Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

ČAROLIJA ŽIVOTA

Tog dana sam joj iznimno dopustila da nosi Grgu u vrtić, iako je u vrtić prestao ići onog dana kad je pronađen među igračkama u drugoj grupi, nakon što je neko vrijeme bio proglašen nestalim. Ali bio joj je peti rođendan i procijenila sam da je u redu da Grga proslavi s njom.

Nisam mogla predvidjeti što će se dogoditi: skupljale smo puževe za rođendansku utrku i dok smo oduševljene spremale puža u teglicu, Grgu smo ostavile na zidiću. To tada nismo znale. Događaj smo rekonstruirali nakon što su nam se ljudi počeli javljati na oglas da tražimo Grgu. Zvali su da nam kažu gdje su ga zadnji put vidjeli, da nam lažu da ga imaju ili samo da pitaju jesmo li ga pronašli.

Grga je alpaca, životinja slična ljami i plišanac je.

Do danas nije pronađen.

S Evom Lole je bio od početka: imala je tri mjeseca kad joj ga je moja prijateljica Matea stavila u krevetić, ne sluteći kakvu će ulogu Grga imati u njenom životu.

Isprva sam se čudila tolikoj povezanosti, ali nikad se nisam usudila Grgu prozvati – običnim plišancem.

On je s njom prošao apsolutno sve: bio je ispovraćan, skoro zakakan, zakrvavljen, bio je po bolnicama, igralištima, u gostima, u svim krevetima u kojima je ona do tog rođendana ikad spavala.

Kad je prvi put nestao (Grga je volio odlaziti i vraćati se), tri dana smo googlali dok nismo našli iste takve plišance – zadnja tri, u nekom skladištu u Londonu. Sve smo ih kupili, ali uzalud – nisu imali šanse jer nisu u sebe imali utkan suživot s njom.

Do tog presudnog rođendana, puno puta su nam komentirali da nije dobro da toliko bude vezana uz plišanu igračku, ali mi smo se na to oglušivali. Grga joj je pomogao da se lakše adaptira, ne samo u jaslicama, nego u svim kasnijim životnim situacijama u koje ona, jer je takva po prirodi, nije lako uskakala.

Kad smo tog popodneva shvatili da Grge nema, sve nas je uhvatila panika. Znali smo da je ovog puta njegov odlazak konačan, ali nismo se usudili to odmah izgovoriti. Nakon višetjedne potrage, nije nam preostalo ništa nego da, u zajedničkim suzama, proglasimo da je izgubljen.

Eva Lole je bila slomljena, uzalud sam joj pokušavala objasniti da je simbolično što je nestao baš na njezin peti rođendan i da to znači da je dovoljno velika da dalje u život ide bez Grge.

Još u procesu tugovanja, javila mi se ideja koja me nije napuštala i nakon nekog vremena – Eva Lole je dobila pismo od Grge.

Pismo je, u Grgino ime, napisala moja prijateljica Daniela, a isporučila joj ga je Vrana Banana koja se stalno mota oko našeg prozora. Grga joj je pisao da je dobro, da je morao otići s Vranom kao njezin pomoćnik, ali da ju i dalje prati kroz život i da je s njom u srcu. Nakon tog pisma, dobila ih je još nekoliko i tako smo Daniela i ja nastavile živjeti izgubljenog plišanca.

 

Znam što će neki reći: nije u redu djeci lagati (rekli su mi i to već nekoliko puta), ali znate što ja mislim: oni koji ne vjeruju u Djeda Mraza, Zubić Vilu, Čarapojedca i ostalu ekipu, oni koji misle da je suludo dijete uvjeravati da plišana igračka piše pisma i koji u svemu tome vide samo laž, jednostavno – ne vjeruju. Oni ne vjeruju u čaroliju života.

Eva Lole je vrlo inteligentno dijete, gotovo je nemoguće da ne zna da plišana igračka ne piše pisma, ali ona pristaje na taj igrokaz jer on u njoj budi sreću, povećava joj kapacitet srca i vjeru u (ne)moguće.

Kad sam podijelila filmić u kojem joj čitam Grgino pismo, dobila sam stotine pozitivnih komentara. Tko god da ga je pogledao, bio je očaran njezinim reakcijama, mimikom lica, oduševljenjem u očima… sve redom je očarala – njezina vjera.

 

Ako imate logično dijete koje sve rastavlja na dijelove dok ne shvati, morate ga malo odmaknuti od toga, da spriječite da ne odraste u dosadnu pametnicu koja ne priznaje ništa bez dokaza.

Možete li zamisliti život u kojem se ponekad ne prepustite da vas vodi viša sila, nego radite samo ono za što znate da će ispasti dobro?

Ja ga zamišljam vrlo teškim i ne želim ga svom djetetu.

