Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Znaš li razliku između Moneta i Maneta? Ili si mislila da je to jedna osoba čije ime drugi različito izgovaraju? Znaš li po kojem od njih dvojice se cijeli pravac u slikarstvu naziva impresionizmom? Znaš sigurno, inače ne bi došla razgledati impresioniste. Ja sam impresioniran tobom. Nacrtao bih ti „ Doručak na travi“ po cijelom tijelu. Znaš koji je od njih dvojice naslikao tu famoznu sliku? Ma naravno da znaš.  Želim provjeriti tvoje znanje o umjetnosti. Zapravo te samo želim vidjeti još jednom.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: muzej Albertina, Beč

Ti: hodajuća inspiracija

Ja: umjetnik u potrazi za muzom

#000033

 

Obećala sam si da neću štedjeti iduću osobu koja ne pokupi drek iza svog psa. Dostojanstveno si trpio moje uvrede dok sam se istresala na tebe ne primjećujući vrećicu u tvojoj ruci. Kako sam mogla pretpostaviti da tvoj pas vrši nuždu iz dva puta? Molim te, daj mi priliku da se iskupim kavom. Ili šetnjom. Ako treba ja ću pokupiti drek iza Buldoga.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: park Mladenaca, Zagreb

Ti: savršeno trpiš uvrede

Ja: nadrkana

#000002

 

Hodaš beščujno, kao da lebdiš. Nisam shvatila da je netko iza mene, uplašila sam se, zato sam tako vrsinula kad si počela pričati iza mojih leđa. Nakon toga smo se nasmijale i skužile. Skužile smo se, zar ne? Želim s tobom noću gledati nebo nad Berlinom kroz kupolu Reichstaga.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Reichstag, Berlin

Ti: beščujna

Ja: glasna

#000067

Comments closed

ŠTO JE FANTASTIČNO U LETEĆIM KNJIGAMA MORRISA LESSMOREA?

U prošlom tekstu na blogu sam pisala o tome kako smo Eva Lole i ja postale ambasadorice čitanja/knjiganja, a u prvoj objavi sam spomenula jednu od meni najdražih dječjih knjiga: „Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea“.

Upravo je to knjiga s kojom bih voljela krenuti na novu stazu i na mjestu na kojem žive moje priče, u rubrici Knjige koje knjigamo, pisati i o tuđim pričama koje žive u mom srcu i u srcu moje kćeri.

 

Svaka dječja priča je prvo priča za male čitatelje, ali često dirne i roditelje.

Svako čitanje je prilika da sa svojim djetetom budete blizu, da zajedno provedete ispunjeno vrijeme, da stvorite dragocjene uspomene i da pričate o onome što je od priče ostalo s vama.

Zato što su djeca ipak glavna u dječjim pričama, dijelit ću ovdje s vama dvostruke preporuke: ja ću vam na odrasli način reći zašto je (meni) neka knjiga dobra, a Evu Lole ću pitati što je ono što se njoj svidjelo. Tako ćete dobiti autentičnu inspiraciju za odabir knjige koju ćete posuditi u knjižnici, kupiti si za zauvijek ili pokloniti onome do koga vam je posebno stalo.

 

Ne mogu zamisliti prikladniju knjigu za početak od „ Fantastičnih letećih knjiga g. Morrisa Lessmorea“, autora Williama Joycea.

Kad bih morala odabrati uzrast kojem je namijenjena, sigurno bih pogriješila. Možda je prekompleksna za predškolce (mada smo ju mi prvi put čitale kad je ona imala manje od tri godine) zbog kobne oluje, letećih knjiga, prijelaza duša, smrti, ali ja Evu Lole ne štedim od života. Na knjige gledam kao na izvor tema za razgovore u kojima joj objasnim sve što ju zanima o onome što je čula, dok ne vidim ono Aha! u njenim očima.

A i svaku knjigu možete čitati u više slojeva, objašnjavajući onoliko koliko je prikladno za vašeg malog čitača.

 

Leteće knjige mogu biti samo knjiga o ljubavi prema knjigama.

