Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

ŽIVJETI SNOVE

Poseban je osjećaj kad se san ostvari, pogotovo onaj dugo sanjani.

S prvom knjigom “Kud si krenula?” postala sam ono o čemu sam sanjala još kao dijete – spisateljica. Ili je istina da sam to oduvijek bila, samo mi je bilo potrebno da u rukama držim knjigu na kojoj je ispisano moje ime da bih u to povjerovala.

Uvijek mi se činilo da najviše uzbuđenja ima u sanjanju i samom ostvarivanju snova. Što sa snom kad se ostvari? Je li to i dalje san? Ili je tada običan – život?

Kako živjeti vlastite snove, možda je to pravo pitanje.

Razumijem da svaki proces prate različiti osjećaji i različito ulaganje.

S prvom knjigom i svojom obiteljskom pričom izašla sam pred ljude. Ja, stakleno dijete, stala sam na pozornicu (kina i života) i dala drugima svoju priču. 

„Ovo je moje priznanje svemu onome što je prethodilo da bih mogla jednostavno reći: Ja sam Nastja Kulović, spisateljica.“, napisala sam na koricama knjige i izgovorila nebrojeno puta.

Drugoj knjizi “Nešto drugo” dala sam težak zadatak: da potvrdimo ono što smo prva i ja pokazale da možemo.

„Moramo opravdati povjerenje svih tih ljudi koji su se zaljubili i u knjigu i u mene“, govorila sam joj svaki put kad bih sjela pisati. Pritisak je bio veći, a čini se da je bio i ulog: hoću li se uspjeti potvrditi ili ću ostati „pisac jedne priče“? Mogu li napisati knjigu, a da ne spominjem bolest? Postoji li nešto drugo što imam za reći?

Kroz potvrđenu ljubav drugih prema knjigama i prema meni, počelo se probijati pitanje, dosadno i uporno, ono koje je nemoguće ignorirati: kad će treća?

Je li to življenje sna, pitala sam se. Taj pritisak da moram još (više, bolje, dalje), strepnja pred očekivanjima, strah od razočarenja?

Uvijek možeš odustati, javilo se kao odgovor. Ne moraš biti spisateljica cijeli život, reklo mi je, a ja sam se mrštila.

„Ali ovo je moj san“, odgovorila sam.

„Više nije san. Sad je stvarnost.“

Je li san uzbudljiviji od stvarnosti? Sigurno da jest, on je kao zaljubljivanje: potiče nas da otkrijemo što sve možemo i tko sve možemo biti kad nam je do nečega stalo.

Ali ljubav, za koju želimo da traje, ne živi samo od početne strasti. Ona zahtijeva i posvećenost i predanost i stabilnost.

Volim li ja pisanje, morala sam se pitati. Jesam li spremna sjediti za tipkovnicom i ispred bilježnica, prisutna sa svim svojim emocijama, s onime što izbjegavam dok se bavim raznim životnim obavezama i aktivnostima, sa svime onim što ostane i što se ukaže kad ne radim ništa drugo, kad samo sjednem i pišem?

Gotovo nikad nisam, najiskreniji je odgovor. Uvijek postoji nešto neodgodivo što me baš u tom trenutku zove, nešto što se čini važnijim. A onda se podsjetim da sam o ovome sanjala još od kad sam bila dijete.

Je li san onda bio samo izgovor, nešto o čemu je najlakše samo maštati i pričati, pitam se bez okolišanja. Umjesto odgovaranja na to pitanje, sjednem i suočim se s onim što želi izaći van. To odrasli ljudi, odgovorni prema svojim talentima, rade. To je življenje sna, to izlizano, stoput ponovljeno – preuzimanje odgovornosti. Ljubav zahtijeva i odgovornost.  

Ne želim skrivati da je za mene najteži dio sjesti i pisati.

Da sam postala spisateljica detektivskih romana, kao što sam maštala da ću biti, možda bi mi pisanje bilo zabavno. Pisala bih o zapetljanim pričama i misterioznim smrtima koje će moja detektivka razriješiti umjesto o zapetljanim odnosima i misteriju života.

Ali baš zato što mi je pisanje pomoglo da sve ono u dubine potisnuto izađe van, upravo zato što je tog zakopanog bilo dovoljno za (bar) dvije knjige, pisanje je za mene bilo daleko od zabave i lakoće.

Ali, ne treba zaboraviti – i pisanje i čitanje mogu djelovati terapeutski.

Knjige mogu liječiti, odgovaram često. Ipak, pisci nisu liječnici. Ne bi to ni smjeli ni trebali biti.

Moj je zadatak, moglo bi se učiniti, da kroz pisanje o sebi pomognem drugima da se suoče sa sobom i svojim istinama. A ipak, najveća je istina da je moj zadatak da pisanjem o sebi pomognem – sebi. Da se sa sobom i svojom istinom suočim ja sama.

Ako moje pisanje pomaže drugima da pogledaju u sebe i svoje priče, ako zbog mojih priča shvate da su i njihove priče važne, onda sam, čini se, dobrim putom krenula. Gospođa Skleroza bi trebala biti zadovoljna.

Ne znam o čemu je lakše ili pametnije pisati: o ljubavi ili bolesti. Za obje postoji i veliko zanimanje, ali i pogrešno doživljavanje. Uz bolest često vežemo sram, a uz ljubav tragediju. Upadnemo tada u zamku da mislimo da o bolesti trebamo šutjeti, a da je ljubav velika samo kad je neostvariva, tragična.

Ne znam što je istina (ni o bolesti ni o ljubavi), nju stalno preispitujem. Ipak, vjerujem da nam pomaže da do nje dođemo to da postavljamo pitanja i da pričamo: i o ljubavi i o bolesti.

Pričajući o svojim iskustvima, pričajući svoje priče, pokazujemo drugima da nisu sami, pomažemo si, povezujemo se, bolje se vidimo, jasnije razumijemo, činimo svijet boljim mjestom.

To je naša zajednička odgovornost, to je moj život sada.

Dosta odgovoran san sam usnula, mogla bih reći ovako s odmakom. Mislila sam da će biti romantičnije, zabavnije, da neće biti ovako veliko ni ići toliko duboko.

A možda su dječji snovi samo putokazi u kojem smjeru naša duša želi ići. Najava puta na koji nas život ili bolest ili ljubav vrate kad s njega skrenemo, ako nam se posreći.

A možda i knjige mogu biti putokaz. Možda oni koji ih pišu ne žive svoje snove nego rade ono što im pomaže da prežive, da ostanu na pravom putu, potičući time druge da pronađu svoj.

