Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

DA, MOLIM

Ima jedna priča u našoj obitelji, jedna od onih koje vole biti ponavljane, a odnosi se na situaciju kad je moja sestra Ada, kao malo dijete, odbila novce za čokoladu koji su joj dali oni što su nam došli u goste i rekla: „ Ja vam to ne skupljam. To skuplja moja sestra Nastja, njoj dajte.“

Ljudima je to bilo simpatično, smijali su se njenoj dosjetljivosti, pa je Ada počela to ponavljati na ponavljano oduševljenje gostiju.

Ne sjećam se jesu li ljudi novce meni zaista i dali, o tome se nije pričalo, ali sigurna sam da sve i da jesu, ja bi ih – odbila.

 

Jeste li i vi jedni od onih koje su učili da je pristojno odbiti?

 

Ja sam, kao poslušno dijete koje jesu učili da je pristojno odbiti, shvatila to doslovno pa sam išla kroz život odbijajući ono što mi se nudilo.

„ Ne, hvala“, govorila sam naučena odbiti čak i kad sam željela prihvatiti.

Zakukuljilo se to negdje duboko u mene, na isto mjesto na kojem se zajedno i čvrsto drže sva uvjerenja koja nam ne koriste osim da nas drže na mjestu i odrazilo se na moj sveukupni život, ne samo na financijsku situaciju.

 

Trebalo je dugo da to shvatim. Trebalo se dogoditi puno toga da to počnem mijenjati.

Tek sam na nedavnom putovanju u Dansku, dok smo na aerodromu opušteno pili kavu, čaj i vodu u kafiću umjesto da sat vremena čekamo na gate-u, primijetila promjenu koja je došla tiho i nenajavljeno, a nije imala manju težinu od onih koje su silovite i glasne, koju sam upoznavala cijelo vrijeme tog putovanja, čudeći joj se sa strane, svjesna da dolazi iz mene, ali ne vjerujući da dolazi od mene.

 

Počela sam komunicirati što želim.

 

Izgovarala sam rečenice poput: Ja bih sad popila kavu ili Užasno sam gladna, hoćemo uzeti neki sendvič? Rečenice koje nekome sa strane mogu zvučati kao obične rečenice koje ljudi diljem svijeta svakodnevno izgovaraju, ali u ne-hvala svijetu, te rečenice imaju snagu promijeniti život.

Znate zašto?

Zato što bi ne-hvala ja često čekala da netko drugi pretpostavi što u tom trenutku želim. Onda bih se ljutila kad bilo tko, a posebno onaj tko me poznaje dovoljno dobro ili najbolje, ne bi pogodio moje želje. Kako ne zna da mi kava treba čim se probudim? Pa, zar ne zna koliko sam nervozna kad sam gladna?

A ako bi taj bilo tko vidio da sam nervozna bez kave ili sendviča i ponudio mi da popijemo kavu ili pojedemo sendvič, znate što bih ja onda mogla oduševljeno napraviti? Odbiti, da.

I tako bih imala savršen poligon za stvaranje mizernosti.

 

Nisam morala proći transformacijski put da bih otkrila što želim, to sam gotovo uvijek  znala.

Ali nikad se nisam to usudila tražiti. Kad god bih nekome trebala saopćiti svoje želje ili potrebe i time utjecati na, recimo, plan puta ili još gore, tražiti od nekog drugog nešto što želim, to bi u meni budilo očaj.

Moja je transformacija bila upravo u tome da počnem prihvaćati, tražiti i još bolje – zahtijevati.

Ljudi koji govore ne, hvala onome što zapravo žele su isti oni koji govore da svima, osim sebi.

Kad sam, kroz pisanje koncepta za jedan tekst, shvatila da sam naučena odbiti i onda kad želim pristati, počela sam to sve više primjećivati.

A onda kad me pasivno promatranje umorilo, odlučila sam jednom probati drugačije od onog na što sam naučila. Iz mene je, uz muku i napor, počelo izlaziti samo hvala – na kavi, kolačima, savjetu, kartama za kino, ručku, knjizi, bilo kakvoj pomoći. Shvatila sam da to ne znači da sam sebična ili jadna, jer uvijek mogu stvoriti priliku da drugi put uzvratim (u dobrom uvijek malo više jer ono onda tako raste), nego baš suprotno: da prepoznajem da sam nekome vrijedna te kave, kolača, savjeta… Da prepoznajem da jesam vrijedna. I da trebam vrijediti i sebi.

U redu je da oboje zastanu da bi jedan popio kavu jer kad kroz život idemo zajedno, nismo vredniji onda kad ništa ne tražimo. Tada jedino imamo savršeno opravdanje kako mi, eto, nikad ništa ne tražimo i kako smo skromni i zbog toga valjda – bolji? A nismo bolji.

Tada smo samo žrtve vlastitih potreba i želja koje postoje i onda kad nisu iskomunicirane, koje potisnute postaju otrovne, koje nas u toj našoj prividnoj skromnosti čine vidno nesretnima.

Putovanje u Dansku mi je pomoglo da postanem svjesna kako se iz ne-hvala osobe pretvaram u jednu od onih kojima sam se divila i nad njima se istovremeno zgražala: u da-molim osobu.

