Skip to content

Oznaka: optimist

NIJE SVE ONAKO KAKO IZGLEDA

Sjedila sam u fotelji, pazeći da budem dovoljno blizu mikrofonu. Okružena kamerama i drugim ljudima, odgovarala sam Dubravki na pitanja. U tom trenutku nisam razmišljala o tome da pričam uživo dok gostujem u „Dobro jutro Hrvatska!“ niti kako to izgleda ljudima pred malim ekranima. Bila sam skoncentrirana na to da tisuće misli svedem na sažete i jasne odgovore i da se pritom ne pogubim.


Kasnije, kad se javilo ono neizbježno pitanje – kako je ispalo, većina ljudi mi je rekla da je izgledalo onako kako sam zamislila: uspjela sam u kratko vrijeme jasno prenijeti poruku.

Neki su se divili mojoj jasnoći i unutarnjoj snazi, neki hrabrosti da pričam svoju priču uživo na televiziji, neki su hvalili haljinu i frizuru, a vjerujem da je bilo i onih koji su mi zavidjeli.

Objavljivanje segmenata naših života na društvenim mrežama često potiče zavist.

Imamo osjećaj da znamo sve o tuđim životima: sve je transparentno, sve je vidljivo.

Ako nije objavljeno, kao da se nije ni dogodilo.

Mislimo kako drugi žive blistave živote i kako su uspješniji, zadovoljniji, sretniji ili hrabriji od nas.

Često se, umjesto da s društvenih mreža odemo inspirirani, osjećamo frustrirano.

No, je li baš sve vidljivo?

Fotografije zamrznu trenutke i prenesu atmosferu, ali ne mogu pokazati ono što je u nama u tom zabilježenom trenutku.

Shvatila sam to nakon predstavljanja svoje knjige „Kud si krenula?“ ljetos u Korčuli, kad sam vidjela fotografiju na kojoj izgledam lijepo i mirno dok čitam ulomak iz knjige, a samo nekoliko trenutaka ranije sam se pitala hoću li onima koji dođu, ako itko uopće dođe, biti dovoljna takva kakva jesam: sa svojom pričom i načinom na koji ju pričam.

Ono unutar mene: moji strahovi, moja previranja, sva moja pitanja, nije bilo vidljivo – na meni.


Nije se ni u „Dobro jutro Hrvatska!“ vidjelo kad me preplavila panika da neću uspjeti reći sve što želim u malo vremena i na dovoljno dobar način. Kad sam odgledala snimku, iznenadila sam se mirnoći tijela i izrazu svog lica, bila sam sigurna da se moj unutarnji kaos vidi i na van. Možda je to neka vrsta talenta, mirno i koncizno pričati pred drugima, ali to druge može dovesti u zabludu.

Ja volim razmjenu i povezivanje na društvenim mrežama, volim uhvatiti trenutak, neki komadić života pa pisati o njemu.

Optimist sam. Mladolika sam na mamu. Zbog toga na fotografijama uglavnom izgledam kao nasmijana, mlada žena.

A nasmijane, mlade žene nemaju problema, zar ne? Oni koju izgledaju super i jesu super. Ili ipak nisu uvijek?

Nisu uvijek.

Jer ono što vidimo gotovo nikad nije sve ono što jest.

Ja sam morala postati optimist, tako sam se lakše nosila s teškim životnim situacijama. Pozitivno stanje uma pomagalo mi je da isključim nelagodu, i onu fizičku i psihičku. Naučila sam stvari prikazivati lijepima, nekad i ljepšima nego što jesu, prvenstveno samoj sebi. Poistovjetila sam se s tim pa sam optimizam preuzela kao osobinu svoje ličnosti.

Uz to sam i perfekcionist. Ono što objavljujem nije pomno kreirano niti dugo promišljano, samo je odabrano iz mog optimističnog, lijepo uređenog života. To je jedina kolekcija koju imam.

Svjesna da upravo to može ispasti kao laž, u zadnje vrijeme pričam upravo o tome da

nije sve onako kako izgleda.

Kad idući put vidite neku objavu, možda i moju, pitajte se što je bilo iza te fotografije, što možda još uvijek je.

Treba nam stvarnih priča. Shvatila sam to po reakcijama, kad sam svoju neuljepšanu i ogoljenu, bez ijedne fotografije koja bi navela na krivi put, ispričala u „Kud si krenula?“. Tek sam tada ispričala svoju istinu s kojom su mnogi ostali zatečeni. Do tada im život moje obitelji nije tako izgledao.

Od tada volim pričati o istini, o onome kako je, o onome što je u meni.

Ono izvanjsko puno lakše uredimo nego ono unutar nas.

Trebamo pričati o onome što je u nama.

Jer to što je unutar nas, to smo mi.

Možda čak i malo više od onoga što se vidi.

Internet ne treba biti preplavljen tugom, boli i neuređenim fotografijama da bismo znali da i tuga i bol i strahovi postoje i onda kad se ne vide. Dovoljno je znamo da su se dogodili i oni trenutci koji se ne nalaze uhvaćeni i spremljeni u našim mobitelima. Sasvim je u redu što ne pričaju svi o njima.

Dovoljno je da znamo da nije uvijek sve onako kako izgleda.


Nastja

25/3/2021

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.


