Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.
Moram ti nešto priznati: ušao sam u muzej zbog tebe, išao sam za tobom, vidio sam te ispred, s tim tvojim vodičem u ruci i znatiželjnim pogledom, ta tvoja očaranost je očarala i mene. Pravio sam se da sam slučajni turist kad sam te pitao u kojoj smo ulici. Zapravo sam te želio pitati da li znaš da je muzej zapravo kuća u kojoj je Peggy Guggenheim živjela. Ali ti to vjerojatno znaš, izgledaš kao slatka štreberica. Istina je da nisam zbunjeni turist, znam sve ulice na pamet. Mogu čak biti tvoj osobni vodič kroz Veneciju. Pokazat ću ti tajne prolaze i ljubiti te u mračnim ulicama. Svatko treba jednog takvog vodiča, ne vjerujem da si ti iznimka.
Kada: 30.02.2012.
Gdje: Peggy Guggenheim muzej, Venecija
Ti: natjerala me na laž
Ja: inače iskren
#000098
Ti u crnim kožnim hlačama i nekakvoj bundi, k´o da si oderala životinju i metla je na sebe, s nekakvim usranim lakom na noktima, s pljugom u ruci, nervozno lupkaš nogom i blejiš okolo. Nisi loša. Ne kužiš da stojim pored tebe. Da si me doživila ponudio bi te pivom. Još imaš šanse.
Kada: 30.02.2012.
Gdje: na ulazu Dinamovog stadiona, Zagreb
Ti: komad i pol
Ja: nisam loš
#000003
Ne postoji ljepša robna kuća a time ni ljepše mjesto, ako mene pitaš, gdje se netko može zaljubiti na prvi pogled. Ako ovo među nama uspije, želim da me zaprosiš baš tamo. Možemo se vjenačati i u zimskom vrtu na zadnjem katu. Kasnije ćemo djeci i unučadi pričati o susretu na katu na kojem se prodaje hrana, najboljem odjelu neke robne kuće koji prodaje hranu, o kutiji začina za kojom smo istovremeno posegnuli, o iskri u našim očima i o tome kako ljubav na prvi pogled može trajati cijeli život. Ne bih bila sretnija ni da sam te srela u Harrods-u.
Da vam kažem odmah na početku: nisam čitala niti jednu knjigu o Danskoj.
Znam da postoje i ona o odgoju i o sreći i o životu tamo, ali nekako sam ih propustila.
U Dansku smo išli najviše zato da bismo školskim praznicima dali sadržaj, ali i zato što smo zadnji put bili prije više od pet godina, a upravo nam tamo živi najbliža obitelj.
Da sestrične i bratić Evi Lole ne bi bili stranci više nego što su Danci, spakirali smo dva kofera i svakom po jedan ruksak i usred zime otišli na sjever.
Priuštili smo si kratku šetnju Kopenhagenom, iako on nije bio naše odredište.
Znamo ga od ranije, dobri smo si, ali bojali smo se prevrtljivosti sjeverne klime pa smo si ostavili samo nekoliko sati, dovoljno za šetnju i ručak. Bio je to susret starih poznanika koji se javljaju jedni drugima u prolazu. Vrijeme se prevrnulo na sunčanu stranu pa je naše pozdravljanje s glavnim gradom Danske, koji, iznenadio nas je s brojkom na koju ranije nismo obratili pažnju – ima (samo) oko pola milijuna stanovnika, prošlo u romantičnom svjetlu i završilo s dobrim fotografijama.
pogled na Kopenhagen
U Danskoj je sve super uređeno, to je nepobitna istina o Danskoj.
Vlakovi kreću na vrijeme ili ne kreću uopće, onda kad su, kao što je bio slučaj s našim, otkazani iz nepoznatih razloga, ali smo usprkos tome, u nekoliko bezbolnih minuta dobili nove rezervacije za idući super ugodni vlak koji je polazio deset minuta kasnije – u minutu.
Ništa nije dramatično u Danskoj, Shakespeare bi se tome sigurno čudio.
Ili možda neke stvari jesu, ali o politici nikad nisam voljela pričati pa nema potrebe sada baš to mijenjati.
Vlak je stao i u Aarhusu, drugom najvećem gradu u Danskoj, poznatom po svojoj velikoj luci po kojoj se grad počeo širiti u velikom stilu, kako to Bjarke Ingels zna raditi.
razvoj luke u stambeno područje u Aarhusu
Tamo smo, točnije u mirnom predgrađu Aarhusa gdje obitelji s djecom vole živjeti, proveli malo više od tjedan dana u kojima smo dobili priliku potražiti tu opojnu i opjevanu dansku sreću.
Tražili smo ju okolo, rekla bih na dobrim mjestima. Išli smo po najpoznatijim supermarketima u kojima Danci kupuju svoju ekološku hranu. Nekada veliki proizvođači genetski modificirane hrane, sada su na putu da postanuorganic država koja ima i akcijski plan na nivou države da im to uspije. I zaista, u svim supermarketima možete kupiti veliki asortiman organske hrane po cijenama povoljnijim nego kod nas, a organski proizvodi se pod normalno služe u kafićima, restoranima, školama, vrtićima i bolnicama.
Sreća sigurno stanuje u državi koja svojim ljudima pomaže da jedu što manje otrova.