 

I baš kad sam se pitala jesam li svojim odbijanjem do sad ne namjerno zarazila svoje dijete, dogodila se situacija u kojoj je ona od naše zajedničke prijateljice dobila novce za masažu. Novce za dječju masažu koji su bili više poklonjeni nego zarađeni. Ja sam se krenula buniti, ali kad sam vidjela koliko su njih dvije odlučne u davanju i primanju, povukla sam se.

Kasnije sam ju pitala kako to da je uzela novce, a ona me pogledala i zastala. Stala sam i ja.

„ Zamisli da ti netko dođe i da sto kuna, zar ti ne bi uzela“, pitala me ono na što sam imala spreman odgovor, valjda od svog rođenja.

„ Naravno da ne bih“, odgovorila sam, na što je ona samo odmahnula glavom u nevjerici.

Nekoliko dana kasnije sam čula kako govori baki da nikad ne bude kao mama koja ne bi uzela novce koje joj netko nudi, nego da bude više kao ona.

Shvatila sam, ne trebam se brinuti za svoje dijete, trebam se još malo bolje pobrinuti za – sebe.

 

Nastja

Leave a Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Moram ti nešto priznati: ušao sam u muzej zbog tebe, išao sam za tobom, vidio sam te ispred, s tim tvojim vodičem u ruci i znatiželjnim pogledom, ta tvoja očaranost je očarala i mene. Pravio sam se da sam slučajni turist kad sam te pitao u kojoj smo ulici. Zapravo sam te želio pitati da li znaš da je muzej zapravo kuća u kojoj je Peggy Guggenheim živjela. Ali ti to vjerojatno znaš, izgledaš kao slatka štreberica. Istina je da nisam zbunjeni turist, znam sve ulice na pamet. Mogu čak biti tvoj osobni vodič kroz Veneciju. Pokazat ću ti tajne prolaze i ljubiti te u mračnim ulicama. Svatko treba jednog takvog vodiča, ne vjerujem da si ti iznimka.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Peggy Guggenheim muzej,  Venecija

Ti: natjerala me na laž

Ja: inače iskren

#000098

 

Ti u crnim kožnim hlačama i nekakvoj bundi, k´o da si oderala životinju i metla je na sebe, s nekakvim usranim lakom na noktima, s pljugom u ruci, nervozno lupkaš nogom i blejiš okolo. Nisi loša. Ne kužiš da stojim pored tebe. Da si me doživila ponudio bi te pivom. Još imaš šanse.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  na ulazu Dinamovog stadiona, Zagreb

Ti: komad i pol

Ja: nisam loš

#000003

 

Ne postoji ljepša robna kuća a time ni ljepše mjesto, ako mene pitaš, gdje se netko može zaljubiti na prvi pogled. Ako ovo među nama uspije, želim da me zaprosiš baš tamo. Možemo se vjenačati i u zimskom vrtu na zadnjem katu. Kasnije ćemo djeci i unučadi pričati o susretu na katu na kojem se prodaje hrana, najboljem odjelu neke robne kuće koji prodaje hranu, o kutiji začina za kojom smo istovremeno posegnuli, o iskri u našim očima i o tome kako ljubav na prvi pogled može trajati cijeli život.  Ne bih bila sretnija ni da sam te srela u Harrods-u.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  robna kuća KaDeWe, Berlin

Ti: moj budući muž

Ja: zauvijek tvoja

#000070

 

Leave a Comment

U POTRAZI ZA SREĆOM

Da vam kažem odmah na početku: nisam čitala niti jednu knjigu o Danskoj.

Znam da postoje i ona o odgoju i o sreći i o životu tamo, ali nekako sam ih propustila.

U Dansku smo išli najviše zato da bismo školskim praznicima dali sadržaj, ali i zato što smo zadnji put bili prije više od pet godina, a upravo nam tamo živi najbliža obitelj.

Da sestrične i bratić Evi Lole ne bi bili stranci više nego što su Danci, spakirali smo dva kofera i svakom po jedan ruksak i usred zime otišli na sjever.

Priuštili smo si kratku šetnju Kopenhagenom, iako on nije bio naše odredište.

Znamo ga od ranije, dobri smo si, ali bojali smo se prevrtljivosti sjeverne klime pa smo si ostavili samo nekoliko sati, dovoljno za šetnju i ručak. Bio je to susret starih poznanika koji se javljaju jedni drugima u prolazu. Vrijeme se prevrnulo na sunčanu stranu pa je naše pozdravljanje s glavnim gradom Danske, koji, iznenadio nas je s brojkom na koju ranije nismo obratili pažnju – ima (samo) oko pola milijuna stanovnika, prošlo u romantičnom svjetlu i završilo s dobrim fotografijama.

pogled na Kopenhagen

U Danskoj je sve super uređeno, to je nepobitna istina o Danskoj.

Vlakovi kreću na vrijeme ili ne kreću uopće, onda kad su, kao što je bio slučaj s našim, otkazani iz nepoznatih razloga, ali smo usprkos tome, u nekoliko bezbolnih minuta dobili nove rezervacije za idući super ugodni vlak koji je polazio deset minuta kasnije – u minutu.

Ništa nije dramatično u Danskoj, Shakespeare bi se tome sigurno čudio.

