Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

KAD SE LJUBAV RASTAVI

Odrasla sam s kćerima rastavljenih roditelja.

Imala sam priliku, iz prvog reda, gledati kako je to kad tata ne zove, kad alimentacija ne stiže na vrijeme, kako je ići na ručak tati i njegovoj novoj obitelji i kako je teško od svega ružnog zadržati sliku čiste ljubavi.

 

Kćeri rastavljenih roditelja odrastale su kod mene.

U kući u kojoj je brak roditelja još uvijek funkcionirao, u kojoj je obitelj zajedno kitila bor, iako u tu istu kuću nije ušao bor oko kojeg se nismo posvađali. Kaotična ljubav u mojoj obitelji je njima dolazila kao keks uz čaj nakon nedjeljnog grudanja.

 

Ignorirale smo mogućnost da ponekad, ponegdje traže tatu tamo gdje ga nema i otkrhnute komadiće srca smo lijepile najučinkovitijom ljepilom: s prijateljstvom na koje uvijek možeš računati.

 

Tada se nije puno razgovaralo o osjećajima djece, nije se pazilo što ćeš pred djetetom reći o roditelju koji živi drugdje, a co-parenting je bio udaljen od roditeljske svijesti kao Zemlja od Marsa dok su na suprotnim stranama Sunca.

Mi smo mislile da je sve to normalno. Traume, ako su i postojale, bile su duboko pospremljene. Mame su mogle same, očevi su mogli bez djece, a djeca su mogla – doći k meni.

Zato što se njihovi problemi nisu razlikovali od mojih, uvijek sam se čudila onima koji misle da će ostankom u braku spasiti djecu. Od čega točno djecu treba spasiti, pitala sam se.  Ni po čemu one, djeca rastavljenih roditelja, nisu bile drugačije od mene, djeteta s roditeljima u braku. Moguće je da smo si svojim prijateljstvom olakšale mnoge muke u afirmativnim godinama, a istina je da o onim najdubljim osjećajima, o ljubavi prema oba roditelja koje svako dijete osjeća, nismo razgovarale. Ne zato što nismo htjele, nego zato što nismo znale. Nismo znale da bi to uopće trebala biti tema.

 

Danas znamo više. Danas znamo koliko je boli u tužbi protiv tate za plaćanje alimentacije, koliko je tuge u prestanku igranja tenisa jer ti mama sama to više ne može priuštiti, koliko veliko je razočaranje kad ti tata ne čestita rođendan.

Danas možemo uprijeti prstom u neki događaj i reći: tamo sam patila i to se odrazilo ovdje. Danas znamo kako je teško biti dijete vjerno jednom roditelju, kad ti srce vapi za oba.

 

Jednom sam čitala o dobi djece najpogodnijoj za razvod i sjećam se da je bilo rečeno kako tinejdžeri puno lakše razumiju i prihvaćaju razvod roditelja jer, osim što mogu kritički sagledati situaciju, sve su samostalniji i više ne trebaju roditelje kao prije. Ispada da što si stariji, osim ako nisi jako mali, razvod možeš lakše podnijeti.

A onda sam dobila priliku da iskustva mogu reći da je sve to – sranje. Nakon skoro 35 godina braka, moji su se roditelji razveli.

 

Nijedno dijete nikad nije spremno za razvod. Čak i ako može razumjeti da se roditelji više ne vole dovoljno da bi i dalje bili zajedno, gotovo svako dijete će se, makar šaptom, u mraku svoje sobe, pitati je li sve u redu s njim kad nije moglo spasiti brak svojih roditelja.

Djeca misle da to mogu. Djeca, ponekad, misle da to moraju.

 

Djeca često u prestanku partnerske ljubavi svojih roditelja, vide prijetnju prestanka roditeljske ljubavi. Problem je kad i roditelji, kakvi god da su bili, nisu bili partneri pa misle da je s prestankom braka prestalo i ono jedino što ih je vezalo – roditeljstvo. Problem je kad roditelji prestanu biti roditelji, ali ta odgovornost mora biti na odraslima koji su svojedobno bili dovoljno veliki da imaju djecu.

 

Djeca moraju znati da će roditelje imati zauvijek.

Čak i kad imaju više od trideset godina. Čak i kad su potpuno neovisna i dovoljno racionalna da znaju da je razvod osobna odluka na koju njihovi roditelji imaju pravo. Čak i kad imaju svoju djecu.

Ni to doba nije idealno. Djeca tad često moraju podsjećati svoje roditelje da su i dalje samo djeca.

Djeca uvijek trebaju roditelje. Oba roditelja. I ne žele birati. Vjerujte mi, ne žele.

Prilagodit će se situaciji u kojoj se život rastavlja na vrijeme s tatom i na vrijeme s mamom, s vremenom će shvatiti da to što se roditelji više ne vole ne znači da ne vole njih, ali ne žele slušati loše stvari o roditeljima.

Jer svako dijete će uvijek biti dijete svojih roditelja, svako dijete će uvijek biti pola mama i pola tata.

 

Možete li zamisliti kako se osjeća dijete kojem kažu da njegov tata ne valja, da je njegova mama loša? Bespomoćno, da, jer zna da ne može rastaviti sebe pa da se nanovo sastavi samo od one bolje polovice.