Rad je u Danskoj cijenjen i plaćen, osjeti se to kad šalicu kave treba platiti (najmanje) 30 kuna, ali ima sreća nešto i s tim. Imaju zanimljiv model tržišta rada – flexicurity koji omogućuje lako otpuštanje i lako zapošljavanje, educiranu radnu snagu koja cjeloživotno učenje koristi da bi bila konkurentnija, fleksibilno radno vrijeme i odlično uređen promet, pa putovati na posao sat vremena u jednom smjeru ne izaziva svakodnevnu frustraciju.
Jesu li Danci sretni zato što žive egzistencijalno osigurani u mega uređenoj državi? Sigurno da im je to dobra baza na kojoj mogu graditi svoje privatne vrtove sreće.
Kad znaš da ćeš brzo dobiti novi posao onda kad bez ovog trenutnog ostaneš, možeš bezbrižno sjesti na bicikl i voziti se uređenim biciklistički stazama, poslije posla pokupiti dijete iz vrtića ili škole u njegovom kišnom odijelu u kojem je do tad trčkaralo po blatu, bez potrebe da pazi hoće li se smočiti, zaprljati ili poderati, jer iako se i podere, lako ćeš kupiti novo. Doći ćeš kući, ali doslovno u kuću, veliku, jednu od tri, koliko ih Danci uobičajeno promijene do mirovine, gdje nećeš u prosječnih pedeset kvadrata pokušati ne biti nervozan dok radiš ručak od GMO hrane, nego ćeš izvaditi svoju organsku hranu iz frižidera i u svojoj velikoj kuhinji raditi glavni obrok u tom danu nakon kojeg će se djeca još malo poigrati, a onda vrlo brzo otići u krevet. Imat ćeš vremena za sebe, svog partnera, svoje interese i u toplini svojeg doma u kojem ćeš uz jednostavan, funkcionalan i elegantan danski dizajn kojim si okružen, lako stvoriti planetarno poznati hygge dok planirate vikend koji ćete provesti – vani.
To vani smo posebno htjeli istražiti. Išli smo u veličanstvenu knjižnicu na Dokk1, još jednu uspješnu transformaciju industrijskog prostora u gradski, u kojem i djeca i odrasli mogu učiti, istraživati, igrati se, odmarati, gdje je jednostavno teško ne biti sretan dok s jedne strane gledaš panoramu grada, a s druge jata galebova nad lučkim dizalicama, a djeca se zabavljaju u genijalnim spravama za penjanje.
Dokk1 – knjižnica u luci u Aarhusu
Penjanje je ono u čemu se, za mene, očituje danska sreća. U njemu se manifestira sloboda.
Svaki slobodan čovjek je sretan čovjek.
To je, doduše, moja definicija sreće, ali može se dobro primijeniti na Dance.
jedna od penjalica na Dokk1
Na plaži, koja je u nedjelju bila prepuna roditelja s djecom u kišnim odijelima, gledala sam dečkića koji se spušta niz nizbrdicu, toliku strmu da mi je došlo da prekrijem oči prije nego što završi, a onda dvojicu koja se penju po istoj takvoj uzbrdici dok njihovi roditelji bezbrižno pijuckaju kavu iz šalica za van, bez da strepe nad njima i u tom trenutku sam shvatila da je upravo to danski lykke (sreća), po mojoj definiciji: da, uživati u svakom trenutku, ali i ne živjeti u strahu od onog što bi se moglo dogoditi, a uglavnom se, ipak ne dogodi.
na plaži u Aarhusu
Bez povišenih tonova, (is)praznih upozorenja, usađenih strahova, danska su djeca slobodna da istražuju svoje sposobnosti, da razvijaju intuiciju, da izravno uče o uzroku i posljedicama, da sama svakodnevno donose odluke i da izrastu u ljude koji su okrenuti prilikama, a ne strahovima.
Lakše je uz sigurnu bazu, znam, ali možda bismo i mi mogli malo više gledati u ono što imamo i što možemo promijeniti, nego u ono s čim smo nezadovoljni i što bi netko drugi trebao umjesto nas.
Loše vrijeme, kojem mi jako volimo prigovarati, nas je zateklo u samo dva dana koja smo proveli u genijalnim muzejima (Aros i Moesgaard Museum – MOMU) koji su nas podsjetili kako nas umjetnost brzo prebaci u drugu dimenziju u kojoj se lako isključiti iz stvarnosti i naučili kako nekad brutalni vikinzi, danas mogu postati miroljupci koji izvoze sreću.
Ako je takva transformacija moguća, pomislila sam, od Danaca se onda stvarno mora učiti.
ispred ArosaMoesgaardmuseum koji ima travnati krov
Usprkos površni(ji)m odnosima, zimskom mraku i nemilosrdnom vjetru, zaključila bih da je korijen danske sreće u tome što biraju ne biti nesretni. Imaju i oni stvari na koje bi se mogli svakodnevno žaliti, ali čini mi se da im vikinzi to nisu usadili.
Više gledati svoja posla i malo manje gledati u Evu Lole sa strepnjom, više gledati u prilike, manje živjeti u (iracionalnim) strahovima, to je ono što sam ja odlučila uzeti od Danske.
Ako i vi odlučite u potragu za srećom, javite mi gdje ste ju pronašli.
Nastja
20/1/2019
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.
Imala sam priliku, iz prvog reda, gledati kako je to kad tata ne zove, kad alimentacija ne stiže na vrijeme, kako je ići na ručak k tati i njegovoj novoj obitelji i kako je teško od svega ružnog zadržati sliku čiste ljubavi.
