Skip to content

Oznaka: iz iskustva

NIJE SVE ONAKO KAKO IZGLEDA

Sjedila sam u fotelji, pazeći da budem dovoljno blizu mikrofonu. Okružena kamerama i drugim ljudima, odgovarala sam Dubravki na pitanja. U tom trenutku nisam razmišljala o tome da pričam uživo dok gostujem u „Dobro jutro Hrvatska!“ niti kako to izgleda ljudima pred malim ekranima. Bila sam skoncentrirana na to da tisuće misli svedem na sažete i jasne odgovore i da se pritom ne pogubim.


Kasnije, kad se javilo ono neizbježno pitanje – kako je ispalo, većina ljudi mi je rekla da je izgledalo onako kako sam zamislila: uspjela sam u kratko vrijeme jasno prenijeti poruku.

Neki su se divili mojoj jasnoći i unutarnjoj snazi, neki hrabrosti da pričam svoju priču uživo na televiziji, neki su hvalili haljinu i frizuru, a vjerujem da je bilo i onih koji su mi zavidjeli.

Objavljivanje segmenata naših života na društvenim mrežama često potiče zavist.

Imamo osjećaj da znamo sve o tuđim životima: sve je transparentno, sve je vidljivo.

Ako nije objavljeno, kao da se nije ni dogodilo.

Mislimo kako drugi žive blistave živote i kako su uspješniji, zadovoljniji, sretniji ili hrabriji od nas.

Često se, umjesto da s društvenih mreža odemo inspirirani, osjećamo frustrirano.

No, je li baš sve vidljivo?

Fotografije zamrznu trenutke i prenesu atmosferu, ali ne mogu pokazati ono što je u nama u tom zabilježenom trenutku.

Shvatila sam to nakon predstavljanja svoje knjige „Kud si krenula?“ ljetos u Korčuli, kad sam vidjela fotografiju na kojoj izgledam lijepo i mirno dok čitam ulomak iz knjige, a samo nekoliko trenutaka ranije sam se pitala hoću li onima koji dođu, ako itko uopće dođe, biti dovoljna takva kakva jesam: sa svojom pričom i načinom na koji ju pričam.

Ono unutar mene: moji strahovi, moja previranja, sva moja pitanja, nije bilo vidljivo – na meni.


Nije se ni u „Dobro jutro Hrvatska!“ vidjelo kad me preplavila panika da neću uspjeti reći sve što želim u malo vremena i na dovoljno dobar način. Kad sam odgledala snimku, iznenadila sam se mirnoći tijela i izrazu svog lica, bila sam sigurna da se moj unutarnji kaos vidi i na van. Možda je to neka vrsta talenta, mirno i koncizno pričati pred drugima, ali to druge može dovesti u zabludu.

Ja volim razmjenu i povezivanje na društvenim mrežama, volim uhvatiti trenutak, neki komadić života pa pisati o njemu.

Optimist sam. Mladolika sam na mamu. Zbog toga na fotografijama uglavnom izgledam kao nasmijana, mlada žena.

A nasmijane, mlade žene nemaju problema, zar ne? Oni koju izgledaju super i jesu super. Ili ipak nisu uvijek?

Nisu uvijek.

Jer ono što vidimo gotovo nikad nije sve ono što jest.

Ja sam morala postati optimist, tako sam se lakše nosila s teškim životnim situacijama. Pozitivno stanje uma pomagalo mi je da isključim nelagodu, i onu fizičku i psihičku. Naučila sam stvari prikazivati lijepima, nekad i ljepšima nego što jesu, prvenstveno samoj sebi. Poistovjetila sam se s tim pa sam optimizam preuzela kao osobinu svoje ličnosti.

Uz to sam i perfekcionist. Ono što objavljujem nije pomno kreirano niti dugo promišljano, samo je odabrano iz mog optimističnog, lijepo uređenog života. To je jedina kolekcija koju imam.

Svjesna da upravo to može ispasti kao laž, u zadnje vrijeme pričam upravo o tome da

nije sve onako kako izgleda.

