Oznaka: čarolija

POZITIVNO PREPLAVLJIVANJE

Published

Kad sam Evu Lole dovodila u vrtić, umornu, malu i ponekad osjetljivu, njena ekipa bi u to vrijeme doručkovala za stolom i onaj koji bi ju prvi spazio bi ju oduševljeno zazvao, čemu bi se pridružili i ostali. Ponekad bi čak i ustali i, kao pravi navijači, ujednačeno izvikivali njeno ime, a ona bi se, tako preplavljena, smijala i onda kad joj nije bilo do smijanja.

Prepričavala sam tu priču puno puta, uvijek u želji da nekoga zarazim s idejom da to počne primjenjivati u svom odraslom životu.

Zamislite da ulazite u ured, a oni koji su već tamo vas dočekaju s oduševljenim poklicima. Kako biste se osjećali? Sve ono što vas eventualno muči bi, barem na trenutak, bilo zamijenjeno osjećajem pripadnosti. Svi želimo pripadati, želimo da nas vide, želimo biti vrijedni, a pozitivno preplavljivanje nas vodi pred sama vrata tog svijeta.

Pozitivno preplavljivanje sam otkrila u knjizi o roditeljstvu: „Kako pružiti ljubav koja iscjeljuje“. To je vježba koja je zamišljena tako da roditelj posjedne dijete i potom hoda oko djetetove stolice glasno izvikujući sve predivne stvari o djetetu koje mu padaju na pamet. Nije to paušalno hvaljenje koje neosnovano bilda ego, nego isticanje svih stvarnih, predivnih osobina koje dijete ima.

Slično onome što su jutrima radili Evini prijatelji iz vrtića. Djeca su kreirana tako da budu otvorena za sve ono što mi kasnije moramo iznova otkrivati. A čak i kad otkrijemo, često trebamo uložiti puno snage da svladamo otpor koji nas drži dalje od toga da se u otkriveno upustimo, da u to umočimo prste kao u pekmez ili kao žlicu u teglicu Nutelle.

Iako znamo da nije bolje, nekako je lakše biti negativan, nervozan, mizeran, imati čemu prigovarati i na što se žaliti.

Zamislite dan u kojem ste toliko pozitivno preplavljeni, da vas svakodnevne sitnice ne grizu kao ni komarci kad se našpricate Autanom.

Što biste sa svim tim slobodnim vremenom koje niste potrošili u pričanju o onome što ne možete promijeniti? Pada mi napamet: mogli biste vi nekog drugog pozitivno preplaviti.

I da vam kažem, to ne treba biti rezervirano samo za djecu.

U knjizi predlažu da to rade i partneri međusobno. Možete li zamisliti kakve bismo divne zajednice imali kad bismo se tako preplavljivali?

Kao nepopravljivi optimist, maštam da je svijet mjesto gdje se svi stalno hvale, govore si lijepe stvari, navijaju jedni za druge…

Naučena da promjena kreće od onog jednog koji se usudio nešto napraviti, često znam preplavljivati ljude preko društvenih mreža.

Kad se s nečim oduševim, to uvijek na neki način podržim. Ponekad samo s komentarom, a u posebnim slučajevima i s porukom oduševljenja koja nepripremljenog primatelja sigurno zatekne. To me dovede do ljudi s kojima razvijem odnos podrške i međusobnog preplavljivanja, ali i do onih koji mi nikada ništa ne odgovore. Ja se tada ne osjećam loše jer znam da sam toj osobi bar prenijela dobru energiju.

Neke ljude pozitivno preplavljivanje zatekne jer nisu naučeni primati.

To nije ništa neobično. U knjizi kažu da dijete ispočetka može biti nepovjerljivo ili zbunjeno jer treba izvjesnog vremena da se naviknemo da nas netko jako hvali.

Možda je sigurnije biti nepovjerljiv, ne vjerovati komplimentima, zatvoriti se od pohvala i luđakinja poput mene koje idu okolo i govore stvari poput: tvoji su roditelji sigurno ponosni na tebe ili napisao si predivnu priču… Ali tako se zatvaramo od svih divnih, magičnih stvari koje nam se mogu dogoditi u obično popodne.

