Što je ono prvo što želite znati o nekome? Ono što će ili potvrditi vaš prvi dojam o toj osobi ili vam pokazati da ste skloni neopravdano lijepiti etikete? Na temelju čega nekome odlučite vjerovati?
Ja sam se još odmalena pitala zašto netko nešto radi. Uvijek sam željela znati motive jer sam jedino tako mogla razumjeti. Kasnije se na to nadodalo pitanje čime se netko bavi jer sam željela znati je li dovoljno hrabar da živi svoju strast ili još uvijek nije slobodan.
Dok još ne znam što je ono što želite znati o meni da biste mi vjerovali, odgovorit ću vam na svoja dva pitanja:
ZAŠTO OVO RADIM?
Voljela bih reći da je to zato što ne znam raditi ništa drugo osim pisati. Taj bi odgovor poetski, u jednoj rečenici objasnio sve, ali istina je da znam i neke druge stvari, ali da ovo radim jer se napokon usudim. Oni koji me dugo ili dovoljno dobro poznaju, znaju da sam prvi (detektivski) roman napisala u četvrtom razredu osnovne škole s nalivperom; da sam nedugo zatim natipkala ljubavnu dramu na maminoj pisaćoj mašini i da se od tada nisam zaustavila: napisala sam puno romana, pjesama, scenarija, tekstova i crtica koji stoje po ladicama, disketama, stickovima, hard diskovima, serverima i cloudovima, ali samo sam jedan roman pokušala objaviti (u čemu nisam bila dovoljno uporna). Uvijek sam kroz život išla s pričama.
Zato što sam se sramila, zazirala od kritike ili zato što nisam bila dovoljno hrabra da se izložim, oni koji me znaju površno, ne znaju ono važno o meni: da je jedino što sam u životu željela raditi ono što znam od malih nogu – pisati.
Ovo radim zato da samoj sebi pokažem da nema ničeg strašnog u življenju svoje strasti, ali i da na put istraživanja granica vlastitog oslobođenja povedem sa sobom svakog onog tko želi poći sa mnom.
ČIME SE BAVIM?
Ili da ovo pitanje, prevedeno, postavim ovako: od čega živim?
Mogla bih reći od nekretnina, ali gdje je priča u tome? Priča je u pravnom fakultetu kojeg sam upisala jer na prijemnom nije bilo matematike, a studij kreativnog pisanja nije postojao i kojeg sam diplomirala jer sam bila poslušna studentica. I u prvom poslu (u struci) kojeg sam dobila ubrzo nakon diplome koji mi je osim iskustva rada u velikom sustavu, dao prijateljstva za cijeli život i kojeg sam ostavila nakon tri godine jer mi je duša vapila za slobodom. Otkaz sigurnom poslu me odveo u nezaposlenost i trudnoću, u bolest i u preporod. Ono što mi odgovara našla sam tek kad sam napravila puni krug i shvatila da je odgovor kod kuće. Od tada, sada već četiri godine, radim sa svojim mužem i imam dosta materijala na temu provođenja puno vremena zajedno. O onome čime se bavim(o) možete pogledati ovdje, a priče o nekretninama pišem i za časopis agencije Opereta nekretnine.
Pošto sam kreativni individualac, mir sam pronašla tek u malom sustavu u kojem imam slobodu kreiranja pa mogu reći da volim ono čime se bavim iako sam srcem u pisanju.
Sretna sam što napokon imam mjesto na kojem ću dijeliti svoje priče kroz život koji za mene nije samo pisanje i nekretnine, već i majčinstvo, kuhanje, čitanje, kretanje, kreativno izražavanje i predah od svakodnevice kroz putovanja, ali ću biti još sretnija ako za jednu moju priču, vi meni poklonite jednu svoju.
Jednom mi se prijateljica čudila kako fokusirano slušam sugovornika i gotovo gutam ono što mi govori. To može postati teret onda kada na sebe preuzmete previše tuđeg, ali mene kroz život vodi rečenica koju sam uhvatila u dječjoj knjizi „Fantastične leteće knjige Morrisa Lessmorea“ (autora Williama Joycea): SVAČIJA JE PRIČA VAŽNA.
Moja kćer Eva Lole rekla je dok je bila još sasvim mala da nitko nikome nije šef zato što su svi ljudi isti i gospodin Lessmore bi se sigurno složio s njom. Ničija priča nije više vrijedna od priče nekog drugog. Svatko od nas ima priču zašto je tu gdje je i takav kakav je, gdje mu je korijenje i s čime se bori na putu prema boljem sebi.
Ne morate svaku svoju priču podijeliti, dovoljno je da ju zapišete, za sebe.
Ja ću to raditi ovdje, za sebe, ali i za svakog onog tko u mojima pričama može pronaći nešto važno za sebe.
Nastja