Kad idući put vidite neku objavu, možda i moju, pitajte se što je bilo iza te fotografije, što možda još uvijek je.

Treba nam stvarnih priča. Shvatila sam to po reakcijama, kad sam svoju neuljepšanu i ogoljenu, bez ijedne fotografije koja bi navela na krivi put, ispričala u „Kud si krenula?“. Tek sam tada ispričala svoju istinu s kojom su mnogi ostali zatečeni. Do tada im život moje obitelji nije tako izgledao.

Od tada volim pričati o istini, o onome kako je, o onome što je u meni.

Ono izvanjsko puno lakše uredimo nego ono unutar nas.

Trebamo pričati o onome što je u nama.

Jer to što je unutar nas, to smo mi.

Možda čak i malo više od onoga što se vidi.

Internet ne treba biti preplavljen tugom, boli i neuređenim fotografijama da bismo znali da i tuga i bol i strahovi postoje i onda kad se ne vide. Dovoljno je znamo da su se dogodili i oni trenutci koji se ne nalaze uhvaćeni i spremljeni u našim mobitelima. Sasvim je u redu što ne pričaju svi o njima.

Dovoljno je da znamo da nije uvijek sve onako kako izgleda.


Nastja

25/3/2021

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.


Comments closed

IMAMO PRAVO BITI LOŠE

Prosinac je postao novi ožujak.

Ono što je za mnoge od nas bilo strašno i potresno u ožujku, u prosincu je postalo još strašnije i još potresnije za još više nas.

Nestrpljivo iščekujući zadnji dan godine koja je razdrmala naše živote, kao da su torte čiji se slojevi nisu dobro stisnuli, nismo bili spremni za njezine zadnje udarce.

Kada smo se prestali tresti, mi u Zagrebu, kad se gusta zavjesa istkana od straha, suza i krhotina već načetih fasada i dimnjaka razmaknula, pogledali smo u samo središte udara. Isto ono od dana ranije. Zastali smo zaleđeni i prestravljeni. Nestvarno divan, sunčan zimski dan postao je nevažna pozornica tragedije čije su nam se posljedice uprizorile pred očima. Nije bilo hladno, a svi smo se tresli.

Stradali su ljudski životi, domovi, želje, planovi, ideje i iluzije.

Izgubili smo nadu koju smo položili u novu godinu, onu istu koju smo samo dan ranije gajili, dok smo još naivno mislili da brojke na kalendaru imaju moć preokrenuti situaciju.

Moć su imale brojke puno manje od dvijetisućedvadesetijedan, one koje su u dvadesetak sekundi izmijenile toliko života: 6,2.

Potres koji je 29.12.2020 zatresao Petrinju, Glinu, Sisak i ostatak Banije, pokazao nam je koliko smo mali i nemoćni i koliko veliki i snažni.

Nakon što smo povratili dah bez kojeg smo ostali dok smo nazivali svoje, pregledavali fotografije iz epicentra, čitali crne vijesti koje su se nizale kao crni biseri na ogrlici dvijeidvadesete, zavirili smo u svoja srca i pitali se što možemo učiniti da pomognemo.

Pa smo počeli pomagati, svatko najbolje što je znao: neki na prvoj liniji, neki preko svojih granica, neki iz kuta svojih domova koji su izgubili udobnost i sigurnost, neki javno, neki svojim najbližima, svatko onako kako je znao i mogao.

Usprkos bojama koje su postale najvažnije od cijelog spektra boja: crvene, narančaste i zelene, zavladao je – mrak.

U svom tom mraku, nitko se ne osjeća dobro. Kako i bi?

Suprotno mraku i strahu koji su se u nama podignuli, mnogi su izrekli, ispisali ili prešutjeli istu rečenicu, rečenicu koja mi je dobro poznata i s čijim sam se posljedicama dugo, ponekad bezuspješno borila:

NEMAM PRAVO BITI LOŠE.

Nemam pravo biti loše; koja strašna, strašna rečenica.

Odrastala sam izgovarajući i živeći upravo tu rečenicu, kao i mnoga djeca, ona staklena o kojoj sam intenzivno pisala i pričala krajem prošle godine (koja odrastaju uz bolesnog brata ili sestru).

