Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

ČIJA SU NAŠA DJECA?

U trudnoći sam na poklon dobila bilježnicu s predivnim koricama kojoj je bilo namijenjeno da bude dnevnik trudnoće, a ja sam ju pretvorila u spomenar kako bi Eva Lole imala uspomene prije uspomena. Pisala sam joj pisma, lijepila slike s ultrazvuka, sve bližnje natjerala da napišu pismo bebi u trbuhu kao da ju već poznaju, a onda sam stavljala njihove fotografije i pisala joj tko su oni i zašto su važni. Pisala sam joj i o ljubavi, prijateljstvu, hrani, putovanjima… Nastavila sam pisati i neko vrijeme nakon što se rodila.

Kao posvetu na korice sam ispisala onu poznatu pjesmu od Halila Džubrana. Znate na koju mislim? Oduvijek mi se sviđala.

Danas znam ono što tada nisam znala: ta pjesma kao da je odredila naš odnos, bila je proročanska.

Zapravo je bila samo putokaz.

 

Nakon rođenja sam Evi Lole napisala da sam mislila da znam sve o ljubavi, dok uz nju nisam spoznala novu dimenziju.

Bila sam preplavljena emocijama, nisam znala da je moguće toliko voljeti. U danima koje smo provodile zajedno, znala sam u nju gledati kao u neko čudo. Vjerujem da se to događa svakoj mami.

Ali s vremenom sam shvatila da se meni ne događaju stvari na koje su me druge mame upozorile i počela sam preispitivati svoju ljubav.

Ispočetka je to bio mali crv koji nagriza moje srce, a onda me znalo preplaviti: krivila sam carski rez zbog kojeg nismo dovoljno povezane, nemogućnost dojenja, pomišljala sam na postporođajnu depresiju, a nekad sam se jednostavno proglasila neuspjehom.

Znate zašto?

Zato što trenutak kad ću staviti dijete u krevet i iz njega izbaciti partnera nikad nije došao; ona je od prvog dana spavala u svom krevetu i danas kad moramo spavati svi zajedno (kao recimo na moru), nitko od nas se ne zna s time nositi.

Zato što sam obožavala trenutke (i još uvijek ih obožavam) kad je ona kod bake, a nas dvoje imamo vrijeme (samo) za sebe.

Zato što sam znala otići s prijateljicama na piće, u kazalište ili kino, a nju ostaviti s tatom doma. Danas s prijateljicama odem čak i na putovanje.

Zato što bez vremena za sebe ne mogu funkcionirati i nesebično sam uzimala vrijeme svom djetetu kako bih bila sama sa sobom. Danas inzistiram na tome da svatko od nas u danu bude malo sam.

 

Bila sam uvjerena da sa mnom nešto nije u redu i stalno sam čekala kada će doći to dječje preuzimanje mog partnerskog odnosa i društvenog života, kad ću početi živjeti za nju i kad će doći taj trenutak da neću imati vremena oprati kosu. Sve sam ih željno iščekivala jer sam shvatila da to znači biti prava mama i kad nisu došli, kad svoje dijete nisam stavila na prvo mjesto, zaključila sam da sam podbacila.

Živjela sam s tim teretom kao što čovjek živi s nekim hendikepom – nekako se navikne i ide dalje najbolje što zna. Trudila sam se da vrijeme koje provodimo zajedno, zaista provedemo zajedno, da nam bude ispunjeno, kreativno, sretno, da razgovaramo, maštamo, raspravljamo, učimo se o životu…

Dala sam joj i dajem joj sve što znam i sve u što vjerujem. Ali nikad joj nisam dala sve što – imam.

Neke stvari će uvijek ostati samo moje: moj partner, moj krevet, moje vrijeme (makar pet minuta u danu), moje strasti, moje ambicije, čak i neke moje stvari…Shvatila sam da jedino tako ja mogu biti najbolja verzija sebe – za nju.

 

Tek sam se prošlog ljeta prestala mučiti s tim je li to ispravno. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojem čovjek pomisli: ovo je iskustvo zbog kojeg sam uopće ovdje. Do sada ga nisam bila spremna podijeliti.

Dolazili smo po nju na more, nakon što se nismo vidjeli desetak dana. Kroz prozor auta sam ju vidjela na terasi, u istom trenutku je i ona vidjela mene. Sjurila se niz stepenice, a ja sam skoro iskočila iz auta. Potrčale smo jedna drugoj u zagrljaj i prije nego što smo si počele govoriti smiješna imena, kako to inače radimo, obje smo zastale.

Bio je to trenutak toliko kratak da se ne može izmjeriti niti jednom jedinicom za vrijeme, ali obje smo ga bile svjesne. U tom trenutku kroz mene je prošlo kao strujni udar: ona nije moja. U tom trenutku, to je prošlo i kroz nju. Bio je to razgovor naših duša, kratak kao bljesak munje.