Ili možda neke stvari jesu, ali o politici nikad nisam voljela pričati pa nema potrebe sada baš to mijenjati.

Vlak je stao i u Aarhusu, drugom najvećem gradu u Danskoj, poznatom po svojoj velikoj luci po kojoj se grad počeo širiti u velikom stilu, kako to Bjarke Ingels zna raditi.

razvoj luke u stambeno područje u Aarhusu

Tamo smo, točnije u mirnom predgrađu Aarhusa gdje obitelji s djecom vole živjeti, proveli malo više od tjedan dana u kojima smo dobili priliku potražiti tu opojnu i opjevanu dansku sreću.

Tražili smo ju okolo, rekla bih na dobrim mjestima. Išli smo po najpoznatijim supermarketima u kojima Danci kupuju svoju ekološku hranu. Nekada veliki proizvođači genetski modificirane hrane, sada su na putu da postanu organic država koja ima i akcijski plan na nivou države da im to uspije. I zaista, u svim supermarketima možete kupiti veliki asortiman organske hrane po cijenama povoljnijim nego kod nas, a organski proizvodi se pod normalno služe u kafićima, restoranima, školama, vrtićima i bolnicama.

Sreća sigurno stanuje u državi koja svojim ljudima pomaže da jedu što manje otrova.

Rad je u Danskoj cijenjen i plaćen, osjeti se to kad šalicu kave treba platiti (najmanje) 30 kuna, ali ima sreća nešto i s tim. Imaju zanimljiv model tržišta rada – flexicurity koji omogućuje lako otpuštanje i lako zapošljavanje, educiranu radnu snagu koja cjeloživotno učenje koristi da bi bila konkurentnija, fleksibilno radno vrijeme i odlično uređen promet, pa putovati na posao sat vremena u jednom smjeru ne izaziva svakodnevnu frustraciju.

Jesu li Danci sretni zato što žive egzistencijalno osigurani u mega uređenoj državi? Sigurno da im je to dobra baza na kojoj mogu graditi svoje privatne vrtove sreće.

Kad znaš da ćeš brzo dobiti novi posao onda kad bez ovog trenutnog ostaneš, možeš bezbrižno sjesti na bicikl i voziti se uređenim biciklistički stazama, poslije posla pokupiti dijete iz vrtića ili škole u njegovom kišnom odijelu u kojem je do tad trčkaralo po blatu, bez potrebe da pazi hoće li se smočiti, zaprljati ili poderati, jer iako se i podere, lako ćeš kupiti novo. Doći ćeš kući, ali doslovno u kuću, veliku, jednu od tri, koliko ih Danci uobičajeno promijene do mirovine, gdje  nećeš u prosječnih pedeset kvadrata pokušati ne biti nervozan dok radiš ručak od GMO hrane, nego ćeš izvaditi svoju organsku hranu iz frižidera i u svojoj velikoj kuhinji raditi glavni obrok u tom danu nakon kojeg će se djeca još malo poigrati, a onda vrlo brzo otići u krevet. Imat ćeš vremena za sebe, svog partnera, svoje interese i u toplini svojeg doma u kojem ćeš uz jednostavan, funkcionalan i elegantan danski dizajn kojim si okružen, lako stvoriti planetarno poznati hygge dok planirate vikend koji ćete provesti – vani.

To vani smo posebno htjeli istražiti. Išli smo u veličanstvenu knjižnicu na Dokk1, još jednu uspješnu transformaciju industrijskog prostora u gradski, u kojem i djeca i odrasli mogu učiti, istraživati, igrati se, odmarati, gdje je jednostavno teško ne biti sretan dok s jedne strane gledaš panoramu grada, a s druge jata galebova nad lučkim dizalicama, a djeca se zabavljaju u genijalnim spravama za penjanje.

Dokk1 – knjižnica u luci u Aarhusu
Penjanje je ono u čemu se, za mene, očituje danska sreća. U njemu se manifestira sloboda.
Svaki slobodan čovjek je sretan čovjek.

To je, doduše, moja definicija sreće, ali može se dobro primijeniti na Dance.

jedna od penjalica na Dokk1

Na plaži, koja je u nedjelju bila prepuna roditelja s djecom u kišnim odijelima, gledala sam dečkića koji se spušta niz nizbrdicu, toliku strmu da mi je došlo da prekrijem oči prije nego što završi, a onda dvojicu koja se penju po istoj takvoj uzbrdici dok njihovi roditelji bezbrižno pijuckaju kavu iz šalica za van, bez da strepe nad njima i u tom trenutku sam shvatila da je upravo to danski lykke (sreća), po mojoj definiciji: da, uživati u svakom trenutku, ali i ne živjeti u strahu od onog što bi se moglo dogoditi, a uglavnom se, ipak ne dogodi.

na plaži u Aarhusu

Bez povišenih tonova, (is)praznih upozorenja, usađenih strahova, danska su djeca slobodna da istražuju svoje sposobnosti, da razvijaju intuiciju, da izravno uče o uzroku i posljedicama, da sama svakodnevno donose odluke i da izrastu u ljude koji su okrenuti prilikama, a ne strahovima.

Lakše je uz sigurnu bazu, znam, ali možda bismo i mi mogli malo više gledati u ono što imamo i što možemo promijeniti, nego u ono s čim smo nezadovoljni i što bi netko drugi trebao umjesto nas.