Zato što je nekome drugome lošije nego meni, ja nemam pravo biti loše.

Na tu rečenicu u ovom trenutku potvrdno kima prevelik broj ljudi.

Potres je sve nas naučio ono što je mene naučio život sa sestrinom bolešću:

UVIJEK POSTOJI NETKO KOME JE LOŠIJE NEGO NAMA.

I kad u životu nema virusa, i kad su granice otvorene, a avioni puni, kad su dani sunčani, a društvene mreže prepune fotografija uživanja i slavljenja života, i kad je tlo pod našim nogama, našim domovima i školama naše djece mirno: uvijek postoji netko kome je lošije nego nama.

Kad mi se činilo da je bolest zaustavila život moje obitelji, a zapravo ga je samo svela na preživljavanje, tuđi su životi išli dalje.

Život uvijek ide dalje, to je njegova neminovnost. Ne možemo ga zaustaviti. Ne bismo to niti trebali činiti.

Ono što sada trebamo više nego ikada je: živjeti.

Živjeti živote bogatije nego ranije: s više empatije, razumijevanja, slušanja, s više pričanja. Trebamo se još više zainteresirati za tuđe priče, slušati ih, djelovati kad naše srce odreagira na neku od njih.

Ali ne smijemo zaboraviti ni na svoje priče, jer znate već:

SVAČIJA JE PRIČA VAŽNA.

Svačija.

Važno je da pričamo: o svom strahu, o svojoj boli, o svim svojim osjećajima, o mraku u kojem se nalazimo, o svjetlu koje, unatoč svemu, pronalazimo, o miru koji smo izgubili, o ljubavi za koju smo se uhvatili.

Tuđe sudbine nas mogu duboko dirnuti, ali ono što mi imamo za živjeti nije ni jedan drugi život osim našeg vlastitog.

Svatko od nas ima pravo biti loše.

Svatko od nas ima pravo osjećati sve svoje osjećaje.

Vjerujte mi na riječ, kad živite tako da nemate pravo biti loše, sve postaje još lošije.

Kad se smire podrhtavanja, kad se obnove kuće i gradovi, kad se djeca opet budu osjećala sigurno u školama, kad sunce bude visoko na nebu, a nada opet među nama, ne zaboravite da uvijek postoji netko kome je lošije nego vama.

To ne znači da vi nemate pravo biti loše. To samo znači da ćete lakše moći stati pred drugu osobu, ispružiti ruke i reći: Želim ti ispričati svoju priču, želim da ti meni ispričaš svoju.

Tako se stvaraju veze čvršće od betona i armature, koje mogu izdržati i najjače udare: ljudske veze.

Nema jačeg veziva od priča koje ispričamo jedni drugima. A najviše nas povezuju upravo one priče o tome kako smo preživjeli kad nam je bilo najlošije.

Nastja

12/1/2021

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

VOLIŠ LI ME I KAD ŠUTIŠ?

Odlučile smo šutjeti, moja prijateljica i ja.

Nas dvije koje na putu u školu i iz škole (osobnog razvoja) ne prestajemo izmjenjivati iskustva, odlučile smo tog dana šutjeti u autu. Zamislile smo to kao eksperiment, da vidimo hoćemo li uspjeti i da otkrijemo što nam tišina može donijeti. Iako obje volimo provoditi vrijeme same i tišina nam nije nepoznata, zanimalo nas je što se dogodi kad šute dvije osobe koje najviše povezuje upravo pričanje.

Jedna od mojih najrazvijenijih inteligencija je lingvistička koju obilježava upravo sposobnost upotrebe riječi. Osjetljiva sam na funkciju i snagu jezika. Svoju kćer od malih nogu potičem da čita i priča, a razgovor smatram jednom od najučinkovitijih roditeljskih metoda. Nema toga što se ne bi moglo riješiti razgovorom, pomislila sam tisuću puta. O onome što me u životu muči najviše volim – razgovarati. Pričanje o knjizi „Kud si krenula?“ uzbudljivo mi je jednako kao što mi je bilo pisanje. Od inspirativnih govora naježim se od glave do pete.