Nakon toga smo se zagrlile, izljubile i ostatak dana smo provele zajedno. Izvana je sve bilo isto, ali naš je odnos dobio novu dimenziju.

Shvatila sam da nije stvar u tome da nismo dovoljno povezane, da nešto nedostaje našem odnosu mame i kćeri, kao što sam do tad mislila.

Shvatila sam da je ona svoja, da me je trebala kao kanal da dođe na svijet, da nije ovdje da bi mene činila sretnom ili me povrjeđivala, da se ne moram bojati za nju, da ona ovdje uopće nije zbog mene, nego da je došla po svom poslu.

 

Bio je to dan kad sam doživjela ono što Halil Džubran piše u svojoj pjesmi, kad sam shvatila da ja tu pjesmu živim: moje je dijete došlo kroz mene, ali ne i od mene, i premda je sa mnom, ne pripada meni. Mogu joj dati ljubav, ali ne i vlastite misli. Ja sam luk s kojeg je moje dijete odapeto kao živa strijela.

Bio je to dan od kad živim oslobođena tereta krivnje i svjesna da sam još onog dana kad sam ispisala Džubranovu pjesmu na korice njenog života, ispisala presudu sebi kao majci: moje dijete nije moje. I kao majka kćeri čežnje života za samom sobom, ne mogu biti bolja nego što jesam.

 

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona  su  sinovi  i  kćeri čežnje  života  za  samim
sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete  im  dati  svoju  ljubav,  ali  ne  i  svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete  okućiti  njihova  tijela,  ali  ne  njihove duše,
Jer,  njihove  duše  borave  u  kući  od  sutra,  koju
vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete  se  upinjati  da  budete  kao  oni,  ali  ne
tražite od njih da budu poput vas.
Jer,  život  ne  ide  unatrag  niti  ostaje  na  prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao
žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i  On
vas  napinje  svojom  snagom  da  bi  njegove  strijele
poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za
sreću;
Jer,  kao  što  On  ljubi  strijelu  koja  leti,  isto  tako
ljubi i luk koji miruje.


– Halil Džubran

 i

Nastja

 

 

8 komentara

STVARNO, ŠTO JE DOBRO I ZLO?

Knjigu Oscara Brenifiera, filozofa koji djeci želi približiti filozofiju, „Što je dobro i zlo?“ kupila sam kao što i inače kupujem knjige: završila sam u knjižari (u zadnje vrijeme najčešće u Planetopiji jer mi je blizu i ima super naslove) kako bih kupila neki poklon za rođendan i izašla sam – s knjigom za nas. Toliko me privukla ideja filozofije bliske djeci, da sam samo pročitala sadržaj na koricama i malo ju prelistala; nisam čitala nasumično otvorene dijelove kako bih provjerila je li to knjiga za nas, kao što to radim inače.

Nisam planirala da ćemo ju čitati prije škole, činila mi se zahtjevna i kupila sam ju jer je bila jedini primjerak u knjižari, pa da ju imamo za kasnije. Ali unatoč stotini knjiga koje imamo na policama, Evi Lole ne može promaknuti nova knjiga u stanu, pa smo ju knjigale još istu večer.

Moram vas upozoriti: ovo nije knjiga za roditelje koji žele kontrolirati djecu.

Ako ne potičete dijete na razmišljanje i razvijanje stavova koji ne moraju biti identični vašima, nemojte uzimati ovu knjigu jer ćete biti u problemu. Stvarno, nemojte.

Ovo je knjiga koja postavi osnovno pitanje za svaku od šest tema: zakon, ljubaznost, poslušnost, razgovor, sloboda, plemenitost, ponudi nekoliko vrlo logičnih odgovora, a onda izokrene dane odgovore na način da počne sa Da, ali.. i postavlja pitanja koja djecu potiču na traženje novih odgovora, često suprotnih od onih ranije danih. Na kraju svake teme, autor zaključi diskusiju, a vi zajedno s djetetom shvatite kako je ono što znamo relativno, često isključivo i kako donosimo pretpostavke o cjelini temeljene na samo jednom njenom dijelu.

Ovo je knjiga koja i nas roditelje uči da je naša perspektiva ograničena i da trebamo uzeti u obzir više različitih gledišta kako bismo došli do cjelokupne istine.

 

Eva Lole kaže da je ovo baš dobra knjiga. Sviđa joj se što ima puno različitih pitanja, fora su joj ilustracije, rado daje odgovore i postavlja potpitanja, a toliko je usvojila način promišljanja koji knjiga potiče, da često u svakodnevnim razgovorima (da ne kažem raspravama) na neko naše objašnjenje, kaže: Da, ali…i nastavi tumačiti svoju stranu priče.

Priznajem, to možda uzdrmava ideju mirne, obiteljske večere, ali mi smo se od te ideje oprostili i prije ove knjige.

 

Kad smo knjigale temu poslušnosti, moja mama je spavala kod nas. U toj temi, glavno je pitanje: Moraš li uvijek slušati roditelje?

