Skip to content

Oznaka: razmišljanje

POZITIVNO PREPLAVLJIVANJE

Kad sam Evu Lole dovodila u vrtić, umornu, malu i ponekad osjetljivu, njena ekipa bi u to vrijeme doručkovala za stolom i onaj koji bi ju prvi spazio bi ju oduševljeno zazvao, čemu bi se pridružili i ostali. Ponekad bi čak i ustali i, kao pravi navijači, ujednačeno izvikivali njeno ime, a ona bi se, tako preplavljena, smijala i onda kad joj nije bilo do smijanja.

 

Prepričavala sam tu priču puno puta, uvijek u želji da nekoga zarazim s idejom da to počne primjenjivati u svom odraslom životu.

Zamislite da ulazite u ured, a oni koji su već tamo vas dočekaju s oduševljenim poklicima. Kako biste se osjećali? Sve ono što vas eventualno muči bi, barem na trenutak, bilo zamijenjeno osjećajem pripadnosti. Svi želimo pripadati, želimo da nas vide, želimo biti vrijedni, a pozitivno preplavljivanje nas vodi pred sama vrata tog svijeta.

Pozitivno preplavljivanje sam otkrila u knjizi o roditeljstvu: „Kako pružiti ljubav koja iscjeljuje“. To je vježba koja je zamišljena  tako da roditelj posjedne dijete i potom hoda oko djetetove stolice glasno izvikujući sve predivne stvari o djetetu koje mu padaju na pamet. Nije to paušalno hvaljenje koje neosnovano bilda ego, nego isticanje svih stvarnih, predivnih osobina koje dijete ima.

 

Slično onome što su jutrima radili Evini prijatelji iz vrtića. Djeca su kreirana tako da budu otvorena za sve ono što mi kasnije moramo iznova otkrivati. A čak i kad otkrijemo, često trebamo uložiti puno snage da svladamo otpor koji nas drži dalje od toga da se u otkriveno upustimo, da u to umočimo prste kao u pekmez ili kao žlicu u teglicu Nutelle.

 

Iako znamo da nije bolje, nekako je lakše biti negativan, nervozan, mizeran, imati čemu prigovarati i na što se žaliti.

Zamislite dan u kojem ste toliko pozitivno preplavljeni, da vas svakodnevne sitnice ne grizu kao ni komarci kad se našpricate Autanom.

 

Što biste sa svim tim slobodnim vremenom koje niste potrošili u pričanju o onome što ne možete promijeniti? Pada mi napamet: mogli biste vi nekog drugog pozitivno preplaviti.

I da vam kažem, to ne treba biti rezervirano samo za djecu.

U knjizi predlažu da to rade i  partneri međusobno. Možete li zamisliti kakve bismo divne zajednice imali kad bismo se tako preplavljivali?

Kao nepopravljivi optimist, maštam da je svijet mjesto gdje se svi stalno hvale, govore si lijepe stvari, navijaju jedni za druge…

Naučena da promjena kreće od onog jednog koji se usudio nešto napraviti, često znam preplavljivati ljude preko društvenih mreža.

Kad se s nečim oduševim, to uvijek na neki način podržim. Ponekad samo s komentarom, a u posebnim slučajevima i s porukom oduševljenja koja nepripremljenog primatelja sigurno zatekne. To me dovede do ljudi s kojima razvijem odnos  podrške i međusobnog preplavljivanja, ali i do onih koji mi nikada ništa ne odgovore. Ja se tada ne osjećam loše jer znam da sam toj osobi bar prenijela dobru energiju.

Neke ljude pozitivno preplavljivanje zatekne jer nisu naučeni primati.

To nije ništa neobično. U knjizi kažu da dijete ispočetka može biti nepovjerljivo ili zbunjeno jer treba izvjesnog vremena da se naviknemo da nas netko jako hvali.

 

Možda je sigurnije biti nepovjerljiv, ne vjerovati komplimentima, zatvoriti se od pohvala i luđakinja poput mene koje idu okolo i govore stvari poput: tvoji su roditelji sigurno ponosni na tebe ili napisao si predivnu priču… Ali tako se zatvaramo od svih divnih, magičnih stvari koje nam se mogu dogoditi u obično popodne.

Ja sam, evo, neki dan srela nepoznatu ženu na ulici koja me izgrlila i izljubila dok je govorila da je baš mislila na mene, a kad je shvatila da me zamijenila s nekim drugim i da se nas dvije uopće ne poznajemo, potpuno se zbunila i počela mi se ispričavati. Rekla sam joj da mi se ne ispričava, da se ništa loše nije dogodilo, nasmijale smo se i nastavile kratko pričati o temama koje mi je najavila u zagrljaju. Rastale smo se nasmijane i bolje raspoložene, a ja sam s tom pričom razveselila još nekoliko ljudi.