Ukratko, ja obožavam pričati i slušati tuđe priče.

Ipak, neke od najvećih (mojih) ideja nastale su u tišini. Svjesna sam vrijednosti tišine i često udovoljavam potrebi da se s vremena na vrijeme povučem i što manje komuniciram s drugima. Ali još nikad do sad nisam namjerno šutjela s drugom osobom.

Od dječjeg uzbuđenja i znatiželje zbog toga što nešto radimo zajedno prvi put, preko uočavanja da moja prijateljica izgleda drugačije dok šuti, do praćenja tjelesnih senzacija i dolaska do zanimljivih spoznaja – bila je to vožnja koju ću dugo pamtiti.

Svi volimo potvrde. Nekima od nas su najznačajnije i najdraže upravo one izrečene.

Znate onaj trenutak kad nekome prvi put kažete da ga volite? Od tad se broji, zar ne?

Mnogima od nas nije dovoljno to prvo volim te, želimo ga čuti s vremena na vrijeme, čak i ako nam osoba svakodnevno iskazuje ljubav na druge načine.

U prijateljstvima smo skloni pomisliti da je prijateljstvo ugroženo ako se neko vrijeme ne čujemo, ako si ne pričamo. Šutnju doživljavamo kao ignoriranje.

Izgovoreno nam pruža sigurnost. Kao da je garancija na koju se možemo pozvati ako stvari odu u neželjenom smjeru: ali rekao si, ali rekla je

Što ako ne kažemo? Što ako šutimo?

Što ako šutimo u ljubavi, ako šutimo o ljubavi?

Voliš li me i kad šutiš?

To je pitanje koje mi se javilo u našoj tišini, ali budući da je potrajala, odvelo me malo dalje, do onog zakukuljenog negdje u dnu trbuha, onog kojeg nisam bila spremna izgovoriti – volim li se i kad šutim?

Tko sam ja ako ne pričam? Tko sam ja ako ne koristim svoju inteligenciju?

Pričaj kao što pišeš, savjetovala me moja terapeutkinja jednom prilikom.

Ali što kad ne bih mogla pričati? Što kad se ne bih mogla predstaviti drugima na taj način? Bi li me svejedno voljeli? Bi li ja voljela samu sebe?

Tko bih uopće bila kad ne bih mogla pričati?

Kao što se događa i inače – kad otvorim jedna vrata, naiđem na jedan cijeli novi svijet, tako sam i ovog puta dio odgovora dobila na plesnoj radionici moje druge prijateljice. U dva sata plesanja (koje je za mene inače rezervirano za vjenčanja i rijetko za izlaske s prijateljicama), otkrila sam da svoje ideje i osjećaje možemo izraziti i pokretom. Bez riječi.

Za to nije potrebno znati plesati, nego se moći prepustiti.

U vlastitoj tišini slušati muziku i tijelo bilo je uzbudljivo i oslobađajuće. Poruke su bile moćne.

Iskusiti da šutnja neće izbrisati ono izgovoreno, da ono što smo (si) jednom rekli neće samo tako (ili samo zbog šutnje) nestati ako to ne ponavljamo, pružilo mi je više sigurnosti nego što mi ponekad pruže riječi.

– lekcija dobivena od Šutnje

Šutnja nije uvijek ignoriranje (ali je važno znati to razlikovati).

To ne znači da (si) ne trebamo pričati. To samo znači da ponekad riječima ometamo tišinu da nam kaže ono najvažnije što trebamo čuti.

Nastja

26/11/2020

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.


Comments closed

POTRESNI KRUG

Na neki način, bila sam spremna.

Ne na onaj intuitivan, slutnjom ispunjen način, iako bih, gledajući unatrag mogla pronaći i te naznake. Bilo je i ranije nenajavljenih udara u mom životu. Moguće da su me pripremili za, ovaj put, elementarnu nepogodu koja nas je potresla: bila sam u stanju brzo reagirati, bistro razmišljati i donijeti nekoliko važnih odluka.

