baš sada mijenjati.

 

Vlak je stao i u Aarhusu, drugom najvećem gradu u Danskoj, poznatom po svojoj velikoj luci po kojoj se grad počeo širiti u velikom stilu, kako to Bjarke Ingels zna raditi.

razvoj luke u stambeno područje u Aarhusu

Tamo smo, točnije u mirnom predgrađu Aarhusa gdje obitelji s djecom vole živjeti, proveli malo više od tjedan dana u kojima smo dobili priliku potražiti tu opojnu i opjevanu dansku sreću. Odlučili smo ju iskoristiti.

Tražili smo ju okolo, rekla bih na dobrim mjestima. Išli smo po najpoznatijim supermarketima u kojima Danci kupuju svoju ekološku hranu. Nekada veliki proizvođači genetski modificirane hrane, sada su na putu da postanu organic država koja ima i akcijski plan na nivou države da im to uspije. I zaista, u svim supermarketima možete kupiti veliki asortiman organske hrane po cijenama povoljnijim nego kod nas, a organski proizvodi se pod normalno služe u kafićima, restoranima, školama, vrtićima i bolnicama.

Sreća sigurno stanuje u državi koja svojim ljudima pomaže da jedu što manje otrova.

Rad je u Danskoj cijenjen i plaćen, osjeti se to kad šalicu kave treba platiti (najmanje) 30 kuna, ali ima sreća nešto i s tim. Imaju zanimljiv model tržišta rada – flexicurity koji omogućuje lako otpuštanje i lako zapošljavanje, educiranu radnu snagu koja cjeloživotno učenje koristi da bi bila konkurentnija, fleksibilno radno vrijeme i odlično uređen promet, pa putovati na posao sat vremena u jednom smjeru ne izaziva svakodnevnu frustraciju.

Jesu li Danci sretni zato što žive egzistencijalno osigurani u mega uređenoj državi? Sigurno da im je to dobra baza na kojoj mogu graditi svoje privatne vrtove sreće.

Kad znaš da ćeš brzo dobiti novi posao onda kad bez ovog trenutnog ostaneš, možeš bezbrižno sjesti na bicikl i voziti se uređenim biciklistički stazama, poslije posla pokupiti dijete iz vrtića ili škole u njegovom kišnom odijelu u kojem je do tad trčkaralo po blatu, bez potrebe da pazi hoće li se smočiti, zaprljati ili poderati, jer iako se i podere, lako ćeš kupiti novo. Doći ćeš kući, ali doslovno u kuću, veliku, jednu od tri, koliko ih Danci uobičajeno promijene do mirovine, gdje  nećeš u prosječnih pedeset kvadrata pokušati ne biti nervozan dok radiš ručak od GMO hrane, nego ćeš izvaditi svoju organsku hranu iz frižidera i u svojoj velikoj kuhinji raditi glavni obrok u tom danu nakon kojeg će se djeca još malo poigrati, a onda vrlo brzo ići u krevet. Imat ćeš vremena za sebe, svog partnera, svoje interese i u toplini svog doma u kojem ćeš uz jednostavan, funkcionalan i elegantan danski dizajn kojim si okružen lako stvoriti planetarno poznati hygge dok planirate vikend koji ćete provesti vani.

 

To vani smo posebno htjeli istražiti. Išli smo u veličanstvenu knjižnicu na Dokk1, još jednu uspješnu transformaciju industrijskog prostora u gradski, u kojem i djeca i odrasli mogu učiti, istraživati, igrati se, odmarati, gdje je jednostavno teško ne biti sretan dok s jedne strane gledaš panoramu grada, a s druge jata galebova nad lučkim dizalicama, a djeca se zabavljaju u genijalnim spravama za penjanje.

