U trenutku kad su se svi oko mene radovali prizivanom proljeću, dok se još činilo da je proljeće došlo, tata mi je priznao da on ne voli početak proljeća jer se osjeća trom i nezadovoljan zbog buđenja iz hibernacije. To mi je bilo zanimljivo, kao neka obiteljska kontradikcija, jer sam ja dugo maštala baš o životu u podneblju vječnog proljeća.
No još mi je bila bolja spoznaja da je ovo prva godina u kojoj mi nije važno koje je godišnje doba i da ponekad čak moram razmisliti koji je dan.
Nedjeljom nemam grč u trbuhu od ponedjeljka i o mirovini ne razmišljam kao o nečemu što će jednom doći i spasiti me.
Pričekajte, nije to tako oduvijek.
Dok sam još maštala o životu na kontinentu bez zime, nisam vidjela ljepotu u onome pred nosom. Možda sam baš zbog toga ostala bez vida na lijevom oku.
Upravo sam tada, čitajući „ Novu zemlju“ Eckharta Tollea, onako sa suženim vidnim poljem, naučila važnu stvar o sebi: da u sadašnjem trenutku vidim prepreku za budućnost.
Stalno sam osjećala da ono lijepo tek treba doći, samo da prođe ovo sada.
Nisam sama sebi znala reći da je život jedan kružni proces: nisam, recimo, vidjela ljepotu u godišnjim dobima i njihovom izmjenjivanju.
Sada više u zimi ne čekam proljeće i ne kupujem tulipane i jagode.
Volim period tišine na početku godine kad se okrećem sama sebi, kad mora biti toliko hladno da želim doma pod dekicom čekati i pripremati se za proljeće. Za buđenje. Za pokretanje. Za ono što mog tatu čini nervoznim. Ono će napraviti uvod razdoblju ljetne energije koja sve nas stalno tjera van iz kuće, u akcije, u zaljubljivanja, u optimizam… I sva sreća na jeseni koja to u svom stilu primiri, koja nam da vremena da se oprostimo od ljetne opijenosti, dugih zalazaka sunca i bosih nogu.
Sva sreća na ciklusima koji se izmjenjuju, svaki sa svojom energijom.
Da vam kažem kako sam došla do toga da se radujem svakom danu? Jednog jutra, nakon što mi se vid vratio i nakon što sam obavila nekoliko razgovora sama sa sobom, probudila sam se i pomislila sam: dobila sam još jedno jutro!
Još jedno jutro u kojem vidim, u kojem hodam, u kojem me služe ruke, u kojem Evu Lole mogu (pokušati) probuditi s njenom omiljenom pjesmom, u kojem se mogu ljutiti što se nisam ranije probudila i što je ona spora kao puž pa nam uvijek fali vremena, pa se odljutiti dok pričamo fore na putu do vrtića.
Dobila sam još jedan dan koji mogu provesti u uredu, kreirajući poticajno okruženje, veseleći se novim zadatcima. Još jedan dan u kojem ću kuhati, u kojem ću se igrati, u kojem ću živjeti radost života i zaraziti njome nekoliko ljudi.
Tog jutra, sve knjige koje sam pročitala, sve radionice, meditacije, sva zahvalnost koju sam vježbala dok mi nije postala prirodna, počeli su raditi za mene. I ja sam bila spremna za njih.
Ipak, u petak sam počela planirati ljeto, pa su me misli odvele na početak, za nas, prve školske godine i u trenu sam smišljala poslovne poklone za Božić i temu za ispraćaj 2018-te. U panici sam sama sebi rekla: Pa, godina je gotova!, a bio je tek 16.3.
Srećom, ubrzo nakon toga ušla sam u dućan u kojem me dočekala majica koju sam morala kupiti. Koštala je 70 kuna.
Na njoj piše 1 godina = 365 prilika.
Majica me vratila u sadašnji trenutak.
Za 70 kn dobiješ dobru lekciju, a još ju možeš i nositi. Da mogu nosila bih ju svaki dan, samo da podsjetim sebe i svakog tko bude spreman vidjeti: svaki dan je prilika! Ej, svaki dan!
Život se događa svaki dan. Svaki dan, 365 dana u godini!
Kupila sam tu majicu misleći na sve ljude koji ne žive život čekajući da se nešto dogodi i propuštajući prilike, koji čekaju da budu sretni onog jednog dana.
Znam, sa svih strana vas bombardiraju sa sadašnjim trenutkom, evo sad i mene.
Znam, bezbroj puta ste čuli: život se događa sada.
Ali, živite li stvarno sada? Ili ipak čekate petak, godišnji, Božić, Uskrs, mirovinu? Čekate li da se nečeg riješite pa da prodišete ili da se nešto dogodi pa da budete sretniji?
Što se onda ljutite što vam to stalno govore, i trebaju vam ponavljati! Sve dok se ne probudite ujutro ne razmišljajući koliko je još dana do petka i dok se još sneni s uzbuđenjem ne pitate što će vam ovaj dan donijeti, što će vas danas inspirirati, sve dok ne budete spremni da iz svega u danu nešto uzmete, trebaju vam dosađivati sa – budi sada i ovdje.
Vjerojatno se ne može drugačije nego da svatko od nas nauči tek iz iskustva, ali nemojte čekati da ostanete bez vida da biste vidjeli.
I, što ćete – sada?
Ja ću uporno nositi onu majicu okolo, kao podršku onima koji već znaju da sa svakim danom dobiju novu priliku i imaju ideju što će s njom, ali još više za one koji čekaju život da im prođe.
Njima želim reći još ovo: život je ciklus, a ciklus završava u svom početnom stanju; tog jednog dana koji čekate neće biti ničeg drugog osim – kraja.
I novog početka, da. Ali nemojte čekati baš toliko dugo da progledate.
Nastja
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.