 

Svaka žena koja može voljeti partnera u svom djetetu onda kad više nisu zajedno i svaki muškarac koji može reći: ista si svoja mama; a da to ne kaže kao zamjerku, poklonit će svom djetetu ono što mu najviše treba.

Da pitate djecu što ona žele, djeca vam ne bi rekla da su htjela da cijeli život ostanete zajedno, bez obzira na okolnosti.

 

Mi djeca, da možemo birati, uvijek bismo izabrali jedno: mogućnost da slobodno volimo oba roditelja.

Mi djeca svoju ljubav ne želimo rastavljati.

 

Nastja

 

 

 

 

 

 

 

Leave a Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Još mi je uvijek smiješno kako su mi koljena klecnula kad sam stala na tu nebesku palubu, a još mi je smješnije kako si me ti, vjerujem instinktivno, primio za ruku za slučaj da mi koljena zaista ne izdrže. Koji je to ono kat, sto treći? Treba imati hrabrosti stajati iznad grada na tolikoj visini,  pogotovo ako patiš od akrofobije. Ali nisam bila dovoljno hrabra da te pitam bi li sa mnom popio čaj u lobiju zgrade. Kad bi ti mene izveo na čaj, pila bih zeleni sa sojinim mlijekom.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: neboder Sears/Willis Tower, Chicago

Ti: mušakarac kakvih više nema

Ja: nedovoljno hrabra ali zahvalna

#000021

 

Sjela si kraj mene na klupu što me začudilo budući da si me samo sekundu prije pitala zar nije hladno za sjediti vani. Gledali smo se neko vrijeme, bez riječi, a onda si ustala i otišla, nestala. Želim vjerovati da si stvarna. I imam ti toliko toga za reći. Vrati se.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Hyde park,  London

Ti: vila

Ja: kojem nije hladno za sjediti vani

#000045

 

Znaš li da kava s okusom karamele zapravo nije kava? I kakav to muškarac pije išta duže od espressa? Kava je droga, ona te treba stimulirati u jednom šutu i zato je treba piti bez ikakavih umjetnih dodataka. Da mi je bilo vidjeti tvoj izraz lica kad si otpio moj espresso macchiato. Ja sam s gnušanjem odbacila tvoj bućkuriš. Pitao si me što pobogu ja to pijem, dok si mi vraćao slučajno zamijenjenu kavu. E pa dragi moj, ja pijem kavu. I rado bih te naučila kakva se ona pije.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Starbucks, Berlin

Ti: neupućen

Ja: stručnjakinja

#000062

 

Leave a Comment

VOLI ME, NE VOLI ME

Sjedila sam na terasi na Korčuli, vjetar je pirkao, pila sam kavu odgovarajući na poruke i svako malo sam pogledavala prema moru.

Što mi više treba, pomislila sam.

Bio mi je rođendan. Trideset i peti. Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put bila baš tako ispunjena, svjesna da imam sve i bez čežnje za onim što mi uopće nije namijenjeno. Prazna, a prepuna.

Bilo je to ljetos. Prije malo više od dva mjeseca.

Tek sam prije malo više od dva mjeseca došla do osjećaja vlastite vrijednosti.

To je potpuno suprotno spoznaji, odmah da vam kažem. Spoznala sam puno ranije koliko bih sama sebi trebala vrijediti, ali doći do toga da to i osjećam, nije bilo lako.

Poželjela sam si napisati pismo, rođendansku čestitku u kojoj bih si čestitala što napokon gledam u ono što imam, a nisam opsjednuta s onim što mi stalno izmiče, na tome što ne želim biti netko drugi, što ne želim imati više sreće, tuđe prilike i više ili manje nečega.

Htjela sam si napisati ljubavno pismo koje bih započela s rečenicom: Bilo je potrebno trideset i pet godina, ali evo nas, napokon se volimo.

Ali cijeli dan, doslovno cijeli dan sam odgovarala na poruke i pozive koji su redom zajedno sa  mnom slavili to što sama sebi vrijedim. Pismo je ostalo ne napisano, ali njegove po(r)uke još vibriraju u meni.

Na put otkrivanja ljubavi prema sebi nisam došla ljetos. Na taj sam put krenula prije šest godina, ali sam tek ljetos mogla proslaviti uhvatljivu prekretnicu.

Ove godine sam se ponovo rodila. Rodila sam novu sebe.

Tek ove godine sam shvatila da sam odbacivala sebe jer sam mislila da drugi vrijede više od mene. Za te više vrijedne bila sam spremna napraviti sve. Neka me vide, neka me prihvate, neka me odobre, neka im se svidim, o obavezno neka im se svidim. To što sam se sebi sve manje sviđala, nije bilo važno.

Jedno ljeto, na istoj toj terasi na Korčuli, čitala sam knjigu koja me toliko potresla da mi je obilježila cijelo ljetovanje: Dora i Minotaur, o ljubavnoj priči između Picassa i Dore Maar.

Ono što me toliko uznemirilo, i to sam osvijestila ljetos, je činjenica koliko je malo Dora Maar voljela sebe.