Prizor pisaće mašine koja je s police kraj kreveta završila na mom jastuku u pretresenoj spavaćoj sobi, proganjala me danima i izazivala nelagodu u trbuhu. Kao nakon pljačke uneređen stan u meni je izazivao očaj. Mješavina mirisa razlivenog maslinovog ulja i balzamičnog octa zauvijek će me podsjećati na jutro kad sam se, kao opljačkana i prevarena, prestala osjećati sigurno na mjestu na kojem sam do tad mislila da sam zaštićena – u svom domu.  

Pitanja o razlogu i smislu su me tjerala iz tijela. Anksioznost me u tijelo vraćala.

Nemoć, strah i neizvjesnost su mi zamaglili sliku pa, iako sklona uvidima, u prvi tren nisam vidjela da značajne razlike u odnosu na te ranije udare nije bilo – i ovaj je došao neočekivano, izbacio me iz privida sigurnosti i od mene je tražio promjenu.

Nije prvi put da sam čula da su istine relativne i da svatko ima svoju, ali Marie Forleo (koju volim citirati) je jako dobro rekla to isto:

Nije važno što je istina, nego ono u što vjerujemo.
– Marie Forleo

Ja sam vjerovala da sam ostankom u svom sigurnom domu – sigurna.

Vjerovala sam u još štošta toga. Kao, recimo, da mi treba sve ono što volim: pogled na katedralu dok tipkam novu knjigu, desetominutna šetnja od škole do ureda za vrijeme koje u glavi izrađujem fotografije omiljenih prizora centra grada, ranojutarnja nabavka svježeg voća i povrća petkom na Dolcu, svježe cvijeće kraj inspirativnih poruka, samoća i tišina za stvaranje, sve one stvari koje čine moj dom mojim: knjige, bilježnice, olovke, kuharice, slike, uspomene s putovanja, premali i prepuni ormari i police, svijeće, fotografije, vaze…

Vjerovala sam da je katedrala, koju vidim svako jutro kad dignem rolete, dio najljepše slike koju mogu zamisliti, slike mog Zagreba.

Gotovo ništa drugo meni Zagreb nije ni bio nego centar grada koji je postao zamjena jednom drugom centru, centru iz kojeg sam, uvidjet ću to nekoliko dana kasnije – pobjegla. 

Reagirat ćemo na ono u što vjerujemo, rekla je dalje Marie Forleo, a ja mogu potvrditi da je to istina.

Dok sam iz svog neoštećenog, ali ranjivog i ranjenog stana, dan nakon potresa ugledala slomljen vrh katedrale, nešto se u meni slomilo. Ni ja ni katedrala više nismo bile iste. Plakala sam zbog obje.

I ovaj će udar tražiti promjenu, ovaj put ne samo moju, mogla sam već tad vidjeti.

Ali trebalo mi je prvo da se prepustim reakciji; upravo mi je bilo uzdrmano sve ono u što vjerujem da predstavlja moj život.

Sudar mojih vjerovanja i realnosti činio mi se jači od dodira tektonskih ploča, a moje je tijelo vibriralo znatno duže nego što je vibriralo tlo.

Svi smo nešto izgubili u ovom potresu, pomislila sam dok sam čitala i slušala tuđe priče, iskustva, oštećenja, tuge i strahove.

Jesmo li svi nešto i dobili, nisam se usudila pitati.

Svoj sadašnji život koji toliko volim izgradila sam na nestabilnim temeljima, to je ono što sam ja naučila.

Temelj, ono što je bitno, ono na čemu se nešto zasniva, ono na čemu se dalje gradi i na čemu sve počiva nije razrušeni centar grada kojeg sam ludo zavoljela. Ono na čemu ću dalje graditi počiva u onoj meni koja je još uvijek ovdje.

Sve svoje nosim sa sobom, ispisala sam na latinskom na stotine papirića koje sam lijepila na vidljiva mjesta kako nikad ne bih zaboravila, a ipak se toga, sve do sad, nisam sjetila.

Sve svoje zaista nosimo sa sobom, sve dok imamo sebe za nositi.