Neki od odgovora su ovi:

Da, jer me u suprotnom kažnjavanju.

Da, jer znaju više od mene.

Ne, jer ne volim biti poslušan.

Nakon ovog zadnjeg odgovora, jedno od pitanja pod Da, ali.. je bilo može li obitelj funkcionirati bez poslušnosti. Kratko sam joj objasnila da to znači da ako svatko radi po svom i nitko nikoga ne sluša, obitelj ne može ništa raditi zajedno, oko ničega se ne mogu dogovoriti i ne mogu funkcionirati.

Dok sam ja čitala, Eva Lole je ustajala iz kreveta, nešto došaptavala baki koja je njenu pažnju usmjeravala na knjiganje i nije me slušala. Rekla sam joj da to nije u redu jer ne poštuje moje vrijeme koje sam odvojila za nju, da ja sad čitam sama sebi, a ona me ne sluša. A ona mi je na to hladno odgovorila: Baka ne poslušiva mene, ja ne poslušivam tebe, čini se da ova obitelj ne funkcionira.

Razumijete kako ova knjiga radi?

 

Zbog interakcije koju traži i zbog koje i ima smisla, ne preporučujem da čitate ovu knjigu skroz maloj djeci koja još ne govore i ne mogu sudjelovati u raspravi. Budući da se djeca brzo razvijaju i mijenjaju, super je knjigu čitati ponovo (i ponovo) s vremenskim odmakom, dobit ćete od njih složenije, a možda i drugačije odgovore.

Kasnije sam kupila i ostale Brenifierove knjige: „Ljubav i prijateljstvo“ i „Knjiga velikih filozofskih suprotnosti“ i to su kod nas doma najčitaniji naslovi.

 

Wikipedia će vam reći da je dobro najveća moralna vrijednost, a zlo njegova suprotnost, ono što moral odbacuje kao neprihvatljivo. Nakon što prođete sve teme i zaklopite knjigu, sigurna sam da ćete ju neko vrijeme držati u rukama i razmišljati o tome što je, zaista, dobro, a što zlo.

Do idućeg knjiganja,

Nastja

i

Eva Lole

 

 

 

 

Leave a Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

 

Sigurno si neki bogati nasljednik koji pola godine provede putujući svijetom, ali nekako mislim da bi i kao  takav mogao biti zabavan. Ja sam ona pred koju je nespretnom taksistu pao jedan od tvojih Louis Vuitton kofera zbog čega si mi, u znak isprike ponudio da popijemo kavu. Odbila sam jer ne pijem kavu. Ali ako si za kakav koktel, doći ću gdje god treba. Ne zato što mislim da si bogati nasljednik, nego zato što mislim da bi nam moglo biti zabavno.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: ispred hotela Mandarin Oriental, Barcelona

Ti: kakav frajer

Ja: jednostavna ali komplicirana

#000018

 

Gledao sam te dok me gledaš. Znam da si gledala mene. Priznaj da si me gledala. Ja sam gledao tebe dok si listala neku knjigu o karmi. Možda sam bio tvoj brat u prošlom životu pa me nećeš moći izbjeći u ovome. Za slučaj da nisi osjetila našu karmičku povezanost, ja sam onaj koji se pravio da čita novog Murakamija  a zapravo sam samo blejao u tebe. I ti si preko ruba knjige pogledavala mene. Gledala si mene, kaj ne?

Kada: 30.02.2012.

Gdje: knjižara Profil, Zagreb

Ti: plava, lijepa, sigurno pametna

Ja: plav, lijep, najpametniji

#000009

 

Odbila si moj poziv na kavu na koju sam te pozvao u znak isprike jer su nespretnom taksistu poispadali koferi tik ispred tvojih nogu. Imao sam planove za popodne s tobom: nakon kave želio sam te odvesti u hotel na snimanje modnog editorijala (za koje su nam koferi i trebali) pa na tulum koji smo poslije spontano dogovorili pa si mogla i prespavati kod mene… Znam da zvuči kao pretjerivanje, ali ne mogu te izbaciti iz glave. Vidiš da ne odustajem iako sam odbijen.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: ispred hotela Mandarin Oriental, Barcelona

Ti: žena s iskrom u očima

Ja: jednostavan ali zabavan

#000019

Leave a Comment

ČAROLIJA ŽIVOTA

Tog dana sam joj iznimno dopustila da nosi Grgu u vrtić, iako je u vrtić prestao ići onog dana kad je pronađen među igračkama u drugoj grupi, nakon što je neko vrijeme bio proglašen nestalim. Ali bio joj je peti rođendan i procijenila sam da je u redu da Grga proslavi s njom.