Dokk1 – knjižnica u luci u Aarhusu

Penjanje je ono u čemu se, za mene, očituje danska sreća. U njemu se manifestira sloboda. Svaki slobodan čovjek je sretan čovjek. To je, doduše, moja definicija sreće, ali može se dobro primijeniti na Dance.

jedna od penjalica na Dokk1

Na plaži, koja je u nedjelju bila prepuna roditelja s djecom u kišnim odijelima, gledala sam dečkića koji se spušta niz nizbrdicu toliku strmu da mi je došlo da prekrijem oči prije nego što završi, a onda dvojicu koja se penju po istoj takvoj uzbrdici dok njihovi roditelji bezbrižno pijuckaju kavu iz šalica za van, bez da strepe nad njima i u tom trenutku sam shvatila da je upravo to danski lykke (sreća), po mojoj definiciji: da, uživati u svakom trenutku, ali i ne živjeti u strahu od onog što bi se moglo dogoditi, a uglavnom se, ipak ne dogodi.

na plaži u Aarhusu

Bez povišenih tonova, (is)praznih upozorenja, usađenih strahova, danska su djeca slobodna da istražuju svoje sposobnosti, da razvijaju intuiciju, izravno uče o uzroku i posljedicama, da sama svakodnevno donose odluke i da izrastu u ljude koji su okrenuti prilikama, a ne strahovima.

Lakše je uz sigurnu bazu, znam, ali možda bismo i mi mogli malo više gledati u ono što imamo i što možemo promijeniti, nego u ono s čim smo nezadovoljni i što bi netko drugi trebao umjesto nas.

 

Loše vrijeme, kojem mi jako volimo prigovarati, nas je zateklo u samo dva dana koja smo proveli u genijalnim muzejima (Aros i Moesgaard Museum – MOMU) koji su nas podsjetili kako nas umjetnost lako prebaci u drugu dimenziju u kojoj se lako isključiti iz stvarnosti i naučili kako nekad brutalni vikinzi, danas mogu postati miroljupci koji izvoze sreću.

Ako je takva transformacija moguća, pomislila sam, od Danaca se onda stvarno mora učiti.

ispred Arosa
Moesgaardmuseum koji ima travnati krov

Usprkos površni(ji)m odnosima, zimskom mraku i nemilosrdnom vjetru, zaključila bih da je korijen danske sreće u tome što biraju ne biti nesretni. Imaju i oni stvari na koje bi se mogli svakodnevno žaliti, ali čini mi se da im vikinzi to nisu usadili.

Više gledati svoja posla i malo manje gledati u Evu Lole sa strepnjom, više gledati u prilike, manje živjeti u (iracionalnim) strahovima, to je ono što sam ja odlučila uzeti od Danske.

Ako i vi odlučite u potragu za srećom, javite mi gdje ste ju pronašli.

 

Nastja

3 komentara

KAD SE LJUBAV RASTAVI

Odrasla sam s kćerima rastavljenih roditelja.

Imala sam priliku, iz prvog reda, gledati kako je to kad tata ne zove, kad alimentacija ne stiže na vrijeme, kako je ići na ručak tati i njegovoj novoj obitelji i kako je teško od svega ružnog zadržati sliku čiste ljubavi.

 

Kćeri rastavljenih roditelja odrastale su kod mene.

U kući u kojoj je brak roditelja još uvijek funkcionirao, u kojoj je obitelj zajedno kitila bor, iako u tu istu kuću nije ušao bor oko kojeg se nismo posvađali. Kaotična ljubav u mojoj obitelji je njima dolazila kao keks uz čaj nakon nedjeljnog grudanja.

 

Ignorirale smo mogućnost da ponekad, ponegdje traže tatu tamo gdje ga nema i otkrhnute komadiće srca smo lijepile najučinkovitijom ljepilom: s prijateljstvom na koje uvijek možeš računati.

 

Tada se nije puno razgovaralo o osjećajima djece, nije se pazilo što ćeš pred djetetom reći o roditelju koji živi drugdje, a co-parenting je bio udaljen od roditeljske svijesti kao Zemlja od Marsa dok su na suprotnim stranama Sunca.

Mi smo mislile da je sve to normalno. Traume, ako su i postojale, bile su duboko pospremljene. Mame su mogle same, očevi su mogli bez djece, a djeca su mogla – doći k meni.

Zato što se njihovi problemi nisu razlikovali od mojih, uvijek sam se čudila onima koji misle da će ostankom u braku spasiti djecu. Od čega točno djecu treba spasiti, pitala sam se.  Ni po čemu one, djeca rastavljenih roditelja, nisu bile drugačije od mene, djeteta s roditeljima u braku. Moguće je da smo si svojim prijateljstvom olakšale mnoge muke u afirmativnim godinama, a istina je da o onim najdubljim osjećajima, o ljubavi prema oba roditelja koje svako dijete osjeća, nismo razgovarale. Ne zato što nismo htjele, nego zato što nismo znale. Nismo znale da bi to uopće trebala biti tema.

