Da vam kažem odmah na početku: nisam čitala niti jednu knjigu o Danskoj.
Znam da postoje i ona o odgoju i o sreći i o životu tamo, ali nekako sam ih propustila.
U Dansku smo išli najviše zato da bismo školskim praznicima dali sadržaj, ali i zato što smo zadnji put bili prije više od pet godina, a upravo nam tamo živi najbliža obitelj.
Da sestrične i bratić Evi Lole ne bi bili stranci više nego što su Danci, spakirali smo dva kofera i svakom po jedan ruksak i usred zime otišli na sjever.
Priuštili smo si kratku šetnju Kopenhagenom, iako on nije bio naše odredište.
Znamo ga od ranije, dobri smo si, ali bojali smo se prevrtljivosti sjeverne klime pa smo si ostavili samo nekoliko sati, dovoljno za šetnju i ručak. Bio je to susret starih poznanika koji se javljaju jedni drugima u prolazu. Vrijeme se prevrnulo na sunčanu stranu pa je naše pozdravljanje s glavnim gradom Danske, koji, iznenadio nas je s brojkom na koju ranije nismo obratili pažnju – ima (samo) oko pola milijuna stanovnika, prošlo u romantičnom svjetlu i završilo s dobrim fotografijama.
U Danskoj je sve super uređeno, to je nepobitna istina o Danskoj.
Vlakovi kreću na vrijeme ili ne kreću uopće, onda kad su, kao što je bio slučaj s našim, otkazani iz nepoznatih razloga, ali smo usprkos tome, u nekoliko bezbolnih minuta dobili nove rezervacije za idući super ugodni vlak koji je polazio deset minuta kasnije – u minutu.
Ništa nije dramatično u Danskoj, Shakespeare bi se tome sigurno čudio.
Ili možda neke stvari jesu, ali o politici nikad nisam voljela pričati pa nema potrebe sada baš to mijenjati.
Vlak je stao i u Aarhusu, drugom najvećem gradu u Danskoj, poznatom po svojoj velikoj luci po kojoj se grad počeo širiti u velikom stilu, kako to Bjarke Ingels zna raditi.
Tamo smo, točnije u mirnom predgrađu Aarhusa gdje obitelji s djecom vole živjeti, proveli malo više od tjedan dana u kojima smo dobili priliku potražiti tu opojnu i opjevanu dansku sreću.
Tražili smo ju okolo, rekla bih na dobrim mjestima. Išli smo po najpoznatijim supermarketima u kojima Danci kupuju svoju ekološku hranu. Nekada veliki proizvođači genetski modificirane hrane, sada su na putu da postanu organic država koja ima i akcijski plan na nivou države da im to uspije. I zaista, u svim supermarketima možete kupiti veliki asortiman organske hrane po cijenama povoljnijim nego kod nas, a organski proizvodi se pod normalno služe u kafićima, restoranima, školama, vrtićima i bolnicama.
Sreća sigurno stanuje u državi koja svojim ljudima pomaže da jedu što manje otrova.
Rad je u Danskoj cijenjen i plaćen, osjeti se to kad šalicu kave treba platiti (najmanje) 30 kuna, ali ima sreća nešto i s tim. Imaju zanimljiv model tržišta rada – flexicurity koji omogućuje lako otpuštanje i lako zapošljavanje, educiranu radnu snagu koja cjeloživotno učenje koristi da bi bila konkurentnija, fleksibilno radno vrijeme i odlično uređen promet, pa putovati na posao sat vremena u jednom smjeru ne izaziva svakodnevnu frustraciju.
Jesu li Danci sretni zato što žive egzistencijalno osigurani u mega uređenoj državi? Sigurno da im je to dobra baza na kojoj mogu graditi svoje privatne vrtove sreće.