Kćeri rastavljenih roditelja odrastale su kod mene.
U kući u kojoj je brak roditelja još uvijek funkcionirao, u kojoj je obitelj zajedno kitila bor, iako u tu istu kuću nije ušao bor oko kojeg se nismo posvađali. Kaotična ljubav u mojoj obitelji je njima dolazila kao keks uz čaj nakon nedjeljnog grudanja.
Ignorirale smo mogućnost da ponekad, ponegdje traže tatu tamo gdje ga nema i otkrhnute smo komadiće srca lijepile najučinkovitijom ljepilom: prijateljstvom na koje uvijek možeš računati.
Tada se nije puno razgovaralo o osjećajima djece, nije se pazilo što ćeš pred djetetom reći o roditelju koji živi drugdje, a co-parenting je bio udaljen od roditeljske svijesti kao Zemlja od Marsa dok su na suprotnim stranama Sunca.
Mi smo mislile da je sve to normalno. Traume, ako su i postojale, bile su duboko pospremljene. Mame su mogle same, očevi su mogli bez djece, a djeca su mogla – doći k meni.
Zato što se njihovi problemi nisu razlikovali od mojih, uvijek sam se čudila onima koji misle da će ostankom u braku spasiti djecu. Od čega točno djecu treba spasiti, pitala sam se. Ni po čemu one, djeca rastavljenih roditelja, nisu bile drugačije od mene, djeteta s roditeljima u braku. Moguće je da smo si svojim prijateljstvom olakšale mnoge muke u afirmativnim godinama, a istina je da o onim najdubljim osjećajima, o ljubavi prema oba roditelja koje svako dijete osjeća, nismo razgovarale. Ne zato što nismo htjele, nego zato što nismo znale. Nismo znale da bi to uopće trebala biti tema.
Danas znamo više. Danas znamo koliko je boli u tužbi protiv tate za plaćanje alimentacije, koliko je tuge u prestanku igranja tenisa jer ti mama sama to više ne može priuštiti, koliko veliko je razočaranje kad ti tata ne čestita rođendan.
Danas možemo uprijeti prstom u neki događaj i reći: tamo sam patila i to se odrazilo ovdje. Danas znamo kako je teško biti dijete vjerno jednom roditelju dok ti srce vapi za oba.
Jednom sam čitala o dobi djece najpogodnijoj za razvod i sjećam se da je bilo rečeno kako tinejdžeri puno lakše razumiju i prihvaćaju razvod roditelja jer, osim što mogu kritički sagledati situaciju, sve su samostalniji i više ne trebaju roditelje kao prije. Ispada da što si stariji, osim ako nisi jako mali, razvod možeš lakše podnijeti.
A onda sam dobila priliku da iskustva mogu reći da je sve to – sranje. Nakon skoro 35 godina braka, moji su se roditelji razveli.
Nijedno dijete nikad nije spremno za razvod. Čak i ako može razumjeti da se roditelji više ne vole dovoljno da bi bili zajedno, gotovo svako dijete će se, makar šaptom, u mraku svoje sobe, pitati je li sve u redu s njim kad nije moglo spasiti brak svojih roditelja.
Djeca misle da to mogu. Djeca, ponekad, misle da to moraju.
Djeca često u prestanku partnerske ljubavi svojih roditelja, vide prijetnju prestanka roditeljske ljubavi. Problem je kad i roditelji, kakvi god da su bili, nisu bili partneri pa misle da je s prestankom braka prestalo i ono jedino što ih je vezalo – roditeljstvo. Problem je kad roditelji prestanu biti roditelji, ali ta odgovornost mora biti na odraslima koji su svojedobno bili dovoljno veliki da imaju djecu.
Djeca moraju znati da će roditelje imati zauvijek.
Čak i kad imaju više od trideset godina. Čak i kad su potpuno neovisna i dovoljno racionalna da znaju da je razvod osobna odluka na koju njihovi roditelji imaju pravo. Čak i kad imaju svoju djecu.
Ni to doba nije idealno. Djeca tad često moraju podsjećati svoje roditelje da su i dalje samo djeca.
Djeca uvijek trebaju roditelje. Oba roditelja. I ne žele birati. Vjerujte mi, ne žele.
Prilagodit će se situaciji u kojoj se život rastavlja na vrijeme s tatom i na vrijeme s mamom, s vremenom će shvatiti da to što se roditelji više ne vole ne znači da ne vole njih, ali ne žele slušati loše stvari o roditeljima.
Jer svako dijete će uvijek biti dijete svojih roditelja, svako dijete će uvijek biti pola mama i pola tata.
Možete li zamisliti kako se osjeća dijete kojem kažu da njegov tata ne valja, da je njegova mama loša? Bespomoćno, da, jer zna da ne može rastaviti sebe pa da se nanovo sastavi samo od one bolje polovice.
Svaka žena koja može voljeti partnera u svom djetetu onda kad više nisu zajedno i svaki muškarac koji može reći: ista si svoja mama; a da to ne kaže kao zamjerku, poklonit će svom djetetu ono što mu najviše treba.
Da pitate djecu što ona žele, djeca vam ne bi rekla da su htjela da cijeli život ostanete zajedno, bez obzira na okolnosti.
Mi djeca, da možemo birati, uvijek bismo izabrali jedno: mogućnost da slobodno volimo oba roditelja.
Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.