Dora je bila talentirana fotografkinja, ali je na Picassov nagovor odustala od fotografije i počela je slikati slike koje se nisu mogle mjeriti s njegovima. Ona je u toj vezi odbacila sebe, a onda je pala u očaj kad je Picasso odbacio nju.

Sigurno poznajete žene poput nje, i ja sam jedno vrijeme bila takva, one što misle da će ljubav prema sebi pronaći u ljubavnoj vezi, pa se čude kad od partnera ne dobiju ono što same sebi nisu u stanju pružiti.

Ali testirati koliko se volimo možemo u bilo kojem odnosu, ne samo u partnerskom: i s prijateljima, roditeljima, braćom i sestrama, pogotovo s djecom.

Kad ne volimo sebe, često ćemo pronalaziti stvari u kojima drugi ne vole nas.

Ljubav bi trebala biti prepoznavanje duša. Bez da voliš nekoga tko tebe ne voli, bez drame i umiranja za partnerom. Ali baš takve, bolne ljubavi, koje često ne možemo izbjeći, jesu naše ogledalo vlastite vrijednosti.

Ako voliš nekoga tko tebe ne želi, koliko zapravo želiš sam sebe?

Da, svi putevi vodit će nas upravo do te sveobuhvatne istine: ljubav prema sebi osnova je svega.

Čak je to jedna vrlo logična istina.

Ali kako voljeti sebe? Da se Dora Maar znala voljeti, ne bi bila toliko luda da se ne voli, zar ne? Da sam ja znala kako se voljeti, ne bih čekala trideset i pet godina. Zar ne?

Ja sam se tek s trideset i pet okrenula onome što volim i što meni uzvraća ljubav.

Za to nije bilo dovoljno samo meditirati i pisati afirmacije, iako je i to pomoglo.

Život je od mene zahtijevao konkretne radnje.

Najteži dio je bio napustiti ulogu žrtve. S dijagnozom multiple skleroze, dobila sam priliku da se riješim nemoći. Pristala sam na to. Nisam njegovala ideju bolesti. Preuzela sam odgovornost za svoj život u svoje ruke. S tom odlukom, u život su mi počeli dolaziti ljudi i metode koji su mi bili podrška na putu oslobođenja.

Oslobodila sam se onda kad sam se oslobodila navike da svoju sudbinu stavljam u tuđe ruke.

Ta sloboda ima moć da nas prestravi jer iz mračne šume pune straha kao da istrčimo na polje puno cvijeća i života, naizgled sami.

Što ćemo sad?

Ljudi su mi govorili na tom putu: ti si svjetlo! Zaista, tim riječima. Ja sam se smijala. Kako bih ja mogla biti svjetlo, ja puna mraka i boli? Ali bilo je onih koji su u meni vidjeli ono što ja tek danas vidim.

Da bih do tud došla, morala sam osvijestiti svoje potrebe i počela sam se za njih boriti. Doslovno.

Prije sam često uzimala ono što nije moje. Sada to znam vratiti natrag.

„Evo vam, to nije moje. Ja to neću nositi.“ To je najteže s onima koji imaju naviku da vas emocionalno ucjenjuju. S onima s kojima se u odnosu vječno osjećate krivima.

Podvući granicu je bilo najteže. Reći: ne, to neću napraviti ne zato što sam sebična i nije mi stalo do tebe, nego zato što (napokon) volim sebe. I onda u tome izdržati. Ah, izdržati…

To dolazi s vježbom. Ne uspije iz prvog pokušaja.

I dolazi tek onda kad napustiš ideju da se moraš svima svidjeti. Kad se riješiš ovisnosti o pohvalama.

Nedavno sam na predavanju u jednom hotelu izašla iz wc-a taman kad je čovjek koji radi u hotelu mahao u ogledalo. Iznenadio se kad me vidio i u tom trenu sam shvatila ono što mi je i on sam rekao: mislio sam da nema nikoga, ja mašem sam sebi.

Oboje smo se nasmijali, od srca. Kasnije mi je  bilo žao što mu se nisam pridružila.

Ali ovih dana, kad god se pogledam u ogledalo, prisjetim se toga pa si mahnem. Jer napokon vidim sebe. Vidim to svjetlo o kojem su mi pričali.

Napokon više ne idem u smjeru koji nije moj smjer. Ne idem uzbrdo, kao što sam obećala didi.

Više neću napraviti sve da bi me netko volio. Radit ću sve da volim samu sebe. I da kad se pogledam u ogledalo, sama sebi s oduševljenjem mahnem.

Sretan mi rođendan! 