Ne morate objašnjavati oluju koja opustoši New Orleans, iako možete razgovarati o snazi prirode koja ponekad zna biti razorna. Ne morate objasniti ni da žena koja leti sa snopom knjiga umjesto balona zapravo predstavlja odlazak njezine duše, iako možete djetetu reći ono što je Eva Lole sama zaključila: da je svatko od nas, prije nego što se rodio, bio zvjezdica na nebu i gledao život dolje na zemlji, pa se rodio tek kad je odlučio da bi i on tako kao ovi dolje; i da se svatko od nas nakon smrti vraća opet na nebo biti zvjezdica.

Možete samo reći da je leteća teta Morrisu poslala knjigu s Humpty Dumptyjem koji ga je odveo tamo gdje će njegov život dobiti smisao: u knjižnicu koju je teta s knjigama ranije vodila.

Tamo počinje Morrisov suživot s knjigama koje lete i razgovaraju s njim, a koje on s ljubavlju i poštovanjem dijeli s ljudima koji tamo dolaze posuditi knjige. Možete reći djetetu da zamisli grad razoren vjetrom u kojem ljudi nadu pronalaze u velikoj zgradi punoj knjiga i objasniti im kako priče mogu ugrijati srce.

Možete pričati o prolaznosti vremena ili samo nabrajati godišnja doba.

Objasnite im da kroz cijelu priču Morris piše svoju knjigu koju završi – na kraju svog života i koja od obične knjige postane leteća, jedna od onih namijenjenih da promijene život onome koga odaberu. Morrisova knjiga je odabrala djevojčicu koja će vjerojatno postati nova čuvarica knjiga.

Na vama je izbor koliko duboko ćete ići s ovom knjigom, ali ne zaboravite zastati na onome što ovu priču čini fantastičnom – na rečenici koja je njen najljepši dio: „Svačija je priča važna“.

To je ono što moramo naučiti svoju djecu: da svatko od nas ima svoju priču, da ničija priča nije važnija od neke druge i da smo svi jednaki. Ta rečenica nudi idealnu priliku da djecu upoznate s uvažavanjem tuđih ideja, stavova i načina života (ili ako su spremni, da im uvedete riječ tolerancija). Čini mi se da su mnoge odrasle njihovi roditelji propustili naučiti upravo to.

 

Što je ono što se Evi Lole najviše svidjelo u ovoj priči?

Zabavna joj je. Zabavno joj je puhanje vjetra zbog osjećaja treperenja na vjetru, iako je jedan od njenih najvećih strahova – strah od tornada. Zabavno joj je kad knjiga s Humpty Dumptyjem tupne na tlo ispred Morrisa (na tom dijelu priče uvijek proizvedem smiješni zvuk udaranja koji nju oduševi) i što knjige lete. Sviđa joj se što će Morris knjige uvijek nositi u svom srcu i što se u knjigama živi zauvijek.

 

Evo vam dodatna crtica o ovoj priči – knjiga je zapravo adaptirana prema kratkom animiranom filmu (ne, nije obrnuto) koji je 2011. godine osvojio Oscara, pa nakon knjiganja, možete pogledati i crtić koji vas neće razočarati jer je identično divan kao knjiga. Nije li to fantastično?

 

Do idućeg knjiganja,

Nastja i Eva Lole

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Tvoja koža je boje čokolade, a ja sam ovisna o slatkom. Izašao si stanicu prije mene, popiknuo se pri izlasku i dostojanstveno nastavio svojim putem. Malo je falilo da izađem za tobom, zaustavim te i pitam bi li sa mnom proveo život. Glupo, zar ne? Ali mislila sam da se nikada neću zaljubiti, pogotovo ne na prvi pogled (iako mi se sad čini kao da te stalno viđam) pa nije čudo što ti želim zahvaliti što si samim time što postojiš u meni izazvao emocije toliko jake da bi mogle osvijetliti cijeli London na jednu minutu. Nemoguće je da nisi osjetio bar mali strujni udar. Ili si po izlasku iz autobusa doživio infarkt?

Kada: 30.02.2012.

Gdje: autobusna linija 73 , London

Ti: o mama mia

Ja: prvi put zaljubljena

#000050

 

Hvala ti što si mi dao svoje mjesto u redu. Skužio si da sam u žurbi. Da nisam uzela klopu za van, pozvala bih te da mi se pridružiš. Sad mi je žao što ti nisam dala svoju vizitku, to brzina čini ljudima. Ali iako sam se žurila, zamjetila sam tvoj neodoljiv smješak i savršene prste dok si mi rukom propuštao svoje mjesto. Neću ti ni reći gdje sve zamišljam te prste. Ako te ipak zanima…

Kada: 30.02.2012.