Loše vrijeme, kojem mi jako volimo prigovarati, nas je zateklo u samo dva dana koja smo proveli u genijalnim muzejima (Aros i Moesgaard Museum – MOMU) koji su nas podsjetili kako nas umjetnost brzo prebaci u drugu dimenziju u kojoj se lako isključiti iz stvarnosti i naučili kako nekad brutalni vikinzi, danas mogu postati miroljupci koji izvoze sreću.

Ako je takva transformacija moguća, pomislila sam, od Danaca se onda stvarno mora učiti.

ispred Arosa
Moesgaardmuseum koji ima travnati krov

Usprkos površni(ji)m odnosima, zimskom mraku i nemilosrdnom vjetru, zaključila bih da je korijen danske sreće u tome što biraju ne biti nesretni. Imaju i oni stvari na koje bi se mogli svakodnevno žaliti, ali čini mi se da im vikinzi to nisu usadili.

Više gledati svoja posla i malo manje gledati u Evu Lole sa strepnjom, više gledati u prilike, manje živjeti u (iracionalnim) strahovima, to je ono što sam ja odlučila uzeti od Danske.

Ako i vi odlučite u potragu za srećom, javite mi gdje ste ju pronašli.

Nastja

20/1/2019

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

3 komentara

KAD SE LJUBAV RASTAVI

Odrasla sam s kćerima rastavljenih roditelja.

Imala sam priliku, iz prvog reda, gledati kako je to kad tata ne zove, kad alimentacija ne stiže na vrijeme, kako je ići na ručak tati i njegovoj novoj obitelji i kako je teško od svega ružnog zadržati sliku čiste ljubavi.

 

Kćeri rastavljenih roditelja odrastale su kod mene.

U kući u kojoj je brak roditelja još uvijek funkcionirao, u kojoj je obitelj zajedno kitila bor, iako u tu istu kuću nije ušao bor oko kojeg se nismo posvađali. Kaotična ljubav u mojoj obitelji je njima dolazila kao keks uz čaj nakon nedjeljnog grudanja.

 

Ignorirale smo mogućnost da ponekad, ponegdje traže tatu tamo gdje ga nema i otkrhnute komadiće srca smo lijepile najučinkovitijom ljepilom: s prijateljstvom na koje uvijek možeš računati.

 

Tada se nije puno razgovaralo o osjećajima djece, nije se pazilo što ćeš pred djetetom reći o roditelju koji živi drugdje, a co-parenting je bio udaljen od roditeljske svijesti kao Zemlja od Marsa dok su na suprotnim stranama Sunca.

Mi smo mislile da je sve to normalno. Traume, ako su i postojale, bile su duboko pospremljene. Mame su mogle same, očevi su mogli bez djece, a djeca su mogla – doći k meni.

Zato što se njihovi problemi nisu razlikovali od mojih, uvijek sam se čudila onima koji misle da će ostankom u braku spasiti djecu. Od čega točno djecu treba spasiti, pitala sam se.  Ni po čemu one, djeca rastavljenih roditelja, nisu bile drugačije od mene, djeteta s roditeljima u braku. Moguće je da smo si svojim prijateljstvom olakšale mnoge muke u afirmativnim godinama, a istina je da o onim najdubljim osjećajima, o ljubavi prema oba roditelja koje svako dijete osjeća, nismo razgovarale. Ne zato što nismo htjele, nego zato što nismo znale. Nismo znale da bi to uopće trebala biti tema.

 

Danas znamo više. Danas znamo koliko je boli u tužbi protiv tate za plaćanje alimentacije, koliko je tuge u prestanku igranja tenisa jer ti mama sama to više ne može priuštiti, koliko veliko je razočaranje kad ti tata ne čestita rođendan.

Danas možemo uprijeti prstom u neki događaj i reći: tamo sam patila i to se odrazilo ovdje. Danas znamo kako je teško biti dijete vjerno jednom roditelju, kad ti srce vapi za oba.

 

Jednom sam čitala o dobi djece najpogodnijoj za razvod i sjećam se da je bilo rečeno kako tinejdžeri puno lakše razumiju i prihvaćaju razvod roditelja jer, osim što mogu kritički sagledati situaciju, sve su samostalniji i više ne trebaju roditelje kao prije. Ispada da što si stariji, osim ako nisi jako mali, razvod možeš lakše podnijeti.

A onda sam dobila priliku da iskustva mogu reći da je sve to – sranje. Nakon skoro 35 godina braka, moji su se roditelji razveli.

 

Nijedno dijete nikad nije spremno za razvod. Čak i ako može razumjeti da se roditelji više ne vole dovoljno da bi i dalje bili zajedno, gotovo svako dijete će se, makar šaptom, u mraku svoje sobe, pitati je li sve u redu s njim kad nije moglo spasiti brak svojih roditelja.

Djeca misle da to mogu. Djeca, ponekad, misle da to moraju.

 

Djeca često u prestanku partnerske ljubavi svojih roditelja, vide prijetnju prestanka roditeljske ljubavi. Problem je kad i roditelji, kakvi god da su bili, nisu bili partneri pa misle da je s prestankom braka prestalo i ono jedino što ih je vezalo – roditeljstvo. Problem je kad roditelji prestanu biti roditelji, ali ta odgovornost mora biti na odraslima koji su svojedobno bili dovoljno veliki da imaju djecu.