Ja sam, evo, neki dan srela nepoznatu ženu na ulici koja me izgrlila i izljubila dok je govorila da je baš mislila na mene, a kad je shvatila da me zamijenila s nekim drugim i da se nas dvije uopće ne poznajemo, potpuno se zbunila i počela mi se ispričavati. Rekla sam joj da mi se ne ispričava, da se ništa loše nije dogodilo, nasmijale smo se i nastavile kratko pričati o temama koje mi je najavila u zagrljaju. Rastale smo se nasmijane i bolje raspoložene, a ja sam s tom pričom razveselila još nekoliko ljudi.

Što je najlošije što se može dogoditi ako nekoga izgrliš, čak i ako ga ne poznaješ?

Sjetite se Svjetskog prvenstva prošlog ljeta. Ljudi su stajali u zakrčenim ulicama i trubili radosno umjesto nervozno, izlazili iz auti i grlili se, cijela država je bila pozitivno preplavljena…

Što smo time dobili? Pa, jedno kratko vrijeme nam ništa nije bilo teško i mislili smo da je sve moguće. To mi se čini skroz dovoljno. A vama?

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

NAJBOLJE OD PORTUGALA

NAJBOLJE OD PORTUGALA

Published

Imam bilježnicu s bilješkama iz prve godine života Eve Lole. Samo sam ju jednom prelistala. Znate ono kad kao dijete naiđete na knjigu za odrasle pa ju brzo zaklopite jer se uplašite njenog sadržaja? Baš to sam napravila taj jedan put i od tada ju više nisam otvorila. Ispisana je tamo moja opsjednutost sa zapisivanjem njenog ritma: koliko je spavala, kako, što je jela i koliko, je li kakala i kako… Zapisivala sam, koliko se sjećam, zato da bih mogla uočiti nepravilnosti u ritmu i predvidjeti problem. A zapravo sam zapisivala zato što mi zapisivanje oduvijek daje osjećaj kontrole.

Ja sam ona s popisima: popis za trgovinu, popis zadataka za taj dan, tjedni jelovnik da znam što ću koji dan kuhati, popis knjiga koje sam posudila drugima, popis stvari koje trebam ponijeti na more, popis svega onog što trebamo vidjeti u nekom stranom gradu…

Pisanje je terapija, ali zapisivanje je pokazatelj da čovjek planira previše. A kad planiraš previše, ubiješ čaroliju spontanosti.

Zato što sam otvorena za mijenjanje ustaljenog, došao mi je Portugal. Još od trenutka kad smo kupili avionske karte, osjećala sam da će to za mene biti značajno putovanje. Dan prije polaska sam bila uzbuđena kao da se nakon dugo vremena vraćam kući. Nikad ranije nisam bila u Portugalu, ali tko kaže da se jednom ondje nisam rodila?

Odmah po slijetanju, osjetila sam vibraciju tihe dobrodošlice, kao velikodušno dočekivanje povratnika. Na trenutke sam se osjećala kao ljubavnica koja si je umislila da je posebna, a pred njom veliki grad koji daje bez da puno traži, obasipa sa srcima kao univerzalnim simbolom ljubavi, ali vidi u pogledu onih što prolaze kraj nje da nije ona jedina zavedena.

*Ponte 25 de abril i karta koju smo pronašli*

Portugal i ja smo počeli komunicirati još prije nego što smo se upoznali, kao u modernoj verziji ljubavne priče, online aferi preko slika i riječi koji su drugi pisali o njemu. Došla sam mu informirana, ali po prvi put nisam inzistirala.

Lisabon, taj grad suprotnosti koji je istovremeno metropola i grad koji još nije svjestan svoje veličine, odmah nam je dao do znanja da on ima svoj put za nas, ne obazirući se na naše planove.

Pomirenost sa sudbinom i prepuštanje višem planu sam prepoznala prije nego što sam tome znala dati ime.

Zamislite grad kojem nije bio dovoljan potres, razoran i smrtonosan kao bilo koji rat, nego su ga potvrdili tsunami, požari i još nekoliko manjih potresa u idućih godinu dana. Zamislite ljude koji se oporave od tragedije takvih razmjera i krenu graditi novi grad. Zamišljate li ih kao ljude pune vjere, svjesne da postoje neukrotive sile koje im mogu ispisati sudbine?