Prije nego što se vratim u svoj dom, morala sam napraviti jedan krug. Kad taj obilazak, na koji me potres pogurnuo, završi, vjerujem da ću još i pisati i pričati o njemu. Obišla sam ključna mjesta na kojima sam gradila sebe i putem sam ojačala temelje. Pogledala sam, ta raznim bojama obojana, polja kao da su na ploči Monopoly-a i tek sam sad vidjela njihovu stvarnu vrijednost.

Doma, u svoj stan s pogledom na oštećenu katedralu, vratit ću se izmijenjena ovim iskustvom, još malo spremnija za neki novi udar i puno svjesnija koliko mi malo treba i koliko puno imam samim tim što postojim.

Nastja

9.4.2020

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

ČAROBNO POSEZANJE

Od kad je knjiga „Kud si krenula“ krenula u život, počela sam dobivati veliku količinu podrške. Dolazila je u raznim oblicima i iz različitih izvora i svaki put me dirnula do suza.

Iako sam ispočetka bila zatečena, počela sam vjerovati da je istina ono o čemu su govorili drugi: kad se nečemu predaš, pokrene se Proviđenjedjelovanje božanskog bića koje kao da šalje pomoć za koju ni ne sanjamo da bismo ju mogli dobiti.

Počela sam se prepuštati; s uzbuđenjem sam iščekivala što će se sljedeće dogoditi.  Svjesna koliko sam blagoslovljena, duboko sam zahvaljivala na dobivenom.

Upoznala sam novu dimenziju čarobnog.

A onda sam, gotovo istovremeno kad mi se zablokiralo nalivpero, spoznala da postoji u meni komadić zapetljanog čvora koji kao da neumorno putuje po mome tijelu i ne da mi mira. Možda sam se počela prepuštati, ali taj zapetljaj mi nije dao da se opustim.

Kad god bi nastupio trenutak tišine, kad mi ono vrhovno biće ne bi poslalo (vrlo direktnu) podršku, preplavljivala me panika i nisam se prestajala pitati što bih ja sad trebala. Osim vjerovati.

Povjerenje u viši plan je moja tema, ali ono od mene nije tražilo ništa – osim strpljenja i vjere.

Ono što je od mene tražilo akciju, bilo je – posezanje.

Definicija riječi posegnuti:

1. (za čim) mašiti se čega, pružiti (ruku) da se što uzme

2. (za kim, za čim) pokušati steći, zadobiti, dobiti koga ili što.

Posegnuti. Pružiti ruku da se nešto uzme.

Slika koju sam vidjela na terapiji kod Tihane: kako ne mogu pružiti ruku jer se grčevito držim za ono što imam, urezala mi se toliko duboko i danima me gnjavila:  razmišljala sam o svemu za čime u životu nisam posegnula, o svemu za što nisam vjerovala da toga ima još, pa i o tome u što ni danas, zapravo, ne vjerujem.  

Uvijek ima još, kad je riječ o novcu, ljubavi i kreativnosti.

– Marie Forleo

Tako nekako je rekla Marie Forleo, a meni se učinilo kao da je lijepo rekla nešto tako očito. Ali onda mi je ono mudro biće što brine o meni poslalo zgodan izazov.

Jedne večeri, u vrijeme zagrebačkog Adventa, dok sam hodala kući iz Lisinskog, vidjela sam novčanicu od tisuću kuna na tlu ispred HNK. Dok sam prolazila pokraj nje, prva pomisao mi je bila da je lažna. Kad sam već prošla, zastala sam, razmišljajući da bih ju, unatoč tome, mogla podignuti, ali do tad su me već sustizala dvojica turista koje sam ranije prestigla i ja sam – nastavila dalje. Oni su, bez razmišljanja, uzeli novčanicu i nešto uzbuđeno pričali na meni nerazumljivom jeziku. Nastavila sam ići kući, ljuta na sebe zbog toga što nisam mogla napraviti radnju koju svakodnevno, često nesvjesno radim – nisam mogla posegnuti. Objašnjavala sam si da su novci ionako bili namijenjeni njima jer bi ih oni prvi spazili, da ih nisam prestigla; tješila sam se da je novčanica bila lažna, ali osim što nisam povjerovala da je to pravih tisuću kuna, činjenica je da nisam vjerovala ni  Marie Forleo.