 

Danas znamo više. Danas znamo koliko je boli u tužbi protiv tate za plaćanje alimentacije, koliko je tuge u prestanku igranja tenisa jer ti mama sama to više ne može priuštiti, koliko veliko je razočaranje kad ti tata ne čestita rođendan.

Danas možemo uprijeti prstom u neki događaj i reći: tamo sam patila i to se odrazilo ovdje. Danas znamo kako je teško biti dijete vjerno jednom roditelju, kad ti srce vapi za oba.

 

Jednom sam čitala o dobi djece najpogodnijoj za razvod i sjećam se da je bilo rečeno kako tinejdžeri puno lakše razumiju i prihvaćaju razvod roditelja jer, osim što mogu kritički sagledati situaciju, sve su samostalniji i više ne trebaju roditelje kao prije. Ispada da što si stariji, osim ako nisi jako mali, razvod možeš lakše podnijeti.

A onda sam dobila priliku da iskustva mogu reći da je sve to – sranje. Nakon skoro 35 godina braka, moji su se roditelji razveli.

 

Nijedno dijete nikad nije spremno za razvod. Čak i ako može razumjeti da se roditelji više ne vole dovoljno da bi i dalje bili zajedno, gotovo svako dijete će se, makar šaptom, u mraku svoje sobe, pitati je li sve u redu s njim kad nije moglo spasiti brak svojih roditelja.

Djeca misle da to mogu. Djeca, ponekad, misle da to moraju.

 

Djeca često u prestanku partnerske ljubavi svojih roditelja, vide prijetnju prestanka roditeljske ljubavi. Problem je kad i roditelji, kakvi god da su bili, nisu bili partneri pa misle da je s prestankom braka prestalo i ono jedino što ih je vezalo – roditeljstvo. Problem je kad roditelji prestanu biti roditelji, ali ta odgovornost mora biti na odraslima koji su svojedobno bili dovoljno veliki da imaju djecu.

 

Djeca moraju znati da će roditelje imati zauvijek.

Čak i kad imaju više od trideset godina. Čak i kad su potpuno neovisna i dovoljno racionalna da znaju da je razvod osobna odluka na koju njihovi roditelji imaju pravo. Čak i kad imaju svoju djecu.

Ni to doba nije idealno. Djeca tad često moraju podsjećati svoje roditelje da su i dalje samo djeca.

Djeca uvijek trebaju roditelje. Oba roditelja. I ne žele birati. Vjerujte mi, ne žele.

Prilagodit će se situaciji u kojoj se život rastavlja na vrijeme s tatom i na vrijeme s mamom, s vremenom će shvatiti da to što se roditelji više ne vole ne znači da ne vole njih, ali ne žele slušati loše stvari o roditeljima.

Jer svako dijete će uvijek biti dijete svojih roditelja, svako dijete će uvijek biti pola mama i pola tata.

 

Možete li zamisliti kako se osjeća dijete kojem kažu da njegov tata ne valja, da je njegova mama loša? Bespomoćno, da, jer zna da ne može rastaviti sebe pa da se nanovo sastavi samo od one bolje polovice.

 

Svaka žena koja može voljeti partnera u svom djetetu onda kad više nisu zajedno i svaki muškarac koji može reći: ista si svoja mama; a da to ne kaže kao zamjerku, poklonit će svom djetetu ono što mu najviše treba.

Da pitate djecu što ona žele, djeca vam ne bi rekla da su htjela da cijeli život ostanete zajedno, bez obzira na okolnosti.

 

Mi djeca, da možemo birati, uvijek bismo izabrali jedno: mogućnost da slobodno volimo oba roditelja.

Mi djeca svoju ljubav ne želimo rastavljati.

 

Nastja

 

 

 

 

 

 

 

Leave a Comment

VOLI ME, NE VOLI ME

Sjedila sam na terasi na Korčuli, vjetar je pirkao, pila sam kavu odgovarajući na poruke i svako malo sam pogledavala prema moru.

Što mi više treba, pomislila sam.

Bio mi je rođendan. Trideset i peti. Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put bila baš tako ispunjena, svjesna da imam sve i bez čežnje za onim što mi uopće nije namijenjeno. Prazna, a prepuna.

