Skip to content

Oznaka: druga knjiga

POTRAGA ZA VLASTITIM GLASOM

” Odlučnost i usmjerenost kojom je Nastja Kulović stupila na spisateljski put djelomično me podsjetila na Murakamijevu priču o tome kako je odlučio postati pisac- i svojom odlučnošću postao, a koju je podijelio u knjizi “O čemu govorim kada govorim o trčanju”.

Djelomično, jer dok je njegova odluka došla kao aha-doživljaj, njezina se želja nije stvorila preko noći, ona je tinjala od mladosti, a trebalo joj je raščišćavanje obiteljskih priča i tereta kako bi i javno izašla na vidjelo.

Nešto drugo”, Nastjina druga knjiga, svojevrsni je nastavak prvijenca “Kud si krenula?” u kojoj u potrazi za svojim spisateljskim, pa time i neodvojivim osobnim identitetom, nastavlja rasplitati obiteljske korijene.

Njezina sposobnost da obiteljske priče i činjenice koje su joj poznate ispreplete s onima koje je zamislila i poveže ih uzročno-posljedičnim vezama, sada je već njezin zaštitni znak, kao i obraćanje članovima obitelji kroz unutarnje dijaloge i formu pisma.

Potraga za vlastitim glasom kao dijelom identiteta, kojim bi se izdvojila iz obiteljskog nukleusa u kojemu je sličnost između njezina, mamina i sestrina glasa tolika da piše: “Ljutilo me što nemam svoj glas, nego taj zajednički glas koji se uvijek prelamao dvorištem…”, odražava i težnju da se njezin glas, njezino mišljenje i njezina potreba za literarnim izražavanjem čuje ne samo unutar obitelji, nego i društva.

U obje knjige, Nastja sebe i svoju obitelj bez zadrške ogoljuje pred čitateljem, rješavajući tako latentne krivnje, zamjerke i terete, a upravo ta iskrenost čitatelja uvlači u priču toliko da nam se likovi čine kao stari obiteljski prijatelji, a poneke situacije zvuče kao jeka vlastitih doživljaja.

Pronalaženje je, zapravo, obostrano.

Na primjeru svoje obitelji progovara o bolesti, životu u dugovima i neimaštini, raspadu braka, smrti, napuštanju, ulozi žene, samohranom roditeljstvu, krivnji i odricanju, ali to zapravo može biti paradigma bilo koje obitelji iz naših krajeva. Ona se ne ustručava pisati o svojim strahovima, intimnim mislima, manama, bolnim trenutcima, a u toj iskrenosti i spremnosti za istraživanjem svih aspekata svoje osobnosti čitatelj se pronalazi.

U opisima dvorišta, bakinim jelima, cigaretama, cvijeću, pivu koje se dijeli kao i život, svojim djetinjim maštanjima i igrama, Nastja uspijeva dočarati atmosferu toliko vjerno, da se do kraja knjige osjećamo pozvanima u dvorište, možemo ga zamisliti, zajedno s njegovim stanarima i mirisima.

Konačno, u potrazi za odgovorom na vječito pitanje “Što je to ljubav?”, ona istražuje razna lica ljubavi: velike, male, prave, tragične, bezglave, racionalne, strastvene, obiteljske, romantične, ljubavničke.

Privlače ju međuljudski odnosi i frakture uzrokovane kako izgovorenim, tako i neizgovorenim.

Njezina misao vodilja “Svačija je priča važna” i ovdje se, kao i u “Kud si krenula?” manifestira kroz portretiranje jedne obične radničke obitelji zamršenih odnosa, a ženi koja je sebe kroz život uskraćivala (za ljubav, za sreću, za samopriznanje) kao svojom voljom nametnutu pokoru, Nastja je posvetila priču.

Njezina spisateljska karijera tek je počela, a već je označena zadivljujućom i za nju tipičnom sposobnošću povezivanja.

Komunikaciju svojih poruka i direktan kontakt s čitateljima vrlo spretno ostvaruje putem suvremenih kanala: bez agenta, izdavačke kuće u zaleđu i reklamnih panoa.

Ona je tu, sa svojim pronađenim identitetom i glasom, kako bi vam potvrdila da je svačija priča važna i da je ljubav uvijek tu.

                                                                                               Anja Bendeković Žuljević

Comments closed