Ili je to istina o mom putu, mom ostvarenom snu.

Što je iduće, ostalo je neodgovoreno pitanje.

A odgovor, gdje je? Polako, tek se nazire.

Nastja

Knjige “Kud si krenula?” i “Nešto drugo” možete naručiti popunjavanjem kontakt forme ovdje ili slanjem poruke na nastja.kulovic@gmail.com.

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na cool listu (listu onih kojima šaljem nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool).
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

MOLIM TE, SAMO ME POSLUŠAJ

Jedna od najdubljih ljudskih potreba jest potreba da nas se čuje.

Rekla je to dr. Anodea Judith, autorica knjige “Tijelo i um, Istok i Zapad” iz koje možemo naučiti kako istočnjački sustav čakri i zapadnjačka psihologija mogu biti put do cjelovitosti.

Svatko od nas ima priču, neumorno ponavljam. Svatko ima razlog zašto je ondje gdje je i takav kakav je, rekla sam to i u svom prvom TEDx govoru.

Istina je da duboko u to vjerujem i da ranije u to – nisam vjerovala.

Odrastajući uz bolesnu sestru, postala sam stakleno dijete koje je, istovremeno kad je počelo vjerovati da je zdravlje najvažnije, prestalo misliti da je išta drugo važno.
Zdrava sam, što mi drugo treba, govorila sam ušutkavajući svoju potrebu da pišem i pričam, spremajući priče, koje su kao ples radoznalih leptira vibrirale u meni, toliko duboko da više nisam mogla do njih.

Kad su one, baš poput leptira, počele umirati, umirali su i komadići mene.

A svi smo satkani od priča. Svatko ima potrebu da ga se čuje.

Ta potreba, kako kaže dr. Judith, potvrđuje našu istinu, našu individualnost i samo naše postojanje. Ako nas nitko ne može čuti, upozorava nas ona, prestajemo postojati bilo gdje osim u svom umu.

Prestavši vjerovati da je ono što imam za reći važno, prestala sam govoriti o svom unutarnjem svijetu. Odvojila sam se od tijela i preselila se u glavu. Ondje, u izmaštanom svijetu, živjela sam prilično sretno dok me bolest nije podsjetila – da imam tijelo.

Pitala me kud sam krenula i mislim li se vratiti.

Većina vas sve to već zna. I o tome kako sam se, upozorena od bolesti, vratila pričama i napisala svoju prvu knjigu “Kud si krenula?”, i kako sam otkrila da sam stakleno dijete što me potaknulo da pokrenem kampanju: Vidite li staklenu djecu?; i koliko istine ima u riječima glumice Viole Davis koja je rekla da nije istina da su jedine priče važne pričanja one koje završe u povijesnim knjigama, jer smo svi dovoljno vrijedni da ispričamo svoju priču i omogućimo drugima da je čuju.

Zašto onda sve ovo pišem? Imam li nešto novo za reći?

Pričajući o tome kako je važno ispričati svoju priču jer nas to iscjeljuje, izostavila sam detalj od presudne važnosti.

Iscjeljuje – kad nas netko čuje.

Prije nego što sam krenula na svoj put iscjeljenja, nisam bila šutljivica: pričala sam puno, brzo i često. Govor mi je, to tek sada znam, bio obrambeni mehanizam, jedan od načina uspostavljanja kontrole.


Riječi mogu biti izvrstan alat za izbjegavanje osjećaja.


Pričala sam puno, ali rijetko o onome što me uistinu mučilo. Nisam pričala o tome kako se osjećam, jer je za to bilo potrebno osjećati vlastito tijelo.

Divan ili zastrašujuć, unutarnji svijet nekoga možemo upoznati tek onda kad ta osoba progovori o njemu.

Tek kad netko čuje našu priču i naše osjećaje, tek tada možemo osjetiti olakšanje. Čak i ako se time okolnosti u našim životima ne promijene. Mijenja se ono što se ne vidi: ono unutar nas.

Danas imam jednu molbu:

kad prepoznate da netko ima neispričanu priču, potkanite ga da je ispriča.

Poznato vam je koliko agonije može prouzročiti zadržavanje priče unutar nas. Ono je često povezano s potisikivanjem osjećaja, a potiskivanjem osjećaja otežavamo i svoje izražavanje, što utječe i na našu kreativnost. Sve je povezano. Ali i to već znate.

Dok slušate, pozorno i sa suosjećanjem, imajte na umu i u srcu:

Potreba da nas se čuje

često je važnija od nalaženja rješenja.

dr. Anodea Judith

Meni, spasiteljici, najteže je upravo – ne uplitati se. I dalje učim da ne moram imati rješenje ili nešto poduzeti. Dovoljno je osjetiti tuđe osjećaje, čuti priču onog drugog.

Često je sve što možemo ono što je i najpotrebnije: otvoriti srce i biti prisutni za nekoga. Čuti i vidjeti drugo biće.

Svačija je priča važna, važi u obja smjera: kao poticaj za one koji misle da njihove priče nisu dovoljno velike da bi bile ispričane, ali i za one koji su u životu više pričali nego slušali, da shvate da i drugi imaju potrebu da ih se čuje.


Pričanje i slušanje trebali bi biti isprepleteni kao lampice oko božićnog drvca: tek kad možemo svjedočiti tuđoj istini i jasno izraziti svoju, tek tad možemo zasjati.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na cool listu (listu onih kojima šaljem nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool).
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

POTRAGA ZA VLASTITIM GLASOM

” Odlučnost i usmjerenost kojom je Nastja Kulović stupila na spisateljski put djelomično me podsjetila na Murakamijevu priču o tome kako je odlučio postati pisac- i svojom odlučnošću postao, a koju je podijelio u knjizi “O čemu govorim kada govorim o trčanju”.

Djelomično, jer dok je njegova odluka došla kao aha-doživljaj, njezina se želja nije stvorila preko noći, ona je tinjala od mladosti, a trebalo joj je raščišćavanje obiteljskih priča i tereta kako bi i javno izašla na vidjelo.

Nešto drugo”, Nastjina druga knjiga, svojevrsni je nastavak prvijenca “Kud si krenula?” u kojoj u potrazi za svojim spisateljskim, pa time i neodvojivim osobnim identitetom, nastavlja rasplitati obiteljske korijene.