Bilo je to ljetos. Prije malo više od dva mjeseca. Tek sam prije malo više od dva mjeseca došla do osjećaja vlastite vrijednosti. To je potpuno suprotno spoznaji, odmah da vam kažem. Spoznala sam ja puno ranije koliko bih sama sebi trebala vrijediti, ali doći do toga da to i osjećam, nije bilo lako.

Poželjela sam si napisati pismo, rođendansku čestitku u kojoj bih si čestitala što napokon gledam u ono što imam, a nisam opsjednuta s onim što mi stalno izmiče, na tome što ne želim biti netko drugi, što ne želim imati više sreće, tuđe prilike i više ili manje nečega.

Htjela sam si napisati ljubavno pismo koje bih započela s rečenicom: Bilo je potrebno trideset i pet godina, ali evo nas, napokon se volimo.

Ali cijeli dan, doslovno cijeli dan sam odgovarala na poruke i pozive koji su redom zajedno sa  mnom slavili to što sama sebi vrijedim. Pismo je ostalo ne napisano, ali njegove po(r)uke još vibriraju u meni.

 

Na put otkrivanja ljubavi prema sebi nisam došla ljetos. Na taj sam put krenula prije šest godina, ali sam tek ljetos mogla proslaviti uhvatljivu prekretnicu.

Ove godine sam se ponovo rodila. Rodila sam novu sebe.

Tek ove godine sam shvatila da sam odbacivala sebe jer sam mislila da drugi vrijede više od mene. Za te više vrijedne bila sam spremna napraviti sve. Neka me vide, neka me prihvate, neka me odobre, neka im se svidim, o obavezno neka im se svidim. To što sam se sebi sve manje sviđala, nije bilo važno.

 

Jedno ljeto, na istoj toj terasi na Korčuli, čitala sam knjigu koja me toliko potresla da mi je obilježila cijelo ljetovanje: Dora i Minotaur, o ljubavnoj priči između Picassa i Dore Maar.

Ono što me toliko uznemirilo, i to sam osvijestila ljetos, je činjenica koliko je malo Dora Maar voljela sebe.

Dora je bila talentirana fotografkinja, ali je na Picassov nagovor odustala od fotografije i počela je slikati slike koje se nisu mogle mjeriti s njegovima. Ona je u toj vezi odbacila sebe, a onda je pala u očaj kad je Picasso odbacio nju.

Sigurno poznajete žene poput nje, i ja sam jedno vrijeme bila takva, one što misle da će ljubav prema sebi pronaći u ljubavnoj vezi, pa se čude kad od partnera ne dobiju ono što same sebi nisu u stanju pružiti.

 

Ali testirati koliko se volimo možemo u bilo kojem odnosu, ne samo u partnerskom: i s prijateljima, roditeljima, braćom i sestrama, pogotovo s djecom.

Kad ne volimo sebe, često ćemo pronalaziti stvari u kojima drugi ne vole nas.

Ljubav bi trebala biti prepoznavanje duša. Bez da voliš nekoga tko tebe ne voli, bez drame i umiranja za partnerom. Ali baš takve, bolne ljubavi, koje često ne možemo izbjeći, jesu naše ogledalo vlastite vrijednosti.

Ako voliš nekoga tko tebe ne želi, koliko zapravo želiš sam sebe?

Da, svi putevi vodit će nas upravo do te sveobuhvatne istine: ljubav prema sebi osnova je svega.

Čak je to jedna vrlo logična istina.

Ali kako voljeti sebe? Da se Dora Maar znala voljeti, ne bi bila toliko luda da se ne voli, zar ne? Da sam ja znala kako se voljeti, ne bih čekala trideset i pet godina. Zar ne?

 

Ja sam se tek s trideset i pet okrenula onome što volim i što meni uzvraća ljubav.

Za to nije bilo dovoljno samo meditirati i pisati afirmacije, iako je i to pomoglo. Život je od mene zahtijevao konkretne radnje.

Najteži dio je bio napustiti ulogu žrtve. S dijagnozom multiple skleroze, dobila sam priliku da se riješim nemoći. Pristala sam na to. Nisam njegovala ideju bolesti. Preuzela sam odgovornost za svoj život u svoje ruke. S tom odlukom, u život su mi počeli dolaziti ljudi i metode koji su mi bili podrška na putu oslobođenja. Oslobodila sam se onda kad sam se oslobodila navike da svoju sudbinu stavljam u tuđe ruke.