Strašan potres je izrodio seizmologiju, kao pokazatelj velikodušnosti: i nakon smrti koja mu je toliko uzela, Portugal zna davati.

Toliko smo se zarazili u Lisabonu, da smo htjeli još Portugala. Unajmili smo auto i vozili se prema sjeveru, morali smo vidjeti što je to portugalsko u Portu, a da je drugačije od Lisabona. Kažu da je Porto grad koji radi i tamo je utjecaj novca gotovo opipljiv. Ali nije se Porto predao novcu. Zadržao je svoju magičnost i bajkovitost, očarava zvukovima, bojama i mirisima, mora se upiti svim osjetilima. Nisam znala da je ideja o Harry Potteru rođena baš ondje, ali nije mi teško zamisliti rađanje malog čarobnjaka u samom srcu Porta.

Obišli smo i Setubal, ribarski grad koji voli delfine kao svoju djecu, pješčane plaže na kojima ocean ocrtava svoju snagu, neobičnu Sintru u kojoj je energija toliko nabijena da nam je probušila loptu, stjenoviti rt ili Cabo da Rocu gdje Europa zapadnije ne ide, zamišljali smo Vasca da Gamu kako odlazi brodom u nepoznato, bez mobitela, interneta i Instagrama, bez ideje kuda će stići i kad će se vratiti, oblizivali smo prste nakon morskih specijaliteta u Cascaisu koji me podsjetio na Opatiju, zastao nam je dah u Fatimi koja je izgrađena na vjeri (i ukazanju), čudili smo se slikama malih gradova koji su se izmjenjivali po putu, a kroz koje smo prolazili da upijemo što više različitosti u magičnosti.

Nogomet je dao ton našem putovanju. Prije putovanja sam Evi Lole počela čitati Ronaldovu biografiju za djecu i u Lisabon smo došli taman kad i on, u knjizi, na Sportingovu nogometnu akademiju. I u vrijeme groznice svjetskog nogometnog prvenstva. Bez da je progovorila riječ s ljudima, komunicirala je svakodnevno: zastajali su da joj nabace loptu, da joj pokažu svoj dribling, da ju ohrabre podizanjem palca ili joj samo zaplješću. Naučila sam da je nogomet univerzalni jezik. Komunicirali su s loptom, mimikom i osmjesima i ona se osjećala kao nogometna zvijezda.

Hrana, nogomet i vjera su svete stvari za Portugalce. U njima se ocrtava njihova esencija i doživjevši sve to, mi smo zapravo doživjeli Portugal.

Ja sam Evi Lole dala da igra nogomet po parkovima, trgovima, ulicama bez da sam ju požurivala kako bismo vidjeli neku od stvari s popisa. Zapravo, uopće nisam imala popis. Vodič sam otvarala nasumično i svaki put bi se otvorio na pravoj stranici. Prijatelj mi je poslao poruku da mu kupim pločice u trenutku dok sam na nekoj klupi u Lisabonu malo čitala o četvrti u kojoj se nalazimo i baš na toj stranici sam uočila informaciju o poznatoj trgovini s pločicama koje je od nas bila udaljena samo nekoliko ulica. Znakove na putu sam počela čitati kao putokaze.

Sretne zvijezde su tamo sigurno sjajile za nas. Ja sam se oslobođena moranja i prepuštena sjedenju po parkovima, ispijanju kave po kioscima i otkrivanju igrališta, neplanirano našla ispred Case dos Bicos u Lisabonu, kuće koja je preživjela fatalni potres, a u kojoj se sada nalazi fundacija posvećena José Saramagu, portugalskom piscu i nobelovcu čije priče posebno volim.

Dok je Eva Lole s tatom igrala nogomet, sama sam posjetila kuću gdje su mi rekli da Hrvati često dolaze onamo jer jako vole Saramaga. Složili smo se da mi koji volimo čitati često utjehu pronalazimo u knjigama.

Ondje sam također saznala da se Saramagov pepeo nalazi ispred kuće, zakopan ispod drveta masline i kako je ispraćen i dočekan u Lisabonu od tisuća i tisuća ljudi koji su naglas čitali dijelove iz njegovih knjiga. Zamišljala sam to kao veličanstven ispraćaj u vječnost.