Njezina sposobnost da obiteljske priče i činjenice koje su joj poznate ispreplete s onima koje je zamislila i poveže ih uzročno-posljedičnim vezama, sada je već njezin zaštitni znak, kao i obraćanje članovima obitelji kroz unutarnje dijaloge i formu pisma.

Potraga za vlastitim glasom kao dijelom identiteta, kojim bi se izdvojila iz obiteljskog nukleusa u kojemu je sličnost između njezina, mamina i sestrina glasa tolika da piše: “Ljutilo me što nemam svoj glas, nego taj zajednički glas koji se uvijek prelamao dvorištem…”, odražava i težnju da se njezin glas, njezino mišljenje i njezina potreba za literarnim izražavanjem čuje ne samo unutar obitelji, nego i društva.

U obje knjige, Nastja sebe i svoju obitelj bez zadrške ogoljuje pred čitateljem, rješavajući tako latentne krivnje, zamjerke i terete, a upravo ta iskrenost čitatelja uvlači u priču toliko da nam se likovi čine kao stari obiteljski prijatelji, a poneke situacije zvuče kao jeka vlastitih doživljaja.

Pronalaženje je, zapravo, obostrano.

Na primjeru svoje obitelji progovara o bolesti, životu u dugovima i neimaštini, raspadu braka, smrti, napuštanju, ulozi žene, samohranom roditeljstvu, krivnji i odricanju, ali to zapravo može biti paradigma bilo koje obitelji iz naših krajeva. Ona se ne ustručava pisati o svojim strahovima, intimnim mislima, manama, bolnim trenutcima, a u toj iskrenosti i spremnosti za istraživanjem svih aspekata svoje osobnosti čitatelj se pronalazi.

U opisima dvorišta, bakinim jelima, cigaretama, cvijeću, pivu koje se dijeli kao i život, svojim djetinjim maštanjima i igrama, Nastja uspijeva dočarati atmosferu toliko vjerno, da se do kraja knjige osjećamo pozvanima u dvorište, možemo ga zamisliti, zajedno s njegovim stanarima i mirisima.

Konačno, u potrazi za odgovorom na vječito pitanje “Što je to ljubav?”, ona istražuje razna lica ljubavi: velike, male, prave, tragične, bezglave, racionalne, strastvene, obiteljske, romantične, ljubavničke.

Privlače ju međuljudski odnosi i frakture uzrokovane kako izgovorenim, tako i neizgovorenim.

Njezina misao vodilja “Svačija je priča važna” i ovdje se, kao i u “Kud si krenula?” manifestira kroz portretiranje jedne obične radničke obitelji zamršenih odnosa, a ženi koja je sebe kroz život uskraćivala (za ljubav, za sreću, za samopriznanje) kao svojom voljom nametnutu pokoru, Nastja je posvetila priču.

Njezina spisateljska karijera tek je počela, a već je označena zadivljujućom i za nju tipičnom sposobnošću povezivanja.

Komunikaciju svojih poruka i direktan kontakt s čitateljima vrlo spretno ostvaruje putem suvremenih kanala: bez agenta, izdavačke kuće u zaleđu i reklamnih panoa.

Ona je tu, sa svojim pronađenim identitetom i glasom, kako bi vam potvrdila da je svačija priča važna i da je ljubav uvijek tu.

                                                                                               Anja Bendeković Žuljević

Knjige “Kud si krenula?” i “Nešto drugo” možete naručiti popunjavanjem kontakt forme ovdje ili slanjem poruke na nastja.kulovic@gmail.com.

Comments closed

ZAŠTO JE NEŠTO DRUGO VAŽNIJE OD ONOG PRVOG?

Isplakala sam dušu na „Ptice umiruću pjevajući“. Bila sam zaljubljena u Vronskog. Najglasnije sam pjevala ljubavne pjesme. Slagala sam se s Balaševićem: sve su velike ljubavi tužne.

Kad bih drugima rekla malo više o sebi, rekla bih im da se moj djed ubio. Kad bih im rekla najviše o sebi, rekla bih da je to učinio radi moje bake.

Muškarci bježe, a žene su krive. To je bilo moje nasljeđe, prvo u što sam povjerovala.

Kako sam tako obilježena mogla vidjeti ljubav drugačije nego kao izvor povrede, boli, izdaje, smrti?

Saživjela sam se s idejom da je ljubav velika onda kad je tragična i da je sigurna onda kad je neostvarena.

Živjeti kao romantičar nije lako, nama samo romantična ljubav vrijedi kao prava.  

Često se zaljubimo u ljubav samu. Znate ono kad se zaljubite u osjećaje koje u vama osoba budi, a ne u ono što ta osoba je?

Je li to istinska ljubav?

U istinskoj ljubavi drugoj osobi želite dobro. U romantičnoj ljubavi želite drugu osobu.

– Dr. Anodea Judith

Kad žudimo za sudbinom koja će odrediti naš (ljubavni) život, za muškarcem ili ženom iz snova koji će proniknuti u našu dušu, žrtve smo romantičnog fatalizma.

Tada nismo slobodni za vlastite životne izbore niti odgovorni za njihove posljedice.

U romantičnom fatalizmu fatalan je – fatalizam.

Zbog njega se odričemo vlastite slobode i odgovornost prebacujemo na sudbinu ili partnera. Fatalna je ovisnost o partneru. Što se događa ako nas ostavi ili prevari? Kako to može završiti?

Ljubav nam donosi duhovno buđenje, a njezin gubitak rađa dubokim očajem.

– Dr. Anodea Judith

Moja je baka prevarila mog djeda. Nedugo nakon rastave braka njegov je život tragično završio. Tko je u tom slučaju bio odgovoran?

Je li pomoglo nazivati tu ljubav velikom?

Priče o tragičnim ljubavima ne bi trebale biti romantične.

Romantična ljubav je ljubav iz knjiga i filmova. Ganjamo je želeći je doživjeti u partnerskim odnosima, a ona je put prema našem unutarnjem svijetu.

Romantična ljubav je kombinacija naših uvjerenja, ideala, stavova i očekivanja.

– Robert A. Johnson

Možemo li biti slobodni dok nešto ganjamo ili dok nas nešto goni?

I mene je proganjala priča o velikoj ljubavi. Stalno sam je tražila, očekivala da me ispuni i da smisao mom životu.

A onda sam počela pisati knjigu o tragičnoj ljubavi koja mi je pokazala – NEŠTO DRUGO.

Nešto drugo je ljubav slobodna od fatalizma, ljubav u kojoj se žene ne udaju za muškarca iz svojih snova, a muškarci se ne ubijaju zbog žena. Ljubav slobodna od projekcija.