Ta sloboda ima moć da nas prestravi jer iz mračne šume pune straha kao da istrčimo na polje puno cvijeća i života, naizgled sami.

Što ćemo sad?

Ljudi su mi govorili na tom putu: ti si svjetlo! Zaista, tim riječima. Ja sam se smijala. Kako bih ja mogla biti svjetlo, ja puna mraka i boli? Ali bilo je onih koji su u meni vidjeli ono što ja tek danas vidim.

Da bih do tud došla, morala sam osvijestiti svoje potrebe i počela sam se za njih boriti. Doslovno.

 

Prije sam često uzimala ono što nije moje. Sada to znam vratiti natrag.

„Evo vam, to nije moje. Ja to neću nositi.“ To je najteže s onima koji imaju naviku da vas emocionalno ucjenjuju. S onima s kojima se u odnosu vječno osjećate krivima.

Podvući granicu je bilo najteže. Reći: ne, to neću napraviti ne zato što sam sebična i nije mi stalo do tebe, nego zato što (napokon) volim sebe. I onda u tome izdržati. Ah, izdržati…

To dolazi s vježbom. Ne uspije iz prvog pokušaja.

I dolazi tek onda kad napustiš ideju da se moraš svima svidjeti. Kad se riješiš ovisnosti o pohvalama.

 

Nedavno sam na predavanju u jednom hotelu izašla iz wc-a taman kad je čovjek koji radi u hotelu mahao u ogledalo. Iznenadio se kad me vidio i u tom trenu sam shvatila ono što mi je i on sam rekao: mislio sam da nema nikoga, ja mašem sam sebi.

Oboje smo se nasmijali, od srca. Kasnije mi je  bilo žao što mu se nisam pridružila.

Ali ovih dana, kad god se pogledam u ogledalo, prisjetim se toga pa si mahnem. Jer napokon vidim sebe. Vidim to svjetlo o kojem su mi pričali.

Napokon više ne idem u smjeru koji nije moj smjer. Ne idem uzbrdo, kao što sam obećala didi.

Više neću napraviti sve da bi me netko volio. Radit ću sve da volim samu sebe. I da kad se pogledam u ogledalo, sama sebi s oduševljenjem mahnem.

 

Sretan mi rođendan! 

Nastja

 

2 komentara

NOTE(S) ŽIVOTA

Kad će tvoj dida umrijeti“, Eva Lole me iznenada pitala dok smo nedavno bezbrižno ležale na plaži.

Nije me posebno iznenadila. Oduvijek jako dobro razumije dinamiku života i smrti, a sedmogodišnja djeca imaju izrazitu potrebu shvatiti stvari do kraja.

Nisam vidjela ni okrutnost u tom pitanju. Većina odraslih bi rekla da nije u redu tako direktno pitati nešto tako delikatno, ali djeca još ne znaju za zaobilazno razgovaranje.

Pitanje je proizašlo iz prethodnog razgovora o raku pluća potaknutog slikama s kutija cigareta, o raku koji dijeli ime s onim što ubija mog didu.

„Ne znam, nitko ne zna kad će tko umrijeti“, odgovorila sam joj.

Nju zanima kad će se zapravo dogoditi ono o čemu u zadnje vrijeme često razgovaramo. Već sam joj nekoliko puta do tad rekla da je to možda zadnje što će didu vidjeti. Već sam to nekoliko puta rekla i sebi.

A njen dječji mozak je jednostavno zanimalo kada će se to dogoditi,  hoće li se uopće i može li vjerovati u prosudbe odraslih.

Ona na smrt oduvijek gleda kao na tranziciju, na povratak na nebo gdje smo svi zvjezdice koje odozgora gledamo ljude na Zemlji dok ne kažemo: „ Aaaaa, i ja bih tako“, dok čvrsto ne odlučimo pa se spustimo na Zemlju. I tako stalno ispočetka.

Bilo bi divno da svi vjerujemo u to. Da se ne bojimo smrti, da se ne borimo protiv rakova, da ne želimo živjeti vječno. Ali nama odraslima upravo neizbježnost smrti najteže pada. Radimo sve kako bismo ju odgodili.

 

Dida mi je često pričao o crnim rupama. Ljubav prema tajnovitosti svemira prenio mi je kao što neki prenose obiteljske recepte – s ljubavlju i željom da ostanu dio nasljeđa.