Što je najlošije što se može dogoditi ako nekoga izgrliš, čak i ako ga ne poznaješ?

Sjetite se Svjetskog prvenstva prošlog ljeta. Ljudi su stajali u zakrčenim ulicama i trubili radosno umjesto nervozno, izlazili iz auti i grlili se, cijela država je bila pozitivno preplavljena…

Što smo time dobili? Pa, jedno kratko vrijeme nam ništa nije bilo teško i mislili smo da je sve moguće.  To mi se čini skroz dovoljno. A vama?

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

4 komentara

VRIJEME PROMJENA

Eva Lole je imala skoro godinu i pol dana kad su nas nazvali iz vrtića da se oslobodilo mjesto i bila je spremna za vrtić. Ja nisam bila. Sjećam se da sam poklopila slušalicu i počela plakati. Nije bilo upitno da će ići u vrtić: nisam se bojala virusa i bakterija, loših utjecaja i željela sam da se ona što prije socijalizira, da, kao ja, počne obožavati ljude.

Nisam plakala ni zato što više nećemo po cijele dane biti zajedno, nikad nisam vjerovala da sam jedini dobar izbor za nju.

Plakala sam zbog pitanja koje i danas zatitra u meni: hoće li itko drugi prepoznati u mom djetetu ono što ja vidim u njoj?

 

Prijateljica me jučer pitala kako se nosim s novom životnom fazom: s polaskom u školu i promjenama koje ona nosi.

Beskrajno sam zahvalna vrtiću, on je bio svojevrsna generalna proba. Tamo sam imala priliku vidjeti kako se Eva Lole snalazi u grupi, koliko joj dugo treba da se oslobodi, je li fleksibilna, izdržava li u svojim idejama i koliko potvrde sebe traži u drugima.

Sada znam s čime raspolaže pri prelasku iz slobode u odgovornost i kako joj možemo pomoći da ta tranzicija bude što lakša.

 

Danas sam upisala Evu Lole u školu. Nisam plakala, možda ću plakati zadnjeg dana vrtića kad ćemo se zajedno zahvaliti svemu onome što nam je dao.

 

Razumijem da je život ispunjen započinjanjem novog. Promjene su neizbježne, iako  ponekad nisu ugodne.

Sretna sam što se u našem društvu sve više potiče slavljenje života, to je i moja svakodnevna misija, ali mislim da se život može slaviti samo onda kad ga živimo u potpunosti.

Kao što je važno da još kao djeca proradimo frustracije i naučimo se nositi sa situacijom kad ne možemo dobiti sve što želimo da bismo bili sretnije odrasle osobe, tako je važno da se ne uplašimo tuge, zbunjenosti, usamljenosti, straha od neizvjesnosti i svih ostalih osjećaja koji možda nisu lijepi, ali su dio našeg tkanja.

Rastajat ćemo se s prijateljima, završavat ćemo partnerske odnose, opraštat ćemo se zauvijek s onima koje volimo (barem u ovom fizičkom obliku), preseljavat ćemo se u drugu državu, mijenjat ćemo posao, ostajat ćemo bez vrijednih stvari, bojat ćemo se za egzistenciju, bit ćemo sami, otiskivat ćemo se u nepoznato, gubit ćemo tlo pod nogama…Tada ćemo shvatiti da život nije izlog iz kojeg izabiremo samo najljepše, najsvjetlucavije, ono što će se svidjeti većini.

Baš tada ćemo shvatiti kako je čarobno imati vjere i da su iskustva koja nam nisu bila ugodna bila nužna da bismo naučili da slaviti život znači prihvatiti ga kao dar, razumjeti njegove cikluse, prihvatiti njegovu slojevitost, pratiti njegov ritam.

 

Znam da je potrebno prvo otpustiti, kako bi se napravilo mjesto za novo. Zato ću si dati vremena da u ovoj promjeni budem emotivna, svjesna da svaki početak u sebi sadrži neki završetak. To mi je ujedno i utjeha jer znam da funkcionira i obrnuto: da je svaki završetak prilika za novi početak.

Upravo to nam je bila tema ispraćaja stare i dočekivanje nove godine. Godine u kojoj se već u njenoj prvoj polovici, ljudima oko mene štošta završilo. Drago mi je što se nismo pravili da je sve super, što smo tugovali i dopustili si bol. Jedino tako možemo živjeti dalje i veseliti se novom.

 

Svojoj prijateljici Spomenki mogu sasvim jednostavno odgovoriti na njeno pitanje:

Tugujem zbog završetka i veselim se početku.

 

I mislim da je to život u svojoj suštini.

 

Nastja

 

Leave a Comment

STVARNO, ŠTO JE DOBRO I ZLO?