Ne želim reći da nam zaljubljenost nije potrebna.

Kad se zaljubimo, svijet izgleda drugačije. Sve je intenzivnije, ljepše, sve dobiva novo značenje, svije(s)t nam se širi. Opijeni ljubavnim napitkom, prepuštamo se toj višoj sili koja nam život okrene naglavačke, uzdižemo se iznad dosadnog, običnog života i otkrivamo ushićenost. Otkrivamo da smo posebni.

Zaljubljujemo se u sebe kroz  oči druge osobe.

Kad nas netko prihvati s ljubavlju, sve ono što smo skrivali može biti otkriveno, može biti prihvaćeno.

Zaljubljenost postaje opasna kad počnemo vjerovati da smo u drugome našli smisao života. Kakav je zahtjev tražiti od drugog ljudskog bića da nas učini cijelima, usreći, da nam da smisao? Nemoguć, da.

Zato je važno – nešto drugo.

Ljubav u kojoj imamo sebe i imamo nešto zajedničko s voljenom osobom. Imamo mjesto na kojem se sastajemo,  ne gubeći sebe.

Nešto drugo je ljubav koja preživi zaljubljenost, koja opstane u prizemnom životu koji nije svakodnevno ispunjen romantikom. To je ono kad volimo osobu koja je kraj nas zbog svega onoga što je, a ne zbog onog što želimo da bude.

Nešto drugo je ljubav koja raste kroz povezanost, stabilnost, odgovornost i predanost.

Može se činiti da je mala i dosadna jer nije dramatična, ali ipak je velika u tome što opstaje, što se obnavlja.

Bilo mi je teško priznati da Balašević ipak nije bio u pravu: nisu samo tužne ljubavi velike. Vrijeme je da ih prestanemo veličati. Da ljepotu pronađemo u onome u čemu izdržimo, a ne da romantiziramo ono što nije uspjelo.

Nešto drugo je suprotno od onog prvog što sam vjerovala o ljubavi. Da bih to spoznala, morala sam napisati knjigu.

To nije ljubavna priča, ali je priča o ljubavi.

Pozivam vas da zajedno potražimo odgovor na pitanje što prava ljubav jest.

Nastja

Knjigu “Nešto drugo” možete naručiti na: nastja.kulovic@gmail.com.
Cijena knjige je 125 kn, a poštarina za RH je besplatna.
Plaćanje je moguće internet bankarstvom ili pouzećem, na račun izdavača koji će vam biti poslan u odgovoru na mail.

Comments closed

NIJE SVE ONAKO KAKO IZGLEDA

Sjedila sam u fotelji, pazeći da budem dovoljno blizu mikrofonu. Okružena kamerama i drugim ljudima, odgovarala sam Dubravki na pitanja. U tom trenutku nisam razmišljala o tome da pričam uživo dok gostujem u „Dobro jutro Hrvatska!“ niti kako to izgleda ljudima pred malim ekranima. Bila sam skoncentrirana na to da tisuće misli svedem na sažete i jasne odgovore i da se pritom ne pogubim.


Kasnije, kad se javilo ono neizbježno pitanje – kako je ispalo, većina ljudi mi je rekla da je izgledalo onako kako sam zamislila: uspjela sam u kratko vrijeme jasno prenijeti poruku.

Neki su se divili mojoj jasnoći i unutarnjoj snazi, neki hrabrosti da pričam svoju priču uživo na televiziji, neki su hvalili haljinu i frizuru, a vjerujem da je bilo i onih koji su mi zavidjeli.

Objavljivanje segmenata naših života na društvenim mrežama često potiče zavist.

Imamo osjećaj da znamo sve o tuđim životima: sve je transparentno, sve je vidljivo.

Ako nije objavljeno, kao da se nije ni dogodilo.

Mislimo kako drugi žive blistave živote i kako su uspješniji, zadovoljniji, sretniji ili hrabriji od nas.

Često se, umjesto da s društvenih mreža odemo inspirirani, osjećamo frustrirano.

No, je li baš sve vidljivo?

Fotografije zamrznu trenutke i prenesu atmosferu, ali ne mogu pokazati ono što je u nama u tom zabilježenom trenutku.

Shvatila sam to nakon predstavljanja svoje knjige „Kud si krenula?“ ljetos u Korčuli, kad sam vidjela fotografiju na kojoj izgledam lijepo i mirno dok čitam ulomak iz knjige, a samo nekoliko trenutaka ranije sam se pitala hoću li onima koji dođu, ako itko uopće dođe, biti dovoljna takva kakva jesam: sa svojom pričom i načinom na koji ju pričam.

Ono unutar mene: moji strahovi, moja previranja, sva moja pitanja, nije bilo vidljivo – na meni.


Nije se ni u „Dobro jutro Hrvatska!“ vidjelo kad me preplavila panika da neću uspjeti reći sve što želim u malo vremena i na dovoljno dobar način. Kad sam odgledala snimku, iznenadila sam se mirnoći tijela i izrazu svog lica, bila sam sigurna da se moj unutarnji kaos vidi i na van. Možda je to neka vrsta talenta, mirno i koncizno pričati pred drugima, ali to druge može dovesti u zabludu.

Ja volim razmjenu i povezivanje na društvenim mrežama, volim uhvatiti trenutak, neki komadić života pa pisati o njemu.

Optimist sam. Mladolika sam na mamu. Zbog toga na fotografijama uglavnom izgledam kao nasmijana, mlada žena.

A nasmijane, mlade žene nemaju problema, zar ne? Oni koju izgledaju super i jesu super. Ili ipak nisu uvijek?

Nisu uvijek.

Jer ono što vidimo gotovo nikad nije sve ono što jest.

Ja sam morala postati optimist, tako sam se lakše nosila s teškim životnim situacijama. Pozitivno stanje uma pomagalo mi je da isključim nelagodu, i onu fizičku i psihičku. Naučila sam stvari prikazivati lijepima, nekad i ljepšima nego što jesu, prvenstveno samoj sebi. Poistovjetila sam se s tim pa sam optimizam preuzela kao osobinu svoje ličnosti.

Uz to sam i perfekcionist. Ono što objavljujem nije pomno kreirano niti dugo promišljano, samo je odabrano iz mog optimističnog, lijepo uređenog života. To je jedina kolekcija koju imam.

Svjesna da upravo to može ispasti kao laž, u zadnje vrijeme pričam upravo o tome da

nije sve onako kako izgleda.

Kad idući put vidite neku objavu, možda i moju, pitajte se što je bilo iza te fotografije, što možda još uvijek je.