Dok sam neki dan prisustvovala ispraćaju Olivera Dragojevića u Veloj Luci koji je bio jednako veličanstven uz njegove pjesme, shvatila sam da će Saramago imati prijatelja tamo u vječnosti.

Ne veže nas, Hrvate i Portugalce, samo ljubav prema Saramagu i čitanju. I mi volimo i nogomet i hranu i imamo svoju Fatimu, jednako podrazumijevamo ljepotu svoje zemlje i ne koristimo dovoljno svoje resurse. Možda sam se i zbog toga što mi je sve to bilo poznato, tamo osjećala kao kod kuće.

Kući sam se vratila oslobođena. Portugal me potaknuo da zastanem sa svojim planovima, kilometrima i zacrtanim rutama i pustim da budemo vođeni. Naučio me da prihvatim da stvari dolaze takve kakve jesu, bez da mislim da ih mogu predvidjeti i tako eventualno promijeniti.

Nakon Portugala, za ljetovanje na Korčuli sam se spremila u jednom danu i – bez popisa. Ja, ovisnica o popisima. Namjerno nisam ovdje napisala putopis u kojem bih vam popisala kuda da idete, što da radite i što da nikako ne propustite jer upravo tako biste propustili čaroliju, a onda biste propustili ono najbolje od Portugala.
Ovako ćete biti potaknuti da sami otkrijete što je ono najbolje što Portugal imati dati vama.

Nastja

Comments closed

ČAROLIJA ŽIVOTA

ČAROLIJA ŽIVOTA

Published

Tog dana sam joj iznimno dopustila da nosi Grgu u vrtić, iako je u vrtić prestao ići onog dana kad je pronađen među igračkama u drugoj grupi, nakon što je neko vrijeme bio proglašen nestalim. Ali bio joj je peti rođendan i procijenila sam da je u redu da Grga proslavi s njom.

Nisam mogla predvidjeti što će se dogoditi: skupljale smo puževe za rođendansku utrku i dok smo oduševljene spremale puža u teglicu, Grgu smo ostavile na zidiću. To tada nismo znale. Događaj smo rekonstruirali nakon što su nam se ljudi počeli javljati na oglas da tražimo Grgu. Zvali su da nam kažu gdje su ga zadnji put vidjeli, da nam lažu da ga imaju ili samo da pitaju jesmo li ga pronašli.

Grga je alpaca, životinja slična ljami i plišanac je.

Do danas nije pronađen.

S Evom Lole je bio od početka: imala je tri mjeseca kad joj ga je moja prijateljica Matea stavila u krevetić, ne sluteći kakvu će ulogu Grga imati u njenom životu.

Isprva sam se čudila tolikoj povezanosti, ali nikad se nisam usudila Grgu prozvati – običnim plišancem.

On je s njom prošao apsolutno sve: bio je ispovraćan, skoro zakakan, zakrvavljen, bio je po bolnicama, igralištima, u gostima, u svim krevetima u kojima je ona do tog rođendana ikad spavala.

Kad je prvi put nestao (Grga je volio odlaziti i vraćati se), tri dana smo googlali dok nismo našli iste takve plišance – zadnja tri, u nekom skladištu u Londonu. Sve smo ih kupili, ali uzalud – nisu imali šanse jer nisu u sebe imali utkan suživot s njom.

Do tog presudnog rođendana, puno puta su nam komentirali da nije dobro da toliko bude vezana uz plišanu igračku, ali mi smo se na to oglušivali. Grga joj je pomogao da se lakše adaptira, ne samo u jaslicama, nego u svim kasnijim životnim situacijama u koje ona, jer je takva po prirodi, nije lako uskakala.

Kad smo tog popodneva shvatili da Grge nema, sve nas je uhvatila panika. Znali smo da je ovog puta njegov odlazak konačan, ali nismo se usudili to odmah izgovoriti. Nakon višetjedne potrage, nije nam preostalo ništa nego da, u zajedničkim suzama, proglasimo da je izgubljen.

Eva Lole je bila slomljena, uzalud sam joj pokušavala objasniti da je simbolično što je nestao baš na njezin peti rođendan i da to znači da je dovoljno velika da dalje u život ide bez Grge.