Zimus, dok smo s kreveta gledali u idiličnu zimsku sliku drveća pod snijegom uokvirenu prozorskim oknom bolničke sobe na Jordanovcu, razgovarali smo o relativnosti vremena i paralelnim stvarnostima, pitali smo se hoće li se zaista jednom moći putovati kroz vrijeme, pričala sam mu o Interstellaru i zašto je taj film genijalan i spontano smo taj rak, koji mu je dan ranije uz ime prišiven kao nova titula, nazvali crnom rupom.

Kad god bi mi u razgovoru nakon toga rekao da mu je već dosta svega, kad god bi se požalio da se ne sjeća prethodnog dana, ja bih mu prokomentirala da ga to crna rupa vuče k sebi.

Da, nas dvoje smo u svojim tajnim šaputanjima razgovarali o smrti. Otvoreno sam ga pitala da li se boji. Odmahnuo je glavom gledajući me ravno u oči. Vjerovala sam mu.

 

Moj dida ima veliki spremnik optimizma u svom srcu. Otkrio mi ga je davno, dok sam još bila dijete, kad me uz igranje šaha, naučio kako rezati nokte maksimalno kratko. Šah nikad nisam naučila do kraja, ali nokte i dalje režem isključivo tako.

Zadnjih trideset godina života proveli smo uvijek vjerujući preko granica mogućeg, nas dvoje.

 

„ Moja Nastja je najveći optimist u obitelji“, nedavno je rekao kao da je zaboravio da me upravo on tome naučio. Moraš biti veliki optimist da bi se tajnama života divio, razumjela sam to još s pet godina.

 

U jednom od posjeta, u ovo vrijeme u kojem je već počeo putovati između dvije stvarnosti, pronašla sam crni notes pored kompjutera za kojim je znao kartati belu i čitati vijesti. Ima u njemu praktičnih stvari poput brojeva telefona zapisanih rukopisom moje bake, ali ima i zapisa o stvarima koje su ga zanimale poput novog pape, masona, svemira… zapisa nad kojima mi se stisnulo srce jer sam već tada znala da više neće moći sjediti, guglati, istraživati, zapisivati i na kraju sve to komentirati sa mnom.

Taj crni notes je za mene važna lekcija života, podsjetnik da sa sobom ne možemo ponijeti ni njega, a kamoli nešto više i da život ne smije, nikako ne smije biti opsjednutost sa skupljanjem materijalnog.

Vjerujem da nam znanja i iskustva ostaju, dok nam ne zatrebaju u nekom drugom životu, ali sve ono zbog čega sve češće mislimo da vrijedimo više, na kraju (i u novom početku) nam neće značiti ništa.

 

Nedavno nam je dida ispričao kako odlazi u stvarnost koja je izokrenuta verzija ove nama poznate: sve je isto, samo su tamo neki drugi, nepoznati ljudi i puno kreveta. Prepričavao nam je događaje iz tog svog svijeta kao što sam ja njemu prepričavala radnju Interstellara. Između udisaja kojima sam se suzdržavala od plakanja, tješila sam se kako je i prelazak na drugu stranu u njegovoj, svemirskoj režiji.

 

„ Reci Nastji da ne ide uzbrdo“, rekao je baki na početku svojih odlaženja onamo.

Skeptici, koji se vole nazivati „samo realnima“ bi mogli reći da je riječ o halucinacijama, ali ja sam shvatila važnost poruke koju je primio s one strane.

„Neću ići uzbrdo“, rekla sam ne shvaćajući u potpunosti što sam (nam) obećala.

Ono jedino što jesam shvatila u potpunosti, primjenjujem gotovo svakodnevno: Kad god pomisliš da moraš sve shvatiti, sjeti se Svemira.

 

Moj dida još uvijek nije umro. Ne znam Evi Lole odgovoriti kada će se to dogoditi, iako se preostalo vrijeme već počelo spominjati u danima.

Vjerujem da ćemo obje znati. Jer obje vjerujemo da note života, pogotovo one zadnje, mogu putovati s one strane, gdje se moj dida trenutno nalazi, u ovu stvarnost koju poznajemo i često prihvaćamo kao jedinu.