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

2 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Zašto tanjuri za susjednim stolovima uvijek izgledaju bolje? Oprosti što sam nepristojno blejala u tvoj tanjur, ali ta tuna je izgledala tako prokleto dobro. Zašto ja nisam naručila isto? Kad sam te pogledala da ti se ispričam, ostala sam zatečena, zato sam samo nastavila blejati. Izgledao si bolje od te tune. O Bože, sigurno misliš da sam neka blesača. Pojela bih i tebe i tvoju tunu.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: restoran Little Buddha, Beč

Ti: muškarac koji zna što odabrati

Ja: žena kojoj treba takav muškarac

#000037

 

Zašto hodaš s rukama u džepovima? Tako se ne možeš spretno dočekati ako padneš. I što da ja nisam bio tamo da te pridržim? Pala bi ravno pod auto. Kako si me samo naljutila! Ako želiš, naučit ću te kako pravilno hodati, spretno pasti i dostojanstveno se ustati. Ili, ako to želiš više, mogu uvijek hodati uz tebe i paziti te.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  ulica Unten der Linden, Berlin

Ti: nespretna

Ja: na pravo mjestu

#000063

 

Viđam te već neko vrijeme i uvijek te detaljno promatram. Ponekad mi se učini da i ti krajičkom oka gledaš mene. Uvijek rukom pređeš preko materijala i na kratko zatvoriš oči. Već dugo ovdje radim, ali nisam vidjela da netko tako uživa u odjeći. Što ti je u glavi, što osjećaš, što izaziva materijal na tvojoj koži? Moja je koža svilena, možda možeš uživati i u meni.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: robna kuća Galeries Lafayette, Paris

Ti: neobičnih navika

Ja: poput svile

#000085 

Leave a Comment

NOTE(S) ŽIVOTA

Kad će tvoj dida umrijeti“, Eva Lole me iznenada pitala dok smo nedavno bezbrižno ležale na plaži.

Nije me posebno iznenadila. Oduvijek jako dobro razumije dinamiku života i smrti, a sedmogodišnja djeca imaju izrazitu potrebu shvatiti stvari do kraja.

Nisam vidjela ni okrutnost u tom pitanju. Većina odraslih bi rekla da nije u redu tako direktno pitati nešto tako delikatno, ali djeca još ne znaju za zaobilazno razgovaranje.

Pitanje je proizašlo iz prethodnog razgovora o raku pluća potaknutog slikama s kutija cigareta, o raku koji dijeli ime s onim što ubija mog didu.

„Ne znam, nitko ne zna kad će tko umrijeti“, odgovorila sam joj.

Nju zanima kad će se zapravo dogoditi ono o čemu u zadnje vrijeme često razgovaramo. Već sam joj nekoliko puta do tad rekla da je to možda zadnje što će didu vidjeti. Već sam to nekoliko puta rekla i sebi.

A njen dječji mozak je jednostavno zanimalo kada će se to dogoditi,  hoće li se uopće i može li vjerovati u prosudbe odraslih.

Ona na smrt oduvijek gleda kao na tranziciju, na povratak na nebo gdje smo svi zvjezdice koje odozgora gledamo ljude na Zemlji dok ne kažemo: „ Aaaaa, i ja bih tako“, dok čvrsto ne odlučimo pa se spustimo na Zemlju. I tako stalno ispočetka.

Bilo bi divno da svi vjerujemo u to. Da se ne bojimo smrti, da se ne borimo protiv rakova, da ne želimo živjeti vječno. Ali nama odraslima upravo neizbježnost smrti najteže pada. Radimo sve kako bismo ju odgodili.

 

Dida mi je često pričao o crnim rupama. Ljubav prema tajnovitosti svemira prenio mi je kao što neki prenose obiteljske recepte – s ljubavlju i željom da ostanu dio nasljeđa.

Zimus, dok smo s kreveta gledali u idiličnu zimsku sliku drveća pod snijegom uokvirenu prozorskim oknom bolničke sobe na Jordanovcu, razgovarali smo o relativnosti vremena i paralelnim stvarnostima, pitali smo se hoće li se zaista jednom moći putovati kroz vrijeme, pričala sam mu o Interstellaru i zašto je taj film genijalan i spontano smo taj rak, koji mu je dan ranije uz ime prišiven kao nova titula, nazvali crnom rupom.

Kad god bi mi u razgovoru nakon toga rekao da mu je već dosta svega, kad god bi se požalio da se ne sjeća prethodnog dana, ja bih mu prokomentirala da ga to crna rupa vuče k sebi.

Da, nas dvoje smo u svojim tajnim šaputanjima razgovarali o smrti. Otvoreno sam ga pitala da li se boji. Odmahnuo je glavom gledajući me ravno u oči. Vjerovala sam mu.

 

Moj dida ima veliki spremnik optimizma u svom srcu. Otkrio mi ga je davno, dok sam još bila dijete, kad me uz igranje šaha, naučio kako rezati nokte maksimalno kratko. Šah nikad nisam naučila do kraja, ali nokte i dalje režem isključivo tako.

Zadnjih trideset godina života proveli smo uvijek vjerujući preko granica mogućeg, nas dvoje.

 

„ Moja Nastja je najveći optimist u obitelji“, nedavno je rekao kao da je zaboravio da me upravo on tome naučio. Moraš biti veliki optimist da bi se tajnama života divio, razumjela sam to još s pet godina.