Još u procesu tugovanja, javila mi se ideja koja me nije napuštala i nakon nekog vremena – Eva Lole je dobila pismo od Grge.

Pismo je, u Grgino ime, napisala moja prijateljica Daniela, a isporučila joj ga je Vrana Banana koja se stalno mota oko našeg prozora. Grga joj je pisao da je dobro, da je morao otići s Vranom kao njezin pomoćnik, ali da ju i dalje prati kroz život i da je s njom u srcu. Nakon tog pisma, dobila ih je još nekoliko i tako smo Daniela i ja nastavile živjeti izgubljenog plišanca.

Znam što će neki reći: nije u redu djeci lagati (rekli su mi i to već nekoliko puta), ali znate što ja mislim: oni koji ne vjeruju u Djeda Mraza, Zubić Vilu, Čarapojedca i ostalu ekipu, oni koji misle da je suludo dijete uvjeravati da plišana igračka piše pisma i koji u svemu tome vide samo laž, jednostavno – ne vjeruju. Oni ne vjeruju u čaroliju života.

Eva Lole je vrlo inteligentno dijete, gotovo je nemoguće da ne zna da plišana igračka ne piše pisma, ali ona pristaje na taj igrokaz jer on u njoj budi sreću, povećava joj kapacitet srca i vjeru u (ne)moguće.

Kad sam podijelila filmić u kojem joj čitam Grgino pismo, dobila sam stotine pozitivnih komentara. Tko god da ga je pogledao, bio je očaran njezinim reakcijama, mimikom lica, oduševljenjem u očima… sve redom je očarala – njezina vjera.

Ako imate logično dijete koje sve rastavlja na dijelove dok ne shvati, morate ga malo odmaknuti od toga, da spriječite da ne odraste u dosadnu pametnicu koja ne priznaje ništa bez dokaza.

Možete li zamisliti život u kojem se ponekad ne prepustite da vas vodi viša sila, nego radite samo ono za što znate da će ispasti dobro?

Ja ga zamišljam vrlo teškim i ne želim ga svom djetetu.

Zato su naše četkice pričale dok nije počela redovito prati zube, Djed Mraz je odgovarao na njena pisma, ove zime je pio vino i jeo pitu od limuna koje smo mu ostavili umjesto kolača i mlijeka, Zubić Vila uvijek ostavi neku poruku, a Grga i dalje šalje pisma.

Gledajte kako se djeci otvaraju oči i osjetite njihova srca kad im pričate nešto čarobno.

Baš zato što je djeci prirodno vjerovati, ja Evu Lole nikad nisam plašila s izmišljenim likovima koji će doći ako ne bude dobra. Tu sam racionalna.

Želim ju naučiti da određena ponašanja imaju određene posljedice i da je odgovornost za odluke koje će u životu donositi – kod nje. Ne želim da u životu bude vođena strahom od kazne, nego prepoznavanjem onog što je za nju dobro.

Nedavno nas je u vrtiću dočekala grupica djece koja su u hodniku raspravljala o tome da li Djed Mraz postoji. U meni su vidjeli spas, odraslog sudca koji će presuditi curici koja govori da Djed Mraz ne postoji. Pogledala sam u nju, zbunjenu i u strahu od konačne odluke i rekla sam im da svatko od nas bira u što će vjerovati i da ako ne vjerujemo da Djed Mraz postoji, to nije ništa strašno, nego da jednostavno propuštamo svu moguću čaroliju. Na to su svi, u isti glas počeli vikati: Ja vjerujem, ja vjerujem! Čak i ta curica.

Jučer sam na ulici pronašla izgubljene karte za kazalište. Podijelila sam to na Facebooku i u manje od sat vremena sam došla do informacije tko ih je izgubio. U jednom trenutku nisam bila sigurna da ću uspjeti u tome, ali da ja nisam vjerovala da je moguće, Ema danas ne bi dobila karte.

Da, to možda jesu samo obične karte, ali zamislite što je sve moguće ako – vjerujete.

Ja još uvijek vjerujem da će se Grga vratiti. A čak i ako ga nikad ne pronađemo, nećemo biti na gubitku: naši će životi zbog njega uvijek biti još malo – čarobniji.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed