Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Zašto tanjuri za susjednim stolovima uvijek izgledaju bolje? Oprosti što sam nepristojno blejala u tvoj tanjur, ali ta tuna je izgledala tako prokleto dobro. Zašto ja nisam naručila isto? Kad sam te pogledala da ti se ispričam, ostala sam zatečena, zato sam samo nastavila blejati. Izgledao si bolje od te tune. O Bože, sigurno misliš da sam neka blesača. Pojela bih i tebe i tvoju tunu.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: restoran Little Buddha, Beč

Ti: muškarac koji zna što odabrati

Ja: žena kojoj treba takav muškarac

#000037

 

Zašto hodaš s rukama u džepovima? Tako se ne možeš spretno dočekati ako padneš. I što da ja nisam bio tamo da te pridržim? Pala bi ravno pod auto. Kako si me samo naljutila! Ako želiš, naučit ću te kako pravilno hodati, spretno pasti i dostojanstveno se ustati. Ili, ako to želiš više, mogu uvijek hodati uz tebe i paziti te.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  ulica Unten der Linden, Berlin

Ti: nespretna

Ja: na pravo mjestu

#000063

 

Viđam te već neko vrijeme i uvijek te detaljno promatram. Ponekad mi se učini da i ti krajičkom oka gledaš mene. Uvijek rukom pređeš preko materijala i na kratko zatvoriš oči. Već dugo ovdje radim, ali nisam vidjela da netko tako uživa u odjeći. Što ti je u glavi, što osjećaš, što izaziva materijal na tvojoj koži? Moja je koža svilena, možda možeš uživati i u meni.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: robna kuća Galeries Lafayette, Paris

Ti: neobičnih navika

Ja: poput svile

#000085 

Leave a Comment

NOTE(S) ŽIVOTA

Kad će tvoj dida umrijeti“, Eva Lole me iznenada pitala dok smo nedavno bezbrižno ležale na plaži.

Nije me posebno iznenadila. Oduvijek jako dobro razumije dinamiku života i smrti, a sedmogodišnja djeca imaju izrazitu potrebu shvatiti stvari do kraja.

Nisam vidjela ni okrutnost u tom pitanju. Većina odraslih bi rekla da nije u redu tako direktno pitati nešto tako delikatno, ali djeca još ne znaju za zaobilazno razgovaranje.

Pitanje je proizašlo iz prethodnog razgovora o raku pluća potaknutog slikama s kutija cigareta, o raku koji dijeli ime s onim što ubija mog didu.

„Ne znam, nitko ne zna kad će tko umrijeti“, odgovorila sam joj.

Nju zanima kad će se zapravo dogoditi ono o čemu u zadnje vrijeme često razgovaramo. Već sam joj nekoliko puta do tad rekla da je to možda zadnje što će didu vidjeti. Već sam to nekoliko puta rekla i sebi.

A njen dječji mozak je jednostavno zanimalo kada će se to dogoditi,  hoće li se uopće i može li vjerovati u prosudbe odraslih.

Ona na smrt oduvijek gleda kao na tranziciju, na povratak na nebo gdje smo svi zvjezdice koje odozgora gledamo ljude na Zemlji dok ne kažemo: „ Aaaaa, i ja bih tako“, dok čvrsto ne odlučimo pa se spustimo na Zemlju. I tako stalno ispočetka.

Bilo bi divno da svi vjerujemo u to. Da se ne bojimo smrti, da se ne borimo protiv rakova, da ne želimo živjeti vječno. Ali nama odraslima upravo neizbježnost smrti najteže pada. Radimo sve kako bismo ju odgodili.

 

Dida mi je često pričao o crnim rupama. Ljubav prema tajnovitosti svemira prenio mi je kao što neki prenose obiteljske recepte – s ljubavlju i željom da ostanu dio nasljeđa.

Zimus, dok smo s kreveta gledali u idiličnu zimsku sliku drveća pod snijegom uokvirenu prozorskim oknom bolničke sobe na Jordanovcu, razgovarali smo o relativnosti vremena i paralelnim stvarnostima, pitali smo se hoće li se zaista jednom moći putovati kroz vrijeme, pričala sam mu o Interstellaru i zašto je taj film genijalan i spontano smo taj rak, koji mu je dan ranije uz ime prišiven kao nova titula, nazvali crnom rupom.

Kad god bi mi u razgovoru nakon toga rekao da mu je već dosta svega, kad god bi se požalio da se ne sjeća prethodnog dana, ja bih mu prokomentirala da ga to crna rupa vuče k sebi.

Da, nas dvoje smo u svojim tajnim šaputanjima razgovarali o smrti. Otvoreno sam ga pitala da li se boji. Odmahnuo je glavom gledajući me ravno u oči. Vjerovala sam mu.