Gdje: McDonalds na Rambli, Barcelona

Ti: prvi na redu

Ja: zbunjena

#000012

 

Kad vidiš najljepšu ženu na svijetu kako sjedi na klupi i gleda u nebo, ne preostaje ti drugo nego da i sam digneš pogled. Pitao sam se što si vidjela, ja nisam vidio ništa osim praznog neba. Kad sam spustio glavu, gledala si u mene i rekla, kao da čitaš moje misli, da nebo nikad nije prazno. Nasmijali smo se jedno drugome, bez riječi. Ti si sigurno znala što ti ja želim reći. Volio bih imati priliku pokušati pogoditi što ti misliš.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  šetalište High Line, New York

Ti: s glavom u oblacima

Ja: želim staviti glavu u tvoje krilo

#000077

Comments closed

Idemo knjigati!

Negdje u ovo doba prošle godine, s Evom Lole sam trčala po stepenicama palače Fritzi u Malom Lošinju, razmišljajući kako su za nju to obične stepnice po kojima može trčkarati, a kako su meni nekada bile značajne. Palača Fritzi mog djetinjstva bila je za mene gotovo svetište jer je u njoj tada bila smještena – knjižnica. Moja ljetovanja u Malom Lošinju bila su čitanja isprekidana kupanjem i igranjem. Svako ljeto, još od prvih razreda osnovne škole, obnavljala sam članstvo u knjižnici kako mi ne bi usfalilo knjiga.

Kad sad gledam unatrag, čini mi se da sam se rodila zaražena ljubavlju prema knjigama.

Jedan od najsretnijih dana koje pamtim je bio dan kad je moja mama dobila posao u knjižnici u Sisku i to u – dječjem odjelu. Nisam mogla zamisliti ništa spektakularnije od posla u kojem je čovjek okružen s knjigama i djecom (kad razmislim, bolji posao od toga ne mogu zamisliti ni sada), a koji je i za mene donio posebnu privilegiju –  postala sam kćer knjižničarke. Knjige su mi postale dostupnije nego ikad. Znala sam poslije škole doći k mami na posao i satima sjediti u izlogu knjižnice čitajući nasumično odabranu i otvorenu knjigu.

Sad mi se čini da žena koja je dobila ime po liku iz romana, ne može živjeti drugačije nego s knjigama.

 

Nakon što sam rodila, imala sam jednu misiju: prenijeti na svoje dijete tu silnu ljubav prema knjigama.

Još u trudnoći sam počela kupovati knjige za koje Eva Lole još ni danas nije spremna (većinu smo, ipak, pročitale).

Zadatak sam izvršavala bez napora – počela sam joj čitati dok je ležala na podu nesvjesna svijeta oko sebe, nastavila sam s čitanjem za vrijeme svakog ručka, sa šest mjeseci sam je odvela na veliki izlet k baki u knjižnicu, s godinu i pol dana je već bila na prvom Interliberu (i nije propustila niti jedan od tada), vodila sam ju na promocije knjiga (ima već nekoliko knjiga s posvetom autora) i već joj skoro sedam godina čitam svaku večer prije spavanja. Svaku večer. Kad dođemo kući u vrijeme za spavanje, ona me moli da nikako ne ode u krevet prije nego što joj pročitam jednu kratku knjigicu.

Nije imala ni dvije godine kad je u vrijeme čitanja prije spavanja izvlačila knjigu s police i dok je odlazila u krevet s knjigom, preko ramena mi dobacivala: Idemo knjigati?

Za 18. rođendan joj pripremam poseban paket – odabir knjiga koje, po mom mišljenju, mora pročitati.

Ponekad me zateknu fond riječi koje zna i način na koji se izražava, a onda shvatim kakvo je bogatstvo dobila od svakodnevnog čitanja.

Ako sam kao roditelj u ičemu uspjela, onda je to moj uspjeh.

Posebno sam ponosna na naše sudjelovanje na samom početku kampanje Čitaj mi! koja potiče čitanje naglas djeci od najranije dobi. Fotografija nas dvije kako čitamo bila je otisnuta na prvoj verziji letka te kampanje i za mene je materijalni dokaz putovanja na koje sam povela svoje dijete. Kao da sam ju stavila na leđa i rekla joj: Mala, ovamo ideš sa mnom, bez pogovora!

 

Znate zašto je to važno? Zato što: Djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle.

Srce mi je odmah zatitralo na taj citat koji sam pronašla u jednoj od knjižara u kojima Eva Lole i ja često završimo kad same odemo u grad.

Na nama je da zapalimo taj plamen čitanja u njima.

 

I znate zašto još? Jer čitanje budi ljubav.

Ne samo ljubav prema riječima i jeziku, nego ljubav u ljudima.

Čitanje je odlazak na putovanje, ulazak u novi svijet, upoznavanje, prepoznavanje, (raz)otkrivanje, ono je inspiracija, informacija, razmišljanje. Ono je plašt s kojim se zagrneš kad ti treba topline, mjesto na kojem možeš malo predahnuti od svega, prijatelj koji te čeka, ideja koju ćeš tek dobiti.

Ja svim srcem vjerujem da nas čitanje čini boljima.

 

Moj brat po duši, Anto, mi je baš danas, ne znajući za temu novog teksta, poslao fotografiju s citatom: Jednog dana je djevojka s knjigama postala žena koja ih piše.

Kad se moje cjeloživotno pisanje tog jednog dana ukoriči, sanjam da će to biti knjiga koja će pronaći dijete koje se s uzbuđenjem penje stepenicama u knjižnicu, jedva čekajući da u ruke uzme novu knjigu koja će ga uvesti u svijet u kojem se osjeća voljeno i sigurno čak i kad ode na najluđe putovanje.

Tada ću i ja, napokon, biti na putu zbog kojeg sam došla: da pomoću riječi probudim ljubav i tako upalim svjetlo u svakom onom tko se usudio – knjigati.

 

Nastja

 

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Iako je zgrada jako visoka, vožnja liftom traje prekratko. A dijete sigurno ne olakšava započinjanje razgovora s nekim koga vidiš prvi put. Moram ti priznati, meni su i osmjesi bili dovoljni. Dijete je moje, ali muža bih rado zamijenila.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  hotel Mandarin Oriental, Las Vegas

Ti: hipnotizer

Ja: hipnotizirana

#000052

 

Možda smo stari, moj sin bi rekao – prestari za ljubav, ali baš si u našim godinama ne možemo priuštiti ignoriranje očitog. Što ako si moja zadnja prilika za sreću? Ti možda još imaš vremena, pretpostavljam da si nekih pet godina mlađa, ali ja ne želim zakasniti. Svako jutro te gledam kako sa savršenom frizurom i besprijekorno obučena, pokretima koji kao da pripadaju nekom drugom vremenu prinosiš šalicu ustima i otpijaš gutljaj bez da usnama dotakneš rub. Nauči me kako to izvodiš.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: starački dom u Klaićevoj, Zagreb

Ti: dama u najboljim godinama

Ja: starac koji nije prestar

#000007

 

Ti si, viseći naopako s tog neobičnog rekvizita za vježbanje vjerojatno vidjela samo moje noge. Ja sam, s obje na zemlji u transu gledao tvoje obraze napunjene krvlju, tvoju svilenu kosu razbacanu po strunjači i kapke koji se čas dižu, čas spuštaju. Disala si duboko, posve opuštena, a tvoja su se prsa nadimala sa svakim novim udahom. Maštam o tome da visiš na meni, s mene, kako god ti je zgodnije.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  u studiu za vježbanje, Berlin

Ti: u crvenoj majici

Ja: onaj s nike tenisicama

#000061

Comments closed

P(RE)OKRENITE SE!

Ima jedna predivna fotelja koju želim. U njoj vidim više od komada namještaja, vjerujem da je ona baš ono što našem dnevnom boravku nedostaje. I zamišljam ju kao moje mjesto: mjesto na kojem bih čitala, zapisivala ideje u bilježnicu, tipkala nove tekstove, visila na Instagramu i čekala da me Eva Lole zatreba (odavno sam naučila ne gurati joj se u vrijeme i prostor onda kad ih ona koristi za sebe). Ali, više ne razmišljam o toj fotelji. Ne zato što je skupa i što me onaj koji o prostoru zna više od mene uvjerio da nam fotelja neće stati u boravak, nego zbog Jelene i onog što je napravila mom životu.