Zato su naše četkice pričale dok nije počela redovito prati zube, Djed Mraz je odgovarao na njena pisma, ove zime je pio vino i jeo pitu od limuna koje smo mu ostavili umjesto kolača i mlijeka, Zubić Vila uvijek ostavi neku poruku, a Grga i dalje šalje pisma.

Gledajte kako se djeci otvaraju oči i osjetite njihova srca kad im pričate nešto čarobno.

Baš zato što je djeci prirodno vjerovati, ja Evu Lole nikad nisam plašila s izmišljenim likovima koji će doći ako ne bude dobra. Tu sam racionalna.

Želim ju naučiti da određena ponašanja imaju određene posljedice i da je odgovornost za odluke koje će u životu donositi – kod nje. Ne želim da u životu bude vođena strahom od kazne, nego prepoznavanjem onog što je za nju dobro.

 

Nedavno nas je u vrtiću dočekala grupica djece koja su u hodniku raspravljala o tome da li Djed Mraz postoji. U meni su vidjeli spas, odraslog sudca koji će presuditi curici koja govori da Djed Mraz ne postoji. Pogledala sam u nju, zbunjenu i u strahu od konačne odluke i rekla sam im da svatko od nas bira u što će vjerovati i da ako ne vjerujemo da Djed Mraz postoji, to nije ništa strašno, nego da jednostavno propuštamo svu moguću čaroliju. Na to su svi, u isti glas počeli vikati: Ja vjerujem, ja vjerujem! Čak i ta curica.

 

Jučer sam na ulici pronašla izgubljene karte za kazalište. Podijelila sam to na Facebooku i u manje od sat vremena sam došla do informacije tko ih je izgubio. U jednom trenutku nisam bila sigurna da ću  uspjeti u tome, ali da ja nisam vjerovala da je moguće, Ema danas ne bi dobila karte.

Da, to možda jesu samo obične karte, ali zamislite što je sve moguće ako – vjerujete.

 

Ja još uvijek vjerujem da će se Grga vratiti.  A čak i ako ga nikad ne pronađemo, nećemo biti na gubitku: naši će životi zbog njega uvijek biti još malo – čarobniji.

Nastja

 

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Što te dirnulo u mom sviranju? Što te natjeralo da ustaneš od stola, dođeš do klavira, staneš kao skamenjena ispred mene i gledaš me, gledaš sve dok se ne rasplačeš i onda odeš? Je li bila stvar u melodiji, u nekoj probuđenoj uspomeni, u nekoj kozmičkoj sili? Ili je, a ne usudim se to pomisliti, bila stvar u mom sviranju ili još bolje, u meni? Sada svaki put kad sjednem za klavir pogledam oko sebe ne bi li te ugledao, onako tajanstvenu, divnu, s teretom tuge u očima. A kada te ne vidim pomislim da si bila samo savršna umišljotina običnog pijanista.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  caffe Florian, Venecija

Ti: uplakana ljepotica

Ja: obični pijanist

#000096

 

Toliko mi je drago što sam te snimio kako zadivljeno hodaš trgovinom, dodiruješ kutijice, oblizuješ se na sireve, upijaš svaku stvar. Bila si kao dijete u trgovini igračaka. Da nisam imao kameru ne bih sad mogao stalno vrtiti tu snimku i diviti se tvom divljenju. Želim da se ponovo nađemo u Dean&DeLuci da mi pokažeš što ti zapravo vidiš jer ja tamo vidim samo hranu.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Dean&DeLuca dućan, New York

Ti: puna oduševljenja

Ja: oduševljen tobom

#000080 

 

A nisam htjela dati toliko love za glupu turističku atrakciju! Da nisam morala Anni uzvratiti uslugu zbog odlaska u muzej voštanih figura kojeg smo posjetili na moje inzistiranje, vjerojatno se nikad ne bismo sreli. Ne prestajem vrtiti tu sliku: ti u suprotnoj kapsuli, iznad Londona, naslonjen na staklo, gledaš u mene. I onda ja, preslika tebe, naslonjena na staklo, gledam te. Podigla sam ruku, ti si kao odraz u ogledalu napravio isto. Stajali smo tako u oblacima, smješkajući se kao tinejdžeri jedno drugome. Mimoišli smo se na prizemljenju, ali zapravo se nismo mimoišli, još uvijek te vrtim u glavi. Možda bismo se ipak sreli i negdje drugdje, možda smo zajedno bili i u Madamme Tissout. Možda si moja sjena.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: London Eye, London

Ti: oduvijek moj

Ja: od sada tvoja

#000043

Comments closed

DIJETE KOJE ŽELI BITI NETKO DRUGI

Bio je to običan dan u tjednu, drugačiji od drugih samo po tome što sam Evu Lole, umjesto u vrtić, vodila u ured. U izlozima kraj kojih smo prolazile prikaz nas dvije nije se razlikovao od uobičajenog: ja sam hodala, ona je bila na romobilu,

Nakon što je dečkić, kojeg smo prestigle, pitao mamu je li to prošao curica ili dečko, a mama odgovorila da je dečko, zagledala sam se u nas dvije u idućem izlogu da provjerim mogu li vidjeti ono što drugi vide.
Sustigli su nas na semafor u trenutku kad sam se Evi Lole obraćala u ženskom rodu.
Jesam ti rekao da je curica“, šapnuo je dječak mami.