 

Moj dida ima veliki spremnik optimizma u svom srcu. Otkrio mi ga je davno, dok sam još bila dijete, kad me uz igranje šaha, naučio kako rezati nokte maksimalno kratko. Šah nikad nisam naučila do kraja, ali nokte i dalje režem isključivo tako.

Zadnjih trideset godina života proveli smo uvijek vjerujući preko granica mogućeg, nas dvoje.

 

„ Moja Nastja je najveći optimist u obitelji“, nedavno je rekao kao da je zaboravio da me upravo on tome naučio. Moraš biti veliki optimist da bi se tajnama života divio, razumjela sam to još s pet godina.

 

U jednom od posjeta, u ovo vrijeme u kojem je već počeo putovati između dvije stvarnosti, pronašla sam crni notes pored kompjutera za kojim je znao kartati belu i čitati vijesti. Ima u njemu praktičnih stvari poput brojeva telefona zapisanih rukopisom moje bake, ali ima i zapisa o stvarima koje su ga zanimale poput novog pape, masona, svemira… zapisa nad kojima mi se stisnulo srce jer sam već tada znala da više neće moći sjediti, guglati, istraživati, zapisivati i na kraju sve to komentirati sa mnom.

Taj crni notes je za mene važna lekcija života, podsjetnik da sa sobom ne možemo ponijeti ni njega, a kamoli nešto više i da život ne smije, nikako ne smije biti opsjednutost sa skupljanjem materijalnog.

Vjerujem da nam znanja i iskustva ostaju, dok nam ne zatrebaju u nekom drugom životu, ali sve ono zbog čega sve češće mislimo da vrijedimo više, na kraju (i u novom početku) nam neće značiti ništa.

 

Nedavno nam je dida ispričao kako odlazi u stvarnost koja je izokrenuta verzija ove nama poznate: sve je isto, samo su tamo neki drugi, nepoznati ljudi i puno kreveta. Prepričavao nam je događaje iz tog svog svijeta kao što sam ja njemu prepričavala radnju Interstellara. Između udisaja kojima sam se suzdržavala od plakanja, tješila sam se kako je i prelazak na drugu stranu u njegovoj, svemirskoj režiji.

 

„ Reci Nastji da ne ide uzbrdo“, rekao je baki na početku svojih odlaženja onamo.

Skeptici, koji se vole nazivati „samo realnima“ bi mogli reći da je riječ o halucinacijama, ali ja sam shvatila važnost poruke koju je primio s one strane.

„Neću ići uzbrdo“, rekla sam ne shvaćajući u potpunosti što sam (nam) obećala.

Ono jedino što jesam shvatila u potpunosti, primjenjujem gotovo svakodnevno: Kad god pomisliš da moraš sve shvatiti, sjeti se Svemira.

 

Moj dida još uvijek nije umro. Ne znam Evi Lole odgovoriti kada će se to dogoditi, iako se preostalo vrijeme već počelo spominjati u danima.

Vjerujem da ćemo obje znati. Jer obje vjerujemo da note života, pogotovo one zadnje, mogu putovati s one strane, gdje se moj dida trenutno nalazi, u ovu stvarnost koju poznajemo i često prihvaćamo kao jedinu.

 

Nastja

3 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Nešto se dogodilo u  trenutku kad si legao na krevet pored mene. Posebno me razveselila faca mog muža kad je vidio kako ležimo jedan pored i smješkamo se gledajući se u oči. Mislio je da si moj ljubavnik ili barem poznanik, nije vjerovao da se nikad prije nismo vidjeli. Već dugo razmišljam o razvodu, sada sam sigurna u to. Hvala na buđenju.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: dućan Crate and Barrel, Chicago

Ti: spasitelj

Ja: probuđena

#000026

 

Ne mogu zaboravit struju koja me opalila kad si slučajno dotakla moje prste dok sam ti davala upaljač da bi mogla zapaliti pljugu poslije jela. Ta je najbolja, kaj ne?  Kriomice sam te gledala kroz vrata dok si guštala uvlačeći dim. Brijem da si osjetila moje poglede. A ako si osjetila onaj isti strujni udar, javi se.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: restoran Apetit (u gradu), Zagreb

Ti: cijeniš male stvari

Ja: žena koja cijeni skromne žene

#000004

 

Tvoj smijeh opija. Tvoje oduševljenje je pomalo djetinjasto, ali  i zarazno. Znaš da te gondole nisu prave, one su samo kopija onih venecijanskih? Znaš li uopće gdje je Venecija? Stajao sam na mostu dok si ti, s nekoliko prijateljica prošla gondolom ispod tog mosta. Mahao sam ti odozgo, a ti si se samo još više smijala. Vjerojatno si kasnije, dok ste se opijale i igrale jednorukog Jacka, komentirala onu budalu. Ta budala te voli. To kažem samo da bih ponovo čuo tvoj smijeh. Pričat ću ti viceve na putu do Venecije.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: hotel Venetian, Las Vegas