Nisam mogla predvidjeti što će se dogoditi: skupljale smo puževe za rođendansku utrku i dok smo oduševljene spremale puža u teglicu, Grgu smo ostavile na zidiću. To tada nismo znale. Događaj smo rekonstruirali nakon što su nam se ljudi počeli javljati na oglas da tražimo Grgu. Zvali su da nam kažu gdje su ga zadnji put vidjeli, da nam lažu da ga imaju ili samo da pitaju jesmo li ga pronašli.

Grga je alpaca, životinja slična ljami i plišanac je.

Do danas nije pronađen.

S Evom Lole je bio od početka: imala je tri mjeseca kad joj ga je moja prijateljica Matea stavila u krevetić, ne sluteći kakvu će ulogu Grga imati u njenom životu.

Isprva sam se čudila tolikoj povezanosti, ali nikad se nisam usudila Grgu prozvati – običnim plišancem.

On je s njom prošao apsolutno sve: bio je ispovraćan, skoro zakakan, zakrvavljen, bio je po bolnicama, igralištima, u gostima, u svim krevetima u kojima je ona do tog rođendana ikad spavala.

Kad je prvi put nestao (Grga je volio odlaziti i vraćati se), tri dana smo googlali dok nismo našli iste takve plišance – zadnja tri, u nekom skladištu u Londonu. Sve smo ih kupili, ali uzalud – nisu imali šanse jer nisu u sebe imali utkan suživot s njom.

Do tog presudnog rođendana, puno puta su nam komentirali da nije dobro da toliko bude vezana uz plišanu igračku, ali mi smo se na to oglušivali. Grga joj je pomogao da se lakše adaptira, ne samo u jaslicama, nego u svim kasnijim životnim situacijama u koje ona, jer je takva po prirodi, nije lako uskakala.

Kad smo tog popodneva shvatili da Grge nema, sve nas je uhvatila panika. Znali smo da je ovog puta njegov odlazak konačan, ali nismo se usudili to odmah izgovoriti. Nakon višetjedne potrage, nije nam preostalo ništa nego da, u zajedničkim suzama, proglasimo da je izgubljen.

Eva Lole je bila slomljena, uzalud sam joj pokušavala objasniti da je simbolično što je nestao baš na njezin peti rođendan i da to znači da je dovoljno velika da dalje u život ide bez Grge.

Još u procesu tugovanja, javila mi se ideja koja me nije napuštala i nakon nekog vremena – Eva Lole je dobila pismo od Grge.

Pismo je, u Grgino ime, napisala moja prijateljica Daniela, a isporučila joj ga je Vrana Banana koja se stalno mota oko našeg prozora. Grga joj je pisao da je dobro, da je morao otići s Vranom kao njezin pomoćnik, ali da ju i dalje prati kroz život i da je s njom u srcu. Nakon tog pisma, dobila ih je još nekoliko i tako smo Daniela i ja nastavile živjeti izgubljenog plišanca.

 

Znam što će neki reći: nije u redu djeci lagati (rekli su mi i to već nekoliko puta), ali znate što ja mislim: oni koji ne vjeruju u Djeda Mraza, Zubić Vilu, Čarapojedca i ostalu ekipu, oni koji misle da je suludo dijete uvjeravati da plišana igračka piše pisma i koji u svemu tome vide samo laž, jednostavno – ne vjeruju. Oni ne vjeruju u čaroliju života.

Eva Lole je vrlo inteligentno dijete, gotovo je nemoguće da ne zna da plišana igračka ne piše pisma, ali ona pristaje na taj igrokaz jer on u njoj budi sreću, povećava joj kapacitet srca i vjeru u (ne)moguće.

Kad sam podijelila filmić u kojem joj čitam Grgino pismo, dobila sam stotine pozitivnih komentara. Tko god da ga je pogledao, bio je očaran njezinim reakcijama, mimikom lica, oduševljenjem u očima… sve redom je očarala – njezina vjera.

 

Ako imate logično dijete koje sve rastavlja na dijelove dok ne shvati, morate ga malo odmaknuti od toga, da spriječite da ne odraste u dosadnu pametnicu koja ne priznaje ništa bez dokaza.

Možete li zamisliti život u kojem se ponekad ne prepustite da vas vodi viša sila, nego radite samo ono za što znate da će ispasti dobro?

Ja ga zamišljam vrlo teškim i ne želim ga svom djetetu.

Zato su naše četkice pričale dok nije počela redovito prati zube, Djed Mraz je odgovarao na njena pisma, ove zime je pio vino i jeo pitu od limuna koje smo mu ostavili umjesto kolača i mlijeka, Zubić Vila uvijek ostavi neku poruku, a Grga i dalje šalje pisma.

Gledajte kako se djeci otvaraju oči i osjetite njihova srca kad im pričate nešto čarobno.

Baš zato što je djeci prirodno vjerovati, ja Evu Lole nikad nisam plašila s izmišljenim likovima koji će doći ako ne bude dobra. Tu sam racionalna.