 

Djeca moraju znati da će roditelje imati zauvijek.

Čak i kad imaju više od trideset godina. Čak i kad su potpuno neovisna i dovoljno racionalna da znaju da je razvod osobna odluka na koju njihovi roditelji imaju pravo. Čak i kad imaju svoju djecu.

Ni to doba nije idealno. Djeca tad često moraju podsjećati svoje roditelje da su i dalje samo djeca.

Djeca uvijek trebaju roditelje. Oba roditelja. I ne žele birati. Vjerujte mi, ne žele.

Prilagodit će se situaciji u kojoj se život rastavlja na vrijeme s tatom i na vrijeme s mamom, s vremenom će shvatiti da to što se roditelji više ne vole ne znači da ne vole njih, ali ne žele slušati loše stvari o roditeljima.

Jer svako dijete će uvijek biti dijete svojih roditelja, svako dijete će uvijek biti pola mama i pola tata.

 

Možete li zamisliti kako se osjeća dijete kojem kažu da njegov tata ne valja, da je njegova mama loša? Bespomoćno, da, jer zna da ne može rastaviti sebe pa da se nanovo sastavi samo od one bolje polovice.

 

Svaka žena koja može voljeti partnera u svom djetetu onda kad više nisu zajedno i svaki muškarac koji može reći: ista si svoja mama; a da to ne kaže kao zamjerku, poklonit će svom djetetu ono što mu najviše treba.

Da pitate djecu što ona žele, djeca vam ne bi rekla da su htjela da cijeli život ostanete zajedno, bez obzira na okolnosti.

 

Mi djeca, da možemo birati, uvijek bismo izabrali jedno: mogućnost da slobodno volimo oba roditelja.

Mi djeca svoju ljubav ne želimo rastavljati.

 

Nastja

 

 

 

 

 

 

 

Leave a Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Još mi je uvijek smiješno kako su mi koljena klecnula kad sam stala na tu nebesku palubu, a još mi je smješnije kako si me ti, vjerujem instinktivno, primio za ruku za slučaj da mi koljena zaista ne izdrže. Koji je to ono kat, sto treći? Treba imati hrabrosti stajati iznad grada na tolikoj visini,  pogotovo ako patiš od akrofobije. Ali nisam bila dovoljno hrabra da te pitam bi li sa mnom popio čaj u lobiju zgrade. Kad bi ti mene izveo na čaj, pila bih zeleni sa sojinim mlijekom.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: neboder Sears/Willis Tower, Chicago

Ti: mušakarac kakvih više nema

Ja: nedovoljno hrabra ali zahvalna

#000021

 

Sjela si kraj mene na klupu što me začudilo budući da si me samo sekundu prije pitala zar nije hladno za sjediti vani. Gledali smo se neko vrijeme, bez riječi, a onda si ustala i otišla, nestala. Želim vjerovati da si stvarna. I imam ti toliko toga za reći. Vrati se.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Hyde park,  London

Ti: vila

Ja: kojem nije hladno za sjediti vani

#000045

 

Znaš li da kava s okusom karamele zapravo nije kava? I kakav to muškarac pije išta duže od espressa? Kava je droga, ona te treba stimulirati u jednom šutu i zato je treba piti bez ikakavih umjetnih dodataka. Da mi je bilo vidjeti tvoj izraz lica kad si otpio moj espresso macchiato. Ja sam s gnušanjem odbacila tvoj bućkuriš. Pitao si me što pobogu ja to pijem, dok si mi vraćao slučajno zamijenjenu kavu. E pa dragi moj, ja pijem kavu. I rado bih te naučila kakva se ona pije.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Starbucks, Berlin

Ti: neupućen

Ja: stručnjakinja

#000062

 

Leave a Comment

VOLI ME, NE VOLI ME

Sjedila sam na terasi na Korčuli, vjetar je pirkao, pila sam kavu odgovarajući na poruke i svako malo sam pogledavala prema moru.

Što mi više treba, pomislila sam.

Bio mi je rođendan. Trideset i peti. Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put bila baš tako ispunjena, svjesna da imam sve i bez čežnje za onim što mi uopće nije namijenjeno. Prazna, a prepuna.

Bilo je to ljetos. Prije malo više od dva mjeseca.

Tek sam prije malo više od dva mjeseca došla do osjećaja vlastite vrijednosti.

To je potpuno suprotno spoznaji, odmah da vam kažem. Spoznala sam puno ranije koliko bih sama sebi trebala vrijediti, ali doći do toga da to i osjećam, nije bilo lako.

Poželjela sam si napisati pismo, rođendansku čestitku u kojoj bih si čestitala što napokon gledam u ono što imam, a nisam opsjednuta s onim što mi stalno izmiče, na tome što ne želim biti netko drugi, što ne želim imati više sreće, tuđe prilike i više ili manje nečega.

Htjela sam si napisati ljubavno pismo koje bih započela s rečenicom: Bilo je potrebno trideset i pet godina, ali evo nas, napokon se volimo.

