Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Ne mogu zamisliti da je nekad zid dijelio ovaj grad. Možeš li zamisliti da voliš nekog s druge strane zida?  Zamisli zid između mene i tebe. Bili smo okrenuti leđima jedno drugome, a onda smo se okrenuli u isti čas. I zamisli da smo tad, umjesto da smo ugledali jedno drugo i nasmijali se, vidjeli zid. Koja brutalna ideja podijeliti grad zidom. Još je brutalnije podijeliti na pola dvoje ljudi koji su nekoć bili jedno. Ti si polovica koju tražim.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  The Berlin Wall Memorial and Documentation Centre, Berlin

Ti: napokon nađen

Ja: u potrazi

#000064

 

Mrzim se voziti tramvajima, mrzim ih čekati, mrzim strepiti od konduktera jer iz inata ne kupujem karte. Kad prijevoz bude sličio na nešto, dobit će mojih osam ili koliko već kuna.  Ali kad sam vidjela tebe kako sjediš iza prljavog stakla smrdljive četrnaestice i pišeš (svoje?) ime po prozoru osmjehujući se najblistavijim osmjehom u svemiru, više nisam bila tako mrzovoljna. Niko, više se nikada neću švercati ako mi se javiš. Ja sam ona s crvenom kapom koja te hipnotizirano gledala kroz slovo O.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: tramvajska stanica na Zvijezdi, Zagreb

Ti: Niko

Ja: crvenkapica na stanici

#000001

 

Predvidjela mi je susret sa starijim muškarcem i upozorila me da bi mogao biti koban. Ja zapravo ne vjerujem u tarot gluposti, predviđanja, sudbinu. Mislim da svatko od nas sam kroji svoj život. Ali kad sam te vidjela kako stojiš tako sav uspravan kraj onog klavira, kao da si ispao iz tarot karte, prošla me jeza. Izbezumljeno sam gledala u tebe, ništa ti nije bilo jasno, pogotovo nakon što sam naglo otišla. Trčala sam hotelom, bježala sam od tebe ali istina je, sada znam, da ne možeš pobjeći od svoje sudbine.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  hotel Bellagio, Las Vegas

Ti: još uvijek me čekaš

Ja: doći ću ti

#000057

 

Klikni za još.

Leave a Comment

Svačija je priča važna

Što je ono prvo što želite znati o nekome? Ono što će ili potvrditi vaš prvi dojam o toj osobi ili vam pokazati da ste skloni neopravdano lijepiti etikete? Na temelju čega nekome odlučite vjerovati?

Ja sam se još odmalena pitala zašto netko nešto radi. Uvijek sam željela znati motive jer sam jedino tako mogla razumjeti. Kasnije se na to nadodalo pitanje čime se netko bavi jer sam željela znati je li dovoljno hrabar da živi  svoju strast ili još uvijek nije slobodan.

Dok još ne znam što je ono što želite znati o meni da biste mi vjerovali, odgovorit ću vam na svoja dva pitanja:

ZAŠTO OVO RADIM?

Voljela bih reći da je to zato što ne znam raditi ništa drugo osim pisati. Taj bi odgovor poetski, u jednoj rečenici objasnio sve, ali istina je da znam i neke druge stvari, ali da ovo radim jer se napokon usudim. Oni koji me dugo ili dovoljno dobro poznaju, znaju da sam prvi (detektivski) roman napisala u četvrtom razredu osnovne škole s nalivperom; da sam nedugo zatim natipkala ljubavnu dramu na maminoj pisaćoj mašini i da se od tada nisam zaustavila: napisala sam puno romana, pjesama, scenarija, tekstova i crtica koji stoje po ladicama, disketama, stickovima, hard diskovima, serverima i cloudovima, ali samo sam jedan roman pokušala objaviti (u čemu nisam bila dovoljno uporna). Uvijek sam kroz život išla s pričama.

Zato što sam se sramila, zazirala od kritike ili zato što nisam bila dovoljno hrabra da se izložim, oni koji me znaju površno, ne znaju ono važno o meni: da je jedino što sam u životu željela raditi ono što znam od malih nogu – pisati.

Ovo radim zato da samoj sebi pokažem da nema ničeg strašnog u življenju svoje strasti, ali i da na put istraživanja granica vlastitog oslobođenja povedem sa sobom svakog onog tko želi poći sa mnom.

ČIME SE BAVIM?

Ili da ovo pitanje, prevedeno, postavim ovako: od čega živim?