Želim ju naučiti da određena ponašanja imaju određene posljedice i da je odgovornost za odluke koje će u životu donositi – kod nje. Ne želim da u životu bude vođena strahom od kazne, nego prepoznavanjem onog što je za nju dobro.

 

Nedavno nas je u vrtiću dočekala grupica djece koja su u hodniku raspravljala o tome da li Djed Mraz postoji. U meni su vidjeli spas, odraslog sudca koji će presuditi curici koja govori da Djed Mraz ne postoji. Pogledala sam u nju, zbunjenu i u strahu od konačne odluke i rekla sam im da svatko od nas bira u što će vjerovati i da ako ne vjerujemo da Djed Mraz postoji, to nije ništa strašno, nego da jednostavno propuštamo svu moguću čaroliju. Na to su svi, u isti glas počeli vikati: Ja vjerujem, ja vjerujem! Čak i ta curica.

 

Jučer sam na ulici pronašla izgubljene karte za kazalište. Podijelila sam to na Facebooku i u manje od sat vremena sam došla do informacije tko ih je izgubio. U jednom trenutku nisam bila sigurna da ću  uspjeti u tome, ali da ja nisam vjerovala da je moguće, Ema danas ne bi dobila karte.

Da, to možda jesu samo obične karte, ali zamislite što je sve moguće ako – vjerujete.

 

Ja još uvijek vjerujem da će se Grga vratiti.  A čak i ako ga nikad ne pronađemo, nećemo biti na gubitku: naši će životi zbog njega uvijek biti još malo – čarobniji.

Nastja

 

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

4 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Što te dirnulo u mom sviranju? Što te natjeralo da ustaneš od stola, dođeš do klavira, staneš kao skamenjena ispred mene i gledaš me, gledaš sve dok se ne rasplačeš i onda odeš? Je li bila stvar u melodiji, u nekoj probuđenoj uspomeni, u nekoj kozmičkoj sili? Ili je, a ne usudim se to pomisliti, bila stvar u mom sviranju ili još bolje, u meni? Sada svaki put kad sjednem za klavir pogledam oko sebe ne bi li te ugledao, onako tajanstvenu, divnu, s teretom tuge u očima. A kada te ne vidim pomislim da si bila samo savršna umišljotina običnog pijanista.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  caffe Florian, Venecija

Ti: uplakana ljepotica

Ja: obični pijanist

#000096

 

Toliko mi je drago što sam te snimio kako zadivljeno hodaš trgovinom, dodiruješ kutijice, oblizuješ se na sireve, upijaš svaku stvar. Bila si kao dijete u trgovini igračaka. Da nisam imao kameru ne bih sad mogao stalno vrtiti tu snimku i diviti se tvom divljenju. Želim da se ponovo nađemo u Dean&DeLuci da mi pokažeš što ti zapravo vidiš jer ja tamo vidim samo hranu.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Dean&DeLuca dućan, New York

Ti: puna oduševljenja

Ja: oduševljen tobom

#000080 

 

A nisam htjela dati toliko love za glupu turističku atrakciju! Da nisam morala Anni uzvratiti uslugu zbog odlaska u muzej voštanih figura kojeg smo posjetili na moje inzistiranje, vjerojatno se nikad ne bismo sreli. Ne prestajem vrtiti tu sliku: ti u suprotnoj kapsuli, iznad Londona, naslonjen na staklo, gledaš u mene. I onda ja, preslika tebe, naslonjena na staklo, gledam te. Podigla sam ruku, ti si kao odraz u ogledalu napravio isto. Stajali smo tako u oblacima, smješkajući se kao tinejdžeri jedno drugome. Mimoišli smo se na prizemljenju, ali zapravo se nismo mimoišli, još uvijek te vrtim u glavi. Možda bismo se ipak sreli i negdje drugdje, možda smo zajedno bili i u Madamme Tissout. Možda si moja sjena.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: London Eye, London

Ti: oduvijek moj

Ja: od sada tvoja

#000043

Leave a Comment

DIJETE KOJE ŽELI BITI NETKO DRUGI

Bio je to običan dan u tjednu, drugačiji od drugih samo po tome što sam Evu Lole, umjesto u vrtić, vodila u ured. Ja sam hodala, ona je bila na romobilu, u izlozima kraj kojih smo prolazile prikaz nas dvije nije se razlikovao od uobičajenog.

Pogledala sam nas malo bolje u idućem izlogu, tek nakon što je dečkić kojeg smo prestigle pitao mamu da li je to curica ili dečko. Mama je rekla dečko, ali on je u onom prestizanju vidio njezine oči i nije bio siguran. Kad su nas sustigli na semaforu, nas dvije smo, kao i inače, razgovarale i kad sam se Evi Lole obratila u ženskom rodu čula sam ga kako nam govori iza leđa: “Jesam ti rekao da je curica“. Nisam čula što je mama odgovorila.