Ti: žena dijete

Ja: mlad u duši

#000059

 

Leave a Comment

NAJBOLJE OD PORTUGALA

Imam bilježnicu s bilješkama iz prve godine života Eve Lole. Samo sam ju jednom prelistala. Znate ono kad kao dijete naiđete na knjigu za odrasle pa ju brzo zaklopite jer se uplašite njenog sadržaja? Baš to sam napravila taj jedan put i od tada ju više nisam otvorila. Ispisana je tamo moja opsjednutost sa zapisivanjem njenog ritma: koliko je spavala, kako, što je jela i koliko, je li kakala i kako… Zapisivala sam, koliko se sjećam, zato da bih mogla uočiti nepravilnosti u ritmu i predvidjeti problem. A zapravo sam zapisivala zato što mi zapisivanje oduvijek daje osjećaj kontrole.

Ja sam ona s popisima: popis za trgovinu, popis zadataka za taj dan, tjedni jelovnik da znam što ću koji dan kuhati, popis knjiga koje sam posudila drugima, popis stvari koje trebam ponijeti na more, popis svega onog što trebamo vidjeti u nekom stranom gradu…

Pisanje je terapija, ali zapisivanje je pokazatelj da čovjek planira previše. A kad planiraš previše, ubiješ čaroliju spontanosti.

 

Zato što sam otvorena za mijenjanje ustaljenog, došao mi je Portugal. Još od trenutka kad smo kupili avionske karte, osjećala sam da će to za mene biti značajno putovanje. Dan prije polaska sam bila uzbuđena kao da se nakon dugo vremena vraćam kući. Nikad ranije nisam bila u Portugalu, ali tko kaže da se jednom ondje nisam rodila?

Odmah po slijetanju, osjetila sam vibraciju tihe dobrodošlice, kao velikodušno dočekivanje povratnika. Na trenutke sam se osjećala kao ljubavnica koja si je umislila da je posebna, a pred njom veliki grad koji daje bez da puno traži, obasipa sa srcima kao univerzalnim simbolom ljubavi, ali vidi u pogledu onih što prolaze kraj nje da nije ona jedina zavedena.

Ponte 25 de abril i karta koju smo pronašli

Portugal i ja smo počeli komunicirati još prije nego što smo se upoznali, kao u modernoj verziji ljubavne priče, online aferi preko slika i riječi koji su drugi pisali o njemu. Došla sam mu informirana, ali po prvi put nisam inzistirala.

Lisabon, taj grad suprotnosti koji je istovremeno metropola i grad koji još nije svjestan svoje veličine, odmah nam je dao do znanja da on ima svoj put za nas, ne obazirući se na naše planove.

žičara u Lisabonu

Pomirenost sa sudbinom i prepuštanje višem planu sam prepoznala prije nego što sam tome znala dati ime.

Zamislite grad kojem nije bio dovoljan potres, razoran i smrtonosan kao bilo koji rat, nego su ga potvrdili tsunami, požari i još nekoliko manjih potresa u idućih godinu dana. Zamislite ljude koji se oporave od tragedije takvih razmjera i krenu graditi novi grad. Zamišljate li ih kao ljude pune vjere, svjesne da postoje neukrotive sile koje im mogu ispisati sudbine?

Strašan potres je izrodio seizmologiju, kao pokazatelj velikodušnosti: i nakon smrti koja mu je toliko uzela, Portugal zna davati.

 

Toliko smo se zarazili u Lisabonu, da smo htjeli još Portugala. Unajmili smo auto i vozili se prema sjeveru, morali smo vidjeti što je to portugalsko u Portu, a da je drugačije od Lisabona. Kažu da je Porto grad koji radi i tamo je utjecaj novca gotovo opipljiv. Ali nije se Porto predao novcu. Zadržao je svoju magičnost i bajkovitost, očarava zvukovima, bojama i mirisima, mora se upiti svim osjetilima. Nisam znala da je ideja o Harry Potteru rođena baš ondje, ali nije mi teško zamisliti rađanje malog čarobnjaka u samom srcu Porta.

Porto

Obišli smo i Setubal, ribarski grad koji voli delfine kao svoju djecu, pješčane plaže na kojima ocean ocrtava svoju snagu, neobičnu Sintru u kojoj je energija toliko nabijena da nam je probušila loptu, stjenoviti rt ili Cabo da Rocu gdje Europa zapadnije ne ide, zamišljali smo Vasca da Gamu kako odlazi brodom u nepoznato, bez mobitela, interneta i Instagrama, bez ideje kuda će stići i kad će se vratiti, oblizivali smo prste nakon morskih specijaliteta u Cascaisu koji me podsjetio na Opatiju, zastao nam je dah u Fatimi koja je izgrađena na vjeri (i ukazanju), čudili smo se slikama malih gradova koji su se izmjenjivali po putu, a kroz koje smo prolazili da upijemo što više različitosti u magičnosti.

