Skip to content

Idemo knjigati!

Negdje u ovo doba prošle godine, s Evom Lole sam trčala po stepenicama palače Fritzi u Malom Lošinju, razmišljajući kako su za nju to obične stepnice po kojima može trčkarati, a kako su meni nekada bile značajne. Palača Fritzi mog djetinjstva bila je za mene gotovo svetište jer je u njoj tada bila smještena – knjižnica. Moja ljetovanja u Malom Lošinju bila su čitanja isprekidana kupanjem i igranjem. Svako ljeto, još od prvih razreda osnovne škole, obnavljala sam članstvo u knjižnici kako mi ne bi usfalilo knjiga.

Kad sad gledam unatrag, čini mi se da sam se rodila zaražena ljubavlju prema knjigama.

Jedan od najsretnijih dana koje pamtim je bio dan kad je moja mama dobila posao u knjižnici u Sisku i to u – dječjem odjelu. Nisam mogla zamisliti ništa spektakularnije od posla u kojem je čovjek okružen s knjigama i djecom (kad razmislim, bolji posao od toga ne mogu zamisliti ni sada), a koji je i za mene donio posebnu privilegiju –  postala sam kćer knjižničarke. Knjige su mi postale dostupnije nego ikad. Znala sam poslije škole doći k mami na posao i satima sjediti u izlogu knjižnice čitajući nasumično odabranu i otvorenu knjigu.

Sad mi se čini da žena koja je dobila ime po liku iz romana, ne može živjeti drugačije nego s knjigama.

 

Nakon što sam rodila, imala sam jednu misiju: prenijeti na svoje dijete tu silnu ljubav prema knjigama.

Još u trudnoći sam počela kupovati knjige za koje Eva Lole još ni danas nije spremna (većinu smo, ipak, pročitale).

Zadatak sam izvršavala bez napora – počela sam joj čitati dok je ležala na podu nesvjesna svijeta oko sebe, nastavila sam s čitanjem za vrijeme svakog ručka, sa šest mjeseci sam je odvela na veliki izlet k baki u knjižnicu, s godinu i pol dana je već bila na prvom Interliberu (i nije propustila niti jedan od tada), vodila sam ju na promocije knjiga (ima već nekoliko knjiga s posvetom autora) i već joj skoro sedam godina čitam svaku večer prije spavanja. Svaku večer. Kad dođemo kući u vrijeme za spavanje, ona me moli da nikako ne ode u krevet prije nego što joj pročitam jednu kratku knjigicu.

Nije imala ni dvije godine kad je u vrijeme čitanja prije spavanja izvlačila knjigu s police i dok je odlazila u krevet s knjigom, preko ramena mi dobacivala: Idemo knjigati?

Za 18. rođendan joj pripremam poseban paket – odabir knjiga koje, po mom mišljenju, mora pročitati.

Ponekad me zateknu fond riječi koje zna i način na koji se izražava, a onda shvatim kakvo je bogatstvo dobila od svakodnevnog čitanja.

Ako sam kao roditelj u ičemu uspjela, onda je to moj uspjeh.

Posebno sam ponosna na naše sudjelovanje na samom početku kampanje Čitaj mi! koja potiče čitanje naglas djeci od najranije dobi. Fotografija nas dvije kako čitamo bila je otisnuta na prvoj verziji letka te kampanje i za mene je materijalni dokaz putovanja na koje sam povela svoje dijete. Kao da sam ju stavila na leđa i rekla joj: Mala, ovamo ideš sa mnom, bez pogovora!

 

Znate zašto je to važno? Zato što: Djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle.

Srce mi je odmah zatitralo na taj citat koji sam pronašla u jednoj od knjižara u kojima Eva Lole i ja često završimo kad same odemo u grad.

Na nama je da zapalimo taj plamen čitanja u njima.

 

I znate zašto još? Jer čitanje budi ljubav.

Ne samo ljubav prema riječima i jeziku, nego ljubav u ljudima.

Čitanje je odlazak na putovanje, ulazak u novi svijet, upoznavanje, prepoznavanje, (raz)otkrivanje, ono je inspiracija, informacija, razmišljanje. Ono je plašt s kojim se zagrneš kad ti treba topline, mjesto na kojem možeš malo predahnuti od svega, prijatelj koji te čeka, ideja koju ćeš tek dobiti.

Ja svim srcem vjerujem da nas čitanje čini boljima.

 

Moj brat po duši, Anto, mi je baš danas, ne znajući za temu novog teksta, poslao fotografiju s citatom: Jednog dana je djevojka s knjigama postala žena koja ih piše.

Kad se moje cjeloživotno pisanje tog jednog dana ukoriči, sanjam da će to biti knjiga koja će pronaći dijete koje se s uzbuđenjem penje stepenicama u knjižnicu, jedva čekajući da u ruke uzme novu knjigu koja će ga uvesti u svijet u kojem se osjeća voljeno i sigurno čak i kad ode na najluđe putovanje.

Tada ću i ja, napokon, biti na putu zbog kojeg sam došla: da pomoću riječi probudim ljubav i tako upalim svjetlo u svakom onom tko se usudio – knjigati.

 

Nastja

 

One Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Naručite knjigu "Kud si krenula?"

Poruka je uspješno poslana. Javit ćemo vam se s detaljima.

Unable to send.