Treba nam stvarnih priča. Shvatila sam to po reakcijama, kad sam svoju neuljepšanu i ogoljenu, bez ijedne fotografije koja bi navela na krivi put, ispričala u „Kud si krenula?“. Tek sam tada ispričala svoju istinu s kojom su mnogi ostali zatečeni. Do tada im život moje obitelji nije tako izgledao.

Od tada volim pričati o istini, o onome kako je, o onome što je u meni.

Ono izvanjsko puno lakše uredimo nego ono unutar nas.

Trebamo pričati o onome što je u nama.

Jer to što je unutar nas, to smo mi.

Možda čak i malo više od onoga što se vidi.

Internet ne treba biti preplavljen tugom, boli i neuređenim fotografijama da bismo znali da i tuga i bol i strahovi postoje i onda kad se ne vide. Dovoljno je znamo da su se dogodili i oni trenutci koji se ne nalaze uhvaćeni i spremljeni u našim mobitelima. Sasvim je u redu što ne pričaju svi o njima.

Dovoljno je da znamo da nije uvijek sve onako kako izgleda.


Nastja

25/3/2021

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.


Comments closed

IMAMO PRAVO BITI LOŠE

Prosinac je postao novi ožujak.

Ono što je za mnoge od nas bilo strašno i potresno u ožujku, u prosincu je postalo još strašnije i još potresnije za još više nas.

Nestrpljivo iščekujući zadnji dan godine koja je razdrmala naše živote, kao da su torte čiji se slojevi nisu dobro stisnuli, nismo bili spremni za njezine zadnje udarce.

Kada smo se prestali tresti, mi u Zagrebu, kad se gusta zavjesa istkana od straha, suza i krhotina već načetih fasada i dimnjaka razmaknula, pogledali smo u samo središte udara. Isto ono od dana ranije. Zastali smo zaleđeni i prestravljeni. Nestvarno divan, sunčan zimski dan postao je nevažna pozornica tragedije čije su nam se posljedice uprizorile pred očima. Nije bilo hladno, a svi smo se tresli.

Stradali su ljudski životi, domovi, želje, planovi, ideje i iluzije.

Izgubili smo nadu koju smo položili u novu godinu, onu istu koju smo samo dan ranije gajili, dok smo još naivno mislili da brojke na kalendaru imaju moć preokrenuti situaciju.

Moć su imale brojke puno manje od dvijetisućedvadesetijedan, one koje su u dvadesetak sekundi izmijenile toliko života: 6,2.

Potres koji je 29.12.2020 zatresao Petrinju, Glinu, Sisak i ostatak Banije, pokazao nam je koliko smo mali i nemoćni i koliko veliki i snažni.

Nakon što smo povratili dah bez kojeg smo ostali dok smo nazivali svoje, pregledavali fotografije iz epicentra, čitali crne vijesti koje su se nizale kao crni biseri na ogrlici dvijeidvadesete, zavirili smo u svoja srca i pitali se što možemo učiniti da pomognemo.

Pa smo počeli pomagati, svatko najbolje što je znao: neki na prvoj liniji, neki preko svojih granica, neki iz kuta svojih domova koji su izgubili udobnost i sigurnost, neki javno, neki svojim najbližima, svatko onako kako je znao i mogao.

Usprkos bojama koje su postale najvažnije od cijelog spektra boja: crvene, narančaste i zelene, zavladao je – mrak.

U svom tom mraku, nitko se ne osjeća dobro. Kako i bi?

Suprotno mraku i strahu koji su se u nama podignuli, mnogi su izrekli, ispisali ili prešutjeli istu rečenicu, rečenicu koja mi je dobro poznata i s čijim sam se posljedicama dugo, ponekad bezuspješno borila:

NEMAM PRAVO BITI LOŠE.

Nemam pravo biti loše; koja strašna, strašna rečenica.

Odrastala sam izgovarajući i živeći upravo tu rečenicu, kao i mnoga djeca, ona staklena o kojoj sam intenzivno pisala i pričala krajem prošle godine (koja odrastaju uz bolesnog brata ili sestru).

Zato što je nekome drugome lošije nego meni, ja nemam pravo biti loše.

Na tu rečenicu u ovom trenutku potvrdno kima prevelik broj ljudi.

Potres je sve nas naučio ono što je mene naučio život sa sestrinom bolešću:

UVIJEK POSTOJI NETKO KOME JE LOŠIJE NEGO NAMA.

I kad u životu nema virusa, i kad su granice otvorene, a avioni puni, kad su dani sunčani, a društvene mreže prepune fotografija uživanja i slavljenja života, i kad je tlo pod našim nogama, našim domovima i školama naše djece mirno: uvijek postoji netko kome je lošije nego nama.

Kad mi se činilo da je bolest zaustavila život moje obitelji, a zapravo ga je samo svela na preživljavanje, tuđi su životi išli dalje.

Život uvijek ide dalje, to je njegova neminovnost. Ne možemo ga zaustaviti. Ne bismo to niti trebali činiti.

Ono što sada trebamo više nego ikada je: živjeti.

Živjeti živote bogatije nego ranije: s više empatije, razumijevanja, slušanja, s više pričanja. Trebamo se još više zainteresirati za tuđe priče, slušati ih, djelovati kad naše srce odreagira na neku od njih.

Ali ne smijemo zaboraviti ni na svoje priče, jer znate već:

SVAČIJA JE PRIČA VAŽNA.

Svačija.

Važno je da pričamo: o svom strahu, o svojoj boli, o svim svojim osjećajima, o mraku u kojem se nalazimo, o svjetlu koje, unatoč svemu, pronalazimo, o miru koji smo izgubili, o ljubavi za koju smo se uhvatili.

Tuđe sudbine nas mogu duboko dirnuti, ali ono što mi imamo za živjeti nije ni jedan drugi život osim našeg vlastitog.

Svatko od nas ima pravo biti loše.

Svatko od nas ima pravo osjećati sve svoje osjećaje.

Vjerujte mi na riječ, kad živite tako da nemate pravo biti loše, sve postaje još lošije.

Kad se smire podrhtavanja, kad se obnove kuće i gradovi, kad se djeca opet budu osjećala sigurno u školama, kad sunce bude visoko na nebu, a nada opet među nama, ne zaboravite da uvijek postoji netko kome je lošije nego vama.

To ne znači da vi nemate pravo biti loše. To samo znači da ćete lakše moći stati pred drugu osobu, ispružiti ruke i reći: Želim ti ispričati svoju priču, želim da ti meni ispričaš svoju.