Setubal
Cabo da Roca

 

Fatima

Nogomet  je dao ton našem putovanju. Prije putovanja sam Evi Lole počela čitati Ronaldovu biografiju za djecu i u Lisabon smo došli taman kad i on, u knjizi, na Sportingovu nogometnu akademiju. I u vrijeme groznice svjetskog nogometnog prvenstva. Bez da je progovorila riječ s ljudima, komunicirala je svakodnevno: zastajali su da joj nabace loptu, da joj pokažu svoj dribling, da ju ohrabre podizanjem palca ili joj samo zaplješću. Naučila sam da je nogomet univerzalni jezik. Komunicirali su s loptom, mimikom i osmjesima i ona se osjećala kao nogometna zvijezda.

Hrana, nogomet i vjera su svete stvari za Portugalce. U njima se ocrtava njihova esencija i doživjevši sve to, mi smo zapravo doživjeli Portugal.

Ja sam Evi Lole dala da igra nogomet po parkovima, trgovima, ulicama bez da sam ju požurivala kako bismo vidjeli neku od stvari s popisa. Zapravo, uopće nisam imala popis. Vodič sam otvarala nasumično i svaki put bi se otvorio na pravoj stranici. Prijatelj mi je poslao poruku da mu kupim pločice u trenutku dok sam na nekoj klupi u Lisabonu malo čitala o četvrti u kojoj se nalazimo i baš na toj stranici sam uočila informaciju o poznatoj trgovini s pločicama koje je od nas bila udaljena samo nekoliko ulica. Znakove na putu sam počela čitati kao putokaze.

 

Sretne zvijezde su tamo sigurno sjajile za nas. Ja sam se oslobođena moranja i prepuštena sjedenju po parkovima, ispijanju kave po kioscima i otkrivanju igrališta, neplanirano našla ispred Case dos Bicos u Lisabonu, kuće koja je preživjela fatalni potres, a u kojoj se sada nalazi fundacija posvećena José Saramagu, portugalskom piscu i nobelovcu čije priče posebno volim.

Saramagova pisaća mašina

Dok je Eva Lole s tatom igrala nogomet, sama sam posjetila kuću gdje su mi rekli da Hrvati često dolaze onamo jer jako vole Saramaga. Složili smo se da mi koji volimo čitati često utjehu pronalazimo u knjigama.

Ondje sam također saznala da se Saramagov pepeo nalazi ispred kuće, zakopan ispod drveta masline i kako je ispraćen i dočekan u Lisabonu od tisuća i tisuća ljudi koji su naglas čitali dijelove iz njegovih knjiga. Zamišljala sam to kao veličanstven ispraćaj u vječnost.

maslina pod kojom je pokopan Saramago

Dok sam neki dan prisustvovala ispraćaju Olivera Dragojevića u Veloj Luci koji je bio jednako veličanstven uz njegove pjesme, shvatila sam da će Saramago imati prijatelja tamo u vječnosti.

Ne veže nas, Hrvate i Portugalce, samo ljubav prema Saramagu i čitanju. I mi volimo i nogomet i hranu i imamo svoju Fatimu, jednako podrazumijevamo ljepotu svoje zemlje i ne koristimo dovoljno svoje resurse. Možda sam se i zbog toga što mi je sve to bilo poznato, tamo osjećala kao kod kuće.

 

Kući sam se vratila oslobođena. Portugal me potaknuo da zastanem sa svojim planovima, kilometrima i zacrtanim rutama i pustim da budemo vođeni. Naučio me da prihvatim da stvari dolaze takve kakve jesu, bez da mislim da ih mogu predvidjeti i tako eventualno promijeniti.

 

Nakon Portugala, za ljetovanje na Korčuli sam se spremila u jednom danu i – bez popisa. Ja, ovisnica o popisima. Namjerno nisam ovdje napisala putopis u kojem bih vam popisala kuda da idete, što da radite i što da nikako ne propustite jer upravo tako biste propustili čaroliju, a onda biste propustili ono najbolje od Portugala.
Ovako ćete biti potaknuti da sami otkrijete što je ono najbolje što Portugal imati dati vama.