 

U jednom od posjeta, u ovo vrijeme u kojem je već počeo putovati između dvije stvarnosti, pronašla sam crni notes pored kompjutera za kojim je znao kartati belu i čitati vijesti. Ima u njemu praktičnih stvari poput brojeva telefona zapisanih rukopisom moje bake, ali ima i zapisa o stvarima koje su ga zanimale poput novog pape, masona, svemira… zapisa nad kojima mi se stisnulo srce jer sam već tada znala da više neće moći sjediti, guglati, istraživati, zapisivati i na kraju sve to komentirati sa mnom.

Taj crni notes je za mene važna lekcija života, podsjetnik da sa sobom ne možemo ponijeti ni njega, a kamoli nešto više i da život ne smije, nikako ne smije biti opsjednutost sa skupljanjem materijalnog.

Vjerujem da nam znanja i iskustva ostaju, dok nam ne zatrebaju u nekom drugom životu, ali sve ono zbog čega sve češće mislimo da vrijedimo više, na kraju (i u novom početku) nam neće značiti ništa.

 

Nedavno nam je dida ispričao kako odlazi u stvarnost koja je izokrenuta verzija ove nama poznate: sve je isto, samo su tamo neki drugi, nepoznati ljudi i puno kreveta. Prepričavao nam je događaje iz tog svog svijeta kao što sam ja njemu prepričavala radnju Interstellara. Između udisaja kojima sam se suzdržavala od plakanja, tješila sam se kako je i prelazak na drugu stranu u njegovoj, svemirskoj režiji.

 

„ Reci Nastji da ne ide uzbrdo“, rekao je baki na početku svojih odlaženja onamo.

Skeptici, koji se vole nazivati „samo realnima“ bi mogli reći da je riječ o halucinacijama, ali ja sam shvatila važnost poruke koju je primio s one strane.

„Neću ići uzbrdo“, rekla sam ne shvaćajući u potpunosti što sam (nam) obećala.

Ono jedino što jesam shvatila u potpunosti, primjenjujem gotovo svakodnevno: Kad god pomisliš da moraš sve shvatiti, sjeti se Svemira.

 

Moj dida još uvijek nije umro. Ne znam Evi Lole odgovoriti kada će se to dogoditi, iako se preostalo vrijeme već počelo spominjati u danima.

Vjerujem da ćemo obje znati. Jer obje vjerujemo da note života, pogotovo one zadnje, mogu putovati s one strane, gdje se moj dida trenutno nalazi, u ovu stvarnost koju poznajemo i često prihvaćamo kao jedinu.

 

Nastja

4 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Nešto se dogodilo u  trenutku kad si legao na krevet pored mene. Posebno me razveselila faca mog muža kad je vidio kako ležimo jedan pored i smješkamo se gledajući se u oči. Mislio je da si moj ljubavnik ili barem poznanik, nije vjerovao da se nikad prije nismo vidjeli. Već dugo razmišljam o razvodu, sada sam sigurna u to. Hvala na buđenju.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: dućan Crate and Barrel, Chicago

Ti: spasitelj

Ja: probuđena

#000026

 

Ne mogu zaboravit struju koja me opalila kad si slučajno dotakla moje prste dok sam ti davala upaljač da bi mogla zapaliti pljugu poslije jela. Ta je najbolja, kaj ne?  Kriomice sam te gledala kroz vrata dok si guštala uvlačeći dim. Brijem da si osjetila moje poglede. A ako si osjetila onaj isti strujni udar, javi se.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: restoran Apetit (u gradu), Zagreb

Ti: cijeniš male stvari

Ja: žena koja cijeni skromne žene

#000004

 

Tvoj smijeh opija. Tvoje oduševljenje je pomalo djetinjasto, ali  i zarazno. Znaš da te gondole nisu prave, one su samo kopija onih venecijanskih? Znaš li uopće gdje je Venecija? Stajao sam na mostu dok si ti, s nekoliko prijateljica prošla gondolom ispod tog mosta. Mahao sam ti odozgo, a ti si se samo još više smijala. Vjerojatno si kasnije, dok ste se opijale i igrale jednorukog Jacka, komentirala onu budalu. Ta budala te voli. To kažem samo da bih ponovo čuo tvoj smijeh. Pričat ću ti viceve na putu do Venecije.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: hotel Venetian, Las Vegas

Ti: žena dijete

Ja: mlad u duši

#000059

 

Leave a Comment

NAJBOLJE OD PORTUGALA

Imam bilježnicu s bilješkama iz prve godine života Eve Lole. Samo sam ju jednom prelistala. Znate ono kad kao dijete naiđete na knjigu za odrasle pa ju brzo zaklopite jer se uplašite njenog sadržaja? Baš to sam napravila taj jedan put i od tada ju više nisam otvorila. Ispisana je tamo moja opsjednutost sa zapisivanjem njenog ritma: koliko je spavala, kako, što je jela i koliko, je li kakala i kako… Zapisivala sam, koliko se sjećam, zato da bih mogla uočiti nepravilnosti u ritmu i predvidjeti problem. A zapravo sam zapisivala zato što mi zapisivanje oduvijek daje osjećaj kontrole.

Ja sam ona s popisima: popis za trgovinu, popis zadataka za taj dan, tjedni jelovnik da znam što ću koji dan kuhati, popis knjiga koje sam posudila drugima, popis stvari koje trebam ponijeti na more, popis svega onog što trebamo vidjeti u nekom stranom gradu…

Pisanje je terapija, ali zapisivanje je pokazatelj da čovjek planira previše. A kad planiraš previše, ubiješ čaroliju spontanosti.