Ali cijeli dan, doslovno cijeli dan sam odgovarala na poruke i pozive koji su redom zajedno sa  mnom slavili to što sama sebi vrijedim. Pismo je ostalo ne napisano, ali njegove po(r)uke još vibriraju u meni.

Na put otkrivanja ljubavi prema sebi nisam došla ljetos. Na taj sam put krenula prije šest godina, ali sam tek ljetos mogla proslaviti uhvatljivu prekretnicu.

Ove godine sam se ponovo rodila. Rodila sam novu sebe.

Tek ove godine sam shvatila da sam odbacivala sebe jer sam mislila da drugi vrijede više od mene. Za te više vrijedne bila sam spremna napraviti sve. Neka me vide, neka me prihvate, neka me odobre, neka im se svidim, o obavezno neka im se svidim. To što sam se sebi sve manje sviđala, nije bilo važno.

Jedno ljeto, na istoj toj terasi na Korčuli, čitala sam knjigu koja me toliko potresla da mi je obilježila cijelo ljetovanje: Dora i Minotaur, o ljubavnoj priči između Picassa i Dore Maar.

Ono što me toliko uznemirilo, i to sam osvijestila ljetos, je činjenica koliko je malo Dora Maar voljela sebe.

Dora je bila talentirana fotografkinja, ali je na Picassov nagovor odustala od fotografije i počela je slikati slike koje se nisu mogle mjeriti s njegovima. Ona je u toj vezi odbacila sebe, a onda je pala u očaj kad je Picasso odbacio nju.

Sigurno poznajete žene poput nje, i ja sam jedno vrijeme bila takva, one što misle da će ljubav prema sebi pronaći u ljubavnoj vezi, pa se čude kad od partnera ne dobiju ono što same sebi nisu u stanju pružiti.

Ali testirati koliko se volimo možemo u bilo kojem odnosu, ne samo u partnerskom: i s prijateljima, roditeljima, braćom i sestrama, pogotovo s djecom.

Kad ne volimo sebe, često ćemo pronalaziti stvari u kojima drugi ne vole nas.

Ljubav bi trebala biti prepoznavanje duša. Bez da voliš nekoga tko tebe ne voli, bez drame i umiranja za partnerom. Ali baš takve, bolne ljubavi, koje često ne možemo izbjeći, jesu naše ogledalo vlastite vrijednosti.

Ako voliš nekoga tko tebe ne želi, koliko zapravo želiš sam sebe?

Da, svi putevi vodit će nas upravo do te sveobuhvatne istine: ljubav prema sebi osnova je svega.

Čak je to jedna vrlo logična istina.

Ali kako voljeti sebe? Da se Dora Maar znala voljeti, ne bi bila toliko luda da se ne voli, zar ne? Da sam ja znala kako se voljeti, ne bih čekala trideset i pet godina. Zar ne?

Ja sam se tek s trideset i pet okrenula onome što volim i što meni uzvraća ljubav.

Za to nije bilo dovoljno samo meditirati i pisati afirmacije, iako je i to pomoglo.

Život je od mene zahtijevao konkretne radnje.

Najteži dio je bio napustiti ulogu žrtve. S dijagnozom multiple skleroze, dobila sam priliku da se riješim nemoći. Pristala sam na to. Nisam njegovala ideju bolesti. Preuzela sam odgovornost za svoj život u svoje ruke. S tom odlukom, u život su mi počeli dolaziti ljudi i metode koji su mi bili podrška na putu oslobođenja.

Oslobodila sam se onda kad sam se oslobodila navike da svoju sudbinu stavljam u tuđe ruke.

Ta sloboda ima moć da nas prestravi jer iz mračne šume pune straha kao da istrčimo na polje puno cvijeća i života, naizgled sami.

Što ćemo sad?

Ljudi su mi govorili na tom putu: ti si svjetlo! Zaista, tim riječima. Ja sam se smijala. Kako bih ja mogla biti svjetlo, ja puna mraka i boli? Ali bilo je onih koji su u meni vidjeli ono što ja tek danas vidim.

Da bih do tud došla, morala sam osvijestiti svoje potrebe i počela sam se za njih boriti. Doslovno.

Prije sam često uzimala ono što nije moje. Sada to znam vratiti natrag.

„Evo vam, to nije moje. Ja to neću nositi.“ To je najteže s onima koji imaju naviku da vas emocionalno ucjenjuju. S onima s kojima se u odnosu vječno osjećate krivima.

Podvući granicu je bilo najteže. Reći: ne, to neću napraviti ne zato što sam sebična i nije mi stalo do tebe, nego zato što (napokon) volim sebe. I onda u tome izdržati. Ah, izdržati…

To dolazi s vježbom. Ne uspije iz prvog pokušaja.

I dolazi tek onda kad napustiš ideju da se moraš svima svidjeti. Kad se riješiš ovisnosti o pohvalama.

Nedavno sam na predavanju u jednom hotelu izašla iz wc-a taman kad je čovjek koji radi u hotelu mahao u ogledalo. Iznenadio se kad me vidio i u tom trenu sam shvatila ono što mi je i on sam rekao: mislio sam da nema nikoga, ja mašem sam sebi.

Oboje smo se nasmijali, od srca. Kasnije mi je  bilo žao što mu se nisam pridružila.