To me vratilo u vrijeme koje smo provodile po dječjim igralištima, kad su mi se mame uredno ispričavale što su za moju kćer pomislile da mi je sin. Imala sam pripremljen odgovor: “Njoj je to kompliment jer predano radi na tome da izgleda kao dečko.” Nekad se razgovor nastavljao, ali je u većini slučajeva to obilježilo njegov završetak.

Nikad nisam shvaćala zašto je tako velika uvreda zamijeniti spol kod djece.

Ja sam prva velika zagovornica muških i ženskih principa, njihovih različitosti i nužnosti jednih i drugih. Ali što je tako strašno u tome ako za dečkića zabunom kažete da je curica?

Ja sam u izlogu vidjela svoje dijete čiju osebujnost obožavam, ali kad sam nas pogledala očima te mame sa semafora, vidjela sam dijete sa šiltericom, poluduge kose, u plavom prsluku, u tamnim tenisicama, kako juri na romobilu i u tom trenutku sam shvatila što je strašno za te roditelje kad im djetetu zamijene spol u razgovoru:

oni se boje da će to obilježiti njihovu djecu – za zauvijek.  

Kad sam saznala da sam trudna, nalaz od krvi sam spremila u kompjuter pod nazivom Eva Lole. Ona se šest mjeseci skrivala i na ultrazvuku nam nisu mogli reći njezin spol, ali ja sam znala od prvog trenutka.

Željela sam curicu, da se zajedno igramo s barbikama, da joj pletem pletenice, lakiram nokte, da zajedno pratimo modu i obožavamo ljubičastu boju.

Dobila sam curicu koja je na prvu igru s barbikama izvadila Spidermana i pozvala moju barbiku Wendy na kavu, koja od druge godine života nije željela ni čuti za suknjice, kojoj je san imati kratku kosu, a nokte ne da nalakirati ni s bezbojnim lakom.

Kad ju danas zamijene za dečkića, nas dvije se pogledamo i nasmijemo. Ali u jednom trenutku njezinog razvoja, ona je toliko željela biti dečkić da je govorila o sebi u muškom rodu. Moji najbliži su se prilično uzrujavali oko toga, a ja sam bila nekako mirna. Dok smo došli do te faze, već sam se morala saživjeti s tim da nisam dobila curicu kakvu sam si zamislila; imati umišljenog dečkića mi je bio samo jedan u nizu izazova.

Biti roditelj djetetu koje je čista suprotnost od onoga kako ste ga zamišljali je blagoslov, to sada znam.

To vas stavlja u situacije u kojima nema brzog i lakog rješenja i čiju ispravnost često preispitujete, tjera vas da slušate svoju intuiciju i da se usudite dozvoliti krhkom biću koje trebate ispratiti u svijet da živi svoju jedinstvenost. Otkrivate jeste li spremni zakoračiti preko debele crte standardnih okvira i biti podrška djetetu koje često gledaju kao neku prevaru, jer eto, mislili su da je dečkić, a ona je ustvari curica i tko zna kako će to završiti kad odraste.

Ja znam. Ja već sada u njoj vidim predivnu ženu koja se usudi živjeti svoje snove više nego svoje strahove. Vidim onu koja će donositi logične odluke (što ju je naučilo igranje s legićima), koja u muškim kolegama neće vidjeti konkurenciju nego suradnike, koja će poštivati različitosti i koja će moći reći da su njezini roditelji znali prepoznati njezine potrebe.

Intuitivno smo znali ono što smo kasnije naučili iz knjiga, dijete u fazi identiteta, između treće i četvrte godine života, kroz eksperimentiranje s identitetima uči o sebi. To ne određuje ono što će ili tko će biti u budućnosti.

Kad je Eva Lole željela biti pas, kupili smo joj gumenu kost i dali smo joj da pije vodu iz zdjelice. Nismo se bojali da će kad odraste – postati pas. Znali smo da je na nama kao roditeljima da prihvatimo njezine identitete i da u njima sudjelujemo. Tako se zapravo sprječava pojava problema s identitetom u budućnosti i pomaže djetetu da razvije autentičnu osobnost.

Ohrabrujte svoju djecu da eksperimentiraju u toj dobi. Upravo negativno reagiranje može dovesti do teškoća pri određivanju vlastitog ja.

Eva Lole danas, kad je faza identiteta iza nje, a pred njom šarenilo faze interesa, govori o sebi u ženskom rodu, svjesna da je curica i po čemu je različita o dečkića, ali ne vidi nikakvu prepreku da nosi odjeću s odjela za dečke, da umjesto (meni) preslatkih rajfova nosi šilterice, da igra nogomet s dečkima, da želi biti skejterica i ići na nogometno prvenstvo.

Da budem iskrena, ne vidim ni ja.

Kao što ne vidim ništa loše ni u tome da dečkići vole rozu boju i igraju se s kolicima s bebom.

Ja u tome vidim klicu iz koje se rađa svijet širokoumnih muškarca koji ne misle da im guranje svojeg djeteta u kolicima oduzima muškost.