Vratilo me to u vrijeme koje smo provodile po dječjim igralištima, kad su mi se mame uredno ispričavale što su za moju kćer pomislile da mi je sin. Imala sam pripremljen odgovor: “Njoj je to kompliment jer predano radi na tome da izgleda kao dečko.” Nekad se razgovor nastavljao, ali je u većini slučajeva to obilježilo njegov završetak.

Nikad nisam shvaćala zašto je tako velika uvreda zamijeniti spol kod djece.

Velika sam zagovornica muških i ženskih principa, njihovih različitosti i nužnosti jednih i drugih, ali svejedno ne vidim strahotu u tome ako za dečkića pomislimo da je curica.

Ja sam u onom izlogu vidjela svoje dijete čiju osebujnost obožavam, ali kad sam nas pogledala očima mame sa semafora, vidjela sam dijete sa šiltericom, poluduge kose, u plavom prsluku i tamnim tenisicama kako juri na romobilu i u tom trenutku sam shvatila što je strašno za te roditelje kad im djetetu pogriješe spol:

oni se boje da će to obilježiti njihovu djecu – za zauvijek.  

Kad sam saznala da sam trudna, nalaz od krvi sam spremila u kompjuter pod nazivom Eva Lole. Ona se šest mjeseci skrivala i na ultrazvuku nam nisu mogli reći njezin spol, ali ja sam znala od prvog trenutka.

Željela sam curicu, da se zajedno igramo s barbikama, da joj pletem pletenice, lakiram nokte, da zajedno pratimo modu i obožavamo ljubičastu boju.

Dobila sam curicu koja je na prvu igru s barbikama izvadila Spidermana i pozvala moju barbiku Wendy na kavu, koja od druge godine života nije željela ni čuti za suknjice, kojoj je san imati kratku kosu, a nokte ne da nalakirati ni s bezbojnim lakom.

Kad ju danas zamijene za dečkića, nas dvije se pogledamo i nasmijemo. Ali u jednom trenutku njezinog razvoja, ona je toliko željela biti dečkić da je govorila o sebi u muškom rodu. Moji najbliži su se prilično uzrujavali oko toga, a ja sam bila mirna. Dok smo došli do te faze, već sam se morala saživjeti s tim da nisam dobila curicu kakvu sam si zamislila; imati umišljenog dečkića bio je samo jedan u nizu izazova.

Biti roditelj djetetu koje je čista suprotnost od onoga kako ste ga zamišljali je blagoslov, to sada znam.

To vas stavlja u situacije u kojima nema brzog i lakog rješenja i čiju ispravnost često preispitujete, tjera vas da slušate svoju intuiciju i da se usudite dozvoliti krhkom biću koje trebate ispratiti u svijet da živi svoju jedinstvenost. Otkrivate jeste li spremni zakoračiti preko debele crte standardnih okvira i biti podrška djetetu koje često gledaju kao neku prevaru, jer eto, mislili su da je dečkić, a ona je ustvari curica i tko zna kako će to završiti kad odraste.

Ja znam. Ja već sada u njoj vidim predivnu ženu koja se usudi živjeti svoje snove više nego svoje strahove. Vidim onu koja će donositi logične odluke (što ju je naučilo igranje s legićima), koja u muškim kolegama neće vidjeti konkurenciju nego suradnike, koja će poštivati različitosti i koja će moći reći da su njezini roditelji znali prepoznati njezine potrebe.

Intuitivno smo znali ono što smo kasnije naučili iz knjiga, dijete u fazi identiteta, između treće i četvrte godine života, kroz eksperimentiranje s identitetima uči o sebi. To ne određuje ono što će ili tko će biti u budućnosti.

Kad je Eva Lole željela biti pas, kupili smo joj gumenu kost i dali smo joj da pije vodu iz zdjelice. Nismo se bojali da će kad odraste – postati pas. Znali smo da je na nama kao roditeljima da prihvatimo njezina eksperimentiranja i da u njima sudjelujemo. Tako se zapravo spriječava pojava problema s identitetom u budućnosti i pomaže djetetu da razvije autentičnu osobnost.

