Na neki način, bila sam spremna.
Ne na onaj intuitivan, slutnjom ispunjen način, iako bih, gledajući unatrag mogla pronaći i te naznake. Bilo je i ranije nenajavljenih udara u mom životu. Moguće da su me pripremili za, ovaj put, elementarnu nepogodu koja nas je potresla: bila sam u stanju brzo reagirati, bistro razmišljati i donijeti nekoliko važnih odluka.
Prizor pisaće mašine koja je s police kraj kreveta završila na mom jastuku u pretresenoj spavaćoj sobi, proganjala me danima i izazivala nelagodu u trbuhu. Kao nakon pljačke uneređen stan u meni je izazivao očaj. Mješavina mirisa razlivenog maslinovog ulja i balzamičnog octa zauvijek će me podsjećati na jutro kad sam se, kao opljačkana i prevarena, prestala osjećati sigurno na mjestu na kojem sam do tad mislila da sam zaštićena – u svom domu.
Pitanja o razlogu i smislu su me tjerala iz tijela. Anksioznost me u tijelo vraćala.
Nemoć, strah i neizvjesnost su mi zamaglili sliku pa, iako sklona uvidima, u prvi tren nisam vidjela da značajne razlike u odnosu na te ranije udare nije bilo – i ovaj je došao neočekivano, izbacio me iz privida sigurnosti i od mene je tražio promjenu.
Nije prvi put da sam čula da su istine relativne i da svatko ima svoju, ali Marie Forleo (koju volim citirati) je jako dobro rekla to isto:
Nije važno što je istina, nego ono u što vjerujemo.
– Marie Forleo
Ja sam vjerovala da sam ostankom u svom sigurnom domu – sigurna.
Vjerovala sam u još štošta toga. Kao, recimo, da mi treba sve ono što volim: pogled na katedralu dok tipkam novu knjigu, desetominutna šetnja od škole do ureda za vrijeme koje u glavi izrađujem fotografije omiljenih prizora centra grada, ranojutarnja nabavka svježeg voća i povrća petkom na Dolcu, svježe cvijeće kraj inspirativnih poruka, samoća i tišina za stvaranje, sve one stvari koje čine moj dom mojim: knjige, bilježnice, olovke, kuharice, slike, uspomene s putovanja, premali i prepuni ormari i police, svijeće, fotografije, vaze…
Vjerovala sam da je katedrala, koju vidim svako jutro kad dignem rolete, dio najljepše slike koju mogu zamisliti, slike mog Zagreba.
Gotovo ništa drugo meni Zagreb nije ni bio nego centar grada koji je postao zamjena jednom drugom centru, centru iz kojeg sam, uvidjet ću to nekoliko dana kasnije – pobjegla.
Reagirat ćemo na ono u što vjerujemo, rekla je dalje Marie Forleo, a ja mogu potvrditi da je to istina.
Dok sam iz svog neoštećenog, ali ranjivog i ranjenog stana, dan nakon potresa ugledala slomljen vrh katedrale, nešto se u meni slomilo. Ni ja ni katedrala više nismo bile iste. Plakala sam zbog obje.
I ovaj će udar tražiti promjenu, ovaj put ne samo moju, mogla sam već tad vidjeti.
Ali trebalo mi je prvo da se prepustim reakciji; upravo mi je bilo uzdrmano sve ono u što vjerujem da predstavlja moj život.
Sudar mojih vjerovanja i realnosti činio mi se jači od dodira tektonskih ploča, a moje je tijelo vibriralo znatno duže nego što je vibriralo tlo.
Svi smo nešto izgubili u ovom potresu, pomislila sam dok sam čitala i slušala tuđe priče, iskustva, oštećenja, tuge i strahove.
Jesmo li svi nešto i dobili, nisam se usudila pitati.
Svoj sadašnji život koji toliko volim izgradila sam na nestabilnim temeljima, to je ono što sam ja naučila.
Temelj, ono što je bitno, ono na čemu se nešto zasniva, ono na čemu se dalje gradi i na čemu sve počiva nije razrušeni centar grada kojeg sam ludo zavoljela. Ono na čemu ću dalje graditi počiva u onoj meni koja je još uvijek ovdje.
Sve svoje nosim sa sobom, ispisala sam na latinskom na stotine papirića koje sam lijepila na vidljiva mjesta kako nikad ne bih zaboravila, a ipak se toga, sve do sad, nisam sjetila.
Sve svoje zaista nosimo sa sobom, sve dok imamo sebe za nositi.
Prije nego što se vratim u svoj dom, morala sam napraviti jedan krug. Kad taj obilazak, na koji me potres pogurnuo, završi, vjerujem da ću još i pisati i pričati o njemu. Obišla sam ključna mjesta na kojima sam gradila sebe i putem sam ojačala temelje. Pogledala sam, ta raznim bojama obojana, polja kao da su na ploči Monopoly-a i tek sam sad vidjela njihovu stvarnu vrijednost.
Doma, u svoj stan s pogledom na oštećenu katedralu, vratit ću se izmijenjena ovim iskustvom, još malo spremnija za neki novi udar i puno svjesnija koliko mi malo treba i koliko puno imam samim tim što postojim.
Nastja
9.4.2020
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.