 

Još dok sam se igrala s barbikama, preskakivala sam uže u bašti iza didine i bakine kuće, imala sam dnevnik u koji sam upisivala što sam taj dan pojela i vježbala sam prema vježbama izrezanima iz Teena na kojima je Elle MacPherson izvodila vježbe za trbuh poput njezinog. Pazite, Elle MacPherson! Bila sam toliko mlada da nisam ni trebala znati tko je ona. Ali znala sam. Znala sam zato što sam bila nezadovoljna sa svojim tijelom i mislila sam da je jedino rješenje u kombinaciji prekomjernog vježbanja i minimalnog unosa hrane. Trebalo je puno vremena, raznih dijeta, malo pa puno kilograma i raznih vrsta vježbanja da shvatim da je takvo ponašanje izvor stresa za tijelo i da izlaganje tijela stresu znači ovo: jednog dana tijelo će vam to vratiti.

Trebalo se dogoditi i da upoznam Jelenu i da kroz prijateljstvo i uzajamnu podršku postanem dio njene misije da pokrene ljude da se kreću.

Jer tek s kretanjem i vježbanje ima smisla.

 

U vremenu prije Jelene, imala sam barem svijest o tome da je kretanje važno. Prepoznala sam da je Evi Lole draže sjediti u sobi i satima se igrati s legićima nego biti na igralištu. Bila je na granici da postane tjelesno lijena i morali smo ju potaknuti na pokret: dolazila je po mene na treninge u Vježbaonicu,  igrala se s tatom na raznim spravama, gledala nas je kako vježbamo doma, upisali smo ju na gimnastiku i plivanje i doslovno smo ju tjerali van. Stvarali smo okruženje u kojem je vježbanje stalno prisutno.

Može zvučati kao da smo ambiciozni roditelji, ali naša jedina ambicija je bila da u njeno tijelo usadimo potrebu za pokretom. Ona je sada izrazito spretna, stalno je u pokretu i obožava ići na treninge. Čak i dok se igra s legićima, koristi tijelo.

 

Jelena me zarazila s time da u svemu oko sebe vidim priliku za kretanje.

Prvo me naučila kako se ispravno stoji i hoda (što sada koristim u svojim svakodnevnim kilometarskim šetnjama), onda mi je servirala tihe vježbe – one na koje bi se ljubitelji željeza vjerojatno smijali jer se čini kao da ništa specijalno ne radiš, ali pomoću kojih sam otkrila ispravno koristiti tijelo; obasipala me informacijama o vrstama, imenima i funkcijama mišića u tijelu (ne, ne mogu ih nabrojati), upozoravala me koliko su važna stopala i hodati bos i ono najvažnije: inspirirala me da živimo – na podu.

Kad na kraju radnog dana dođemo doma i poželimo se zavaliti, mi sjednemo na pod. Onda se na tom podu namještamo, pa se s njega ustajemo, pa ponovo sjedamo, tamo crtamo zadaće za engleski, igramo društvene igre, ležimo, ponovo ustajemo i sjedamo i tako stalno. Ja sada zapisujem ideje, tipkam tekstove i visim na Instagramu – na podu.

 

Neki dan, dok smo pričale o tome što si želimo, Eva Lole je predložila da napravimo listu svojih želja (ona je inače manifestatorica po prirodi i sve što stavi na papir ili izradi od kartona joj je ostvari) i tek sam par dana nakon ispisanih želja, shvatila da sam napisala da želim napraviti čučanj, a da na popisu nema fotelje.

Čučanj ne mogu napraviti zbog stražnje rotacije zdjelice, zbog koje je težina mog tijela više na prednjem dijelu stopala, a ne na petama. Ima tu još detalja oko mišića zgloba kuka i stražnje lože koji svi zajedno uzrokuju da nemam snagu nogu koja bi me spustila i podigla iz čučnja.

Najzanimljivije je što Eva Lole sudjeluje u mom napretku i želi da sa svojim tijelom mogu sve što može i ona.  Kad se dignem s poda bez pomoći ruku, ona počne pljeskati. Ja sam tad posebno sretna jer znam da je shvatila bitno i da je i ona dio Jelenine misije.