Ohrabrujte svoju djecu da eksperimentiraju u toj dobi. Upravo negativno reagiranje može dovesti do teškoća pri određivanju vlastitog ja.

Eva Lole danas, kad je faza identiteta iza nje, a pred njom šarenilo faze interesa, govori o sebi u ženskom rodu, svjesna da je curica i po čemu je različita o dečkića, ali ne vidi nikakvu prepreku da nosi odjeću s odjela za dečke, da umjesto (meni) preslatkih rajfova nosi šilterice, da igra nogomet s dečkima, da želi biti skejterica i ići na nogometno prvenstvo.

Da budem iskrena, ne vidim ni ja.

Kao što ne vidim ništa loše ni u tome da dečkići vole rozu boju i igraju se s kolicima s bebom.

Ja u tome vidim klicu iz koje se rađa svijet širokoumnih muškarca koji ne misle da im guranje svojeg djeteta u kolicima oduzima muškost.

A za mene je to svijet u koji ću s ljubavlju i povjerenjem poslati svoje dijete.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Znaš li razliku između Moneta i Maneta? Ili si mislila da je to jedna osoba čije ime drugi različito izgovaraju? Znaš li po kojem od njih dvojice se cijeli pravac u slikarstvu naziva impresionizmom? Znaš sigurno, inače ne bi došla razgledati impresioniste. Ja sam impresioniran tobom. Nacrtao bih ti „ Doručak na travi“ po cijelom tijelu. Znaš koji je od njih dvojice naslikao tu famoznu sliku? Ma naravno da znaš.  Želim provjeriti tvoje znanje o umjetnosti. Zapravo te samo želim vidjeti još jednom.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: muzej Albertina, Beč

Ti: hodajuća inspiracija

Ja: umjetnik u potrazi za muzom

#000033

 

Obećala sam si da neću štedjeti iduću osobu koja ne pokupi drek iza svog psa. Dostojanstveno si trpio moje uvrede dok sam se istresala na tebe ne primjećujući vrećicu u tvojoj ruci. Kako sam mogla pretpostaviti da tvoj pas vrši nuždu iz dva puta? Molim te, daj mi priliku da se iskupim kavom. Ili šetnjom. Ako treba ja ću pokupiti drek iza Buldoga.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: park Mladenaca, Zagreb

Ti: savršeno trpiš uvrede

Ja: nadrkana

#000002

 

Hodaš beščujno, kao da lebdiš. Nisam shvatila da je netko iza mene, uplašila sam se, zato sam tako vrsinula kad si počela pričati iza mojih leđa. Nakon toga smo se nasmijale i skužile. Skužile smo se, zar ne? Želim s tobom noću gledati nebo nad Berlinom kroz kupolu Reichstaga.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Reichstag, Berlin

Ti: beščujna

Ja: glasna

#000067

Comments closed

ŠTO JE FANTASTIČNO U LETEĆIM KNJIGAMA MORRISA LESSMOREA?

U prošlom tekstu na blogu sam pisala o tome kako smo Eva Lole i ja postale ambasadorice čitanja/knjiganja, a u prvoj objavi sam spomenula jednu od meni najdražih dječjih knjiga: „Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea“.

Upravo je to knjiga s kojom bih voljela krenuti na novu stazu i na mjestu na kojem žive moje priče, u rubrici Knjige koje knjigamo, pisati i o tuđim pričama koje žive u mom srcu i u srcu moje kćeri.

 

Svaka dječja priča je prvo priča za male čitatelje, ali često dirne i roditelje.

Svako čitanje je prilika da sa svojim djetetom budete blizu, da zajedno provedete ispunjeno vrijeme, da stvorite dragocjene uspomene i da pričate o onome što je od priče ostalo s vama.

Zato što su djeca ipak glavna u dječjim pričama, dijelit ću ovdje s vama dvostruke preporuke: ja ću vam na odrasli način reći zašto je (meni) neka knjiga dobra, a Evu Lole ću pitati što je ono što se njoj svidjelo. Tako ćete dobiti autentičnu inspiraciju za odabir knjige koju ćete posuditi u knjižnici, kupiti si za zauvijek ili pokloniti onome do koga vam je posebno stalo.

 

Ne mogu zamisliti prikladniju knjigu za početak od „ Fantastičnih letećih knjiga g. Morrisa Lessmorea“, autora Williama Joycea.

Kad bih morala odabrati uzrast kojem je namijenjena, sigurno bih pogriješila. Možda je prekompleksna za predškolce (mada smo ju mi prvi put čitale kad je ona imala manje od tri godine) zbog kobne oluje, letećih knjiga, prijelaza duša, smrti, ali ja Evu Lole ne štedim od života. Na knjige gledam kao na izvor tema za razgovore u kojima joj objasnim sve što ju zanima o onome što je čula, dok ne vidim ono Aha! u njenim očima.