Tako se stvaraju veze čvršće od betona i armature, koje mogu izdržati i najjače udare: ljudske veze.

Nema jačeg veziva od priča koje ispričamo jedni drugima. A najviše nas povezuju upravo one priče o tome kako smo preživjeli kad nam je bilo najlošije.

Nastja

12/1/2021

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

VOLIŠ LI ME I KAD ŠUTIŠ?

Odlučile smo šutjeti, moja prijateljica i ja.

Nas dvije koje na putu u školu i iz škole (osobnog razvoja) ne prestajemo izmjenjivati iskustva, odlučile smo tog dana šutjeti u autu. Zamislile smo to kao eksperiment, da vidimo hoćemo li uspjeti i da otkrijemo što nam tišina može donijeti. Iako obje volimo provoditi vrijeme same i tišina nam nije nepoznata, zanimalo nas je što se dogodi kad šute dvije osobe koje najviše povezuje upravo pričanje.

Jedna od mojih najrazvijenijih inteligencija je lingvistička koju obilježava upravo sposobnost upotrebe riječi. Osjetljiva sam na funkciju i snagu jezika. Svoju kćer od malih nogu potičem da čita i priča, a razgovor smatram jednom od najučinkovitijih roditeljskih metoda. Nema toga što se ne bi moglo riješiti razgovorom, pomislila sam tisuću puta. O onome što me u životu muči najviše volim – razgovarati. Pričanje o knjizi „Kud si krenula?“ uzbudljivo mi je jednako kao što mi je bilo pisanje. Od inspirativnih govora naježim se od glave do pete.

Ukratko, ja obožavam pričati i slušati tuđe priče.

Ipak, neke od najvećih (mojih) ideja nastale su u tišini. Svjesna sam vrijednosti tišine i često udovoljavam potrebi da se s vremena na vrijeme povučem i što manje komuniciram s drugima. Ali još nikad do sad nisam namjerno šutjela s drugom osobom.

Od dječjeg uzbuđenja i znatiželje zbog toga što nešto radimo zajedno prvi put, preko uočavanja da moja prijateljica izgleda drugačije dok šuti, do praćenja tjelesnih senzacija i dolaska do zanimljivih spoznaja – bila je to vožnja koju ću dugo pamtiti.

Svi volimo potvrde. Nekima od nas su najznačajnije i najdraže upravo one izrečene.

Znate onaj trenutak kad nekome prvi put kažete da ga volite? Od tad se broji, zar ne?

Mnogima od nas nije dovoljno to prvo volim te, želimo ga čuti s vremena na vrijeme, čak i ako nam osoba svakodnevno iskazuje ljubav na druge načine.

U prijateljstvima smo skloni pomisliti da je prijateljstvo ugroženo ako se neko vrijeme ne čujemo, ako si ne pričamo. Šutnju doživljavamo kao ignoriranje.

Izgovoreno nam pruža sigurnost. Kao da je garancija na koju se možemo pozvati ako stvari odu u neželjenom smjeru: ali rekao si, ali rekla je

Što ako ne kažemo? Što ako šutimo?

Što ako šutimo u ljubavi, ako šutimo o ljubavi?

Voliš li me i kad šutiš?

To je pitanje koje mi se javilo u našoj tišini, ali budući da je potrajala, odvelo me malo dalje, do onog zakukuljenog negdje u dnu trbuha, onog kojeg nisam bila spremna izgovoriti – volim li se i kad šutim?

Tko sam ja ako ne pričam? Tko sam ja ako ne koristim svoju inteligenciju?

Pričaj kao što pišeš, savjetovala me moja terapeutkinja jednom prilikom.

Ali što kad ne bih mogla pričati? Što kad se ne bih mogla predstaviti drugima na taj način? Bi li me svejedno voljeli? Bi li ja voljela samu sebe?

Tko bih uopće bila kad ne bih mogla pričati?

Kao što se događa i inače – kad otvorim jedna vrata, naiđem na jedan cijeli novi svijet, tako sam i ovog puta dio odgovora dobila na plesnoj radionici moje druge prijateljice. U dva sata plesanja (koje je za mene inače rezervirano za vjenčanja i rijetko za izlaske s prijateljicama), otkrila sam da svoje ideje i osjećaje možemo izraziti i pokretom. Bez riječi.

Za to nije potrebno znati plesati, nego se moći prepustiti.

U vlastitoj tišini slušati muziku i tijelo bilo je uzbudljivo i oslobađajuće. Poruke su bile moćne.

Iskusiti da šutnja neće izbrisati ono izgovoreno, da ono što smo (si) jednom rekli neće samo tako (ili samo zbog šutnje) nestati ako to ne ponavljamo, pružilo mi je više sigurnosti nego što mi ponekad pruže riječi.

– lekcija dobivena od Šutnje

Šutnja nije uvijek ignoriranje (ali je važno znati to razlikovati).

To ne znači da (si) ne trebamo pričati. To samo znači da ponekad riječima ometamo tišinu da nam kaže ono najvažnije što trebamo čuti.

Nastja

26/11/2020

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.


Comments closed

MI, MOĆNI I USPJEŠNI

MOĆ JE SPOSOBNOST DA NEŠTO PROMIJENIMO, rekao je M. Luther King i za mene najtočnije definirao moć.

Tradicionalna poimanja moći i uspjeha nas često odvlače od njihove suštine pa mislimo ako nismo ostvarili financijsku sigurnost, postali utjecajni i poznati da nismo ni moćni ni uspješni.

Ako se svatko od nas prisjeti neke situacije kad nije mogao nešto promijeniti, prisjetit će se i vlastite nemoći. Moćni smo svaki put kad nešto promijenimo.

Tajna uspješnih ljudi je u tome što istinski poznaju svoje snage i mogu se pozvati na pravu snagu u pravo vrijeme, spoznao je to Donald O. Clifton, otac psihologije bazirane na snagama, nakon ispitivanja više od 2 milijuna pojedinaca.

Možda će vas razočarati da čovjek koji je proveo život otkrivajući snage nije pronašao tu jednu zajedničku svim liderima koju bismo mogli probati usvojiti, ali vas može oduševiti što svatko od nas ima vlastite snage u kojima se krije tajna našeg uspjeha.

Uspješni smo onda kad znamo koje su naše snage, kad i kako ih koristiti i gdje i kada trebamo uložiti malo više napora.

Područje svojih najvećih snaga i talenata možete, srećom, otkriti pomoću Gallupovog upitnika.