 

Zato što sam otvorena za mijenjanje ustaljenog, došao mi je Portugal. Još od trenutka kad smo kupili avionske karte, osjećala sam da će to za mene biti značajno putovanje. Dan prije polaska sam bila uzbuđena kao da se nakon dugo vremena vraćam kući. Nikad ranije nisam bila u Portugalu, ali tko kaže da se jednom ondje nisam rodila?

Odmah po slijetanju, osjetila sam vibraciju tihe dobrodošlice, kao velikodušno dočekivanje povratnika. Na trenutke sam se osjećala kao ljubavnica koja si je umislila da je posebna, a pred njom veliki grad koji daje bez da puno traži, obasipa sa srcima kao univerzalnim simbolom ljubavi, ali vidi u pogledu onih što prolaze kraj nje da nije ona jedina zavedena.

Ponte 25 de abril i karta koju smo pronašli

Portugal i ja smo počeli komunicirati još prije nego što smo se upoznali, kao u modernoj verziji ljubavne priče, online aferi preko slika i riječi koji su drugi pisali o njemu. Došla sam mu informirana, ali po prvi put nisam inzistirala.

Lisabon, taj grad suprotnosti koji je istovremeno metropola i grad koji još nije svjestan svoje veličine, odmah nam je dao do znanja da on ima svoj put za nas, ne obazirući se na naše planove.

žičara u Lisabonu

Pomirenost sa sudbinom i prepuštanje višem planu sam prepoznala prije nego što sam tome znala dati ime.

Zamislite grad kojem nije bio dovoljan potres, razoran i smrtonosan kao bilo koji rat, nego su ga potvrdili tsunami, požari i još nekoliko manjih potresa u idućih godinu dana. Zamislite ljude koji se oporave od tragedije takvih razmjera i krenu graditi novi grad. Zamišljate li ih kao ljude pune vjere, svjesne da postoje neukrotive sile koje im mogu ispisati sudbine?

Strašan potres je izrodio seizmologiju, kao pokazatelj velikodušnosti: i nakon smrti koja mu je toliko uzela, Portugal zna davati.

 

Toliko smo se zarazili u Lisabonu, da smo htjeli još Portugala. Unajmili smo auto i vozili se prema sjeveru, morali smo vidjeti što je to portugalsko u Portu, a da je drugačije od Lisabona. Kažu da je Porto grad koji radi i tamo je utjecaj novca gotovo opipljiv. Ali nije se Porto predao novcu. Zadržao je svoju magičnost i bajkovitost, očarava zvukovima, bojama i mirisima, mora se upiti svim osjetilima. Nisam znala da je ideja o Harry Potteru rođena baš ondje, ali nije mi teško zamisliti rađanje malog čarobnjaka u samom srcu Porta.

Porto

Obišli smo i Setubal, ribarski grad koji voli delfine kao svoju djecu, pješčane plaže na kojima ocean ocrtava svoju snagu, neobičnu Sintru u kojoj je energija toliko nabijena da nam je probušila loptu, stjenoviti rt ili Cabo da Rocu gdje Europa zapadnije ne ide, zamišljali smo Vasca da Gamu kako odlazi brodom u nepoznato, bez mobitela, interneta i Instagrama, bez ideje kuda će stići i kad će se vratiti, oblizivali smo prste nakon morskih specijaliteta u Cascaisu koji me podsjetio na Opatiju, zastao nam je dah u Fatimi koja je izgrađena na vjeri (i ukazanju), čudili smo se slikama malih gradova koji su se izmjenjivali po putu, a kroz koje smo prolazili da upijemo što više različitosti u magičnosti.

Setubal

Cabo da Roca

 

Fatima

Nogomet  je dao ton našem putovanju. Prije putovanja sam Evi Lole počela čitati Ronaldovu biografiju za djecu i u Lisabon smo došli taman kad i on, u knjizi, na Sportingovu nogometnu akademiju. I u vrijeme groznice svjetskog nogometnog prvenstva. Bez da je progovorila riječ s ljudima, komunicirala je svakodnevno: zastajali su da joj nabace loptu, da joj pokažu svoj dribling, da ju ohrabre podizanjem palca ili joj samo zaplješću. Naučila sam da je nogomet univerzalni jezik. Komunicirali su s loptom, mimikom i osmjesima i ona se osjećala kao nogometna zvijezda.

Hrana, nogomet i vjera su svete stvari za Portugalce. U njima se ocrtava njihova esencija i doživjevši sve to, mi smo zapravo doživjeli Portugal.

Ja sam Evi Lole dala da igra nogomet po parkovima, trgovima, ulicama bez da sam ju požurivala kako bismo vidjeli neku od stvari s popisa. Zapravo, uopće nisam imala popis. Vodič sam otvarala nasumično i svaki put bi se otvorio na pravoj stranici. Prijatelj mi je poslao poruku da mu kupim pločice u trenutku dok sam na nekoj klupi u Lisabonu malo čitala o četvrti u kojoj se nalazimo i baš na toj stranici sam uočila informaciju o poznatoj trgovini s pločicama koje je od nas bila udaljena samo nekoliko ulica. Znakove na putu sam počela čitati kao putokaze.