Još mi je uvijek smiješno kako su mi koljena klecnula kad sam stala na tu nebesku palubu, a još mi je smješnije kako si me ti, vjerujem instinktivno, primio za ruku za slučaj da mi koljena zaista ne izdrže. Koji je to ono kat, sto treći? Treba imati hrabrosti stajati iznad grada na tolikoj visini, pogotovo ako patiš od akrofobije. Ali nisam bila dovoljno hrabra da te pitam bi li sa mnom popio čaj u lobiju zgrade. Kad bi ti mene izveo na čaj, pila bih zeleni sa sojinim mlijekom.
Kada: 30.02.2012.
Gdje: neboder Sears/Willis Tower, Chicago
Ti: mušakarac kakvih više nema
Ja: nedovoljno hrabra ali zahvalna
#000021
Sjela si kraj mene na klupu što me začudilo budući da si me samo sekundu prije pitala zar nije hladno za sjediti vani. Gledali smo se neko vrijeme, bez riječi, a onda si ustala i otišla, nestala. Želim vjerovati da si stvarna. I imam ti toliko toga za reći. Vrati se.
Kada: 30.02.2012.
Gdje: Hyde park, London
Ti: vila
Ja: kojem nije hladno za sjediti vani
#000045
Znaš li da kava s okusom karamele zapravo nije kava? I kakav to muškarac pije išta duže od espressa? Kava je droga, ona te treba stimulirati u jednom šutu i zato je treba piti bez ikakavih umjetnih dodataka. Da mi je bilo vidjeti tvoj izraz lica kad si otpio moj espresso macchiato. Ja sam s gnušanjem odbacila tvoj bućkuriš. Pitao si me što pobogu ja to pijem, dok si mi vraćao slučajno zamijenjenu kavu. E pa dragi moj, ja pijem kavu. I rado bih te naučila kakva se ona pije.
Sjedila sam na terasi na Korčuli, vjetar je pirkao, pila sam kavu odgovarajući na poruke i svako malo sam pogledavala prema moru.
Što mi više treba, pomislila sam.
Bio mi je rođendan. Trideset i peti. Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put bila baš tako ispunjena, svjesna da imam sve i bez čežnje za onim što mi uopće nije namijenjeno. Prazna, a prepuna.
Bilo je to ljetos. Prije malo više od dva mjeseca.
Tek sam prije malo više od dva mjeseca došla do osjećaja vlastite vrijednosti.
To je potpuno suprotno spoznaji, odmah da vam kažem. Spoznala sam puno ranije koliko bih sama sebi trebala vrijediti, ali doći do toga da to i osjećam, nije bilo lako.
Poželjela sam si napisati pismo, rođendansku čestitku u kojoj bih si čestitala što napokon gledam u ono što imam, a nisam opsjednuta s onim što mi stalno izmiče, na tome što ne želim biti netko drugi, što ne želim imati više sreće, tuđe prilike i više ili manje nečega.
Htjela sam si napisati ljubavno pismo koje bih započela s rečenicom: Bilo je potrebno trideset i pet godina, ali evo nas, napokon se volimo.
Ali cijeli dan, doslovno cijeli dan sam odgovarala na poruke i pozive koji su redom zajedno sa mnom slavili to što sama sebi vrijedim. Pismo je ostalo ne napisano, ali njegove po(r)uke još vibriraju u meni.
Na put otkrivanja ljubavi prema sebi nisam došla ljetos. Na taj sam put krenula prije šest godina, ali sam tek ljetos mogla proslaviti uhvatljivu prekretnicu.
Ove godine sam se ponovo rodila. Rodila sam novu sebe.
Tek ove godine sam shvatila da sam odbacivala sebe jer sam mislila da drugi vrijede više od mene. Za te više vrijedne bila sam spremna napraviti sve. Neka me vide, neka me prihvate, neka me odobre, neka im se svidim, o obavezno neka im se svidim. To što sam se sebi sve manje sviđala, nije bilo važno.
Jedno ljeto, na istoj toj terasi na Korčuli, čitala sam knjigu koja me toliko potresla da mi je obilježila cijelo ljetovanje: Dora i Minotaur, o ljubavnoj priči između Picassa i Dore Maar.
Ono što me toliko uznemirilo, i to sam osvijestila ljetos, je činjenica koliko je malo Dora Maar voljela sebe.
Dora je bila talentirana fotografkinja, ali je na Picassov nagovor odustala od fotografije i počela je slikati slike koje se nisu mogle mjeriti s njegovima. Ona je u toj vezi odbacila sebe, a onda je pala u očaj kad je Picasso odbacio nju.
Sigurno poznajete žene poput nje, i ja sam jedno vrijeme bila takva, one što misle da će ljubav prema sebi pronaći u ljubavnoj vezi, pa se čude kad od partnera ne dobiju ono što same sebi nisu u stanju pružiti.
Ali testirati koliko se volimo možemo u bilo kojem odnosu, ne samo u partnerskom: i s prijateljima, roditeljima, braćom i sestrama, pogotovo s djecom.
Kad ne volimo sebe, često ćemo pronalaziti stvari u kojima drugi ne vole nas.
Ljubav bi trebala biti prepoznavanje duša. Bez da voliš nekoga tko tebe ne voli, bez drame i umiranja za partnerom. Ali baš takve, bolne ljubavi, koje često ne možemo izbjeći, jesu naše ogledalo vlastite vrijednosti.
Ako voliš nekoga tko tebe ne želi, koliko zapravo želiš sam sebe?