 

Nastja

3 komentara

NAJBOLJE OD PORTUGALA

Imam bilježnicu s bilješkama iz prve godine života Eve Lole. Samo sam ju jednom prelistala. Znate ono kad kao dijete naiđete na knjigu za odrasle pa ju brzo zaklopite jer se uplašite njenog sadržaja? Baš to sam napravila taj jedan put i od tada ju više nisam otvorila. Ispisana je tamo moja opsjednutost sa zapisivanjem njenog ritma: koliko je spavala, kako, što je jela i koliko, je li kakala i kako… Zapisivala sam, koliko se sjećam, zato da bih mogla uočiti nepravilnosti u ritmu i predvidjeti problem. A zapravo sam zapisivala zato što mi zapisivanje oduvijek daje osjećaj kontrole.

Ja sam ona s popisima: popis za trgovinu, popis zadataka za taj dan, tjedni jelovnik da znam što ću koji dan kuhati, popis knjiga koje sam posudila drugima, popis stvari koje trebam ponijeti na more, popis svega onog što trebamo vidjeti u nekom stranom gradu…

Pisanje je terapija, ali zapisivanje je pokazatelj da čovjek planira previše. A kad planiraš previše, ubiješ čaroliju spontanosti.

 

Zato što sam otvorena za mijenjanje ustaljenog, došao mi je Portugal. Još od trenutka kad smo kupili avionske karte, osjećala sam da će to za mene biti značajno putovanje. Dan prije polaska sam bila uzbuđena kao da se nakon dugo vremena vraćam kući. Nikad ranije nisam bila u Portugalu, ali tko kaže da se jednom ondje nisam rodila?

Odmah po slijetanju, osjetila sam vibraciju tihe dobrodošlice, kao velikodušno dočekivanje povratnika. Na trenutke sam se osjećala kao ljubavnica koja si je umislila da je posebna, a pred njom veliki grad koji daje bez da puno traži, obasipa sa srcima kao univerzalnim simbolom ljubavi, ali vidi u pogledu onih što prolaze kraj nje da nije ona jedina zavedena.

Ponte 25 de abril i karta koju smo pronašli

Portugal i ja smo počeli komunicirati još prije nego što smo se upoznali, kao u modernoj verziji ljubavne priče, online aferi preko slika i riječi koji su drugi pisali o njemu. Došla sam mu informirana, ali po prvi put nisam inzistirala.

Lisabon, taj grad suprotnosti koji je istovremeno metropola i grad koji još nije svjestan svoje veličine, odmah nam je dao do znanja da on ima svoj put za nas, ne obazirući se na naše planove.

žičara u Lisabonu

Pomirenost sa sudbinom i prepuštanje višem planu sam prepoznala prije nego što sam tome znala dati ime.

Zamislite grad kojem nije bio dovoljan potres, razoran i smrtonosan kao bilo koji rat, nego su ga potvrdili tsunami, požari i još nekoliko manjih potresa u idućih godinu dana. Zamislite ljude koji se oporave od tragedije takvih razmjera i krenu graditi novi grad. Zamišljate li ih kao ljude pune vjere, svjesne da postoje neukrotive sile koje im mogu ispisati sudbine?

Strašan potres je izrodio seizmologiju, kao pokazatelj velikodušnosti: i nakon smrti koja mu je toliko uzela, Portugal zna davati.

 

Toliko smo se zarazili u Lisabonu, da smo htjeli još Portugala. Unajmili smo auto i vozili se prema sjeveru, morali smo vidjeti što je to portugalsko u Portu, a da je drugačije od Lisabona. Kažu da je Porto grad koji radi i tamo je utjecaj novca gotovo opipljiv. Ali nije se Porto predao novcu. Zadržao je svoju magičnost i bajkovitost, očarava zvukovima, bojama i mirisima, mora se upiti svim osjetilima. Nisam znala da je ideja o Harry Potteru rođena baš ondje, ali nije mi teško zamisliti rađanje malog čarobnjaka u samom srcu Porta.

Porto

Obišli smo i Setubal, ribarski grad koji voli delfine kao svoju djecu, pješčane plaže na kojima ocean ocrtava svoju snagu, neobičnu Sintru u kojoj je energija toliko nabijena da nam je probušila loptu, stjenoviti rt ili Cabo da Rocu gdje Europa zapadnije ne ide, zamišljali smo Vasca da Gamu kako odlazi brodom u nepoznato, bez mobitela, interneta i Instagrama, bez ideje kuda će stići i kad će se vratiti, oblizivali smo prste nakon morskih specijaliteta u Cascaisu koji me podsjetio na Opatiju, zastao nam je dah u Fatimi koja je izgrađena na vjeri (i ukazanju), čudili smo se slikama malih gradova koji su se izmjenjivali po putu, a kroz koje smo prolazili da upijemo što više različitosti u magičnosti.