 

Sretne zvijezde su tamo sigurno sjajile za nas. Ja sam se oslobođena moranja i prepuštena sjedenju po parkovima, ispijanju kave po kioscima i otkrivanju igrališta, neplanirano našla ispred Case dos Bicos u Lisabonu, kuće koja je preživjela fatalni potres, a u kojoj se sada nalazi fundacija posvećena José Saramagu, portugalskom piscu i nobelovcu čije priče posebno volim.

Saramagova pisaća mašina

Dok je Eva Lole s tatom igrala nogomet, sama sam posjetila kuću gdje su mi rekli da Hrvati često dolaze onamo jer jako vole Saramaga. Složili smo se da mi koji volimo čitati često utjehu pronalazimo u knjigama.

Ondje sam također saznala da se Saramagov pepeo nalazi ispred kuće, zakopan ispod drveta masline i kako je ispraćen i dočekan u Lisabonu od tisuća i tisuća ljudi koji su naglas čitali dijelove iz njegovih knjiga. Zamišljala sam to kao veličanstven ispraćaj u vječnost.

maslina pod kojom je pokopan Saramago

Dok sam neki dan prisustvovala ispraćaju Olivera Dragojevića u Veloj Luci koji je bio jednako veličanstven uz njegove pjesme, shvatila sam da će Saramago imati prijatelja tamo u vječnosti.

Ne veže nas, Hrvate i Portugalce, samo ljubav prema Saramagu i čitanju. I mi volimo i nogomet i hranu i imamo svoju Fatimu, jednako podrazumijevamo ljepotu svoje zemlje i ne koristimo dovoljno svoje resurse. Možda sam se i zbog toga što mi je sve to bilo poznato, tamo osjećala kao kod kuće.

 

Kući sam se vratila oslobođena. Portugal me potaknuo da zastanem sa svojim planovima, kilometrima i zacrtanim rutama i pustim da budemo vođeni. Naučio me da prihvatim da stvari dolaze takve kakve jesu, bez da mislim da ih mogu predvidjeti i tako eventualno promijeniti.

 

Nakon Portugala, za ljetovanje na Korčuli sam se spremila u jednom danu i – bez popisa. Ja, ovisnica o popisima. Namjerno nisam ovdje napisala putopis u kojem bih vam popisala kuda da idete, što da radite i što da nikako ne propustite jer upravo tako biste propustili čaroliju, a onda biste propustili ono najbolje od Portugala.
Ovako ćete biti potaknuti da sami otkrijete što je ono najbolje što Portugal imati dati vama.

 

Nastja

4 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Žena vremenskog putnika je tvoja najdraža knjiga, barem si tako rekla dok smo čekali vlak, dolje pod zemljom. Iako sam rekao da se i meni jako sviđa, istina je da nije virila iz moje torbe zato što je moja već zato što je poklon za moju mlađu sestru. Nisam bio zainteresiran za tu knjigu dok nisam saznao da je tvoja najdraža. A ti si najljupkije stvorenje na svijetu.  I da, ekranizacija je dosta loša, baš kao što si i rekla, a ja potvrdno kimao. Jesi li zainteresirana da u jednoj vožnji podzemnom usporedimo omiljene dijelove knjige?
Da putuješ kroz vrijeme, uvijek bih te čekao u sadašnjosti.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: stanica metroa Waterloo, London

Ti: načitana

Ja: književni početnik

#000048

 

Zašto si skrenuo pogled kad sam se okrenula? Naravno da si dovoljno hrabar da mi blejiš u dupe samo dok ti je cura u garderobi. Ali sviđa mi se što si kimnuo s odobravanjem. Zbog tebe sam se odlučila na kupovinu. Ako ti ono ipak nije bila cura, mogli bismo se naći da ti pokažem kako se ta haljina lako skida.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Desigual na Rambli, Barcelona

Ti: znatiželjan

Ja: ženska s dobrim dupetom

#000015

 

Izlaziš iz kapelice, u vjenčanici koja ne može biti više bijela, uplakana, razlivena maskara na tvom djevojačkom licu daje dramatičan ton cjelokupnom prizoru. Staneš ispred mene i  kažeš mi, vidno dezorijentirana: Ostavila sam ga. U tom trenu dižeš ruku, zaustavaljaš taxi, sjedaš i odlaziš, gledajući me kroz prozor, kroz suze. Želio sam ti ponuditi svoju jaknu, učinilo mi se da se treseš, ali sad shvaćam da ti nije bilo hladno, bilo je to od adrenalina. Ja nisam tip za brak, možda sam tip za tebe.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  ispred Graceland kapelice, Las Vegas

Ti: odbjegla nevjesta

Ja: slučajni prolaznik

#000056

Leave a Comment

SAMI NA SVIJETU

Nedavno sam, dok smo bili u posjeti mom didi u Sisku, otvorila ormar u kojem sam pronašla škrinjicu s blagom. Doslovno.