Da, svi putevi vodit će nas upravo do te sveobuhvatne istine: ljubav prema sebi osnova je svega.
Čak je to jedna vrlo logična istina.
Ali kako voljeti sebe? Da se Dora Maar znala voljeti, ne bi bila toliko luda da se ne voli, zar ne? Da sam ja znala kako se voljeti, ne bih čekala trideset i pet godina. Zar ne?
Ja sam se tek s trideset i pet okrenula onome što volim i što meni uzvraća ljubav.
Za to nije bilo dovoljno samo meditirati i pisati afirmacije, iako je i to pomoglo.
Život je od mene zahtijevao konkretne radnje.
Najteži dio je bio napustiti ulogu žrtve. S dijagnozom multiple skleroze, dobila sam priliku da se riješim nemoći. Pristala sam na to. Nisam njegovala ideju bolesti. Preuzela sam odgovornost za svoj život u svoje ruke. S tom odlukom, u život su mi počeli dolaziti ljudi i metode koji su mi bili podrška na putu oslobođenja.
Oslobodila sam se onda kad sam se oslobodila navike da svoju sudbinu stavljam u tuđe ruke.
Ta sloboda ima moć da nas prestravi jer iz mračne šume pune straha kao da istrčimo na polje puno cvijeća i života, naizgled sami.
Što ćemo sad?
Ljudi su mi govorili na tom putu: ti si svjetlo! Zaista, tim riječima. Ja sam se smijala. Kako bih ja mogla biti svjetlo, ja puna mraka i boli? Ali bilo je onih koji su u meni vidjeli ono što ja tek danas vidim.
Da bih do tud došla, morala sam osvijestiti svoje potrebe i počela sam se za njih boriti. Doslovno.
Prije sam često uzimala ono što nije moje. Sada to znam vratiti natrag.
„Evo vam, to nije moje. Ja to neću nositi.“ To je najteže s onima koji imaju naviku da vas emocionalno ucjenjuju. S onima s kojima se u odnosu vječno osjećate krivima.
Podvući granicu je bilo najteže. Reći: ne, to neću napraviti ne zato što sam sebična i nije mi stalo do tebe, nego zato što (napokon) volim sebe. I onda u tome izdržati. Ah, izdržati…
To dolazi s vježbom. Ne uspije iz prvog pokušaja.
I dolazi tek onda kad napustiš ideju da se moraš svima svidjeti. Kad se riješiš ovisnosti o pohvalama.
Nedavno sam na predavanju u jednom hotelu izašla iz wc-a taman kad je čovjek koji radi u hotelu mahao u ogledalo. Iznenadio se kad me vidio i u tom trenu sam shvatila ono što mi je i on sam rekao: mislio sam da nema nikoga, ja mašem sam sebi.
Oboje smo se nasmijali, od srca. Kasnije mi je bilo žao što mu se nisam pridružila.
Ali ovih dana, kad god se pogledam u ogledalo, prisjetim se toga pa si mahnem. Jer napokon vidim sebe. Vidim to svjetlo o kojem su mi pričali.
Napokon više ne idem u smjeru koji nije moj smjer. Ne idem uzbrdo, kao što sam obećala didi.
Više neću napraviti sve da bi me netko volio. Radit ću sve da volim samu sebe. I da kad se pogledam u ogledalo, sama sebi s oduševljenjem mahnem.
Sretan mi rođendan!
Nastja
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.
Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.
Zašto tanjuri za susjednim stolovima uvijek izgledaju bolje? Oprosti što sam nepristojno blejala u tvoj tanjur, ali ta tuna je izgledala tako prokleto dobro. Zašto ja nisam naručila isto? Kad sam te pogledala da ti se ispričam, ostala sam zatečena, zato sam samo nastavila blejati. Izgledao si bolje od te tune. O Bože, sigurno misliš da sam neka blesača. Pojela bih i tebe i tvoju tunu.
Kada: 30.02.2012.
Gdje: restoran Little Buddha, Beč
Ti: muškarac koji zna što odabrati
Ja: žena kojoj treba takav muškarac
#000037
Zašto hodaš s rukama u džepovima? Tako se ne možeš spretno dočekati ako padneš. I što da ja nisam bio tamo da te pridržim? Pala bi ravno pod auto. Kako si me samo naljutila! Ako želiš, naučit ću te kako pravilno hodati, spretno pasti i dostojanstveno se ustati. Ili, ako to želiš više, mogu uvijek hodati uz tebe i paziti te.
Kada: 30.02.2012.
Gdje: ulica Unten der Linden, Berlin
Ti: nespretna
Ja: na pravo mjestu
#000063
Viđam te već neko vrijeme i uvijek te detaljno promatram. Ponekad mi se učini da i ti krajičkom oka gledaš mene. Uvijek rukom pređeš preko materijala i na kratko zatvoriš oči. Već dugo ovdje radim, ali nisam vidjela da netko tako uživa u odjeći. Što ti je u glavi, što osjećaš, što izaziva materijal na tvojoj koži? Moja je koža svilena, možda možeš uživati i u meni.
„Kad će tvoj dida umrijeti“, Eva Lole me iznenada pitala dok smo nedavno bezbrižno ležale na plaži.
Nije me posebno iznenadila. Oduvijek jako dobro razumije dinamiku života i smrti, a sedmogodišnja djeca imaju izrazitu potrebu shvatiti stvari do kraja.
