Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Tako je to kad si u stranom gradu, pod utjecajem svog tog alkohola i hormona sreće koji se otpuštaju u naletima. Tad činiš stvari koje inače ne bi. Recimo, kladiš se s prijateljima, koji nisu ništa prisebniji od tebe, da ćeš poljubiti prvu zgodnu žensku koja prođe. Oni su uvjereni da dobivaju okladu jer si poznat po tome da ne ljubiš zgodne ženske u prolazu, ali onda prođeš ti, ne samo najzgodnija nego i sva neka porculanska, plava, krhka, divna, s očima u kojima se odražava moj odraz i gledaš me u čudu dok ti se obraćam na nerazumljivom engleskom i ja znam da bih te ljubio, ljubio i ljubio bez obzira na ikakve oklade, ali mi oklada i alkohol pomažu da dotrčim do tebe koja stojiš, koja ne razumiješ što ti govorim, koja čekaš da shvatiš i ja ti govorim da si najljepša, najposebnija i poljubim te, stvarno te poljubim, a ti se odmakneš, zgrožena, uništiš me tim svojim pogledom, pa se okreneš i odeš. Ali vidim te kako zastaješ, okrećeš se, gledaš u mene i osmjehneš se. Osmjehnula si se, zar ne?

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Riva del Vin, Venecija

Ti: više od oklade

Ja: iznenadio samog sebe

#000100

 

Da nije bilo tvog kreštavog glasa koji psuje šoferu koji ne staje pješacima, da nije bilo trube kojom ti je on želio reći da odjebeš i paziš kud ideš, da nisi na jedan tren zaustavila sav promet na tom križanju, ja nikad ne bih pogledao dolje. Umjesto toga bih se zagledao u nebo i napravio taj presudni korak. Ali eto, jedan tren je bio dovoljan da pomislim da život možda ima smisla kad na svijetu postoje ljudi poput tebe koji s jednim srednjim prstom mogu reći sve ono što ja nisam uspio u nekoliko neobjavljenih priča. Hvala ti što si mi spasila život. Želim ti se odužiti.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: na vrhu jedne zgrade, Zagreb

Ti: spasiteljica

Ja: muškarac na rubu života

#000005

 

Moram priznati da ja uopće ne kužim tu arhitekturu. Koja je poanta tih cijevi, pokretnih stepenica, dizala na fasadi? Ne bi li to trebalo biti unutra? Fora je ta zgrada i sve to, ali za mene je to preapstraktno. Da nije bilo tebe i tvog objašnjavanja grupi turista, otišao bih odandje zbunjen i razočaran. Postavljao sam ti pitanja iako nisam bio dio tvoje grupe, a ti si strpljivo odgovarala. Po smješku na tvom dražesnom licu rekao bih da sam te zabavljao. Pa hvala tom Pianu i Rogersu, da nije bilo njihovog izdrkavanja, ne bih danas bio zaljubljen preko ušiju. Ako želiš čuti, imam još pitanja za tebe.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  centar Georges Pompidou, Pariz

Ti: žena koja sve zna

Ja: čovjek s milion pitanja

#000084

Leave a Comment

Djeca znaju

Znate oko čega se najlakše i najbrže usuglasim s drugima? Oko toga da nas nitko nije pripremio na roditeljstvo.

Često si tako govorimo da je bolje da su nas u školi učili kako odgajati djecu, nego da štrebamo činjenice koje sad ionako možemo pronaći na internetu.

Ali, sve i da je odgoj djece obvezni predmet od prve do zadnje godine našeg školovanja, da smo poslušali čak i one savjete na koje smo se oglušili, ne bismo se uspjeli pripremiti. Jer je nemoguće.

Ne (samo) zato što je roditeljstvo kompleksno, individualno i teško ga je definirati, već zato što se odnosi na ono najposebnije ikad – ljudski život. A tko može dati univerzalna pravila za unikatno čudo?

Ipak, u moru savjeta s kojima novopečene roditelje obasipaju, nama je ostao jedan kojeg smo si ponavljali kao najistinitijeg i kojeg nismo odmah shvatili do kraja. Često smo ga, kao štafetu, prosljeđivali dalje novim roditeljima, ali bez detaljnih uputa.