Je li izvor novca, ljubavi i kreativnosti zaista nepresušan?

Vjerujem li da uvijek ima još, za mene?

Nikad neću saznati je li fatalna novčanica bila prava, ali sam, ne posegnuvši za njom, saznala nešto o sebi: nisam uzela novac koji sam našla na cesti zato što, osim što ne vjerujem da novac pada s neba, vjerujem da – ja to ne smijem uzeti jer mi ne pripada. Ostavivši novčanicu turistima koji će, moguće, dugo pamtiti Advent u Zagrebu, ja sam dobila nešto puno vrednije: jasnu sliku svog odnosa prema novcu.

Ja to ne smijem uzeti. Meni to ne pripada.

Imat ću posla s ovim uvidom, to mi je odmah bilo jasno, ali bila sam beskrajno zahvalna što sam ga dobila.

Dok nešto samo dolazi k meni, lakše prihvaćam, tako sam mislila. Ispalo je da još uvijek nisam spremna prihvatiti da je moguće da mi samo tako dolazi. Ako zaslužim, tek onda mi (možda) pripada.

Pružiti ruku mi nije teško samo prema novcu koji je „pao s neba“. Posegnuti za bilo čim ili kim mi nije lako, jer se bojim da ću biti odbačena, da tamo za mene neće biti ničega ili nikoga.  

Kako me ta spoznaja ne bi paralizirala, počela sam vježbati posezanje. Još uvijek u grču i sa strahom, ali pomalo tražim pomoć i molim za podršku. Nije mi lako. Iz interakcije s drugima, saznala sam da nije ni njima.

Ali počela sam vjerovati Juliji Cameron koja je rekla da ono što možemo sami uvijek i trebamo učiniti sami (jer tada dobijemo duplo, kao nagradu), ali za ono što ne možemo sami, trebamo zatražiti pomoć. Razlikovanje toga je tema za sebe, ali suština je u tome da posezanje ne mora biti strašno.

Pružiti ruku, a da nas dočeka druga ruka, čarobnije je nego pronaći tisuću kuna na cesti.

U to vjerujem iz dubine svoga bića.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

Imala sam devet godina kad se na mom radnom stolu našlo jedno nalivpero. Iako se ne sjećam kako je ondje dospjelo, danas vjerujem da je došlo kao što sve važne poruke do mene dolaze – bez mogućnosti da im uđeš trag i sasvim neplanirano.

Neplanirano se voli prikazivati kao slučajno. Kad mislimo da je nešto slučajno, lakše se tome prepustimo jer ispada da nismo morali donijeti odluku. Kasnije uvijek iznova otkrijemo da je slučajno zapravo druga riječ za suđeno. Nismo to namjeravali, nismo ni uplanirali, ali evo, sad kad je tu, što možemo.

Ništa drugačije nije bilo ni s mojim nalivperom. Kad je već bilo ondje, krenula sam istraživati kamo me može odvesti. Odvelo me u svijet pisanja koji mi je tada bio nov i koji me kao što bi i svako dijete, prirodnog zaljubljenika u novo, uvukao u svoje šarenilo. Istrgnula sam stranice iz bilježnice koja se nalazila na stolu i počela sam pisati detektivski roman. Napisala sam još nekoliko romana, dramu, kratke priče, stotine pjesama, osmislila sam nekoliko scenarija za koje sam bila uvjerena da će dobiti Oscara i bila sam urednica najboljeg časopisa za mlade koji smo čitale samo moja sestra i ja.

Kažu da naši odabiri prilikom igranja u ranom djetinjstvu mogu pokazati kakve ćemo interese kasnije razviti i da mogu utjecati na naš odrasli život.

Nalivpero, olovke u boji, pisaća mašina, tastatura kompjutera…što god je moglo poslužiti da iz mene izvuče riječi, bilo je moja omiljena igračka. Na pitanje što želim biti kad odrastem, uvijek sam, bez premišljanja, odgovarala glasno: spisateljica.