Kad znaš da ćeš brzo dobiti novi posao onda kad bez ovog trenutnog ostaneš, možeš bezbrižno sjesti na bicikl i voziti se uređenim biciklistički stazama, poslije posla pokupiti dijete iz vrtića ili škole u njegovom kišnom odijelu u kojem je do tad trčkaralo po blatu, bez potrebe da pazi hoće li se smočiti, zaprljati ili poderati, jer iako se i podere, lako ćeš kupiti novo. Doći ćeš kući, ali doslovno u kuću, veliku, jednu od tri, koliko ih Danci uobičajeno promijene do mirovine, gdje nećeš u prosječnih pedeset kvadrata pokušati ne biti nervozan dok radiš ručak od GMO hrane, nego ćeš izvaditi svoju organsku hranu iz frižidera i u svojoj velikoj kuhinji raditi glavni obrok u tom danu nakon kojeg će se djeca još malo poigrati, a onda vrlo brzo otići u krevet. Imat ćeš vremena za sebe, svog partnera, svoje interese i u toplini svojeg doma u kojem ćeš uz jednostavan, funkcionalan i elegantan danski dizajn kojim si okružen, lako stvoriti planetarno poznati hygge dok planirate vikend koji ćete provesti – vani.
To vani smo posebno htjeli istražiti. Išli smo u veličanstvenu knjižnicu na Dokk1, još jednu uspješnu transformaciju industrijskog prostora u gradski, u kojem i djeca i odrasli mogu učiti, istraživati, igrati se, odmarati, gdje je jednostavno teško ne biti sretan dok s jedne strane gledaš panoramu grada, a s druge jata galebova nad lučkim dizalicama, a djeca se zabavljaju u genijalnim spravama za penjanje.
Penjanje je ono u čemu se, za mene, očituje danska sreća. U njemu se manifestira sloboda.
Svaki slobodan čovjek je sretan čovjek.
To je, doduše, moja definicija sreće, ali može se dobro primijeniti na Dance.
Na plaži, koja je u nedjelju bila prepuna roditelja s djecom u kišnim odijelima, gledala sam dečkića koji se spušta niz nizbrdicu, toliku strmu da mi je došlo da prekrijem oči prije nego što završi, a onda dvojicu koja se penju po istoj takvoj uzbrdici dok njihovi roditelji bezbrižno pijuckaju kavu iz šalica za van, bez da strepe nad njima i u tom trenutku sam shvatila da je upravo to danski lykke (sreća), po mojoj definiciji: da, uživati u svakom trenutku, ali i ne živjeti u strahu od onog što bi se moglo dogoditi, a uglavnom se, ipak ne dogodi.
Bez povišenih tonova, (is)praznih upozorenja, usađenih strahova, danska su djeca slobodna da istražuju svoje sposobnosti, da razvijaju intuiciju, da izravno uče o uzroku i posljedicama, da sama svakodnevno donose odluke i da izrastu u ljude koji su okrenuti prilikama, a ne strahovima.
Lakše je uz sigurnu bazu, znam, ali možda bismo i mi mogli malo više gledati u ono što imamo i što možemo promijeniti, nego u ono s čim smo nezadovoljni i što bi netko drugi trebao umjesto nas.
Loše vrijeme, kojem mi jako volimo prigovarati, nas je zateklo u samo dva dana koja smo proveli u genijalnim muzejima (Aros i Moesgaard Museum – MOMU) koji su nas podsjetili kako nas umjetnost brzo prebaci u drugu dimenziju u kojoj se lako isključiti iz stvarnosti i naučili kako nekad brutalni vikinzi, danas mogu postati miroljupci koji izvoze sreću.
Ako je takva transformacija moguća, pomislila sam, od Danaca se onda stvarno mora učiti.
Usprkos površni(ji)m odnosima, zimskom mraku i nemilosrdnom vjetru, zaključila bih da je korijen danske sreće u tome što biraju ne biti nesretni. Imaju i oni stvari na koje bi se mogli svakodnevno žaliti, ali čini mi se da im vikinzi to nisu usadili.
Više gledati svoja posla i malo manje gledati u Evu Lole sa strepnjom, više gledati u prilike, manje živjeti u (iracionalnim) strahovima, to je ono što sam ja odlučila uzeti od Danske.
Ako i vi odlučite u potragu za srećom, javite mi gdje ste ju pronašli.
Nastja
20/1/2019
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.
Comments closed