Na prvom pregledu, onom kad je dijete staro mjesec dana (dakle, na samom početku), doktorica nam je rekla: Samo slušajte svoje dijete, to je jedini savjet kojeg trebate.

Kasnije smo si znali reći kako je doktorica bila u pravu; i onda kad je Eva Lole neobično stenjala sa 6 tjedana pa je ispalo da ima upalu bubrega, i onda kad je odbijala neku krutu hranu jer joj se nije sviđala (a mi smo mislili da baš to mora jesti), i onda kad se upiškila nasred trgovine jer nije bila spremna za odvikavanje od pelena (a mi smo mislili da ih mora skinuti što ranije da ne zaostaje za drugima)… svaki u moru takvih primjera, sveo se na to da smo trebali – slušati svoje dijete.

To ne znači da dijete treba određivati pravila i biti roditelj samo sebi. Slušati svoje dijete ne znači ispunjavati svaku njegovu želju, skakati na svaki plač, sprječavati da upadne u frustraciju…

Slušati svoje dijete znači osluškivati njegove potrebe i  znati da naše dijete nije isto kao dijete naše prijateljice.

To znači da ne trebamo uguravati djecu u tablice, da ne paničarimo kad od postavljenih tablica odstupaju, da znamo da ne mogu ista pravila vrijediti za sve.

Slušati djecu znači slušati njihovu dušu. Kao što ju djeca slušaju. Jer ona znaju što njihovoj duši treba. Kao svatko od nas, za sebe.

I kao što danas znamo da ono što vrijedi za tebe, ne mora vrijediti za mene, to još više trebamo znati za svoju djecu.

Onda kad cvile, inzistiraju, plaču, kad su uporna, kad ne mogu zaspati, kad se svađaju ili ne žele jesti, ona zapravo traže nešto što im treba, na jedini način koji znaju.

Nije lako uvijek udovoljiti tim zahtjevima, ponekad ih nije lako niti razumjeti. Ali što prije počnemo slušati što nam njihova duša govori, manje ćemo vremena provoditi u frustraciji.

Nedavno sam osvijestila da djetetu koje ne može zaspati ne pomaže ako mu zapovjedimo da spava jer je već stvarno kasno, da će prije zaspati ako odvojimo deset svojih minuta i legnemo pokraj njega, iako je to naših deset minuta za kojima smo čeznuli cijeli dan.

Prošli tjedan sam Evi Lole na putu do vrtića objašnjavala da se nećemo vratiti po kapu jer je dovoljno toplo da može biti bez nje. Ona je cijelim putem plakala i govorila da se moramo vratiti jer mora imati kapu, da ne želi staviti kapuljaču kad budu išli van i da će dobiti kaznu ako ne bude imala ništa na glavi, a kad sam ju pitala kakvu će kaznu dobiti, rekla mi je da ne zna jer ju još nikad nije dobila.

Pretpostavljate, njen zahtjev o povratku po kapu sam odbila.

Nakon par sati, nazvala me teta iz vrtića da mi kaže da je dječak na igralištu pogodio Evu Lole zaleđenom grudom u glavu i da joj je curila krv. Baka je baš bila došla po nju; rana je bila samo površinska i nije bilo posljedica.

Ali znate što mi je rekla teta u tom razgovoru?

Da je barem imala kapu. To mi je rekla. Da je barem imala kapu, gruda bi se samo odbila.

U tom trenutku sam znala zašto je baš ona dobila grudom u glavu – da me podsjeti da moram slušati svoje dijete jer – ono zna. Djeca znaju. Ona slušaju svoju intuiciju, ako im to dozvolimo.

Ali čak i kad je poruka tako direktna: Moram imati kapu jer ću dobiti kaznu za koju ne znam koja je jer ju još nikad nisam dobila; jesmo li ju spremni čuti?

Koliko često zanemarimo potrebe svoje djece da ne bi ispala razmažena i koliko ih često razmazimo baš tamo gdje smo trebali postaviti granice?

Često, ali to je roditeljstvo: komunikacija između duša koje su se odabrale, ponekad ometana nerazumijevanjem, pogreškama i traženjem odgovora, ali i blagoslovljena popravljanjem, prepoznavanjem i međusobnim slušanjem.