A i svaku knjigu možete čitati u više slojeva, objašnjavajući onoliko koliko je prikladno za vašeg malog čitača.

 

Leteće knjige mogu biti samo knjiga o ljubavi prema knjigama.

Ne morate objašnjavati oluju koja opustoši New Orleans, iako možete razgovarati o snazi prirode koja ponekad zna biti razorna. Ne morate objasniti ni da žena koja leti sa snopom knjiga umjesto balona zapravo predstavlja odlazak njezine duše, iako možete djetetu reći ono što je Eva Lole sama zaključila: da je svatko od nas, prije nego što se rodio, bio zvjezdica na nebu i gledao život dolje na zemlji, pa se rodio tek kad je odlučio da bi i on tako kao ovi dolje; i da se svatko od nas nakon smrti vraća opet na nebo biti zvjezdica.

Možete samo reći da je leteća teta Morrisu poslala knjigu s Humpty Dumptyjem koji ga je odveo tamo gdje će njegov život dobiti smisao: u knjižnicu koju je teta s knjigama ranije vodila.

Tamo počinje Morrisov suživot s knjigama koje lete i razgovaraju s njim, a koje on s ljubavlju i poštovanjem dijeli s ljudima koji tamo dolaze posuditi knjige. Možete reći djetetu da zamisli grad razoren vjetrom u kojem ljudi nadu pronalaze u velikoj zgradi punoj knjiga i objasniti im kako priče mogu ugrijati srce.

Možete pričati o prolaznosti vremena ili samo nabrajati godišnja doba.

Objasnite im da kroz cijelu priču Morris piše svoju knjigu koju završi – na kraju svog života i koja od obične knjige postane leteća, jedna od onih namijenjenih da promijene život onome koga odaberu. Morrisova knjiga je odabrala djevojčicu koja će vjerojatno postati nova čuvarica knjiga.

Na vama je izbor koliko duboko ćete ići s ovom knjigom, ali ne zaboravite zastati na onome što ovu priču čini fantastičnom – na rečenici koja je njen najljepši dio: „Svačija je priča važna“.

To je ono što moramo naučiti svoju djecu: da svatko od nas ima svoju priču, da ničija priča nije važnija od neke druge i da smo svi jednaki. Ta rečenica nudi idealnu priliku da djecu upoznate s uvažavanjem tuđih ideja, stavova i načina života (ili ako su spremni, da im uvedete riječ tolerancija). Čini mi se da su mnoge odrasle njihovi roditelji propustili naučiti upravo to.

 

Što je ono što se Evi Lole najviše svidjelo u ovoj priči?

Zabavna joj je. Zabavno joj je puhanje vjetra zbog osjećaja treperenja na vjetru, iako je jedan od njenih najvećih strahova – strah od tornada. Zabavno joj je kad knjiga s Humpty Dumptyjem tupne na tlo ispred Morrisa (na tom dijelu priče uvijek proizvedem smiješni zvuk udaranja koji nju oduševi) i što knjige lete. Sviđa joj se što će Morris knjige uvijek nositi u svom srcu i što se u knjigama živi zauvijek.

 

Evo vam dodatna crtica o ovoj priči – knjiga je zapravo adaptirana prema kratkom animiranom filmu (ne, nije obrnuto) koji je 2011. godine osvojio Oscara, pa nakon knjiganja, možete pogledati i crtić koji vas neće razočarati jer je identično divan kao knjiga. Nije li to fantastično?

 

Do idućeg knjiganja,

Nastja i Eva Lole

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Tvoja koža je boje čokolade, a ja sam ovisna o slatkom. Izašao si stanicu prije mene, popiknuo se pri izlasku i dostojanstveno nastavio svojim putem. Malo je falilo da izađem za tobom, zaustavim te i pitam bi li sa mnom proveo život. Glupo, zar ne? Ali mislila sam da se nikada neću zaljubiti, pogotovo ne na prvi pogled (iako mi se sad čini kao da te stalno viđam) pa nije čudo što ti želim zahvaliti što si samim time što postojiš u meni izazvao emocije toliko jake da bi mogle osvijetliti cijeli London na jednu minutu. Nemoguće je da nisi osjetio bar mali strujni udar. Ili si po izlasku iz autobusa doživio infarkt?

Kada: 30.02.2012.

Gdje: autobusna linija 73 , London

Ti: o mama mia

Ja: prvi put zaljubljena

#000050

 

Hvala ti što si mi dao svoje mjesto u redu. Skužio si da sam u žurbi. Da nisam uzela klopu za van, pozvala bih te da mi se pridružiš. Sad mi je žao što ti nisam dala svoju vizitku, to brzina čini ljudima. Ali iako sam se žurila, zamjetila sam tvoj neodoljiv smješak i savršene prste dok si mi rukom propuštao svoje mjesto. Neću ti ni reći gdje sve zamišljam te prste. Ako te ipak zanima…

Kada: 30.02.2012.

