Znate li teoriju o 10.000 sati koju Malcolm Gladwell spominje u svojoj knjizi Izvan prosjeka? Ona se svodi na matematiku: potrebno je 10.000 sati vježbe da bismo u nečemu postali eksperti. To znači da ako nešto dovoljno dugo ponavljamo, ispravljajući pogreške koje pritom činimo, to nam postaje prirodno i lako.
U mom slučaju, to se odnosi na kuhanje. Zato što sam uložila sate i sate u kuhanje, ono mi ide lakše nego nekima (iako mi se, ovako bez računanja, čini da još nisam došla do te magične brojke koja bi me učinila stručnjakom).
Teško da bi išta što izaziva frustraciju uopće moglo trajati toliko dugo, zato je za uspješnost ove formule potrebno da se radi o onome prema čemu gajimo strast.
O korijenima svoje strasti prema hrani sam već pisala, misleći da sam rekla sve što o toj temi imam za reći, ali istina je da hrana i ja imamo odnos u kojem me ona često pogurne do ruba vlastitih granica i potakne da pređem preko, da proširim vidike, otvorim se za nove spoznaje i prepustim se iskustvima koja me ondje čekaju.
Tako mi je došao i detoks.
Na detoks se nismo odlučili zato što je Ilja Iljič Mečnikov, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, otkrio da su prijevremeno starenje i bolesti posljedica nakupljanja toksina u debelom crijevu, nego zato što sam u jednom trenutku shvatila da od kad sam počela piti kavu nije prošao niti jedan dan da nisam popila barem jednu šalicu. Ne samo da sam po teoriji 10.000 sati postala stručnjak u ispijanju kave, nego sam provela pola života na stimulansu.
Kako to kod mene obično ide, uvid je popratio poziv na akciju koji se nalazio u knjizi Dunje Gulin koju smo dobili na poklon, a koja je praktični vodič s uputama i receptima za tri tjedna prirodnog detoksa.
Izdržali smo sva tri tjedna na dva tekuća i jednom krutom obroku, učvrstili smo svoj odnos kojeg smo testirali s odvikavanjem od stimulansa, gladi i izbacivanjem toksina iz tijela i shvatili smo da biti zajedno znači biti zajedno u svemu, pa i u detoksu.
Ali ono najvažnije što sam ja, ovisnica o uvidima, dobila nisu bili (samo) osjećaj snage, blistavost kože, bistar pogled, čist ten i prohodni sinusi, nego spoznaja o vlastitom odnosu prema hrani za koji sam površno mislila da je jednostran i da se sastoji u mom obožavanju hrane. Trebala su mi ta tri tjedna povremene gladi, točno određenih obroka i ekstremnog čišćenja, da bih bistre glave bolje vidjela ono što sam dugo propuštala: ne volim samo ja hranu – hrana voli mene i često ona ima kontrolu nada mnom.
Hrana treba biti gorivo za tijelo koje nama služi, kuhanje treba biti manifestacija kreativnosti, a jedenje okupljanje za stolom i radost, ali je li baš uvijek tako?
Neke mogu otvoreno čak pitati i – je li ikad tako?
Za vrijeme mog detoksa nije patilo moje tijelo. Tijelo se odmaralo od konstantnog probavljivanja, čistilo od toksina, odmaralo i uživalo. Patila je glava. Glad i potreba za hranom su bili u glavi koja je ludovala.
Znate da tijelo radi i kad je čovjek u stanju kome, bez svijesti. Moramo li se posebno uvjeravati da ono ima svoju unutarnju mudrost i način funkcioniranja koji nam signalizira kad nešto nije u redu? Ja često volim ponavljati Dahlkeovu predivnu teoriju da su tjelesni simptomi način na koji naša duša razgovara s nama.
Tijelo nam vrlo jasno kaže kad je gladno i ako utišamo buku u glavi, jasno ćemo čuti poruku: Sad jedi, sad je vrijeme.