A za mene je to svijet u koji ću s ljubavlju i povjerenjem poslati svoje dijete.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

2 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Znaš li razliku između Moneta i Maneta? Ili si mislila da je to jedna osoba čije ime drugi različito izgovaraju? Znaš li po kojem od njih dvojice se cijeli pravac u slikarstvu naziva impresionizmom? Znaš sigurno, inače ne bi došla razgledati impresioniste. Ja sam impresioniran tobom. Nacrtao bih ti „ Doručak na travi“ po cijelom tijelu. Znaš koji je od njih dvojice naslikao tu famoznu sliku? Ma naravno da znaš.  Želim provjeriti tvoje znanje o umjetnosti. Zapravo te samo želim vidjeti još jednom.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: muzej Albertina, Beč

Ti: hodajuća inspiracija

Ja: umjetnik u potrazi za muzom

#000033

 

Obećala sam si da neću štedjeti iduću osobu koja ne pokupi drek iza svog psa. Dostojanstveno si trpio moje uvrede dok sam se istresala na tebe ne primjećujući vrećicu u tvojoj ruci. Kako sam mogla pretpostaviti da tvoj pas vrši nuždu iz dva puta? Molim te, daj mi priliku da se iskupim kavom. Ili šetnjom. Ako treba ja ću pokupiti drek iza Buldoga.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: park Mladenaca, Zagreb

Ti: savršeno trpiš uvrede

Ja: nadrkana

#000002

 

Hodaš beščujno, kao da lebdiš. Nisam shvatila da je netko iza mene, uplašila sam se, zato sam tako vrsinula kad si počela pričati iza mojih leđa. Nakon toga smo se nasmijale i skužile. Skužile smo se, zar ne? Želim s tobom noću gledati nebo nad Berlinom kroz kupolu Reichstaga.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Reichstag, Berlin

Ti: beščujna

Ja: glasna

#000067

Leave a Comment

ŠTO JE FANTASTIČNO U LETEĆIM KNJIGAMA MORRISA LESSMOREA?

U prošlom tekstu na blogu sam pisala o tome kako smo Eva Lole i ja postale ambasadorice čitanja/knjiganja, a u prvoj objavi sam spomenula jednu od meni najdražih dječjih knjiga: „Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea“.

Upravo je to knjiga s kojom bih voljela krenuti na novu stazu i na mjestu na kojem žive moje priče, u rubrici Knjige koje knjigamo, pisati i o tuđim pričama koje žive u mom srcu i u srcu moje kćeri.

 

Svaka dječja priča je prvo priča za male čitatelje, ali često dirne i roditelje.

Svako čitanje je prilika da sa svojim djetetom budete blizu, da zajedno provedete ispunjeno vrijeme, da stvorite dragocjene uspomene i da pričate o onome što je od priče ostalo s vama.

Zato što su djeca ipak glavna u dječjim pričama, dijelit ću ovdje s vama dvostruke preporuke: ja ću vam na odrasli način reći zašto je (meni) neka knjiga dobra, a Evu Lole ću pitati što je ono što se njoj svidjelo. Tako ćete dobiti autentičnu inspiraciju za odabir knjige koju ćete posuditi u knjižnici, kupiti si za zauvijek ili pokloniti onome do koga vam je posebno stalo.

 

Ne mogu zamisliti prikladniju knjigu za početak od „ Fantastičnih letećih knjiga g. Morrisa Lessmorea“, autora Williama Joycea.

Kad bih morala odabrati uzrast kojem je namijenjena, sigurno bih pogriješila. Možda je prekompleksna za predškolce (mada smo ju mi prvi put čitale kad je ona imala manje od tri godine) zbog kobne oluje, letećih knjiga, prijelaza duša, smrti, ali ja Evu Lole ne štedim od života. Na knjige gledam kao na izvor tema za razgovore u kojima joj objasnim sve što ju zanima o onome što je čula, dok ne vidim ono Aha! u njenim očima.

A i svaku knjigu možete čitati u više slojeva, objašnjavajući onoliko koliko je prikladno za vašeg malog čitača.

 

Leteće knjige mogu biti samo knjiga o ljubavi prema knjigama.

Ne morate objašnjavati oluju koja opustoši New Orleans, iako možete razgovarati o snazi prirode koja ponekad zna biti razorna. Ne morate objasniti ni da žena koja leti sa snopom knjiga umjesto balona zapravo predstavlja odlazak njezine duše, iako možete djetetu reći ono što je Eva Lole sama zaključila: da je svatko od nas, prije nego što se rodio, bio zvjezdica na nebu i gledao život dolje na zemlji, pa se rodio tek kad je odlučio da bi i on tako kao ovi dolje; i da se svatko od nas nakon smrti vraća opet na nebo biti zvjezdica.

Možete samo reći da je leteća teta Morrisu poslala knjigu s Humpty Dumptyjem koji ga je odveo tamo gdje će njegov život dobiti smisao: u knjižnicu koju je teta s knjigama ranije vodila.