Leave a Comment

POZITIVNO PREPLAVLJIVANJE

Kad sam Evu Lole dovodila u vrtić, umornu, malu i ponekad osjetljivu, njena ekipa bi u to vrijeme doručkovala za stolom i onaj koji bi ju prvi spazio bi ju oduševljeno zazvao, čemu bi se pridružili i ostali. Ponekad bi čak i ustali i, kao pravi navijači, ujednačeno izvikivali njeno ime, a ona bi se, tako preplavljena, smijala i onda kad joj nije bilo do smijanja.

 

Prepričavala sam tu priču puno puta, uvijek u želji da nekoga zarazim s idejom da to počne primjenjivati u svom odraslom životu.

Zamislite da ulazite u ured, a oni koji su već tamo vas dočekaju s oduševljenim poklicima. Kako biste se osjećali? Sve ono što vas eventualno muči bi, barem na trenutak, bilo zamijenjeno osjećajem pripadnosti. Svi želimo pripadati, želimo da nas vide, želimo biti vrijedni, a pozitivno preplavljivanje nas vodi pred sama vrata tog svijeta.

Pozitivno preplavljivanje sam otkrila u knjizi o roditeljstvu: „Kako pružiti ljubav koja iscjeljuje“. To je vježba koja je zamišljena  tako da roditelj posjedne dijete i potom hoda oko djetetove stolice glasno izvikujući sve predivne stvari o djetetu koje mu padaju na pamet. Nije to paušalno hvaljenje koje neosnovano bilda ego, nego isticanje svih stvarnih, predivnih osobina koje dijete ima.

 

Slično onome što su jutrima radili Evini prijatelji iz vrtića. Djeca su kreirana tako da budu otvorena za sve ono što mi kasnije moramo iznova otkrivati. A čak i kad otkrijemo, često trebamo uložiti puno snage da svladamo otpor koji nas drži dalje od toga da se u otkriveno upustimo, da u to umočimo prste kao u pekmez ili kao žlicu u teglicu Nutelle.

 

Iako znamo da nije bolje, nekako je lakše biti negativan, nervozan, mizeran, imati čemu prigovarati i na što se žaliti.

Zamislite dan u kojem ste toliko pozitivno preplavljeni, da vas svakodnevne sitnice ne grizu kao ni komarci kad se našpricate Autanom.

 

Što biste sa svim tim slobodnim vremenom koje niste potrošili u pričanju o onome što ne možete promijeniti? Pada mi napamet: mogli biste vi nekog drugog pozitivno preplaviti.

I da vam kažem, to ne treba biti rezervirano samo za djecu.

U knjizi predlažu da to rade i  partneri međusobno. Možete li zamisliti kakve bismo divne zajednice imali kad bismo se tako preplavljivali?

Kao nepopravljivi optimist, maštam da je svijet mjesto gdje se svi stalno hvale, govore si lijepe stvari, navijaju jedni za druge…

Naučena da promjena kreće od onog jednog koji se usudio nešto napraviti, često znam preplavljivati ljude preko društvenih mreža.

Kad se s nečim oduševim, to uvijek na neki način podržim. Ponekad samo s komentarom, a u posebnim slučajevima i s porukom oduševljenja koja nepripremljenog primatelja sigurno zatekne. To me dovede do ljudi s kojima razvijem odnos  podrške i međusobnog preplavljivanja, ali i do onih koji mi nikada ništa ne odgovore. Ja se tada ne osjećam loše jer znam da sam toj osobi bar prenijela dobru energiju.

Neke ljude pozitivno preplavljivanje zatekne jer nisu naučeni primati.

To nije ništa neobično. U knjizi kažu da dijete ispočetka može biti nepovjerljivo ili zbunjeno jer treba izvjesnog vremena da se naviknemo da nas netko jako hvali.

 

Možda je sigurnije biti nepovjerljiv, ne vjerovati komplimentima, zatvoriti se od pohvala i luđakinja poput mene koje idu okolo i govore stvari poput: tvoji su roditelji sigurno ponosni na tebe ili napisao si predivnu priču… Ali tako se zatvaramo od svih divnih, magičnih stvari koje nam se mogu dogoditi u obično popodne.

Ja sam, evo, neki dan srela nepoznatu ženu na ulici koja me izgrlila i izljubila dok je govorila da je baš mislila na mene, a kad je shvatila da me zamijenila s nekim drugim i da se nas dvije uopće ne poznajemo, potpuno se zbunila i počela mi se ispričavati. Rekla sam joj da mi se ne ispričava, da se ništa loše nije dogodilo, nasmijale smo se i nastavile kratko pričati o temama koje mi je najavila u zagrljaju. Rastale smo se nasmijane i bolje raspoložene, a ja sam s tom pričom razveselila još nekoliko ljudi.

Što je najlošije što se može dogoditi ako nekoga izgrliš, čak i ako ga ne poznaješ?

Sjetite se Svjetskog prvenstva prošlog ljeta. Ljudi su stajali u zakrčenim ulicama i trubili radosno umjesto nervozno, izlazili iz auti i grlili se, cijela država je bila pozitivno preplavljena…

Što smo time dobili? Pa, jedno kratko vrijeme nam ništa nije bilo teško i mislili smo da je sve moguće.  To mi se čini skroz dovoljno. A vama?

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

4 komentara