Imamo pravo biti loše, napisala sam ovdje nakon petrinjskog potresa kako bih, onima koji osjećaju da nije u redu izgovarati da su loše dok je drugima puno gore, ponudila drugačije gledište.
„Zato što je nekome drugome lošije nego meni, ja nemam pravo biti loše. Na tu rečenicu u ovom trenutku potvrdno kima glavom prevelik broj ljudi.“
Napisala sam to u naletu inspiracije i unutarnje potrebe koja me goni da sjednem, pišem, brišem, prekrajam dok ne dođem do istine koja vibrira unutar mene, pod čijom silinom ne mogu ništa drugo nego joj otvoriti vrata da izađe. Sve razmjene koje smo imali nakon tog teksta potvrdile su mi koliko je bilo potrebno i važno otvoriti i ta vrata i tu temu.
Od najboljeg učitelja, života samog, naučila sam o posljedicama koje ostaju kad živimo tako da si ne dozvolimo osjećati se loše. A kad sam tu lekciju svladala, bila sam spremna na novu, onu koja je strpljivo čekala svoj red.
Imamo pravo biti dobro,
život mi je ponudio kao ideju koja mi se učinila privlačnom na prvu, ali što je više paradirala pred mojim nosom i mojim životom, postajala mi je odbojnija.
Svijet je uzdrman, tuđi životi se raspadaju, a ja se osjećam sretno?
Oni koji su mi bliži, od onih trenutno najugroženijih, prolaze kroz bol ili tugu, a ja se osjećam dobro?
„To je sigurno grijeh. Ili jasno pokazivanje moje sebičnosti“, čula bih opominjući, dobro poznati glas koji je dolazio iz istog mjesta na kojem je godinama živjela krivnja, iz središta mojeg bića koje bi dobilo opomenu svaki put kad bi mu bilo lijepo.
Naučila sam se suzdržavati, naučila me to moja krivnja, krivnja staklenog djeteta. Rekla mi je da ne pokazujem kad sam sretna i kad mi je lijepo, jer nije u redu prema mojoj bolesnoj sestri. Toliko smo često to uvježbavale, da sam postala sjajan saboter vlastite sreće.
Nemamo pravo biti dobro dok je drugima oko nas loše. Na tu rečenicu svakog dana potvrdno kima prevelik broj ljudi.
Istina koju sam napisala onda nije se do sad promijenila:
uvijek, ali baš uvijek postoji netko kome je lošije nego nama.
I kao što imamo pravo osjećati se loše, čak i kad usporedbom i analizom dođemo do toga da nam je bolje nego nekom drugom, imamo pravo osjećati se i – dobro.
Imamo pravo živjeti svoj život, dok drugi tek preživljavaju. Kaže vam to osoba koja predugo nije znala ni da postoji druga verzija življenja osim preživljavanja.
Strogo sam si zabranila pričati o snovima i željama, iako sam ih i dalje imala. Ideje u koje sam bila zaljubljena držala sam samo za sebe, jer sam strahovala da ću pričanjem o njima omesti njihovu realizaciju. Više nisam znala kako se veseliti, bilo unaprijed, bilo nakon nekog uspjeha.
Neki od vas već znaju – nije mi pomoglo. Život prepun suzdržavanja, krivnje, upozoravanja nije mi donio garanciju. Kao u nekom dramatičnom filmskom preokretu, donio mi je bolest.
Uz nju sam dobila i lekciju, čiju važnost tad nisam mogla pojmiti: onu o tome da imam(o) samo jedan život za živjeti – onaj svoj.
Idući korak po korak, kao po poljima nacrtanim na ploči neke društvene igre, ali bez njihova preskakanja, otkrivala sam svoj put.
Moja sposobnost da osjetim i priznam sve emocije postupno se povećala, sve dok se nisam našla u trenutku u kojem sam uvidjela da sam sposobna i osjetiti i izdržati sreću. Čak i kad nisu svi oko mene jednako sretni. Čak i kad nisu uopće.
Više ne moram imati garanciju da će se nešto realizirati da bih o tome pričala. Sad, kao u nekom patetičnom filmskom završetku, slavim ideje, veselim se unaprijed, dopuštam si uzbuđenje iščekivanja. Više ne umanjujem svoje brige i strahove, kao ni svoja veselja.
Prestala sam umanjivati sebe.
Kad bih na ovaj trenutak gledala kao na dolazak na cilj u nekoj društvenoj igri, pobjeda bi se sastojala od spoznaje da
istovremeno mogu imati empatiju za druge i imati – sebe.
Bilo je potrebno puno krugova, bacanja kockica i krivih poteza da bih naučila da time što sam sretna ne umanjujem osjećaje drugih.
Moje nepriznavanje onoga kako se osjećam ne pomaže drugima niti ima snagu promijeniti situaciju. Puno veći utjecaj može imati upravo moje iskustvo življenja života u njegovoj punini.
Najviše nas povezuju upravo one priče o tome kako smo preživjeli kad nam je bilo najlošije, jednom sam napisala.
Ništa manje nas ne povezuje priče o tome kako smo znali živjeti kad nam je bilo dobro, dodajem sada.
Nastja
8/6/22
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na cool listu (listu onih kojima šaljem nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool).
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.
Comments closed