 

Jelena i ja vježbamo jednom tjednom sat vremena i to –  preko Skypea. Radimo na tome da uspijem napraviti čučanj. Put kojim me Jelena vodi do toga je fascinantan.

Ostatak vremena ja sama izvodim zadatke koje mi je dala za domaću zadaću, vježbam dok radim kućanske poslove i puno hodam. Od treninga do treninga, ja se krećem.

 

Baš sam imala priliku s jednom strastvenom hodačicom izmijeniti iskustva i obje smo zaključile kako nam je hodanje kao meditacija: prilika da budemo prisutne.

Prijateljica mi je rekla da je moje hodanje jako korisno jer se tako uzemljujem. Ali za pravo uzemljenje, trebala bih hodati bosa. To izbjegavam jer sam se toliko otuđila od svojih stopala da mi je biti bosa postalo bolno. Ali čula sam da postoji veza između raznih upalnih procesa i hodanja u cipelama, a pošto ovaj život ne možemo živjeti nego u tijelu, želim prema njemu biti što bolja. Zato ću na svoju listu želja dodati i hodati bosa.

 

Tek kad mi se ostvare te želje, kad sa svojim nogama budem stajala čvrsto na zemlji, tek tad ću biti pravo uzemljena i moći ću propustiti svemir kroz sebe. Tada ću dobiti sve što mi treba.

A ako dobijem i fotelju, ona će biti samo za ukras.

 

 Nastja

 

 

 

 

 

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Nismo izmijenili imena, kamoli brojeve, ali smo zato zurili jedno u drugo dugo nakon što se na semaforu upalilo zeleno svjetlo. Oklijevala si s prelaženjem ceste, a onda si ipak potrčala. Stali smo jedno ispred drugog nasred zebre i da nas vozači nisu vratili u stvarnost nervoznim trubljenjem, možda bismo tog trena učinili nešto nepromišljeno. A meni samo nepromišljenosti i padaju na pamet kad se sjetim tog neobičnog susreta.  Ako i tebe prereže negdje u utrobi kad se toga sjetiš, nemoj oklijevati, javi se.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: West Chicao Avenue, Chicago

Ti: ona o kojoj ne prestajem razmišljati

Ja: znaš ti dobro koji sam ja

#000025

 

Užasno sam zimogrozna, nikad se ne uspijem ugrijati. Zato sam poskakivala kad si prošao kraj mene s upitnim pogledom. Dobacila sam ti da će mi se zalediti krv ako ostanem stajati na mjestu (kako bih ti pokazala kakva sam faca), a ti si hladno uzvratio da nije baš toliko hladno. Poželjela sam da se ponudiš  da me ti ugriješ, ali nisam bila te sreće. Ako su tvoje ruke toplije od mojih, mogu li samo na kratko u njima zagrijate svoje hladne prste?

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Museum Quartier, Beč

Ti: arogantan ali neodoljiv

Ja: smrznuta

#000031

 

„Ne misliš li da je Barbican nešto najstravičnije što postoji? Nemoj mi sad pričati o tome kako je to najveće multikulturalno i konferencijsko okupljalište i dom Londonskog simfonijskog orkestra, sve to znam. Ne samo da je ovo najružniji kompleks koji sam vidjela nego ima i tu neku vibru od kojih ti se nakostriješe dlake na tijelu. Tu bi se bez problema mogao snimati horor, ne bi mu trebao ni scenarij, dovoljni su samo kadrovi Barbicana uz prigodnu muziku. Možda je to od sve te silne umjetnosti koja je tu skoncentrirana.“ – ja, iznervirano, tebi kojeg nikad prije nisam vidjela, dok pušimo jedno kraj drugoga.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Barbican kompleks, London

Ti: prestravljen mojim ispadom

Ja: prestravljena Barbicanom

#000042

Comments closed

Što sad?

U trenutku kad su se svi oko mene radovali prizivanom proljeću, dok se još činilo da je proljeće došlo, tata mi je priznao da on ne voli početak proljeća jer se osjeća trom i nezadovoljan zbog buđenja iz hibernacije. To mi je bilo zanimljivo, kao neka obiteljska kontradikcija, jer sam ja dugo maštala baš o životu u podneblju vječnog proljeća.