Nisam vidjela ni okrutnost u tom pitanju. Većina odraslih bi rekla da nije u redu tako direktno pitati nešto tako delikatno, ali djeca još ne znaju za zaobilazno razgovaranje.
Pitanje je proizašlo iz prethodnog razgovora o raku pluća potaknutog slikama s kutija cigareta, o raku koji dijeli ime s onim što ubija mog didu.
„Ne znam, nitko ne zna kad će tko umrijeti“, odgovorila sam joj.
Nju zanima kad će se zapravo dogoditi ono o čemu u zadnje vrijeme često razgovaramo. Već sam joj nekoliko puta do tad rekla da je to možda zadnje što će didu vidjeti. Već sam to nekoliko puta rekla i sebi.
A njezin dječji mozak je jednostavno zanimalo kada će se to dogoditi, hoće li se uopće i može li vjerovati u prosudbe odraslih.
Ona na smrt oduvijek gleda kao na tranziciju, na povratak na nebo gdje smo svi zvjezdice koje odozgora gledamo ljude na Zemlji dok ne kažemo: „ Aaaaa, i ja bih tako“, dok čvrsto ne odlučimo pa se spustimo na Zemlju. I tako stalno ispočetka.
Bilo bi divno da svi vjerujemo u to. Da se ne bojimo smrti, da se ne borimo protiv rakova, da ne želimo živjeti vječno. Ali nama odraslima upravo neizbježnost smrti najteže pada. Radimo sve kako bismo je odgodili.
Dida mi je često pričao o crnim rupama. Ljubav prema tajnovitosti svemira prenio mi je kao što neki prenose obiteljske recepte – s ljubavlju i željom da ostanu dio nasljeđa.
Zimus, dok smo s kreveta gledali u idiličnu zimsku sliku drveća pod snijegom uokvirenu prozorskim oknom bolničke sobe na Jordanovcu i razgovarali o relativnosti vremena i paralelnim stvarnostima, pitali smo se hoće li se zaista jednom moći putovati kroz vrijeme. Pričala sam mu o “Interstellaru” i zašto taj film smatram genijalanim pa smo spontano rak, koji mu je dan ranije uz ime prišiven kao nova titula, nazvali crnom rupom.
Kad god bi mi u razgovoru nakon toga rekao da mu je već dosta svega, kad god bi se požalio da se ne sjeća prethodnog dana, ja bih mu prokomentirala da ga to crna rupa vuče k sebi.
Da, nas dvoje smo u svojim tajnim šaputanjima razgovarali o smrti. Otvoreno sam ga pitala boji li se. Odmahnuo je glavom gledajući me ravno u oči. Vjerovala sam mu.
Moj dida ima veliki spremnik optimizma u svom srcu. Otkrio mi ga je davno, dok sam još bila dijete, kad me uz igranje šaha, naučio kako rezati nokte maksimalno kratko. Šah nikad nisam naučila do kraja, ali nokte i dalje režem isključivo tako.
Zadnjih trideset godina života proveli smo uvijek vjerujući preko granica mogućeg, nas dvoje.
„ Moja Nastja je najveći optimist u obitelji“, nedavno je rekao kao da je zaboravio da me upravo on tome naučio. Moraš biti veliki optimist da bi se tajnama života divio, razumjela sam to još s pet godina.
U jednom od posjeta, u ovo vrijeme u kojem je već počeo putovati između dvije stvarnosti, pronašla sam crni notes pored kompjutera za kojim je znao kartati belu i čitati vijesti. Ima u njemu praktičnih stvari poput brojeva telefona zapisanih rukopisom moje bake, ali ima i zapisa o stvarima koje su ga zanimale poput novog pape, masona, svemira… zapisa nad kojima mi se stisnulo srce jer sam već tada znala da više neće moći sjediti, istraživati, zapisivati i na kraju sve to komentirati sa mnom.
Taj crni notes je za mene važna lekcija života, podsjetnik da sa sobom ne možemo ponijeti ni njega, a kamoli nešto više i da život ne smije, nikako ne smije biti opsjednutost sa skupljanjem materijalnog.
Vjerujem da nam znanja i iskustva ostaju, dok nam ne zatrebaju u nekom drugom životu, ali sve ono zbog čega sve češće mislimo da vrijedimo više, na kraju (i u novom početku) nam neće značiti ništa.
Nedavno nam je dida ispričao kako odlazi u stvarnost koja je izokrenuta verzija ove nama poznate: sve je isto, samo su tamo neki drugi, nepoznati ljudi i puno kreveta. Prepričavao nam je događaje iz tog svog svijeta kao što sam ja njemu prepričavala radnju “Interstellara”. Između udisaja kojima sam se suzdržavala od plakanja, tješila sam se kako je i prelazak na drugu stranu u njegovoj, svemirskoj režiji.
„ Reci Nastji da ne ide uzbrdo“, rekao je baki na početku svojih odlaženja onamo.
Skeptici, koji se vole nazivati „samo realnima“ bi mogli reći da je riječ o halucinacijama, ali ja sam shvatila važnost poruke koju je primio s one strane.
„Neću ići uzbrdo“, rekla sam ne shvaćajući u potpunosti što sam (nam) obećala.
Ono jedino što jesam shvatila u potpunosti, primjenjujem gotovo svakodnevno: Kad god pomisliš da moraš sve shvatiti, sjeti se Svemira.
Moj dida još uvijek nije umro. Ne znam Evi Lole odgovoriti kada će se to dogoditi, iako se preostalo vrijeme već počelo spominjati u danima.