Knjigu Oscara Brenifiera, filozofa koji djeci želi približiti filozofiju, „Što je dobro i zlo?“ kupila sam kao što i inače kupujem knjige: završila sam u knjižari (u zadnje vrijeme najčešće u Planetopiji jer mi je blizu i ima super naslove) kako bih kupila neki poklon za rođendan i izašla sam – s knjigom za nas. Toliko me privukla ideja filozofije bliske djeci, da sam samo pročitala sadržaj na koricama i malo ju prelistala; nisam čitala nasumično otvorene dijelove kako bih provjerila je li to knjiga za nas, kao što to radim inače.

Nisam planirala da ćemo ju čitati prije škole, činila mi se zahtjevna i kupila sam ju jer je bila jedini primjerak u knjižari, pa da ju imamo za kasnije. Ali unatoč stotini knjiga koje imamo na policama, Evi Lole ne može promaknuti nova knjiga u stanu, pa smo ju knjigale još istu večer.

Moram vas upozoriti: ovo nije knjiga za roditelje koji žele kontrolirati djecu.

Ako ne potičete dijete na razmišljanje i razvijanje stavova koji ne moraju biti identični vašima, nemojte uzimati ovu knjigu jer ćete biti u problemu. Stvarno, nemojte.

Ovo je knjiga koja postavi osnovno pitanje za svaku od šest tema: zakon, ljubaznost, poslušnost, razgovor, sloboda, plemenitost, ponudi nekoliko vrlo logičnih odgovora, a onda izokrene dane odgovore na način da počne sa Da, ali.. i postavlja pitanja koja djecu potiču na traženje novih odgovora, često suprotnih od onih ranije danih. Na kraju svake teme, autor zaključi diskusiju, a vi zajedno s djetetom shvatite kako je ono što znamo relativno, često isključivo i kako donosimo pretpostavke o cjelini temeljene na samo jednom njenom dijelu.

Ovo je knjiga koja i nas roditelje uči da je naša perspektiva ograničena i da trebamo uzeti u obzir više različitih gledišta kako bismo došli do cjelokupne istine.

 

Eva Lole kaže da je ovo baš dobra knjiga. Sviđa joj se što ima puno različitih pitanja, fora su joj ilustracije, rado daje odgovore i postavlja potpitanja, a toliko je usvojila način promišljanja koji knjiga potiče, da često u svakodnevnim razgovorima (da ne kažem raspravama) na neko naše objašnjenje, kaže: Da, ali…i nastavi tumačiti svoju stranu priče.

Priznajem, to možda uzdrmava ideju mirne, obiteljske večere, ali mi smo se od te ideje oprostili i prije ove knjige.

 

Kad smo knjigale temu poslušnosti, moja mama je spavala kod nas. U toj temi, glavno je pitanje: Moraš li uvijek slušati roditelje?

Neki od odgovora su ovi:

Da, jer me u suprotnom kažnjavanju.

Da, jer znaju više od mene.

Ne, jer ne volim biti poslušan.

Nakon ovog zadnjeg odgovora, jedno od pitanja pod Da, ali.. je bilo može li obitelj funkcionirati bez poslušnosti. Kratko sam joj objasnila da to znači da ako svatko radi po svom i nitko nikoga ne sluša, obitelj ne može ništa raditi zajedno, oko ničega se ne mogu dogovoriti i ne mogu funkcionirati.

Dok sam ja čitala, Eva Lole je ustajala iz kreveta, nešto došaptavala baki koja je njenu pažnju usmjeravala na knjiganje i nije me slušala. Rekla sam joj da to nije u redu jer ne poštuje moje vrijeme koje sam odvojila za nju, da ja sad čitam sama sebi, a ona me ne sluša. A ona mi je na to hladno odgovorila: Baka ne poslušiva mene, ja ne poslušivam tebe, čini se da ova obitelj ne funkcionira.

Razumijete kako ova knjiga radi?

 

Zbog interakcije koju traži i zbog koje i ima smisla, ne preporučujem da čitate ovu knjigu skroz maloj djeci koja još ne govore i ne mogu sudjelovati u raspravi. Budući da se djeca brzo razvijaju i mijenjaju, super je knjigu čitati ponovo (i ponovo) s vremenskim odmakom, dobit ćete od njih složenije, a možda i drugačije odgovore.

Kasnije sam kupila i ostale Brenifierove knjige: „Ljubav i prijateljstvo“ i „Knjiga velikih filozofskih suprotnosti“ i to su kod nas doma najčitaniji naslovi.

 

Wikipedia će vam reći da je dobro najveća moralna vrijednost, a zlo njegova suprotnost, ono što moral odbacuje kao neprihvatljivo. Nakon što prođete sve teme i zaklopite knjigu, sigurna sam da ćete ju neko vrijeme držati u rukama i razmišljati o tome što je, zaista, dobro, a što zlo.

Do idućeg knjiganja,

Nastja

i

Eva Lole

 

 

 

 

Leave a Comment