Setubal
Cabo da Roca

 

Fatima

Nogomet  je dao ton našem putovanju. Prije putovanja sam Evi Lole počela čitati Ronaldovu biografiju za djecu i u Lisabon smo došli taman kad i on, u knjizi, na Sportingovu nogometnu akademiju. I u vrijeme groznice svjetskog nogometnog prvenstva. Bez da je progovorila riječ s ljudima, komunicirala je svakodnevno: zastajali su da joj nabace loptu, da joj pokažu svoj dribling, da ju ohrabre podizanjem palca ili joj samo zaplješću. Naučila sam da je nogomet univerzalni jezik. Komunicirali su s loptom, mimikom i osmjesima i ona se osjećala kao nogometna zvijezda.

Hrana, nogomet i vjera su svete stvari za Portugalce. U njima se ocrtava njihova esencija i doživjevši sve to, mi smo zapravo doživjeli Portugal.

Ja sam Evi Lole dala da igra nogomet po parkovima, trgovima, ulicama bez da sam ju požurivala kako bismo vidjeli neku od stvari s popisa. Zapravo, uopće nisam imala popis. Vodič sam otvarala nasumično i svaki put bi se otvorio na pravoj stranici. Prijatelj mi je poslao poruku da mu kupim pločice u trenutku dok sam na nekoj klupi u Lisabonu malo čitala o četvrti u kojoj se nalazimo i baš na toj stranici sam uočila informaciju o poznatoj trgovini s pločicama koje je od nas bila udaljena samo nekoliko ulica. Znakove na putu sam počela čitati kao putokaze.

 

Sretne zvijezde su tamo sigurno sjajile za nas. Ja sam se oslobođena moranja i prepuštena sjedenju po parkovima, ispijanju kave po kioscima i otkrivanju igrališta, neplanirano našla ispred Case dos Bicos u Lisabonu, kuće koja je preživjela fatalni potres, a u kojoj se sada nalazi fundacija posvećena José Saramagu, portugalskom piscu i nobelovcu čije priče posebno volim.

Saramagova pisaća mašina

Dok je Eva Lole s tatom igrala nogomet, sama sam posjetila kuću gdje su mi rekli da Hrvati često dolaze onamo jer jako vole Saramaga. Složili smo se da mi koji volimo čitati često utjehu pronalazimo u knjigama.

Ondje sam također saznala da se Saramagov pepeo nalazi ispred kuće, zakopan ispod drveta masline i kako je ispraćen i dočekan u Lisabonu od tisuća i tisuća ljudi koji su naglas čitali dijelove iz njegovih knjiga. Zamišljala sam to kao veličanstven ispraćaj u vječnost.

maslina pod kojom je pokopan Saramago

Dok sam neki dan prisustvovala ispraćaju Olivera Dragojevića u Veloj Luci koji je bio jednako veličanstven uz njegove pjesme, shvatila sam da će Saramago imati prijatelja tamo u vječnosti.

Ne veže nas, Hrvate i Portugalce, samo ljubav prema Saramagu i čitanju. I mi volimo i nogomet i hranu i imamo svoju Fatimu, jednako podrazumijevamo ljepotu svoje zemlje i ne koristimo dovoljno svoje resurse. Možda sam se i zbog toga što mi je sve to bilo poznato, tamo osjećala kao kod kuće.

 

Kući sam se vratila oslobođena. Portugal me potaknuo da zastanem sa svojim planovima, kilometrima i zacrtanim rutama i pustim da budemo vođeni. Naučio me da prihvatim da stvari dolaze takve kakve jesu, bez da mislim da ih mogu predvidjeti i tako eventualno promijeniti.

 

Nakon Portugala, za ljetovanje na Korčuli sam se spremila u jednom danu i – bez popisa. Ja, ovisnica o popisima. Namjerno nisam ovdje napisala putopis u kojem bih vam popisala kuda da idete, što da radite i što da nikako ne propustite jer upravo tako biste propustili čaroliju, a onda biste propustili ono najbolje od Portugala.
Ovako ćete biti potaknuti da sami otkrijete što je ono najbolje što Portugal imati dati vama.

 

Nastja

4 komentara