Tamo počinje Morrisov suživot s knjigama koje lete i razgovaraju s njim, a koje on s ljubavlju i poštovanjem dijeli s ljudima koji tamo dolaze posuditi knjige. Možete reći djetetu da zamisli grad razoren vjetrom u kojem ljudi nadu pronalaze u velikoj zgradi punoj knjiga i objasniti im kako priče mogu ugrijati srce.

Možete pričati o prolaznosti vremena ili samo nabrajati godišnja doba.

Objasnite im da kroz cijelu priču Morris piše svoju knjigu koju završi – na kraju svog života i koja od obične knjige postane leteća, jedna od onih namijenjenih da promijene život onome koga odaberu. Morrisova knjiga je odabrala djevojčicu koja će vjerojatno postati nova čuvarica knjiga.

Na vama je izbor koliko duboko ćete ići s ovom knjigom, ali ne zaboravite zastati na onome što ovu priču čini fantastičnom – na rečenici koja je njen najljepši dio: „Svačija je priča važna“.

To je ono što moramo naučiti svoju djecu: da svatko od nas ima svoju priču, da ničija priča nije važnija od neke druge i da smo svi jednaki. Ta rečenica nudi idealnu priliku da djecu upoznate s uvažavanjem tuđih ideja, stavova i načina života (ili ako su spremni, da im uvedete riječ tolerancija). Čini mi se da su mnoge odrasle njihovi roditelji propustili naučiti upravo to.

 

Što je ono što se Evi Lole najviše svidjelo u ovoj priči?

Zabavna joj je. Zabavno joj je puhanje vjetra zbog osjećaja treperenja na vjetru, iako je jedan od njenih najvećih strahova – strah od tornada. Zabavno joj je kad knjiga s Humpty Dumptyjem tupne na tlo ispred Morrisa (na tom dijelu priče uvijek proizvedem smiješni zvuk udaranja koji nju oduševi) i što knjige lete. Sviđa joj se što će Morris knjige uvijek nositi u svom srcu i što se u knjigama živi zauvijek.

 

Evo vam dodatna crtica o ovoj priči – knjiga je zapravo adaptirana prema kratkom animiranom filmu (ne, nije obrnuto) koji je 2011. godine osvojio Oscara, pa nakon knjiganja, možete pogledati i crtić koji vas neće razočarati jer je identično divan kao knjiga. Nije li to fantastično?

 

Do idućeg knjiganja,

Nastja i Eva Lole

2 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Tvoja koža je boje čokolade, a ja sam ovisna o slatkom. Izašao si stanicu prije mene, popiknuo se pri izlasku i dostojanstveno nastavio svojim putem. Malo je falilo da izađem za tobom, zaustavim te i pitam bi li sa mnom proveo život. Glupo, zar ne? Ali mislila sam da se nikada neću zaljubiti, pogotovo ne na prvi pogled (iako mi se sad čini kao da te stalno viđam) pa nije čudo što ti želim zahvaliti što si samim time što postojiš u meni izazvao emocije toliko jake da bi mogle osvijetliti cijeli London na jednu minutu. Nemoguće je da nisi osjetio bar mali strujni udar. Ili si po izlasku iz autobusa doživio infarkt?

Kada: 30.02.2012.

Gdje: autobusna linija 73 , London

Ti: o mama mia

Ja: prvi put zaljubljena

#000050

 

Hvala ti što si mi dao svoje mjesto u redu. Skužio si da sam u žurbi. Da nisam uzela klopu za van, pozvala bih te da mi se pridružiš. Sad mi je žao što ti nisam dala svoju vizitku, to brzina čini ljudima. Ali iako sam se žurila, zamjetila sam tvoj neodoljiv smješak i savršene prste dok si mi rukom propuštao svoje mjesto. Neću ti ni reći gdje sve zamišljam te prste. Ako te ipak zanima…

Kada: 30.02.2012.

Gdje: McDonalds na Rambli, Barcelona

Ti: prvi na redu

Ja: zbunjena

#000012

 

Kad vidiš najljepšu ženu na svijetu kako sjedi na klupi i gleda u nebo, ne preostaje ti drugo nego da i sam digneš pogled. Pitao sam se što si vidjela, ja nisam vidio ništa osim praznog neba. Kad sam spustio glavu, gledala si u mene i rekla, kao da čitaš moje misli, da nebo nikad nije prazno. Nasmijali smo se jedno drugome, bez riječi. Ti si sigurno znala što ti ja želim reći. Volio bih imati priliku pokušati pogoditi što ti misliš.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  šetalište High Line, New York

Ti: s glavom u oblacima

Ja: želim staviti glavu u tvoje krilo

#000077

Leave a Comment

Naručite knjigu "Kud si krenula?"

Poruka je uspješno poslana. Javit ćemo vam se s detaljima.

Unable to send.