 

Nastja

4 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Žena vremenskog putnika je tvoja najdraža knjiga, barem si tako rekla dok smo čekali vlak, dolje pod zemljom. Iako sam rekao da se i meni jako sviđa, istina je da nije virila iz moje torbe zato što je moja već zato što je poklon za moju mlađu sestru. Nisam bio zainteresiran za tu knjigu dok nisam saznao da je tvoja najdraža. A ti si najljupkije stvorenje na svijetu.  I da, ekranizacija je dosta loša, baš kao što si i rekla, a ja potvrdno kimao. Jesi li zainteresirana da u jednoj vožnji podzemnom usporedimo omiljene dijelove knjige?
Da putuješ kroz vrijeme, uvijek bih te čekao u sadašnjosti.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: stanica metroa Waterloo, London

Ti: načitana

Ja: književni početnik

#000048

 

Zašto si skrenuo pogled kad sam se okrenula? Naravno da si dovoljno hrabar da mi blejiš u dupe samo dok ti je cura u garderobi. Ali sviđa mi se što si kimnuo s odobravanjem. Zbog tebe sam se odlučila na kupovinu. Ako ti ono ipak nije bila cura, mogli bismo se naći da ti pokažem kako se ta haljina lako skida.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Desigual na Rambli, Barcelona

Ti: znatiželjan

Ja: ženska s dobrim dupetom

#000015

 

Izlaziš iz kapelice, u vjenčanici koja ne može biti više bijela, uplakana, razlivena maskara na tvom djevojačkom licu daje dramatičan ton cjelokupnom prizoru. Staneš ispred mene i  kažeš mi, vidno dezorijentirana: Ostavila sam ga. U tom trenu dižeš ruku, zaustavaljaš taxi, sjedaš i odlaziš, gledajući me kroz prozor, kroz suze. Želio sam ti ponuditi svoju jaknu, učinilo mi se da se treseš, ali sad shvaćam da ti nije bilo hladno, bilo je to od adrenalina. Ja nisam tip za brak, možda sam tip za tebe.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  ispred Graceland kapelice, Las Vegas

Ti: odbjegla nevjesta

Ja: slučajni prolaznik

#000056

Leave a Comment

SAMI NA SVIJETU

Nedavno sam, dok smo bili u posjeti mom didi u Sisku, otvorila ormar u kojem sam pronašla škrinjicu s blagom. Doslovno. Iz mrklog dna ormara izvukla sam mali koferčić koji je pripadao mojoj mami, a u kojem su se nalazile slikovnice mog djetinjstva: Zlatica i medvjedići, Veseli krojači, Pale sam na svijetu, Žablji pjevački zbor, Slovarica, Snjeguljica, Crvenkapica, Ivica i Marica, Palčica, Koliko je sati…

To nije bio samo Proustov kolačić, već pravi vremeplov, koferčić koji me usisao i bacio natrag u riječi i slike koje su se nekad nježno urezivale u mene.

Ponijela sam ih kući i Eva Lole i ja smo se još istu večer bacile na knjiganje. Bilo mi je teško izabrati koju prvu čitati, htjela sam progutati sve odjednom, ali smo ipak čitale jednu po jednu i nakon par dana, shvatila sam da najviše razmišljam o Palinoj priči, priči na koju sam zaboravila, dok ispred sebe nisam vidjela te poznate korice. Pale sam na svijetu.

Sjećam se, bila je to prva knjiga koja je u maloj meni pobudila miješane osjećaje: divila sam se ideji da odjednom možeš sve što poželiš, a istovremeno me prestravljivala pomisao da se jedno jutro probudim lišena podrške i zaštite svojih roditelja. Sjetila sam se da sam knjigu čitala iznova i iznova, u strahu da će se kraj promijeniti i da će buđenje nakon kojeg sljedi olakšanje što je sve bio samo san – izostati.

Nije čudno da je pisac ovog dječjeg klasika, Danac Jens Sigsgaard, bio psiholog i da je priča inspirirana psihološkom studijom u kojoj je intervjuirano tisuće djece o njihovim najdubljim željama.

Tko od nas u svom odrastanju nije poželio, bar na trenutak, da roditelja nema i da možemo sve što poželimo? Probuditi se i shvatiti da smo sami, da nam je sve dostupno, bez posljedica za naše odluke, ne zvuči li to savršeno?

Zapravo ne.

Znate li onu šalu, parafrazirat ću – koji bi smisao bio ostati sam na pustom otoku sa Severinom ako to ne bi imao kome ispričati?

Tako nekako ja sada gledam na Palinu priču: što će nam svi slatkiši, banane, auti i novci, ako to nemamo s kime podijeliti?

Nije li ljepota života u onome da se množi kada se dijeli? Ne samo materijalno, nego i iskustva koja doživimo da ih podijelimo s nekim, da možda nekoga inspiriramo, potaknemo, probudimo…

S druge strane, ova priča, posredno, otvara i ono zanimljivo pitanje: tko smo kada nas nitko ne gleda?

Tko bismo bili da smo sami na svijetu? Bez toga da nas netko osuđuje ili odobrava, bismo li se ponašali jednako kao sada? Živimo li da bismo se svidjeli, uklopili, bili kao drugi ili idemo svojim putem, vođeni vrijednostima koje su jednake neovisno o tome gleda li nas tko?