A na to nas nitko ne može pripremiti, zar ne?

 

Nastja

Leave a Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Hvala ti što si me povezao, stvarno treba puno hodati, groblje je veliko. Pitao si me dolazim li često, a ja ti nisam odgovorila ništa konkretno. Istina je da je ovo tek drugi put da sam posjetila oca od kada je umro, rastali smo se u napetim okolnostima. Zapravo, on je bio šupak cijelog života. Nisam planirala ponovo doći, oprostila sam se s njim, ali me sad neka sila vuče tom groblju. Obzirom da si mi rekao da tamo radiš, vjerujem da ćeš biti tamo ako dođem i ovog tjedna. U petak oko dva?

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  groblje Memorial Park, Chicago

Ti: ljubazno osoblje

Ja: s lošim genima

#000024

 

Ovo je doslovno pogled koji oduzima dah. Ali priznajem, isplatilo se uspeti tim silnim stepenicama. Sad mi jasno što misle kad pričaju o krovovima Pariza. Taj grad je beskrajan. A tu je još i ta crkva, prekrasna i raskošna i onda u gomili ljudi koji odmaraju na stepenicama – ti, kao neki ukradeni grčki kip iz Louvrea. Isus stvarno voli ljude, hvala mu što se žrtvovao da bismo mi mogli živjeti. I da bismo se mogli sresti.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: na stepenicama ispred bazilike Sacré-Cœur, Pariz

Ti: isklesan

Ja: zadihan

#000086

 

Malo sam odmarao kad si protrčala kraj mene, inače ne zabušavam. Nasmijala si se, ali to nije bio smješak odobravanja. Zapravo trčim mostom najviše zbog predaha, obožavam zapuhan stati i gledati u te silne zgrade, kovati planove i veseliti se budućnosti. Jesi li i ti pod naletom sreće kad trčiš? Jesi li toliko sretna da bi htjela zagrliti svijet? Ako ne baš cijeli svijet, možda jednog stranca koji odmara sa strane?

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Brooklynski most, New York

Ti: u kondiciji

Ja: pod pauzom

#000071

 

Ima još!

Leave a Comment

Tebi koja ćeš tek roditi

Moja kćer je došla na svijet u 9 sati i 9 minuta (10.6.2011.) dok je u rađaoni svirala pjesma Lady Gage: Born this way.

Kad sam saznala da sam trudna, počela sam raditi ono što najbolje znam: pripremati se. Čitala sam knjige o trudnoći i porodu, neprestano sam kliktala po Internetu, razgovarala sam s  onima koje su prije mene prošle kroz to iskustvo, zapisivala sam, fizički sam se pripremala i bila sam uvjerena da sam spremna na sve ono što je dio nečeg nevjerojatnog i divnog – poroda.

Ispalo je da se na jedno nisam mogla pripremiti.

Svoju kćer sam rodila carskim rezom.

U trenutku kad mi se činilo da su prirodan porod i dojenje na vrhuncu svoje popularnosti, kad su i muškarci oko mene za svako novorođeno dijete prvo pitali koliko je teško i dugačko, je li porod prošao u redu, a onda da li majka doji, ja sam rodila carskim rezom. I nisam mogla dojiti.

Gotovo da sam čula kako Svemirom odjekuje smijeh na moje planove.

Ispalo je da je moje srce spremno, ali tijelo nije.

Tek sam kasnije osvijestila kakvi su se duboki strahovi umiješali u prve dane mog i njezinog odnosa, ali tada sam se borila s drugim osjećajima.

Bez obzira na to što sada znam da je život dar i da dolazak na ovaj svijet ne možeš isplanirati, bez obzira što danas vidim simboliku u načinu na koji se Eva Lole rodila i što razumijem da ona stvari mora raditi na svoj način, želim reći nešto tebi koja još ne znaš da ćeš roditi carskim rezom.

Prvo, ti nisi kriva.

Znam da ti u prvim trenutcima nitko neće moći objasniti da je takva odluka doktora bila u službi života i znam da ćeš to vidjeti kao krhotinu u odnosu između tebe i tvog djeteta, ali tvoje dijete će ti biti zahvalno jer je dobilo život.

To je ono što i ti sama trebaš brojati.