Gdje: McDonalds na Rambli, Barcelona

Ti: prvi na redu

Ja: zbunjena

#000012

 

Kad vidiš najljepšu ženu na svijetu kako sjedi na klupi i gleda u nebo, ne preostaje ti drugo nego da i sam digneš pogled. Pitao sam se što si vidjela, ja nisam vidio ništa osim praznog neba. Kad sam spustio glavu, gledala si u mene i rekla, kao da čitaš moje misli, da nebo nikad nije prazno. Nasmijali smo se jedno drugome, bez riječi. Ti si sigurno znala što ti ja želim reći. Volio bih imati priliku pokušati pogoditi što ti misliš.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  šetalište High Line, New York

Ti: s glavom u oblacima

Ja: želim staviti glavu u tvoje krilo

#000077

Comments closed

Idemo knjigati!

Negdje u ovo doba prošle godine, s Evom Lole sam trčala po stepenicama palače Fritzi u Malom Lošinju, razmišljajući kako su za nju to obične stepnice po kojima može trčkarati, a kako su meni nekada bile značajne. Palača Fritzi mog djetinjstva bila je za mene gotovo svetište jer je u njoj tada bila smještena – knjižnica. Moja ljetovanja u Malom Lošinju bila su čitanja isprekidana kupanjem i igranjem. Svako ljeto, još od prvih razreda osnovne škole, obnavljala sam članstvo u knjižnici kako mi ne bi usfalilo knjiga.

Kad sad gledam unatrag, čini mi se da sam se rodila zaražena ljubavlju prema knjigama.

Jedan od najsretnijih dana koje pamtim je bio dan kad je moja mama dobila posao u knjižnici u Sisku i to u – dječjem odjelu. Nisam mogla zamisliti ništa spektakularnije od posla u kojem je čovjek okružen s knjigama i djecom (kad razmislim, bolji posao od toga ne mogu zamisliti ni sada), a koji je i za mene donio posebnu privilegiju –  postala sam kćer knjižničarke. Knjige su mi postale dostupnije nego ikad. Znala sam poslije škole doći k mami na posao i satima sjediti u izlogu knjižnice čitajući nasumično odabranu i otvorenu knjigu.

Sad mi se čini da žena koja je dobila ime po liku iz romana, ne može živjeti drugačije nego s knjigama.

 

Nakon što sam rodila, imala sam jednu misiju: prenijeti na svoje dijete tu silnu ljubav prema knjigama.

Još u trudnoći sam počela kupovati knjige za koje Eva Lole još ni danas nije spremna (većinu smo, ipak, pročitale).

Zadatak sam izvršavala bez napora – počela sam joj čitati dok je ležala na podu nesvjesna svijeta oko sebe, nastavila sam s čitanjem za vrijeme svakog ručka, sa šest mjeseci sam je odvela na veliki izlet k baki u knjižnicu, s godinu i pol dana je već bila na prvom Interliberu (i nije propustila niti jedan od tada), vodila sam ju na promocije knjiga (ima već nekoliko knjiga s posvetom autora) i već joj skoro sedam godina čitam svaku večer prije spavanja. Svaku večer. Kad dođemo kući u vrijeme za spavanje, ona me moli da nikako ne ode u krevet prije nego što joj pročitam jednu kratku knjigicu.

Nije imala ni dvije godine kad je u vrijeme čitanja prije spavanja izvlačila knjigu s police i dok je odlazila u krevet s knjigom, preko ramena mi dobacivala: Idemo knjigati?

Za 18. rođendan joj pripremam poseban paket – odabir knjiga koje, po mom mišljenju, mora pročitati.

Ponekad me zateknu fond riječi koje zna i način na koji se izražava, a onda shvatim kakvo je bogatstvo dobila od svakodnevnog čitanja.

Ako sam kao roditelj u ičemu uspjela, onda je to moj uspjeh.

Posebno sam ponosna na naše sudjelovanje na samom početku kampanje Čitaj mi! koja potiče čitanje naglas djeci od najranije dobi. Fotografija nas dvije kako čitamo bila je otisnuta na prvoj verziji letka te kampanje i za mene je materijalni dokaz putovanja na koje sam povela svoje dijete. Kao da sam ju stavila na leđa i rekla joj: Mala, ovamo ideš sa mnom, bez pogovora!

 

Znate zašto je to važno? Zato što: Djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle.

Srce mi je odmah zatitralo na taj citat koji sam pronašla u jednoj od knjižara u kojima Eva Lole i ja često završimo kad same odemo u grad.

Na nama je da zapalimo taj plamen čitanja u njima.