Naučeni smo brzo utažiti glad, kao da je osjećaj gladi nagovještaj smrti. Puno toga nam je dostupno, pa često posežemo za onim što će najbrže ušutkati glad. Jedenje postaje kompulzivno. Mislimo da moramo jesti čak i onda kad nismo stvarno gladni. Gotovo smo uvijek gladni, možete reći, ali kad pomno analiziramo osjećaj gladi, često nas odvede do istine da smo gladni onoga čega u hrani uopće nema.
Ja oduvijek mislim da čovjek može jesti svu hranu (od koje se osjeća dobro), ako jede normalno, ali često sam u životu u to prestajala vjerovati.
Restrikcije u nama izazivaju osjećaj krivnje koji ne može biti dobra baza ni za jedan odnos, pa tako ni za odnos s hranom. Ako neku hranu označavamo kao dobru ili lošu, hrani prepuštamo kontrolu nad nama. Energiju koju bismo mogli uložiti u neka druga polja svog života, neprestano i bespotrebno ulažemo u ono što treba služiti nama i postajemo opsjednuti. Ja sam još u osnovnoj školi krenula s kategoriziranjem hrane kao dobre (one koja je zdrava i koja mi nije uvijek na wish listi) i one koja je loša (koju toliko želim, a znam da nije dobra za mene jer ću se od nje udebljati) i znala sam si priuštiti subotnji luksuz koji se sastojao u tome da samo subotom jedem čips.
Ograničavanja se nisam riješila ni danas, ali sam sad spremnija vjerovati u to da ako jedeš svjesno, možeš jesti sve.
Detoks je ekstreman način jedenja zbog čega i traje ograničeno vrijeme. Njegova ideja nije mršavljenje nego čišćenje organizma, kao kad kod generalke naših domova očistimo stan ili kuću od poda do stropa. Ono za što je detoks odličan je da posluži u mijenjanju našeg pogleda na hranu i glad, a onda i jedenje.
Ne morate biti na detoksu da biste počeli jesti svjesno. Dovoljno je da uguglate značenje riječi glad. Shvatit ćete da se ona manifestira fizički.
Svjesno jedenje počinje s prepoznavanjem osjećaja gladi. Trebamo jesti onda kad smo zaista gladni.
Postoje tehnike za određivanje stupnja gladi koji u početku pomaže osvijestiti taj idealan trenutak, ali često će vam prazan želudac lako signalizirati da ga treba napuniti.
Mindful eating kao pristup hrani koji vam može pomoći u tome da uspostavite normalan odnos s hranom, nije izmišljotina modernog vremena.
Ono što je moderan način života izmislio je otkrivanje istina koje postoje oduvijek kao da su nešto revolucionarno.
Znate onu sliku koja je kružila po društvenim mrežama na kojoj zapadna djeca prije jedenja fotografiraju hranu, a djeca u nerazvijenim zemljama se na hrani zahvaljuju?
Mudrost se sastoji u tome da budemo zahvalni na obroku koji imamo, čak i kad ga nakon toga fotografiramo.
Kad jedemo kad smo gladni, kad jedemo ono što volimo i što našem tijelu treba, kad smo svjesni svakog zalogaja, kad žvačemo dugo i pažljivo, kad pojedemo onoliko koliko je dovoljno da se nakon obroka osjećamo bolje nego prije nego što smo počeli jesti – možemo jesti bilo što i bilo kad.
Dio normalnog jedenja je i povremeno prejedanje. Ali ni ono nije loše za nas onda kad smo ga svjesni i kad ga ne zloupotrebljavamo.
U ovoj našoj zadnjoj interakciji u kojoj sam dopustila hrani da me (opet) nauči nešto novo, shvatila sam ono bitno: kako jedemo je važnije od onoga što jedemo.
Ne mislim da sam s tim došla do univerzalne istine zbog koje ću do kraja života moći neopterećeno jesti.
Svjesna sam da hrana ima još lekcija za mene koje će mi dozirati u trenutku kad ih budem spremna čuti. Do tad ću primjenjivati zadnje naučeno, za 10.000 sati će mi to ionako ići – lako.
Nastja
8/5/2019
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.