Ti nisi manje vrijedna.

Nisi. Ona majka koja će sjediti do tebe i imati iskustvo prirodnog poroda možda neće razumjeti ono kroz što si ti prošla (i što još uvijek nosiš sa sobom), ali te neće osuđivati i neće misliti da si manje mama od nje. Nemoj ni ti osuđivati sebe.

Kad ti tvoje dijete prvi put kaže mama, nećeš razmišljati o tome kako je došlo na svijet. Bit ćeš sretna da ste dobili priliku biti jedno s drugim.

 Imat ćeš ožiljak.

Zauvijek. I taj će te ožiljak podsjećati na trenutke kad život nije išao po planu, već po sudbini. I kad si u trenu znala što je važno, a što nije. I podsjećat će te da život ne uzimaš olako.

Falit će ti iskustvo poroda.

Neću ti lagati, falit će ti. Stvori se jedna posebna, duboka i momentalna povezanost između majke i djeteta kroz iskustvo poroda, sigurna sam. Ti ćeš to morati nadoknaditi na drugi način. Možda ćete se ti i tvoje dijete u prvim trenutcima gledati u čudu kao što smo se gledale nas dvije, ali vaša će se srca, kao i naša, odmah prepoznati. Ponekad ćeš, samo na početku, gledati druge majke i imati osjećaj da kod njih ide nekako lakše, prirodnije.

 Ali ubrzo ćeš znati ono što je važno: važno je dati život i u taj život ulagati – svoju ljubav, svoje vrijeme, svoje strpljenje, poticati ga, hrabriti i podržavati na putu da živi taj dar, da se ne boji ničega i da živi svoje strasti, da živi na svoj način.

Porod, dojenje i pelene su samo početak života, suludo je ulagati prevelike količine energije da bi se to napravilo kako treba (kad jamstva što je dobro zapravo nema), a zanemariti druge, važne aspekte novog života koji si donijela na svijet i (svog) novog života kojeg ćeš početi živjeti.

 I da ti kažem nešto ludo: nedavno sam čula da djeca rođena carskim rezom nemaju duhovnost. Ako si i ti čula isto, javi mi se da ti pošaljem nešto zbog čega će biti dovoljna jedna sekunda da ti se oči napune suzama, srce ljubavlju, a soba smijehom.

 

I daj da kažem nešto tebi koja si trudna i znaš da ćeš roditi carskim rezom jer si sama tako odlučila.

Molim te, razmisli. Carski rez nije bezazlena operacija i bol koju misliš da ćeš izbjeći svejedno će te dočekati.

Neka carski rez bude ona krajnja mjera kad je novom životu potrebna dodatna snaga.

 

Nastja

 7/3/2018

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

 

5 komentara

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Ne mogu zamisliti da je nekad zid dijelio ovaj grad. Možeš li zamisliti da voliš nekog s druge strane zida?  Zamisli zid između mene i tebe. Bili smo okrenuti leđima jedno drugome, a onda smo se okrenuli u isti čas. I zamisli da smo tad, umjesto da smo ugledali jedno drugo i nasmijali se, vidjeli zid. Koja brutalna ideja podijeliti grad zidom. Još je brutalnije podijeliti na pola dvoje ljudi koji su nekoć bili jedno. Ti si polovica koju tražim.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  The Berlin Wall Memorial and Documentation Centre, Berlin

Ti: napokon nađen

Ja: u potrazi

#000064

 

Mrzim se voziti tramvajima, mrzim ih čekati, mrzim strepiti od konduktera jer iz inata ne kupujem karte. Kad prijevoz bude sličio na nešto, dobit će mojih osam ili koliko već kuna.  Ali kad sam vidjela tebe kako sjediš iza prljavog stakla smrdljive četrnaestice i pišeš (svoje?) ime po prozoru osmjehujući se najblistavijim osmjehom u svemiru, više nisam bila tako mrzovoljna. Niko, više se nikada neću švercati ako mi se javiš. Ja sam ona s crvenom kapom koja te hipnotizirano gledala kroz slovo O.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: tramvajska stanica na Zvijezdi, Zagreb

Ti: Niko

Ja: crvenkapica na stanici

#000001

 

