Skip to content

Oznaka: nije sve onako kako izgleda

NIJE SVE ONAKO KAKO IZGLEDA

Sjedila sam u fotelji, pazeći da budem dovoljno blizu mikrofonu. Okružena kamerama i drugim ljudima, odgovarala sam Dubravki na pitanja. U tom trenutku nisam razmišljala o tome da pričam uživo dok gostujem u „Dobro jutro Hrvatska!“ niti kako to izgleda ljudima pred malim ekranima. Bila sam skoncentrirana na to da tisuće misli svedem na sažete i jasne odgovore i da se pritom ne pogubim.


Kasnije, kad se javilo ono neizbježno pitanje – kako je ispalo, većina ljudi mi je rekla da je izgledalo onako kako sam zamislila: uspjela sam u kratko vrijeme jasno prenijeti poruku.

Neki su se divili mojoj jasnoći i unutarnjoj snazi, neki hrabrosti da pričam svoju priču uživo na televiziji, neki su hvalili haljinu i frizuru, a vjerujem da je bilo i onih koji su mi zavidjeli.

Objavljivanje segmenata naših života na društvenim mrežama često potiče zavist.

Imamo osjećaj da znamo sve o tuđim životima: sve je transparentno, sve je vidljivo.

Ako nije objavljeno, kao da se nije ni dogodilo.

Mislimo kako drugi žive blistave živote i kako su uspješniji, zadovoljniji, sretniji ili hrabriji od nas.

Često se, umjesto da s društvenih mreža odemo inspirirani, osjećamo frustrirano.

No, je li baš sve vidljivo?

Fotografije zamrznu trenutke i prenesu atmosferu, ali ne mogu pokazati ono što je u nama u tom zabilježenom trenutku.

Shvatila sam to nakon predstavljanja svoje knjige „Kud si krenula?“ ljetos u Korčuli, kad sam vidjela fotografiju na kojoj izgledam lijepo i mirno dok čitam ulomak iz knjige, a samo nekoliko trenutaka ranije sam se pitala hoću li onima koji dođu, ako itko uopće dođe, biti dovoljna takva kakva jesam: sa svojom pričom i načinom na koji ju pričam.

Ono unutar mene: moji strahovi, moja previranja, sva moja pitanja, nije bilo vidljivo – na meni.


Nije se ni u „Dobro jutro Hrvatska!“ vidjelo kad me preplavila panika da neću uspjeti reći sve što želim u malo vremena i na dovoljno dobar način. Kad sam odgledala snimku, iznenadila sam se mirnoći tijela i izrazu svog lica, bila sam sigurna da se moj unutarnji kaos vidi i na van. Možda je to neka vrsta talenta, mirno i koncizno pričati pred drugima, ali to druge može dovesti u zabludu.

Ja volim razmjenu i povezivanje na društvenim mrežama, volim uhvatiti trenutak, neki komadić života pa pisati o njemu.

Optimist sam. Mladolika sam na mamu. Zbog toga na fotografijama uglavnom izgledam kao nasmijana, mlada žena.

A nasmijane, mlade žene nemaju problema, zar ne? Oni koju izgledaju super i jesu super. Ili ipak nisu uvijek?

Nisu uvijek.

Jer ono što vidimo gotovo nikad nije sve ono što jest.

Ja sam morala postati optimist, tako sam se lakše nosila s teškim životnim situacijama. Pozitivno stanje uma pomagalo mi je da isključim nelagodu, i onu fizičku i psihičku. Naučila sam stvari prikazivati lijepima, nekad i ljepšima nego što jesu, prvenstveno samoj sebi. Poistovjetila sam se s tim pa sam optimizam preuzela kao osobinu svoje ličnosti.

Uz to sam i perfekcionist. Ono što objavljujem nije pomno kreirano niti dugo promišljano, samo je odabrano iz mog optimističnog, lijepo uređenog života. To je jedina kolekcija koju imam.

Svjesna da upravo to može ispasti kao laž, u zadnje vrijeme pričam upravo o tome da

nije sve onako kako izgleda.

Kad idući put vidite neku objavu, možda i moju, pitajte se što je bilo iza te fotografije, što možda još uvijek je.

Treba nam stvarnih priča. Shvatila sam to po reakcijama, kad sam svoju neuljepšanu i ogoljenu, bez ijedne fotografije koja bi navela na krivi put, ispričala u „Kud si krenula?“. Tek sam tada ispričala svoju istinu s kojom su mnogi ostali zatečeni. Do tada im život moje obitelji nije tako izgledao.

Od tada volim pričati o istini, o onome kako je, o onome što je u meni.

Ono izvanjsko puno lakše uredimo nego ono unutar nas.

Trebamo pričati o onome što je u nama.

Jer to što je unutar nas, to smo mi.

Možda čak i malo više od onoga što se vidi.

Internet ne treba biti preplavljen tugom, boli i neuređenim fotografijama da bismo znali da i tuga i bol i strahovi postoje i onda kad se ne vide. Dovoljno je znamo da su se dogodili i oni trenutci koji se ne nalaze uhvaćeni i spremljeni u našim mobitelima. Sasvim je u redu što ne pričaju svi o njima.

Dovoljno je da znamo da nije uvijek sve onako kako izgleda.


Nastja

25/3/2021

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.


Leave a Comment