Znati tko smo i što sve  imamo u sebi, izuzetno je važno i – moćno.

A štedi i vrijeme i frustracije jer razvijamo ono što već imamo, umjesto da pokušavamo postati poput nekih drugih uspješnih i moćnih pojedinaca.

Sve dok nisam krenula u otkrivanje svog ID-a u Edukatoru, mislila sam da je talent samo ono u što čovjek može uprijeti prstom i izvesti tijelom.

Otkriti da su moji talenti empatija, razmišljanje (intelekt), sposobnost vidjeti potencijale i podržati ih, sposobnost uvida i povezivanja naoko nepovezanih elemenata u cjelinu,  kao i strateško razmišljanje, istinski me oduševilo: nešto što je u nama, što ne možemo pokazati na nekom talent showu, ipak može biti talent i naša – snaga.

Kroz autentičnost dolazi istinski uspjeh, kažu u Edukatoru. Ta toliko popularna riječ, ideal kojemu mnogi streme je, dakle, put do istinskog uspjeha. Ali nije li već sama autentičnost – uspjeh? Kad smo zaista oni istinski mi?

Čini mi se da smo to onda kad stojimo u svojoj snazi i kad umjesto u slabosti, ulažemo u svoje talente i sposobnosti.

Kad koristimo ono što imamo na najbolji mogući način. Kad smo najbolja verzija – sebe. Ne nekog uspješnog drugog, već sebe.

„Želim biti najbolja“, zaplakala je jednu večer moja kćer u razgovoru oko škole, a ja sam nakon promišljanja i razgovora s inspirativnom prijateljicom shvatila da je to u redu sve dok želi biti najbolja koja može biti, a ne – bolja od drugih.

Naši su talenti prirodan dar, ono što nam ide lako i dobro i ne mijenjaju se tokom života. Mi samo stječemo nova znanja i vještine i tako razvijamo svoju snagu.

Postoji niz faktora koji nas određuju, nisu to samo talenti (to su prema ID Edukatoru i inteligencija, temperament, četiri dimenzije osobnosti iskazane bojama, to jesmo li ekstroverti ili introverti, volimo li više raditi sami ili u grupi, koje su nam omiljene uloge i područja interesa, koje su naše vrijednosti, načela kojima se vodimo, što su naši motivatori…), ali da bih u potpunosti dočarala pomno vođeni proces u ID Edukatoru trebalo bi mi nekoliko tekstova. U ovom današnjem vas želim ohrabriti i potaknuti da krenete u istraživanje vlastitih potencijala koji se definiraju kao ukupnost snage, moći i mogućnosti, ali koji ostaju samo potencijal ako ih ne koristimo i razvijamo.

Najviše zato što vjerujem da je poticanje osobne odgovornosti važnije nego ikad i da se svatko od nas treba pitati što može napraviti – za sebe. Uvijek možemo napraviti nešto za sebe, truditi se biti najbolja verzija sebe u danom trenutku, jer kad unaprijeđujemo sebe, vjerujem da unaprijeđujemo i svijet u kojem živimo.

Kad okrivljujemo društvo za nešto, zaboravljamo da smo mi to društvo.

Moja prijateljica s kojom često izmjenjujem spoznaje, jednom mi je rekla kako nikad nije mislila da ima mogućnost promijeniti svoj život. Mislila je da je život gorka sudbina koja joj je predodređena i na koju ne može utjecati. Nije mislila da ima moć.

Svatko od nas može biti i moćan i uspješan, svatko od nas u sebi to već ima. Svatko od nas može živjeti autentičan život. Nije to život rezerviran za tamo neke kojima se sve u životu posložilo.

Mi smo ti koji možemo nešto promijeniti. Mi smo ti moćni i uspješni. Na važnom smo zadatku.

Nastja

15/10/20

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

GOLA HRABROST

Ti hodaš okolo gola“, rekla mi je jedna draga Iva kad sam na facebooku podijelila priču o dnevniku iz djetinjstva koji mi je stigao poštom nakon što je pronađen u smeću u Sisku.

Bilo je to prvi put da je netko povezao mene koja imam pomiješane osjećaje prema nagosti tijela i koja se razodjevena osjećam previše izloženo s – golotinjom. Koja kontradikcija, pomislila sam.

A onda sam dijeleći svoje priče ovdje na blogu, iskreno i neuljepšano, počela dobivati sve više komentare o tome kako sam hrabra što otvoreno i bez srama pišem o životnim temama.

Ići pričama kroz život za mene je prirodno i neophodno. No, tek nakon što sam se u knjizi „Kud si krenula?“ posve ogolila, shvatila sam koliko je ljudima potrebno vidjeti da se netko drugi to usudio (i preživio) kako bi se i sami odvažili.

Odjednom se ogoljavanje nalazilo svuda oko mene. Ja sam se ogolila, drugi su osjećali poriv da se ogole i oni, sve je bilo puno golotinje. I hrabrosti. I istine.

Hrabrost je biti gol u svojoj istini, zaključila sam.

Ali, što znači biti hrabar? Hrabrost sam povezivala s riskiranjem, s nekim junačkim činom i u tom se kontekstu nisam osjećala hrabrom.

Počela sam istraživati i čitati o hrabrosti. Pitala sam druge što je hrabrost za njih. Uvidjela sam da se hrabrost često uparuje sa strahom, kao da bez njega ne može. Bojimo se, ali se odvažimo. Ovladamo strahom. Iskoračimo u nepoznato. Izađemo iz poznatog. Vjerujemo.

Tražeći dalje, došla sam do knjige „Moć nesavršenstva“ Brene Brown koja je razlikovala hrabrost i junaštvo (koje se odnosi na riskiranje vlastitog života), a hrabrost definirala kao:

iskreno i otvoreno govoriti o tome tko jesmo, o tome što osjećamo i o svojim iskustvima (dobrim i lošim).

To je ono što ja radim, pomislila sam. Valjda me zato smatraju hrabrom.

Ali to znači biti i gol, zar ne? Iskren i otvoren u dobrom i lošem, u onome što bi tako lako moglo izazvati sram. I tako sam opet došla do – srama. Srama koji se hrani i raste od toga kad o njemu šutimo, a raspada se kad progovorimo. Kad počnemo pričati svoje priče.

S jednom drugom dragom Ivom nedavno sam razgovarala o tome kako je hrabrost kad kažemo ono što osjećamo, kad zatražimo ono što nam je potrebno.

Hrabrost je kad smo ranjivi.