A ono što, vjerujem, mnoge odrasle plaši više nego djecu je pomisao da stvarno ostanu sami. U ovom vremenu stalne dostupnosti, dok u nama tinja potreba da nam dani budu ispunjeni, da stalno nešto radimo, da budemo korisni, rijetki su oni koji bi poželjeli živjeti u samoći. Mislim potpuno sami, ne ono kad u danu prepunom svega uzmete malo vremena za meditaciju, šetnju ili knjigu, već da budete sami sa sobom, danima, možda i u nepoznatom, nepredvidivom, nesigurnom okruženju…Mnogima to zvuči kao luksuz o kojem možda i maštaju, ali tko od nas može izdržati biti zaista sam?

Pali se to nije svidjelo, a moram priznati da se ne bi ni meni. Vjerojatno se ne bi svidjelo ni Aristotelu, on je još (pra)davnih godina rekao da je čovjek biće zajednice i zajedništva.

Vjerujem da su mnoge naše navike, a sigurno i emocije uvjetovane interakcijom s ljudima. Kad bismo bili sami na svijetu, bi li to uopće više bio svijet?

Eva Lole mi je priznala da su tu knjigu već knjigali u vrtiću, pa joj nije bila otkriće kao meni ponovo. Ideja da bude sama na svijetu joj se nimalo ne sviđa, iako bi da se probudi sama doma, radila ono što joj je inače ograničeno: igrala bi igrice i jela slatkiše. U voćarnu ne bi išla. Kad bi baš morala biti sama na svijetu, ona bira da bude sama s nama.

Ono što joj se najviše sviđa je da je već sad pročitala lektiru.

Ja priznajem da je ova knjiga kod mene otvorila hrpu novih pitanja, drugačijih od onih na koja sam odgovore tražila kao dijete.

Svakako ju pročitajte opet, da se prisjetite kako je divno – što nismo sami na svijetu.

Do idućeg knjiganja,

Nastja

i

Eva Lole

1 Comment

VRIJEME PROMJENA

Eva Lole je imala skoro godinu i pol dana kad su nas nazvali iz vrtića da se oslobodilo mjesto i bila je spremna za vrtić. Ja nisam bila. Sjećam se da sam poklopila slušalicu i počela plakati. Nije bilo upitno da će ići u vrtić: nisam se bojala virusa i bakterija, loših utjecaja i željela sam da se ona što prije socijalizira, da, kao ja, počne obožavati ljude.

Nisam plakala ni zato što više nećemo po cijele dane biti zajedno, nikad nisam vjerovala da sam jedini dobar izbor za nju.

Plakala sam zbog pitanja koje i danas zatitra u meni: hoće li itko drugi prepoznati u mom djetetu ono što ja vidim u njoj?

 

Prijateljica me jučer pitala kako se nosim s novom životnom fazom: s polaskom u školu i promjenama koje ona nosi.

Beskrajno sam zahvalna vrtiću, on je bio svojevrsna generalna proba. Tamo sam imala priliku vidjeti kako se Eva Lole snalazi u grupi, koliko joj dugo treba da se oslobodi, je li fleksibilna, izdržava li u svojim idejama i koliko potvrde sebe traži u drugima.

Sada znam s čime raspolaže pri prelasku iz slobode u odgovornost i kako joj možemo pomoći da ta tranzicija bude što lakša.

 

Danas sam upisala Evu Lole u školu. Nisam plakala, možda ću plakati zadnjeg dana vrtića kad ćemo se zajedno zahvaliti svemu onome što nam je dao.

 

Razumijem da je život ispunjen započinjanjem novog. Promjene su neizbježne, iako  ponekad nisu ugodne.

Sretna sam što se u našem društvu sve više potiče slavljenje života, to je i moja svakodnevna misija, ali mislim da se život može slaviti samo onda kad ga živimo u potpunosti.

Kao što je važno da još kao djeca proradimo frustracije i naučimo se nositi sa situacijom kad ne možemo dobiti sve što želimo da bismo bili sretnije odrasle osobe, tako je važno da se ne uplašimo tuge, zbunjenosti, usamljenosti, straha od neizvjesnosti i svih ostalih osjećaja koji možda nisu lijepi, ali su dio našeg tkanja.

Rastajat ćemo se s prijateljima, završavat ćemo partnerske odnose, opraštat ćemo se zauvijek s onima koje volimo (barem u ovom fizičkom obliku), preseljavat ćemo se u drugu državu, mijenjat ćemo posao, ostajat ćemo bez vrijednih stvari, bojat ćemo se za egzistenciju, bit ćemo sami, otiskivat ćemo se u nepoznato, gubit ćemo tlo pod nogama…Tada ćemo shvatiti da život nije izlog iz kojeg izabiremo samo najljepše, najsvjetlucavije, ono što će se svidjeti većini.