No još mi je bila bolja spoznaja da je ovo prva godina u kojoj mi nije važno koje je godišnje doba i da ponekad čak moram razmisliti koji je dan.

Nedjeljom nemam grč u trbuhu od ponedjeljka i o mirovini ne razmišljam kao o nečemu što će jednom doći i spasiti me.

Pričekajte, nije to tako oduvijek.

Dok sam još maštala o životu na kontinentu bez zime, nisam vidjela ljepotu u onome pred nosom. Možda sam baš zbog toga ostala bez vida na lijevom oku.

Upravo sam tada, čitajući „ Novu zemlju“  Eckharta Tollea, onako sa suženim vidnim poljem, naučila važnu stvar o sebi: da u sadašnjem trenutku vidim prepreku za budućnost.

Stalno sam osjećala da ono lijepo tek treba doći, samo da prođe ovo sada.

Nisam sama sebi znala reći da je život  jedan kružni proces: nisam, recimo, vidjela ljepotu u godišnjim dobima i njihovom izmjenjivanju.

Sada više u zimi ne čekam proljeće i ne kupujem tulipane i jagode.

Volim period tišine na početku godine kad se okrećem sama sebi, kad mora biti toliko hladno da želim doma pod dekicom čekati i pripremati se za proljeće. Za buđenje. Za pokretanje. Za ono što mog tatu čini nervoznim. Ono će napraviti uvod razdoblju ljetne energije koja sve nas stalno tjera van iz kuće, u akcije, u zaljubljivanja, u optimizam… I sva sreća na jeseni koja to u svom stilu primiri, koja nam da vremena da se oprostimo od ljetne opijenosti, dugih zalazaka sunca i bosih nogu.

Sva sreća na ciklusima koji se izmjenjuju, svaki sa svojom energijom.

Da vam kažem kako sam došla do toga da se radujem svakom danu? Jednog jutra, nakon što mi se vid vratio i nakon što sam obavila nekoliko razgovora sama sa sobom, probudila sam se i pomislila sam: dobila sam još jedno jutro!

Još jedno jutro u kojem vidim, u kojem hodam, u kojem me služe ruke, u kojem Evu Lole mogu (pokušati) probuditi s njenom omiljenom pjesmom, u kojem se mogu ljutiti što se nisam ranije probudila i što je ona spora kao puž pa nam uvijek fali vremena, pa se odljutiti dok pričamo fore na putu do vrtića.

Dobila sam još jedan dan koji mogu provesti u uredu, kreirajući poticajno okruženje, veseleći se novim zadatcima. Još jedan dan u kojem ću kuhati, u kojem ću se igrati, u kojem ću živjeti radost života i zaraziti njome nekoliko ljudi.

Tog jutra, sve knjige koje sam pročitala, sve radionice, meditacije, sva zahvalnost koju sam vježbala dok mi nije postala prirodna, počeli su raditi za mene. I ja sam bila spremna za njih.

Ipak, u petak sam počela planirati ljeto, pa su me misli odvele na početak, za nas, prve školske godine i u trenu sam smišljala poslovne poklone za Božić i temu za ispraćaj 2018-te. U panici sam sama sebi rekla: Pa, godina je gotova!, a bio je tek 16.3.

Srećom, ubrzo nakon toga ušla sam u dućan u kojem me dočekala majica koju sam morala kupiti. Koštala je 70 kuna.

Na njoj piše 1 godina = 365 prilika.

Majica me vratila u sadašnji trenutak.

Za 70 kn dobiješ dobru lekciju, a još ju možeš i nositi. Da mogu nosila bih ju svaki dan, samo da podsjetim sebe i svakog tko bude spreman vidjeti: svaki dan je prilika! Ej, svaki dan!

Život se događa svaki dan. Svaki dan, 365 dana u godini!

Kupila sam tu majicu misleći na sve ljude koji ne žive život čekajući da se nešto dogodi i propuštajući prilike, koji čekaju da budu sretni onog jednog dana.

Znam, sa svih strana vas bombardiraju sa sadašnjim trenutkom, evo sad i mene.

Znam, bezbroj puta ste čuli: život se događa sada.

Ali, živite li stvarno sada? Ili ipak čekate petak, godišnji, Božić, Uskrs, mirovinu? Čekate li da se nečeg riješite pa da prodišete ili da se nešto dogodi pa da budete sretniji?