A biti ranjivi nam je najteže. Bojimo se da ćemo se raspasti, da ćemo biti odbačeni, povrijeđeni, da će nam slomiti srce, da nas neće voljeti.

Neki dan sam režući lubenicu, zarezala njezinu koru i u slatkom, crvenom mesu ugledala srce. Ljubav je uvijek tu, pogotovo kad skinemo koru, napisala sam u story na Instagramu.

srce u lubenici
LJUBAV JE UVIJEK TU

Zapravo tek kad skinemo koru, zaključile smo Iva i ja u kratkom dopisivanju, kao zaključak našeg razgovora od ranije.

Kad odbacimo oklop koji nas navodno štiti, kad riskiramo i odvažimo se biti ranjivi, tada se otvorimo svemu onome što kroz neprobojan oklop ne može do nas doći. Otvorimo se tako i boli, naravno, ali dopustimo i svemu onome lijepome, onom slatkom, mekanom, crvenom i sočnom, od čega smo se također branili, da nas napokon pronađe. Počnemo se osjećati povezani i voljeni.

Samo hrabri puste glas.”

Nataša Jukić

Rekla je to Nataša Jukić, moja kolegica i partnerica u hrabrosti, u svom komentaru na još jednu moju objavu na facebooku.

S time ću danas završiti. Vi s time započnite: pustite glas.

Budite hrabri. Budite ranjivi. Ispričajte svoju priču.

Stajat ćete goli u svojoj istini i hrabrosti, ali odbačena kora vam više neće biti potrebna. Sram i strah će početi mijenjati boje, kao haljina u Disneyevoj Trnoružici,  sve dok ne postanu crveni kao – ljubav. A ljubav je uvijek tu.

Nastja

16/7/20

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

KOGA PRATE PAPARAZZI?

Mama, jel tebe sad prate paparazzi“, pitala me Eva Lole nekoliko mjeseci nakon što je knjiga „Kud si krenula?“ započela svoj život među čitateljima.

„Zašto bi me pratili paparazzi“, pitala sam ju kroz smijeh.

„Pa napisala si knjigu“, odgovorila je kao da se to podrazumijeva.

Nakon ganuća njezinom ljubavlju, počela sam razmišljati kakvi su kriteriji da bi netko bio zanimljiv paparazzima i kako bi moja knjiga mogla biti materijal za praćenje.

Ona živi ludi život. Ide okolo po svijetu i čini pomake u srcima. Izaziva fizičke reakcije. Ljudi je čitaju i plaču. Potiče ih da pričaju o sebi. Besramna je: skida ljude do gola. Ali nije nametljiva. Čeka pravi trenutak, ne samo da bude pročitana kao još jedna knjiga koja će ići na neku listu, u nečiji instagram story ili na neki blog, iako i to jako voli. Ona čeka da dođe čitateljima u trenutku kada će biti spremni prepustiti se da se priča dogodi u njima.

Kao da ima dva sloja ta moja knjiga: ona je knjiga s našom obiteljskom pričom, ali u jednom trenutku ta priča prestaje biti važna i to postaje knjiga koja ima svoju priču, koja budi u ljudima da prepoznaju sebe, da se raspadnu, da se ogole, da sve maske padnu, da šminka bude razmazana, da oklopi ostanu odbačeni u kutu sobe… Da, zaista skida ljude do gola.

Kao što sam u knjizi ja skinula nas. Drugačije niti sam mogla niti sam htjela.

Biste li mi vjerovali da nisam tako iskreno stala pred vas?

Da sam se sramila naše priče i uljepšavala je u nadi da će vam se tako više svidjeti, bi li vam se uistinu više svidjela?

Kad znate da ja ništa ne skrivam, znate da se i vi možete prestati skrivati.

Kad vi meni vjerujete, znate da ću i ja vjerovati vama onda kad vi odlučite ispričati svoju priču, a dovoljno je da vam jedna osoba vjeruje.

Ova knjiga je poziv: da iznesete ono čega se sramite, ono što vam je bolno, ono što ste odlučili ostaviti lijepo potisnuto.

To ne mora imati veze s bolešću. Svatko od nas ima jedno takvo mjesto u sebi.

Svatko od nas ima priču. A znate već:

Prije par mjeseci sam kod Kristiana Novaka pročitala kako je „Ciganin, ali najljepši“ još jednom dobio BOOKtigu – nagradu čiji me koncept oduševio jer dobitniku uručuje primjerak njegove knjige, one koja je bila najčitanija u knjižnicama Istarske županije, ispisan osvrtima čitatelja.

Inspirirana tom nagradom i stotinama poticajnih poruka koje sam dobila od svojih čitatelja, odlučila sam u svoj primjerak knjige, onaj koji sam si poklonila kad je knjiga došla iz tiskare, sama ispisati sve te dojmove koji će mi uvijek služiti da znam da je vrijedilo.

Jedan od njih, sigurno će biti ovaj:

Plačem u sobi potpuno gola. Gola u istini koju sam tako dugo u sebi skrivala. Jer je bila toliko bolna.
Dira me jer si stavila ogledalo ispred mene i nema skrivanja, nema bježanja. Tu je gola istina. I ono što mi preostaje je da ne nastavim po starom nego da, baš kao i ti, preuzmem odgovornost za svoj život.

-Martina, nakon čitanja “Kud si krenula?”

Ima Eva Lole pravo, paprazzi bi trebali pratiti ljude koji sa svojom istinom, kakva god da je, hodaju po svijetu, neustrašivo i bez srama.

Od lažnih prikazivanja koja bude zavist i grizodušje, nemamo baš koristi.

Ali ono što želimo promijeniti, trebamo mijenjati u sebi, ne u svijetu oko sebe. Nije nam svijet kriv. Mi smo ti koji preuzimamo odgovornost za svoj život. Mi smo ti koji biramo što pratimo, čime hranimo svoju dušu, kroz što se vrednujemo.

Vi ste moji paparazzi.

Hvala vam što birate pratiti i mene i knjigu.  

Ona me gura da budem svugdje, da bih došla do vas: na blogu, na fejsu, instagramu ili u vašem elektronskom sandučiću.

Predstavljam knjigu koja ima misiju: potaknuti vas na put na kojem ćete živjeti svoje potencijale. Biti životni vodič, kao što je rekla divna Nives.

Ne mogu to raditi skrivena u svojoj sobi, moram iskoračiti.

Nastja

5/6/20

Za naslovnu fotku mogu zahvaliti Jaši Jarecu.

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed