Skip to content

SAMI NA SVIJETU

Nedavno sam, dok smo bili u posjeti mom didi u Sisku, otvorila ormar u kojem sam pronašla škrinjicu s blagom. Doslovno.

 

Iz mrklog dna ormara izvukla sam mali koferčić koji je pripadao mojoj mami, a u kojem su se nalazile slikovnice mog djetinjstva: Zlatica i medvjedići, Veseli krojači, Pale sam na svijetu, Žablji pjevački zbor, Slovarica, Snjeguljica, Crvenkapica, Ivica i Marica, Palčica, Koliko je sati…

To nije bio samo Proustov kolačić, već pravi vremeplov, koferčić koji me usisao i bacio natrag u riječi i slike koje su se nekad nježno urezivale u mene.

Ponijela sam ih kući i Eva Lole i ja smo se još istu večer bacile na knjiganje. Bilo mi je teško izabrati koju prvu čitati, htjela sam progutati sve odjednom, ali smo ipak čitale jednu po jednu i nakon par dana, shvatila sam da najviše razmišljam o Palinoj priči, priči na koju sam zaboravila, dok ispred sebe nisam vidjela te poznate korice.

 

Pale sam na svijetu.

 
Sjećam se, bila je to prva knjiga koja je u maloj meni pobudila miješane osjećaje: divila sam se ideji da odjednom možeš sve što poželiš, a istovremeno me prestravljivala pomisao da se jedno jutro probudim lišena podrške i zaštite svojih roditelja.

 

Sjetila sam se da sam knjigu čitala iznova i iznova, u strahu da će se kraj promijeniti i da će buđenje nakon kojeg sljedi olakšanje što je sve bio samo san – izostati.

 

Nije čudno da je pisac ovog dječjeg klasika, Danac Jens Sigsgaard, bio psiholog i da je priča inspirirana psihološkom studijom u kojoj je intervjuirano tisuće djece o njihovim najdubljim željama.

Tko od nas u svom odrastanju nije poželio, bar na trenutak, da roditelja nema i da možemo sve što poželimo? Probuditi se i shvatiti da smo sami, da nam je sve dostupno, bez posljedica za naše odluke, ne zvuči li to savršeno?

Zapravo ne.

Znate li onu šalu, parafrazirat ću – koji bi smisao bio ostati sam na pustom otoku sa Severinom ako to ne bi imao kome ispričati?

Tako nekako ja sada gledam na Palinu priču: što će nam svi slatkiši, banane, auti i novci, ako to nemamo s kime podijeliti?

 

Nije li ljepota života u onome da se množi kada se dijeli? Ne samo materijalno, nego i iskustva koja doživimo da ih podijelimo s nekim, da možda nekoga inspiriramo, potaknemo, probudimo…

 

S druge strane, ova priča, posredno, otvara i ono zanimljivo pitanje: tko smo kada nas nitko ne gleda?

 

Tko bismo bili da smo sami na svijetu? Bez toga da nas netko osuđuje ili odobrava, bismo li se ponašali jednako kao sada?

 

Živimo li da bismo se svidjeli, uklopili, bili kao drugi ili idemo svojim putem, vođeni vrijednostima koje su jednake neovisno o tome gleda li nas tko?

A ono što, vjerujem, mnoge odrasle plaši više nego djecu je pomisao da stvarno ostanu sami. U ovom vremenu stalne dostupnosti, dok u nama tinja potreba da nam dani budu ispunjeni, da stalno nešto radimo, da budemo korisni, rijetki su oni koji bi poželjeli živjeti u samoći. Mislim potpuno sami, ne ono kad u danu prepunom svega uzmete malo vremena za meditaciju, šetnju ili knjigu, već da budete sami sa sobom, danima, možda i u nepoznatom, nepredvidivom, nesigurnom okruženju…Mnogima to zvuči kao luksuz o kojem možda i maštaju, ali tko od nas može izdržati biti zaista sam?

 

Pali se to nije svidjelo, a moram priznati da se ne bi ni meni. Vjerojatno se ne bi svidjelo ni Aristotelu, on je još (pra)davnih godina rekao da je čovjek biće zajednice i zajedništva.

 

Vjerujem da su mnoge naše navike, a sigurno i emocije uvjetovane interakcijom s ljudima.

 

Kad bismo bili sami na svijetu, bi li to uopće više bio svijet?

 

Eva Lole mi je priznala da su tu knjigu već knjigali u vrtiću, pa joj nije bila otkriće kao meni ponovo. Ideja da bude sama na svijetu joj se nimalo ne sviđa, iako bi da se probudi sama doma, radila ono što joj je inače ograničeno: igrala bi igrice i jela slatkiše. U voćarnu ne bi išla. Kad bi baš morala biti sama na svijetu, ona bira da bude – sama s nama.

Ono što joj se najviše sviđa je da je već sad pročitala lektiru.

Ja priznajem da je ova knjiga kod mene otvorila hrpu novih pitanja, drugačijih od onih na koja sam odgovore tražila kao dijete.

Svakako ju pročitajte opet, da se prisjetite kako je divno – što nismo sami na svijetu.

 

Do idućeg knjiganja,

Nastja

i

Eva Lole

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

One Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Naručite knjigu "Kud si krenula?"

Poruka je uspješno poslana. Javit ćemo vam se s detaljima.

Unable to send.