Baš tada ćemo shvatiti kako je čarobno imati vjere i da su iskustva koja nam nisu bila ugodna bila nužna da bismo naučili da slaviti život znači prihvatiti ga kao dar, razumjeti njegove cikluse, prihvatiti njegovu slojevitost, pratiti njegov ritam.

 

Znam da je potrebno prvo otpustiti, kako bi se napravilo mjesto za novo. Zato ću si dati vremena da u ovoj promjeni budem emotivna, svjesna da svaki početak u sebi sadrži neki završetak. To mi je ujedno i utjeha jer znam da funkcionira i obrnuto: da je svaki završetak prilika za novi početak.

Upravo to nam je bila tema ispraćaja stare i dočekivanje nove godine. Godine u kojoj se već u njenoj prvoj polovici, ljudima oko mene štošta završilo. Drago mi je što se nismo pravili da je sve super, što smo tugovali i dopustili si bol. Jedino tako možemo živjeti dalje i veseliti se novom.

 

Svojoj prijateljici Spomenki mogu sasvim jednostavno odgovoriti na njeno pitanje:

Tugujem zbog završetka i veselim se početku.

 

I mislim da je to život u svojoj suštini.

 

Nastja

 

Leave a Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Jesi li ti to rekla da nemaš kad ni gdje kupiti jebenu kiflu? Nisam razumio zbog čega si bila ljuta, ali sam iz zažarenosti tvojih obraza i brzine kojom si izbacivala uvrede, o visini glasa da ne govorim, zaključio da te netko dobrano raspizdio. Zato što znam kako ljudi mogu biti netaktični, da ne kažem glupi, opraštam ti što si me skoro pregazila dok sam ispred zgrade čekao taxi. Drugi put zatvori prozor kad nekom objašnjavaš da nemaš gdje kupiti jebenu kiflu ili me povezi sa sobom, ja ću ti držati mobitel na uhu pa ćeš moći psovati, voziti i zatvoriti prozor istovremeno.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: u ulici Crvenog Križa, Zagreb

Ti: napiždena vozačica

Ja: smireni pješak

#000010

 

Ja sam divlja u srcu i ne bojim se divljih životinja. Ali se užasno bojim žirafa. Misliš li da su i one divlje? Bojim se i divljih muškaraca. Smijao si mi se iza leđa kad sam se uplašila žirafe. To nije smiješno. Voljela bih da te proguta lav ili tigar ili puma pa da vidim kako bi se onda smijao. Možda bih ti se pridružila pa da se zajedno smijemo u toploj utrobi divlje životinje. Sviđa mi se zvuk tvog smijeha.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Lincoln Park Zoo, Chicago

Ti: vitez u zoološkom

Ja: uplašena princeza

#000030

 

Namrštila si se dvaput. Prvi put kad si dotakla jastoga, drugi put kad sam ti se nasmijao. Pitala si zašto se smijem jastogu pa sam se još više nasmijao. Nisam ti želio reći da se smijem tebi, ljudi ne vole da im se smiju. Nisi smiješna, samo si me nasmijala. Već me dugo nitko nije tako dirnuo. Mislio sam na tvoj smijeh dok sam jeo juhu od jastoga.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: ribranica The Lobster Place, New York

Ti: nesvakidašnja

Ja: dirnut

#000078

Leave a Comment

DAROVI PRIRODE

U preispitivanju svoje gotovo opsjednutosti s hranom, najviše me zanimalo gdje su njeni korijeni. Put samoanaliziranja me odveo sve do skladišta naše limenke, kako smo joj tepali, ili da budem precizna – do trgovine mješovitom robom koju je moj tata imao, vodio, pa se s njom oprostio. Tatino poduzetništvo je obilježilo moje djetinjstvo i naš obiteljski život, tamo sam naučila ono što mi je danas vrlo korisno: kako se lako brišu granice između privatnog i poslovnog vremena jednom kad izađeš iz uloge zaposlenika (i kako to nije nužno nešto loše), da vlastiti posao ima svoje zakonitosti i zna biti i milostiv i nemilosrdan, da poslovne odluke mogu utjecati na sudbinu cijele obitelji i da ću zbog gledanja čuda kreiranja vlastite priče iz prvog reda i sama jednog dana poželjeti (do)živjeti isto.

Ali ono što me posebno obilježilo u tom vremenu, a što sam shvatila tek dugo poslije, je bilo okruženje prepuno hrane. Dok još nije prerasla u trgovinu mješovitom robom, limenka je bila samo voćarna i moj tata joj je dao prigodno ime – Darovi prirode. Bilo je to mjesto gdje je počinjao i završavao tatin radni dan i kamo smo ga često pratile, a onda bismo vrijeme tamo, moja sestra i ja provodile u skladištu, igrajući se – trgovine. Skoro svaki dan premetale smo hranu po policama, udisale mirise brašna, šećera i čokolade, maštale da smo dovoljno hrabre da unatoč tatinom upozorenju otuđimo čokoladne bananice, svjedočile smo revoluciji prelaska mlijeka iz vrećica u tetrapake i veselile se kad je voće bilo za otpis jer smo ga tada mogle jesti bez da ga platimo, a u tome je bilo posebnog veselja.

 

Hrana me oduševljavala oduvijek, ali ispočetka samo kao sredstvo za igranje. Bila sam izbirljiva, nisam bila sklona isprobavanju novog (mama je uvijek morala koristiti trikove) i obožavala sam sve što je nezdravo. Kuhanje sam doživljavala kao nužnost i traćenje vremena i kad sam u studentskim danima došla u Zagreb, najviše sam jela po pekarama.

 

Kako se svemir uvijek pobrine da ti da iskustvo koje će te pogurnuti naprijed (ako ga takvim odlučiš vidjeti), ja sam za partnera dobila – vegetarijanca. I umjesto da ponavljam mamine prokušane recepte, bila sam u situaciji da, ako želim kuhati, moram ići tamo gdje nitko moj nikad nije bio: u zemlju bez mesa.

Bez ikakvog iskustva u kuhinji i pred izazovima vegetarijanstva, krenula sam ulagati u ono što će kasnije ispasti najbolji dio našeg odnosa: u kreiranje obroka s kojima se oboje podjednako oduševljavamo.

U časopisima sam čitala recepte prije nego horoskop, kad je Elle prestao tiskati kartice s receptima koje su se elegantno mogle otrgnuti, izrezivala sam recepte i ljepila ih u najdeblju bilježnicu koju sam mogla naći, dobivala sam i kupovala kuharice za sve prigode i upustila sam se u eksperimentiranje. Naravno da mi nije uvijek išlo glatko: trebale su godine dok nisam ispekla normalnu palačinku (do savršene nisam došla ni danas), mnogi su ručkovi bili neukusni, a još se danas smijemo dagnjama u kokosovom mlijeku koje smo bacili i naručili pizzu. Nedostaje mi onih osnovnih stvari i trikova koji fale samoukima i nemam puno iskustva u pripremanju mesnih obroka, ali me traganje za novim idejama pogurnulo u svijet bez granica u kojem sam mogla nastaviti hranu doživljavati kao sredstvo za igru, a kuhinju kao mjesto podrške vlastitoj kreativnosti. U kuhinji sam naučila kako pametno rasporediti vrijeme, kako maksimalno iskoristiti svoje organizacijske sposobnosti, naučila sam vjerovati u sebe i slušati instinkte i postala sam dobra kuharica.

Za mene je poseban dar kad znaš uživati u hrani, kad otkriješ na koje sve lude načine hrana može spajati ljude, kad se s okupljanjem oko stola koncentrira i dobra energija i kad s nečime što si sam napravio, zapališ iskru ljubavi prema životu u onima koje voliš.

Jer, nije li ljubav prema hrani ujedno i ljubav prema životu?

Strast za hranom sam željela prenijeti i na svoje dijete, planirala sam ju odgajati u kuhinji i ostaviti joj u nasljeđe sve svoje kuharice i bilježnice s receptima.

Ali dobila sam dijete nezainteresirano za (moju) hranu, s vrlo kratkim popisom namirnica koje odobrava i provela sam puno vremena u bitkama sama sa sobom, a onda i s njom.

Htjela sam ju hraniti po svom, zdravo, promišljeno, s puno začina, htjela sam da zajedno slavimo hranu, a dočekao me još jedan izazov u kojem sam naučila da svatko ima svoju ljubav prema životu.

Tek kad sam sebi priznala da ona možda nikad neće sa suzama od sreće gledati Chef `s table i da možda neće na kupovanje ili kušanje nove hrane gledati kao na vrhunski doživljaj niti uživati u tome da ona bude onaj lovac koji donosi hranu doma i kad sam sebi rekla da je to potpuno u redu, počele su nam se otvarati prilike u kojima obje, svaka na svoj način, možemo uživati u hrani i životu.

 

Sada znam da svatko od nas ima svoje darove prirode, utjecaje okruženja u kojima odrastamo i koji se isprepliću s našim DNK molekulama tvoreći jedinstvena bića s različitim ljubavima, strastima, interesima i misijama. Ja sam, između ostalog, dobila i uzela hranu.

Zavirite u svoje skladište (uspomena) i vidite što je vama svemir darovao kao ono s čime ćete uveseljavati svijet. Ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da vam je to dano još od početka.

Nastja

1 Comment