Predvidjela mi je susret sa starijim muškarcem i upozorila me da bi mogao biti koban. Ja zapravo ne vjerujem u tarot gluposti, predviđanja, sudbinu. Mislim da svatko od nas sam kroji svoj život. Ali kad sam te vidjela kako stojiš tako sav uspravan kraj onog klavira, kao da si ispao iz tarot karte, prošla me jeza. Izbezumljeno sam gledala u tebe, ništa ti nije bilo jasno, pogotovo nakon što sam naglo otišla. Trčala sam hotelom, bježala sam od tebe ali istina je, sada znam, da ne možeš pobjeći od svoje sudbine.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  hotel Bellagio, Las Vegas

Ti: još uvijek me čekaš

Ja: doći ću ti

#000057

 

Klikni za još.

Leave a Comment

Svačija je priča važna

Što je ono prvo što želite znati o nekome? Ono što će ili potvrditi vaš prvi dojam o toj osobi ili vam pokazati da ste skloni neopravdano lijepiti etikete? Na temelju čega nekome odlučite vjerovati?

Ja sam se još odmalena pitala zašto netko nešto radi. Uvijek sam željela znati motive jer sam jedino tako mogla razumjeti. Kasnije se na to nadodalo pitanje čime se netko bavi jer sam željela znati je li dovoljno hrabar da živi  svoju strast ili još uvijek nije slobodan.

Dok još ne znam što je ono što želite znati o meni da biste mi vjerovali, odgovorit ću vam na svoja dva pitanja:

ZAŠTO OVO RADIM?

Voljela bih reći da je to zato što ne znam raditi ništa drugo osim pisati. Taj bi odgovor poetski, u jednoj rečenici objasnio sve, ali istina je da znam i neke druge stvari, ali da ovo radim jer se napokon usudim. Oni koji me dugo ili dovoljno dobro poznaju, znaju da sam prvi (detektivski) roman napisala u četvrtom razredu osnovne škole s nalivperom; da sam nedugo zatim natipkala ljubavnu dramu na maminoj pisaćoj mašini i da se od tada nisam zaustavila: napisala sam puno romana, pjesama, scenarija, tekstova i crtica koji stoje po ladicama, disketama, stickovima, hard diskovima, serverima i cloudovima, ali samo sam jedan roman pokušala objaviti (u čemu nisam bila dovoljno uporna). Uvijek sam kroz život išla s pričama.

Zato što sam se sramila, zazirala od kritike ili zato što nisam bila dovoljno hrabra da se izložim, oni koji me znaju površno, ne znaju ono važno o meni: da je jedino što sam u životu željela raditi ono što znam od malih nogu – pisati.

Ovo radim zato da samoj sebi pokažem da nema ničeg strašnog u življenju svoje strasti, ali i da na put istraživanja granica vlastitog oslobođenja povedem sa sobom svakog onog tko želi poći sa mnom.

ČIME SE BAVIM?

Ili da ovo pitanje, prevedeno, postavim ovako: od čega živim?

Mogla bih reći od nekretnina, ali gdje je priča u tome? Priča je u pravnom fakultetu kojeg sam upisala jer na prijemnom nije bilo matematike, a studij kreativnog pisanja nije postojao i kojeg sam diplomirala jer sam bila poslušna studentica. I u prvom poslu (u struci) kojeg sam dobila ubrzo nakon diplome koji mi je osim iskustva rada u velikom sustavu, dao prijateljstva za cijeli život i kojeg sam ostavila nakon tri godine jer mi je duša vapila za slobodom. Otkaz sigurnom poslu me odveo u nezaposlenost i trudnoću, u bolest i u preporod. Ono što mi odgovara našla sam tek kad sam napravila puni krug i shvatila da je odgovor kod kuće. Od tada, sada već četiri godine, radim sa svojim mužem i imam dosta materijala na temu provođenja puno vremena zajedno. O onome čime se bavim(o) možete pogledati ovdje, a priče o nekretninama pišem i za časopis agencije Opereta nekretnine.

Pošto sam kreativni individualac, mir sam pronašla tek u malom sustavu u kojem imam slobodu kreiranja pa mogu reći da volim ono čime se bavim iako sam srcem u pisanju.