 

Iz mrklog dna ormara izvukla sam mali koferčić koji je pripadao mojoj mami, a u kojem su se nalazile slikovnice mog djetinjstva: Zlatica i medvjedići, Veseli krojači, Pale sam na svijetu, Žablji pjevački zbor, Slovarica, Snjeguljica, Crvenkapica, Ivica i Marica, Palčica, Koliko je sati…

To nije bio samo Proustov kolačić, već pravi vremeplov, koferčić koji me usisao i bacio natrag u riječi i slike koje su se nekad nježno urezivale u mene.

Ponijela sam ih kući i Eva Lole i ja smo se još istu večer bacile na knjiganje. Bilo mi je teško izabrati koju prvu čitati, htjela sam progutati sve odjednom, ali smo ipak čitale jednu po jednu i nakon par dana, shvatila sam da najviše razmišljam o Palinoj priči, priči na koju sam zaboravila, dok ispred sebe nisam vidjela te poznate korice.

 

Pale sam na svijetu.

 
Sjećam se, bila je to prva knjiga koja je u maloj meni pobudila miješane osjećaje: divila sam se ideji da odjednom možeš sve što poželiš, a istovremeno me prestravljivala pomisao da se jedno jutro probudim lišena podrške i zaštite svojih roditelja.

 

Sjetila sam se da sam knjigu čitala iznova i iznova, u strahu da će se kraj promijeniti i da će buđenje nakon kojeg sljedi olakšanje što je sve bio samo san – izostati.

 

Nije čudno da je pisac ovog dječjeg klasika, Danac Jens Sigsgaard, bio psiholog i da je priča inspirirana psihološkom studijom u kojoj je intervjuirano tisuće djece o njihovim najdubljim željama.

Tko od nas u svom odrastanju nije poželio, bar na trenutak, da roditelja nema i da možemo sve što poželimo? Probuditi se i shvatiti da smo sami, da nam je sve dostupno, bez posljedica za naše odluke, ne zvuči li to savršeno?

Zapravo ne.

Znate li onu šalu, parafrazirat ću – koji bi smisao bio ostati sam na pustom otoku sa Severinom ako to ne bi imao kome ispričati?

Tako nekako ja sada gledam na Palinu priču: što će nam svi slatkiši, banane, auti i novci, ako to nemamo s kime podijeliti?

 

Nije li ljepota života u onome da se množi kada se dijeli? Ne samo materijalno, nego i iskustva koja doživimo da ih podijelimo s nekim, da možda nekoga inspiriramo, potaknemo, probudimo…

 

S druge strane, ova priča, posredno, otvara i ono zanimljivo pitanje: tko smo kada nas nitko ne gleda?

 

Tko bismo bili da smo sami na svijetu? Bez toga da nas netko osuđuje ili odobrava, bismo li se ponašali jednako kao sada?

 

Živimo li da bismo se svidjeli, uklopili, bili kao drugi ili idemo svojim putem, vođeni vrijednostima koje su jednake neovisno o tome gleda li nas tko?

A ono što, vjerujem, mnoge odrasle plaši više nego djecu je pomisao da stvarno ostanu sami. U ovom vremenu stalne dostupnosti, dok u nama tinja potreba da nam dani budu ispunjeni, da stalno nešto radimo, da budemo korisni, rijetki su oni koji bi poželjeli živjeti u samoći. Mislim potpuno sami, ne ono kad u danu prepunom svega uzmete malo vremena za meditaciju, šetnju ili knjigu, već da budete sami sa sobom, danima, možda i u nepoznatom, nepredvidivom, nesigurnom okruženju…Mnogima to zvuči kao luksuz o kojem možda i maštaju, ali tko od nas može izdržati biti zaista sam?

 

Pali se to nije svidjelo, a moram priznati da se ne bi ni meni. Vjerojatno se ne bi svidjelo ni Aristotelu, on je još (pra)davnih godina rekao da je čovjek biće zajednice i zajedništva.

 

Vjerujem da su mnoge naše navike, a sigurno i emocije uvjetovane interakcijom s ljudima.

 

Kad bismo bili sami na svijetu, bi li to uopće više bio svijet?

 

Eva Lole mi je priznala da su tu knjigu već knjigali u vrtiću, pa joj nije bila otkriće kao meni ponovo. Ideja da bude sama na svijetu joj se nimalo ne sviđa, iako bi da se probudi sama doma, radila ono što joj je inače ograničeno: igrala bi igrice i jela slatkiše. U voćarnu ne bi išla. Kad bi baš morala biti sama na svijetu, ona bira da bude – sama s nama.

Ono što joj se najviše sviđa je da je već sad pročitala lektiru.

Ja priznajem da je ova knjiga kod mene otvorila hrpu novih pitanja, drugačijih od onih na koja sam odgovore tražila kao dijete.

Svakako ju pročitajte opet, da se prisjetite kako je divno – što nismo sami na svijetu.

 

Do idućeg knjiganja,

Nastja

i

Eva Lole

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

1 Comment

Naručite knjigu "Kud si krenula?"

Poruka je uspješno poslana. Javit ćemo vam se s detaljima.

Unable to send.