Vjerujem da ćemo obje znati. Jer obje vjerujemo da note života, pogotovo one zadnje, mogu putovati s one strane, gdje se moj dida trenutno nalazi, u ovu stvarnost koju poznajemo i često prihvaćamo kao jedinu.
Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.
Nešto se dogodilo u trenutku kad si legao na krevet pored mene. Posebno me razveselila faca mog muža kad je vidio kako ležimo jedan pored i smješkamo se gledajući se u oči. Mislio je da si moj ljubavnik ili barem poznanik, nije vjerovao da se nikad prije nismo vidjeli. Već dugo razmišljam o razvodu, sada sam sigurna u to. Hvala na buđenju.
Kada: 30.02.2012.
Gdje: dućan Crate and Barrel, Chicago
Ti: spasitelj
Ja: probuđena
#000026
Ne mogu zaboravit struju koja me opalila kad si slučajno dotakla moje prste dok sam ti davala upaljač da bi mogla zapaliti pljugu poslije jela. Ta je najbolja, kaj ne? Kriomice sam te gledala kroz vrata dok si guštala uvlačeći dim. Brijem da si osjetila moje poglede. A ako si osjetila onaj isti strujni udar, javi se.
Kada: 30.02.2012.
Gdje: restoran Apetit (u gradu), Zagreb
Ti: cijeniš male stvari
Ja: žena koja cijeni skromne žene
#000004
Tvoj smijeh opija. Tvoje oduševljenje je pomalo djetinjasto, ali i zarazno. Znaš da te gondole nisu prave, one su samo kopija onih venecijanskih? Znaš li uopće gdje je Venecija? Stajao sam na mostu dok si ti, s nekoliko prijateljica prošla gondolom ispod tog mosta. Mahao sam ti odozgo, a ti si se samo još više smijala. Vjerojatno si kasnije, dok ste se opijale i igrale jednorukog Jacka, komentirala onu budalu. Ta budala te voli. To kažem samo da bih ponovo čuo tvoj smijeh. Pričat ću ti viceve na putu do Venecije.
Imam bilježnicu s bilješkama iz prve godine života Eve Lole. Samo sam ju jednom prelistala. Znate ono kad kao dijete naiđete na knjigu za odrasle pa ju brzo zaklopite jer se uplašite njenog sadržaja? Baš to sam napravila taj jedan put i od tada ju više nisam otvorila. Ispisana je tamo moja opsjednutost sa zapisivanjem njenog ritma: koliko je spavala, kako, što je jela i koliko, je li kakala i kako… Zapisivala sam, koliko se sjećam, zato da bih mogla uočiti nepravilnosti u ritmu i predvidjeti problem. A zapravo sam zapisivala zato što mi zapisivanje oduvijek daje osjećaj kontrole.
Ja sam ona s popisima: popis za trgovinu, popis zadataka za taj dan, tjedni jelovnik da znam što ću koji dan kuhati, popis knjiga koje sam posudila drugima, popis stvari koje trebam ponijeti na more, popis svega onog što trebamo vidjeti u nekom stranom gradu…
Pisanje je terapija, ali zapisivanje je pokazatelj da čovjek planira previše. A kad planiraš previše, ubiješ čaroliju spontanosti.
Zato što sam otvorena za mijenjanje ustaljenog, došao mi je Portugal. Još od trenutka kad smo kupili avionske karte, osjećala sam da će to za mene biti značajno putovanje. Dan prije polaska sam bila uzbuđena kao da se nakon dugo vremena vraćam kući. Nikad ranije nisam bila u Portugalu, ali tko kaže da se jednom ondje nisam rodila?
Odmah po slijetanju, osjetila sam vibraciju tihe dobrodošlice, kao velikodušno dočekivanje povratnika. Na trenutke sam se osjećala kao ljubavnica koja si je umislila da je posebna, a pred njom veliki grad koji daje bez da puno traži, obasipa sa srcima kao univerzalnim simbolom ljubavi, ali vidi u pogledu onih što prolaze kraj nje da nije ona jedina zavedena.
Ponte 25 de abril i karta koju smo pronašli
Portugal i ja smo počeli komunicirati još prije nego što smo se upoznali, kao u modernoj verziji ljubavne priče, online aferi preko slika i riječi koji su drugi pisali o njemu. Došla sam mu informirana, ali po prvi put nisam inzistirala.
Lisabon, taj grad suprotnosti koji je istovremeno metropola i grad koji još nije svjestan svoje veličine, odmah nam je dao do znanja da on ima svoj put za nas, ne obazirući se na naše planove.
žičara u Lisabonu
Pomirenost sa sudbinom i prepuštanje višem planu sam prepoznala prije nego što sam tome znala dati ime.
Zamislite grad kojem nije bio dovoljan potres, razoran i smrtonosan kao bilo koji rat, nego su ga potvrdili tsunami, požari i još nekoliko manjih potresa u idućih godinu dana. Zamislite ljude koji se oporave od tragedije takvih razmjera i krenu graditi novi grad. Zamišljate li ih kao ljude pune vjere, svjesne da postoje neukrotive sile koje im mogu ispisati sudbine?
Strašan potres je izrodio seizmologiju, kao pokazatelj velikodušnosti: i nakon smrti koja mu je toliko uzela, Portugal zna davati.