Sretna sam što napokon imam mjesto na kojem ću dijeliti svoje priče kroz život koji za mene nije samo pisanje i nekretnine, već i majčinstvo, kuhanje, čitanje, kretanje, kreativno izražavanje i predah od svakodnevice kroz putovanja, ali ću biti još sretnija ako za jednu moju priču, vi meni poklonite jednu svoju.

Jednom mi se prijateljica čudila kako fokusirano slušam sugovornika i gotovo gutam ono što mi govori. To može postati teret onda kada na sebe preuzmete previše tuđeg, ali mene kroz život vodi rečenica koju sam uhvatila u dječjoj knjizi „Fantastične leteće knjige Morrisa Lessmorea“ (autora Williama Joycea): SVAČIJA JE PRIČA VAŽNA.

Moja kćer Eva Lole rekla je dok je bila još sasvim mala da nitko nikome nije šef zato što su svi ljudi isti i gospodin Lessmore bi se sigurno složio s njom. Ničija priča nije više vrijedna od priče nekog drugog. Svatko od nas ima priču zašto je tu gdje je i takav kakav je, gdje mu je korijenje i s čime se bori na putu prema boljem sebi.

Ne morate svaku svoju priču podijeliti, dovoljno je da ju zapišete, za sebe.

Ja ću to raditi ovdje, za sebe, ali i za svakog onog tko u mojima pričama može pronaći nešto važno za sebe.

Nastja

 

1 Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili, sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Inače nemam naviku uvjeravati druge da sam u pravu, ali kad su oni u krivu, e onda ne dam da netko od mene radi budalu. Ne moraš voljeti seitan, ne konzumirati šećer, vjerovati u paralelni svemir, čitati Tollea i obožavati Almodovara, ali mi moraš zamijeniti male hlače ne komentirajući da sam mogla pretpostaviti da u njih neću stati. Samo da znaš, hlače su bile za moju sestru! Ipak, sve ti opraštam ne samo zato što sam neizmjerno dobra, već i zato što sam vidjela smiješak u kutu tvojih savršenih usana kad sam ti odgovorila da bi trebao biti s druge strane blagajne da bi vidio veličinu mog dupeta. Zar baš moraš izgledati kao Abercrombie&Fitch maneken? Vjerojatno ženska koja nosi br.42 kod tebe nema šanse. Ili?

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Zara, Zagreb

Ti: umišljeni prodavač

Ja: kupac koji je uvijek u pravu

#000006

 

Postoji nešto ljepše od panoramskog pogleda na Barcelonu – ti na brdu s kojeg puca panoramski pogled na Barcelonu. Fotkajući grad, ulovio sam tvoj profil. Nisam ni znao da te imam dok nisam pregledavao fotke. Ne možeš zamisliti koliko sam ti se obradovao. Ako se sjećaš tipa s velikim fotoaparatom koji te molio da se malo pomakneš kako bi uhvatio što bolji kadar, zaboravi ga. Ja sam tip s velikim fotoaparatom koji je sretan što si se pomaknula samo toliko da ostaneš u kadru.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Montjuic, Barcelona

Ti: anđeo na brdu

Ja: zaneseni turist

#000014

 

Nisam znao da su ljudi u saunama goli, mislio sam da je to samo u filmovima. Zato sam otvorio usta u čudu kad sam te vidio kako uživaš u pari zatvorenih očiju, zabačene glave, gola. Pratio sam kapljice znoja kako putuju tvojom kožom i želio sam da je još koji stupanj više pa da se i ja usudim osloboditi. Ali kako me nije oslobodio ni tvoj pogled kad si napokon otvorila oči i s gnušanjem pogledala u moj ručnik, tako me ne bi ni nepodnošljiva vrućina. Volim privatno zadržati privatnim, rekao sam, a ti si se glasno nasmijala i rekla da je zamišljeno da tijelo bude privatno ne bismo se rađali goli. I onda si otišla, smješkajući se očima, uzdignute glave, gola.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: San Clemente Palace Hotel, otok San Clemente

Ti: kao od majke rođena

Ja: omotan ručnikom

#000097

1 Comment

Naručite knjigu "Kud si krenula?"

Poruka je uspješno poslana. Javit ćemo vam se s detaljima.

Unable to send.