 

I znate zašto još? Jer čitanje budi ljubav.

Ne samo ljubav prema riječima i jeziku, nego ljubav u ljudima.

Čitanje je odlazak na putovanje, ulazak u novi svijet, upoznavanje, prepoznavanje, (raz)otkrivanje, ono je inspiracija, informacija, razmišljanje. Ono je plašt s kojim se zagrneš kad ti treba topline, mjesto na kojem možeš malo predahnuti od svega, prijatelj koji te čeka, ideja koju ćeš tek dobiti.

Ja svim srcem vjerujem da nas čitanje čini boljima.

 

Moj brat po duši, Anto, mi je baš danas, ne znajući za temu novog teksta, poslao fotografiju s citatom: Jednog dana je djevojka s knjigama postala žena koja ih piše.

Kad se moje cjeloživotno pisanje tog jednog dana ukoriči, sanjam da će to biti knjiga koja će pronaći dijete koje se s uzbuđenjem penje stepenicama u knjižnicu, jedva čekajući da u ruke uzme novu knjigu koja će ga uvesti u svijet u kojem se osjeća voljeno i sigurno čak i kad ode na najluđe putovanje.

Tada ću i ja, napokon, biti na putu zbog kojeg sam došla: da pomoću riječi probudim ljubav i tako upalim svjetlo u svakom onom tko se usudio – knjigati.

 

Nastja

 

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Iako je zgrada jako visoka, vožnja liftom traje prekratko. A dijete sigurno ne olakšava započinjanje razgovora s nekim koga vidiš prvi put. Moram ti priznati, meni su i osmjesi bili dovoljni. Dijete je moje, ali muža bih rado zamijenila.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  hotel Mandarin Oriental, Las Vegas

Ti: hipnotizer

Ja: hipnotizirana

#000052

 

Možda smo stari, moj sin bi rekao – prestari za ljubav, ali baš si u našim godinama ne možemo priuštiti ignoriranje očitog. Što ako si moja zadnja prilika za sreću? Ti možda još imaš vremena, pretpostavljam da si nekih pet godina mlađa, ali ja ne želim zakasniti. Svako jutro te gledam kako sa savršenom frizurom i besprijekorno obučena, pokretima koji kao da pripadaju nekom drugom vremenu prinosiš šalicu ustima i otpijaš gutljaj bez da usnama dotakneš rub. Nauči me kako to izvodiš.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: starački dom u Klaićevoj, Zagreb

Ti: dama u najboljim godinama

Ja: starac koji nije prestar

#000007

 

Ti si, viseći naopako s tog neobičnog rekvizita za vježbanje vjerojatno vidjela samo moje noge. Ja sam, s obje na zemlji u transu gledao tvoje obraze napunjene krvlju, tvoju svilenu kosu razbacanu po strunjači i kapke koji se čas dižu, čas spuštaju. Disala si duboko, posve opuštena, a tvoja su se prsa nadimala sa svakim novim udahom. Maštam o tome da visiš na meni, s mene, kako god ti je zgodnije.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  u studiu za vježbanje, Berlin

Ti: u crvenoj majici

Ja: onaj s nike tenisicama

#000061

Comments closed

P(RE)OKRENITE SE!

Ima jedna predivna fotelja koju želim. U njoj vidim više od komada namještaja, vjerujem da je ona baš ono što našem dnevnom boravku nedostaje. I zamišljam ju kao moje mjesto: mjesto na kojem bih čitala, zapisivala ideje u bilježnicu, tipkala nove tekstove, visila na Instagramu i čekala da me Eva Lole zatreba (odavno sam naučila ne gurati joj se u vrijeme i prostor onda kad ih ona koristi za sebe). Ali, više ne razmišljam o toj fotelji. Ne zato što je skupa i što me onaj koji o prostoru zna više od mene uvjerio da nam fotelja neće stati u boravak, nego zbog Jelene i onog što je napravila mom životu.

 

Još dok sam se igrala s barbikama, preskakivala sam uže u bašti iza didine i bakine kuće, imala sam dnevnik u koji sam upisivala što sam taj dan pojela i vježbala sam prema vježbama izrezanima iz Teena na kojima je Elle MacPherson izvodila vježbe za trbuh poput njezinog. Pazite, Elle MacPherson! Bila sam toliko mlada da nisam ni trebala znati tko je ona. Ali znala sam. Znala sam zato što sam bila nezadovoljna sa svojim tijelom i mislila sam da je jedino rješenje u kombinaciji prekomjernog vježbanja i minimalnog unosa hrane. Trebalo je puno vremena, raznih dijeta, malo pa puno kilograma i raznih vrsta vježbanja da shvatim da je takvo ponašanje izvor stresa za tijelo i da izlaganje tijela stresu znači ovo: jednog dana tijelo će vam to vratiti.