Što se onda ljutite što vam to stalno govore, i trebaju vam ponavljati! Sve dok se ne probudite ujutro ne razmišljajući koliko je još dana do petka i dok se još sneni s uzbuđenjem ne pitate što će vam ovaj dan donijeti, što će vas danas inspirirati, sve dok ne budete spremni da iz svega u danu nešto uzmete, trebaju vam dosađivati sa – budi sada i ovdje.

Vjerojatno se ne može drugačije nego da svatko od nas nauči tek iz iskustva, ali nemojte čekati da ostanete bez vida da biste vidjeli.

I, što ćete – sada?

Ja ću uporno nositi onu majicu okolo, kao podršku onima koji već znaju da sa svakim danom dobiju novu priliku i imaju ideju što će s njom, ali još više za one koji čekaju život da im prođe.

Njima želim reći još ovo: život je ciklus, a ciklus završava u svom početnom stanju; tog jednog dana koji čekate neće biti ničeg drugog osim – kraja.

I novog početka, da. Ali nemojte čekati baš toliko dugo da progledate.

 Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Tako je to kad si u stranom gradu, pod utjecajem svog tog alkohola i hormona sreće koji se otpuštaju u naletima. Tad činiš stvari koje inače ne bi. Recimo, kladiš se s prijateljima, koji nisu ništa prisebniji od tebe, da ćeš poljubiti prvu zgodnu žensku koja prođe. Oni su uvjereni da dobivaju okladu jer si poznat po tome da ne ljubiš zgodne ženske u prolazu, ali onda prođeš ti, ne samo najzgodnija nego i sva neka porculanska, plava, krhka, divna, s očima u kojima se odražava moj odraz i gledaš me u čudu dok ti se obraćam na nerazumljivom engleskom i ja znam da bih te ljubio, ljubio i ljubio bez obzira na ikakve oklade, ali mi oklada i alkohol pomažu da dotrčim do tebe koja stojiš, koja ne razumiješ što ti govorim, koja čekaš da shvatiš i ja ti govorim da si najljepša, najposebnija i poljubim te, stvarno te poljubim, a ti se odmakneš, zgrožena, uništiš me tim svojim pogledom, pa se okreneš i odeš. Ali vidim te kako zastaješ, okrećeš se, gledaš u mene i osmjehneš se. Osmjehnula si se, zar ne?

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Riva del Vin, Venecija

Ti: više od oklade

Ja: iznenadio samog sebe

#000100

 

Da nije bilo tvog kreštavog glasa koji psuje šoferu koji ne staje pješacima, da nije bilo trube kojom ti je on želio reći da odjebeš i paziš kud ideš, da nisi na jedan tren zaustavila sav promet na tom križanju, ja nikad ne bih pogledao dolje. Umjesto toga bih se zagledao u nebo i napravio taj presudni korak. Ali eto, jedan tren je bio dovoljan da pomislim da život možda ima smisla kad na svijetu postoje ljudi poput tebe koji s jednim srednjim prstom mogu reći sve ono što ja nisam uspio u nekoliko neobjavljenih priča. Hvala ti što si mi spasila život. Želim ti se odužiti.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: na vrhu jedne zgrade, Zagreb

Ti: spasiteljica

Ja: muškarac na rubu života

#000005

 

Moram priznati da ja uopće ne kužim tu arhitekturu. Koja je poanta tih cijevi, pokretnih stepenica, dizala na fasadi? Ne bi li to trebalo biti unutra? Fora je ta zgrada i sve to, ali za mene je to preapstraktno. Da nije bilo tebe i tvog objašnjavanja grupi turista, otišao bih odandje zbunjen i razočaran. Postavljao sam ti pitanja iako nisam bio dio tvoje grupe, a ti si strpljivo odgovarala. Po smješku na tvom dražesnom licu rekao bih da sam te zabavljao. Pa hvala tom Pianu i Rogersu, da nije bilo njihovog izdrkavanja, ne bih danas bio zaljubljen preko ušiju. Ako želiš čuti, imam još pitanja za tebe.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  centar Georges Pompidou, Pariz

Ti: žena koja sve zna

Ja: čovjek s milion pitanja

#000084

Comments closed