Ali ovih dana, kad god se pogledam u ogledalo, prisjetim se toga pa si mahnem. Jer napokon vidim sebe. Vidim to svjetlo o kojem su mi pričali.

Napokon više ne idem u smjeru koji nije moj smjer. Ne idem uzbrdo, kao što sam obećala didi.

Više neću napraviti sve da bi me netko volio. Radit ću sve da volim samu sebe. I da kad se pogledam u ogledalo, sama sebi s oduševljenjem mahnem.

Sretan mi rođendan! 

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

2 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Zašto tanjuri za susjednim stolovima uvijek izgledaju bolje? Oprosti što sam nepristojno blejala u tvoj tanjur, ali ta tuna je izgledala tako prokleto dobro. Zašto ja nisam naručila isto? Kad sam te pogledala da ti se ispričam, ostala sam zatečena, zato sam samo nastavila blejati. Izgledao si bolje od te tune. O Bože, sigurno misliš da sam neka blesača. Pojela bih i tebe i tvoju tunu.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: restoran Little Buddha, Beč

Ti: muškarac koji zna što odabrati

Ja: žena kojoj treba takav muškarac

#000037

 

Zašto hodaš s rukama u džepovima? Tako se ne možeš spretno dočekati ako padneš. I što da ja nisam bio tamo da te pridržim? Pala bi ravno pod auto. Kako si me samo naljutila! Ako želiš, naučit ću te kako pravilno hodati, spretno pasti i dostojanstveno se ustati. Ili, ako to želiš više, mogu uvijek hodati uz tebe i paziti te.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  ulica Unten der Linden, Berlin

Ti: nespretna

Ja: na pravo mjestu

#000063

 

Viđam te već neko vrijeme i uvijek te detaljno promatram. Ponekad mi se učini da i ti krajičkom oka gledaš mene. Uvijek rukom pređeš preko materijala i na kratko zatvoriš oči. Već dugo ovdje radim, ali nisam vidjela da netko tako uživa u odjeći. Što ti je u glavi, što osjećaš, što izaziva materijal na tvojoj koži? Moja je koža svilena, možda možeš uživati i u meni.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: robna kuća Galeries Lafayette, Paris

Ti: neobičnih navika

Ja: poput svile

#000085 

Leave a Comment

NOTE(S) ŽIVOTA

Kad će tvoj dida umrijeti“, Eva Lole me iznenada pitala dok smo nedavno bezbrižno ležale na plaži.

Nije me posebno iznenadila. Oduvijek jako dobro razumije dinamiku života i smrti, a sedmogodišnja djeca imaju izrazitu potrebu shvatiti stvari do kraja.

Nisam vidjela ni okrutnost u tom pitanju. Većina odraslih bi rekla da nije u redu tako direktno pitati nešto tako delikatno, ali djeca još ne znaju za zaobilazno razgovaranje.

Pitanje je proizašlo iz prethodnog razgovora o raku pluća potaknutog slikama s kutija cigareta, o raku koji dijeli ime s onim što ubija mog didu.

„Ne znam, nitko ne zna kad će tko umrijeti“, odgovorila sam joj.

Nju zanima kad će se zapravo dogoditi ono o čemu u zadnje vrijeme često razgovaramo. Već sam joj nekoliko puta do tad rekla da je to možda zadnje što će didu vidjeti. Već sam to nekoliko puta rekla i sebi.

A njen dječji mozak je jednostavno zanimalo kada će se to dogoditi,  hoće li se uopće i može li vjerovati u prosudbe odraslih.

Ona na smrt oduvijek gleda kao na tranziciju, na povratak na nebo gdje smo svi zvjezdice koje odozgora gledamo ljude na Zemlji dok ne kažemo: „ Aaaaa, i ja bih tako“, dok čvrsto ne odlučimo pa se spustimo na Zemlju. I tako stalno ispočetka.

Bilo bi divno da svi vjerujemo u to. Da se ne bojimo smrti, da se ne borimo protiv rakova, da ne želimo živjeti vječno. Ali nama odraslima upravo neizbježnost smrti najteže pada. Radimo sve kako bismo ju odgodili.

 

Dida mi je često pričao o crnim rupama. Ljubav prema tajnovitosti svemira prenio mi je kao što neki prenose obiteljske recepte – s ljubavlju i željom da ostanu dio nasljeđa.

Zimus, dok smo s kreveta gledali u idiličnu zimsku sliku drveća pod snijegom uokvirenu prozorskim oknom bolničke sobe na Jordanovcu, razgovarali smo o relativnosti vremena i paralelnim stvarnostima, pitali smo se hoće li se zaista jednom moći putovati kroz vrijeme, pričala sam mu o Interstellaru i zašto je taj film genijalan i spontano smo taj rak, koji mu je dan ranije uz ime prišiven kao nova titula, nazvali crnom rupom.

Kad god bi mi u razgovoru nakon toga rekao da mu je već dosta svega, kad god bi se požalio da se ne sjeća prethodnog dana, ja bih mu prokomentirala da ga to crna rupa vuče k sebi.

Da, nas dvoje smo u svojim tajnim šaputanjima razgovarali o smrti. Otvoreno sam ga pitala da li se boji. Odmahnuo je glavom gledajući me ravno u oči. Vjerovala sam mu.