Mogla bih reći od nekretnina, ali gdje je priča u tome? Priča je u pravnom fakultetu kojeg sam upisala jer na prijemnom nije bilo matematike, a studij kreativnog pisanja nije postojao i kojeg sam diplomirala jer sam bila poslušna studentica. I u prvom poslu (u struci) kojeg sam dobila ubrzo nakon diplome koji mi je osim iskustva rada u velikom sustavu, dao prijateljstva za cijeli život i kojeg sam ostavila nakon tri godine jer mi je duša vapila za slobodom. Otkaz sigurnom poslu me odveo u nezaposlenost i trudnoću, u bolest i u preporod. Ono što mi odgovara našla sam tek kad sam napravila puni krug i shvatila da je odgovor kod kuće. Od tada, sada već četiri godine, radim sa svojim mužem i imam dosta materijala na temu provođenja puno vremena zajedno. O onome čime se bavim(o) možete pogledati ovdje, a priče o nekretninama pišem i za časopis agencije Opereta nekretnine.

Pošto sam kreativni individualac, mir sam pronašla tek u malom sustavu u kojem imam slobodu kreiranja pa mogu reći da volim ono čime se bavim iako sam srcem u pisanju.

Sretna sam što napokon imam mjesto na kojem ću dijeliti svoje priče kroz život koji za mene nije samo pisanje i nekretnine, već i majčinstvo, kuhanje, čitanje, kretanje, kreativno izražavanje i predah od svakodnevice kroz putovanja, ali ću biti još sretnija ako za jednu moju priču, vi meni poklonite jednu svoju.

Jednom mi se prijateljica čudila kako fokusirano slušam sugovornika i gotovo gutam ono što mi govori. To može postati teret onda kada na sebe preuzmete previše tuđeg, ali mene kroz život vodi rečenica koju sam uhvatila u dječjoj knjizi „Fantastične leteće knjige Morrisa Lessmorea“ (autora Williama Joycea): SVAČIJA JE PRIČA VAŽNA.

Moja kćer Eva Lole rekla je dok je bila još sasvim mala da nitko nikome nije šef zato što su svi ljudi isti i gospodin Lessmore bi se sigurno složio s njom. Ničija priča nije više vrijedna od priče nekog drugog. Svatko od nas ima priču zašto je tu gdje je i takav kakav je, gdje mu je korijenje i s čime se bori na putu prema boljem sebi.

Ne morate svaku svoju priču podijeliti, dovoljno je da ju zapišete, za sebe.

Ja ću to raditi ovdje, za sebe, ali i za svakog onog tko u mojima pričama može pronaći nešto važno za sebe.

Nastja

 

1 Comment

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili, sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Inače nemam naviku uvjeravati druge da sam u pravu, ali kad su oni u krivu, e onda ne dam da netko od mene radi budalu. Ne moraš voljeti seitan, ne konzumirati šećer, vjerovati u paralelni svemir, čitati Tollea i obožavati Almodovara, ali mi moraš zamijeniti male hlače ne komentirajući da sam mogla pretpostaviti da u njih neću stati. Samo da znaš, hlače su bile za moju sestru! Ipak, sve ti opraštam ne samo zato što sam neizmjerno dobra, već i zato što sam vidjela smiješak u kutu tvojih savršenih usana kad sam ti odgovorila da bi trebao biti s druge strane blagajne da bi vidio veličinu mog dupeta. Zar baš moraš izgledati kao Abercrombie&Fitch maneken? Vjerojatno ženska koja nosi br.42 kod tebe nema šanse. Ili?

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Zara, Zagreb

Ti: umišljeni prodavač

Ja: kupac koji je uvijek u pravu

#000006

 

Postoji nešto ljepše od panoramskog pogleda na Barcelonu – ti na brdu s kojeg puca panoramski pogled na Barcelonu. Fotkajući grad, ulovio sam tvoj profil. Nisam ni znao da te imam dok nisam pregledavao fotke. Ne možeš zamisliti koliko sam ti se obradovao. Ako se sjećaš tipa s velikim fotoaparatom koji te molio da se malo pomakneš kako bi uhvatio što bolji kadar, zaboravi ga. Ja sam tip s velikim fotoaparatom koji je sretan što si se pomaknula samo toliko da ostaneš u kadru.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Montjuic, Barcelona

Ti: anđeo na brdu

Ja: zaneseni turist

#000014

 

Nisam znao da su ljudi u saunama goli, mislio sam da je to samo u filmovima. Zato sam otvorio usta u čudu kad sam te vidio kako uživaš u pari zatvorenih očiju, zabačene glave, gola. Pratio sam kapljice znoja kako putuju tvojom kožom i želio sam da je još koji stupanj više pa da se i ja usudim osloboditi. Ali kako me nije oslobodio ni tvoj pogled kad si napokon otvorila oči i s gnušanjem pogledala u moj ručnik, tako me ne bi ni nepodnošljiva vrućina. Volim privatno zadržati privatnim, rekao sam, a ti si se glasno nasmijala i rekla da je zamišljeno da tijelo bude privatno ne bismo se rađali goli. I onda si otišla, smješkajući se očima, uzdignute glave, gola.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: San Clemente Palace Hotel, otok San Clemente

Ti: kao od majke rođena

Ja: omotan ručnikom

#000097

1 Comment

Naručite knjigu "Kud si krenula?"

Poruka je uspješno poslana. Javit ćemo vam se s detaljima.

Unable to send.