Trebalo se dogoditi i da upoznam Jelenu i da kroz prijateljstvo i uzajamnu podršku postanem dio njene misije da pokrene ljude da se kreću.

Jer tek s kretanjem i vježbanje ima smisla.

 

U vremenu prije Jelene, imala sam barem svijest o tome da je kretanje važno. Prepoznala sam da je Evi Lole draže sjediti u sobi i satima se igrati s legićima nego biti na igralištu. Bila je na granici da postane tjelesno lijena i morali smo ju potaknuti na pokret: dolazila je po mene na treninge u Vježbaonicu,  igrala se s tatom na raznim spravama, gledala nas je kako vježbamo doma, upisali smo ju na gimnastiku i plivanje i doslovno smo ju tjerali van. Stvarali smo okruženje u kojem je vježbanje stalno prisutno.

Može zvučati kao da smo ambiciozni roditelji, ali naša jedina ambicija je bila da u njeno tijelo usadimo potrebu za pokretom. Ona je sada izrazito spretna, stalno je u pokretu i obožava ići na treninge. Čak i dok se igra s legićima, koristi tijelo.

 

Jelena me zarazila s time da u svemu oko sebe vidim priliku za kretanje.

Prvo me naučila kako se ispravno stoji i hoda (što sada koristim u svojim svakodnevnim kilometarskim šetnjama), onda mi je servirala tihe vježbe – one na koje bi se ljubitelji željeza vjerojatno smijali jer se čini kao da ništa specijalno ne radiš, ali pomoću kojih sam otkrila ispravno koristiti tijelo; obasipala me informacijama o vrstama, imenima i funkcijama mišića u tijelu (ne, ne mogu ih nabrojati), upozoravala me koliko su važna stopala i hodati bos i ono najvažnije: inspirirala me da živimo – na podu.

Kad na kraju radnog dana dođemo doma i poželimo se zavaliti, mi sjednemo na pod. Onda se na tom podu namještamo, pa se s njega ustajemo, pa ponovo sjedamo, tamo crtamo zadaće za engleski, igramo društvene igre, ležimo, ponovo ustajemo i sjedamo i tako stalno. Ja sada zapisujem ideje, tipkam tekstove i visim na Instagramu – na podu.

 

Neki dan, dok smo pričale o tome što si želimo, Eva Lole je predložila da napravimo listu svojih želja (ona je inače manifestatorica po prirodi i sve što stavi na papir ili izradi od kartona joj je ostvari) i tek sam par dana nakon ispisanih želja, shvatila da sam napisala da želim napraviti čučanj, a da na popisu nema fotelje.

Čučanj ne mogu napraviti zbog stražnje rotacije zdjelice, zbog koje je težina mog tijela više na prednjem dijelu stopala, a ne na petama. Ima tu još detalja oko mišića zgloba kuka i stražnje lože koji svi zajedno uzrokuju da nemam snagu nogu koja bi me spustila i podigla iz čučnja.

Najzanimljivije je što Eva Lole sudjeluje u mom napretku i želi da sa svojim tijelom mogu sve što može i ona.  Kad se dignem s poda bez pomoći ruku, ona počne pljeskati. Ja sam tad posebno sretna jer znam da je shvatila bitno i da je i ona dio Jelenine misije.

 

Jelena i ja vježbamo jednom tjednom sat vremena i to –  preko Skypea. Radimo na tome da uspijem napraviti čučanj. Put kojim me Jelena vodi do toga je fascinantan.

Ostatak vremena ja sama izvodim zadatke koje mi je dala za domaću zadaću, vježbam dok radim kućanske poslove i puno hodam. Od treninga do treninga, ja se krećem.

 

Baš sam imala priliku s jednom strastvenom hodačicom izmijeniti iskustva i obje smo zaključile kako nam je hodanje kao meditacija: prilika da budemo prisutne.

Prijateljica mi je rekla da je moje hodanje jako korisno jer se tako uzemljujem. Ali za pravo uzemljenje, trebala bih hodati bosa. To izbjegavam jer sam se toliko otuđila od svojih stopala da mi je biti bosa postalo bolno. Ali čula sam da postoji veza između raznih upalnih procesa i hodanja u cipelama, a pošto ovaj život ne možemo živjeti nego u tijelu, želim prema njemu biti što bolja. Zato ću na svoju listu želja dodati i hodati bosa.

 

Tek kad mi se ostvare te želje, kad sa svojim nogama budem stajala čvrsto na zemlji, tek tad ću biti pravo uzemljena i moći ću propustiti svemir kroz sebe. Tada ću dobiti sve što mi treba.

A ako dobijem i fotelju, ona će biti samo za ukras.

 

 Nastja

 

 

 

 

 

Comments closed