Toliko smo se zarazili u Lisabonu, da smo htjeli još Portugala. Unajmili smo auto i vozili se prema sjeveru, morali smo vidjeti što je to portugalsko u Portu, a da je drugačije od Lisabona. Kažu da je Porto grad koji radi i tamo je utjecaj novca gotovo opipljiv. Ali nije se Porto predao novcu. Zadržao je svoju magičnost i bajkovitost, očarava zvukovima, bojama i mirisima, mora se upiti svim osjetilima. Nisam znala da je ideja o Harry Potteru rođena baš ondje, ali nije mi teško zamisliti rađanje malog čarobnjaka u samom srcu Porta.
Porto
Obišli smo i Setubal, ribarski grad koji voli delfine kao svoju djecu, pješčane plaže na kojima ocean ocrtava svoju snagu, neobičnu Sintru u kojoj je energija toliko nabijena da nam je probušila loptu, stjenoviti rt ili Cabo da Rocu gdje Europa zapadnije ne ide, zamišljali smo Vasca da Gamu kako odlazi brodom u nepoznato, bez mobitela, interneta i Instagrama, bez ideje kuda će stići i kad će se vratiti, oblizivali smo prste nakon morskih specijaliteta u Cascaisu koji me podsjetio na Opatiju, zastao nam je dah u Fatimi koja je izgrađena na vjeri (i ukazanju), čudili smo se slikama malih gradova koji su se izmjenjivali po putu, a kroz koje smo prolazili da upijemo što više različitosti u magičnosti.
Setubal
Cabo da Roca
Fatima
Nogomet je dao ton našem putovanju. Prije putovanja sam Evi Lole počela čitati Ronaldovu biografiju za djecu i u Lisabon smo došli taman kad i on, u knjizi, na Sportingovu nogometnu akademiju. I u vrijeme groznice svjetskog nogometnog prvenstva. Bez da je progovorila riječ s ljudima, komunicirala je svakodnevno: zastajali su da joj nabace loptu, da joj pokažu svoj dribling, da ju ohrabre podizanjem palca ili joj samo zaplješću. Naučila sam da je nogomet univerzalni jezik. Komunicirali su s loptom, mimikom i osmjesima i ona se osjećala kao nogometna zvijezda.
Hrana, nogomet i vjera su svete stvari za Portugalce. U njima se ocrtava njihova esencija i doživjevši sve to, mi smo zapravo doživjeli Portugal.
Ja sam Evi Lole dala da igra nogomet po parkovima, trgovima, ulicama bez da sam ju požurivala kako bismo vidjeli neku od stvari s popisa. Zapravo, uopće nisam imala popis. Vodič sam otvarala nasumično i svaki put bi se otvorio na pravoj stranici. Prijatelj mi je poslao poruku da mu kupim pločice u trenutku dok sam na nekoj klupi u Lisabonu malo čitala o četvrti u kojoj se nalazimo i baš na toj stranici sam uočila informaciju o poznatoj trgovini s pločicama koje je od nas bila udaljena samo nekoliko ulica. Znakove na putu sam počela čitati kao putokaze.
Sretne zvijezde su tamo sigurno sjajile za nas. Ja sam se oslobođena moranja i prepuštena sjedenju po parkovima, ispijanju kave po kioscima i otkrivanju igrališta, neplanirano našla ispred Case dos Bicos u Lisabonu, kuće koja je preživjela fatalni potres, a u kojoj se sada nalazi fundacija posvećena José Saramagu, portugalskom piscu i nobelovcu čije priče posebno volim.
Saramagova pisaća mašina
Dok je Eva Lole s tatom igrala nogomet, sama sam posjetila kuću gdje su mi rekli da Hrvati često dolaze onamo jer jako vole Saramaga. Složili smo se da mi koji volimo čitati često utjehu pronalazimo u knjigama.
Ondje sam također saznala da se Saramagov pepeo nalazi ispred kuće, zakopan ispod drveta masline i kako je ispraćen i dočekan u Lisabonu od tisuća i tisuća ljudi koji su naglas čitali dijelove iz njegovih knjiga. Zamišljala sam to kao veličanstven ispraćaj u vječnost.
maslina pod kojom je pokopan Saramago
Dok sam neki dan prisustvovala ispraćaju Olivera Dragojevića u Veloj Luci koji je bio jednako veličanstven uz njegove pjesme, shvatila sam da će Saramago imati prijatelja tamo u vječnosti.
Ne veže nas, Hrvate i Portugalce, samo ljubav prema Saramagu i čitanju. I mi volimo i nogomet i hranu i imamo svoju Fatimu, jednako podrazumijevamo ljepotu svoje zemlje i ne koristimo dovoljno svoje resurse. Možda sam se i zbog toga što mi je sve to bilo poznato, tamo osjećala kao kod kuće.
Kući sam se vratila oslobođena. Portugal me potaknuo da zastanem sa svojim planovima, kilometrima i zacrtanim rutama i pustim da budemo vođeni. Naučio me da prihvatim da stvari dolaze takve kakve jesu, bez da mislim da ih mogu predvidjeti i tako eventualno promijeniti.
Nakon Portugala, za ljetovanje na Korčuli sam se spremila u jednom danu i – bez popisa. Ja, ovisnica o popisima. Namjerno nisam ovdje napisala putopis u kojem bih vam popisala kuda da idete, što da radite i što da nikako ne propustite jer upravo tako biste propustili čaroliju, a onda biste propustili ono najbolje od Portugala.
Ovako ćete biti potaknuti da sami otkrijete što je ono najbolje što Portugal imati dati vama.