 

Moj dida ima veliki spremnik optimizma u svom srcu. Otkrio mi ga je davno, dok sam još bila dijete, kad me uz igranje šaha, naučio kako rezati nokte maksimalno kratko. Šah nikad nisam naučila do kraja, ali nokte i dalje režem isključivo tako.

Zadnjih trideset godina života proveli smo uvijek vjerujući preko granica mogućeg, nas dvoje.

 

„ Moja Nastja je najveći optimist u obitelji“, nedavno je rekao kao da je zaboravio da me upravo on tome naučio. Moraš biti veliki optimist da bi se tajnama života divio, razumjela sam to još s pet godina.

 

U jednom od posjeta, u ovo vrijeme u kojem je već počeo putovati između dvije stvarnosti, pronašla sam crni notes pored kompjutera za kojim je znao kartati belu i čitati vijesti. Ima u njemu praktičnih stvari poput brojeva telefona zapisanih rukopisom moje bake, ali ima i zapisa o stvarima koje su ga zanimale poput novog pape, masona, svemira… zapisa nad kojima mi se stisnulo srce jer sam već tada znala da više neće moći sjediti, guglati, istraživati, zapisivati i na kraju sve to komentirati sa mnom.

Taj crni notes je za mene važna lekcija života, podsjetnik da sa sobom ne možemo ponijeti ni njega, a kamoli nešto više i da život ne smije, nikako ne smije biti opsjednutost sa skupljanjem materijalnog.

Vjerujem da nam znanja i iskustva ostaju, dok nam ne zatrebaju u nekom drugom životu, ali sve ono zbog čega sve češće mislimo da vrijedimo više, na kraju (i u novom početku) nam neće značiti ništa.

 

Nedavno nam je dida ispričao kako odlazi u stvarnost koja je izokrenuta verzija ove nama poznate: sve je isto, samo su tamo neki drugi, nepoznati ljudi i puno kreveta. Prepričavao nam je događaje iz tog svog svijeta kao što sam ja njemu prepričavala radnju Interstellara. Između udisaja kojima sam se suzdržavala od plakanja, tješila sam se kako je i prelazak na drugu stranu u njegovoj, svemirskoj režiji.

 

„ Reci Nastji da ne ide uzbrdo“, rekao je baki na početku svojih odlaženja onamo.

Skeptici, koji se vole nazivati „samo realnima“ bi mogli reći da je riječ o halucinacijama, ali ja sam shvatila važnost poruke koju je primio s one strane.

„Neću ići uzbrdo“, rekla sam ne shvaćajući u potpunosti što sam (nam) obećala.

Ono jedino što jesam shvatila u potpunosti, primjenjujem gotovo svakodnevno: Kad god pomisliš da moraš sve shvatiti, sjeti se Svemira.

 

Moj dida još uvijek nije umro. Ne znam Evi Lole odgovoriti kada će se to dogoditi, iako se preostalo vrijeme već počelo spominjati u danima.

Vjerujem da ćemo obje znati. Jer obje vjerujemo da note života, pogotovo one zadnje, mogu putovati s one strane, gdje se moj dida trenutno nalazi, u ovu stvarnost koju poznajemo i često prihvaćamo kao jedinu.

 

Nastja

4 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Nešto se dogodilo u  trenutku kad si legao na krevet pored mene. Posebno me razveselila faca mog muža kad je vidio kako ležimo jedan pored i smješkamo se gledajući se u oči. Mislio je da si moj ljubavnik ili barem poznanik, nije vjerovao da se nikad prije nismo vidjeli. Već dugo razmišljam o razvodu, sada sam sigurna u to. Hvala na buđenju.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: dućan Crate and Barrel, Chicago

Ti: spasitelj

Ja: probuđena

#000026

 

Ne mogu zaboravit struju koja me opalila kad si slučajno dotakla moje prste dok sam ti davala upaljač da bi mogla zapaliti pljugu poslije jela. Ta je najbolja, kaj ne?  Kriomice sam te gledala kroz vrata dok si guštala uvlačeći dim. Brijem da si osjetila moje poglede. A ako si osjetila onaj isti strujni udar, javi se.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: restoran Apetit (u gradu), Zagreb

Ti: cijeniš male stvari

Ja: žena koja cijeni skromne žene

#000004

 

Tvoj smijeh opija. Tvoje oduševljenje je pomalo djetinjasto, ali  i zarazno. Znaš da te gondole nisu prave, one su samo kopija onih venecijanskih? Znaš li uopće gdje je Venecija? Stajao sam na mostu dok si ti, s nekoliko prijateljica prošla gondolom ispod tog mosta. Mahao sam ti odozgo, a ti si se samo još više smijala. Vjerojatno si kasnije, dok ste se opijale i igrale jednorukog Jacka, komentirala onu budalu. Ta budala te voli. To kažem samo da bih ponovo čuo tvoj smijeh. Pričat ću ti viceve na putu do Venecije.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: hotel Venetian, Las Vegas

Ti: žena dijete

Ja: mlad u duši

#000059

 

Leave a Comment

Naručite knjigu "Kud si krenula?"

Poruka je uspješno poslana. Javit ćemo vam se s detaljima.

Unable to send.