Pisala sam sumanuto, kao da mi o tome ovisi idući udah. Maštala sam o naslovnici svoje prve knjige i djetetu koje će ju, za vrijeme praznika, čitati do dugo u noć, kao što sam ja čitala svoje omiljene autore.

A onda se moja sestra razboljela od muliptle skleroze i svijet koji mi se nekada činio beskrajnim, postajao je sve manji, sve dok se nije sveo na prostor minijaturan kao pješčanik u koji sam zajedno sa svojim snovima, planovima i suđenim slučajnostima, zakopala i samu sebe. Mi odavdje ne idemo, mogla sam reći da sam se usudila govoriti.

Ali postala sam stakleno dijete koje je odrastalo s osjećajem krivnje i srama; zdrava djeca često ne znaju drugačije u prisustvu bolesti sestre ili brata, i nisam se usudila skretati pažnju na sebe.

Trudila sam se biti nevidljiva. Pisala sam još samo ljubavne pjesme dečku kojeg sam voljela, bez da je on to znao i potajno sam plakala zbog onog djeteta koje nikada neće pročitati moju knjigu.

Mojoj kreativnosti, toj gladnoj zvjerki, to se nije svidjelo. Bockala me s raznim idejama, gurala me naprijed u trenutcima sestrinih remisija, dala mi je još nekoliko šansi koje nikad nisam iskoristila u potpunosti, a onda se jako razljutila i poslala mi je poruku preko posebnog glasnika. Evo i tebi jedna multipla, kao da je rekla.

Kad sam ja dobila istu dijagnozu od koje je bolovala moja sestra, shvatila sam to kao poziv na preuzimanje odgovornosti.

U ovo vrijeme prošle godine do mene je, spletom okolnosti pomno izrežiranih da izgledaju kao slučajnosti, došla informacija o Žaninom mentorship programu.

Baš kad sam poželjela neki proces koji bi zadovoljio moju neofiliju, eto Žaninog teksta o tome kako da napišemo knjigu uz njezinu pomoć. U svijetu instant rješenja, proces od devet mjeseci koji je Žana nudila, činio mi se kao ono što sam priželjkivala.

Žanina nježna nemilosrdnost mi nije dala da uzmaknem.

Pisac se postaje pisanjem, Žana je rekla, a ja sam si to nalijepila na post it, da me svakodnevno upozorava na tu istinu.

Provele smo kreativnu rehabilitaciju. Zamislite to kao da svoju kreativnost pošaljete na terapiju u toplice: mora puno vježbati, ali ju masiraju, mažu blatom i dobro hrane.

Počela sam ustajati u 5:45 da bih stigla pisati jutarnje stranice, meditirati, vježbati, razmišljati o novim idejama dok ne bi zvonio sat za Evino ustajanje za školu.

U jednom telefonskom razgovoru sa Žanom, između priča o životu u Indiji, zimi u Zagrebu i jutarnjim stranicama, provukla se jedna ideja. Nakon što smo ju isprevrtale i testirale njenu ozbiljnost, počela je osvajati neispisane stranice novog dokumenta i riječ po riječ pretvorila se u priču koju želim ispisati i podijeliti.

Danas, ni godinu dana kasnije, idem izabrati papir za njezino tiskanje.

Zove se Kud si krenula? i uskoro će dobiti svoje korice.

Prošlo je dvadeset šest godina od onog nalivpera. Prošlo je puno vremena od kad sam govorila da ću biti spisateljica i previše vremena od kad sam prestala to govoriti.

Kad sam bila spremna, dobila sam Žanu.

To je bilo u vrijeme kad sam shvatila da postoje stvari u životu koje jednostavno ne znamo sami. Zatražiti tada pomoć i podršku je oslobađajuće, ne poražavajuće, za to jamčim.

Odgovornost najčešće preuzmemo onda kad odlučimo sami kreirati svoj život. Znam da to može zvučati kao parola s jumbo plakata, ali istina je često dosadno uporna.

O onome kako sam ja to uspjela, napisala sam knjigu.

Iako je to neuljepšana priča o transformaciji moje obitelji kroz bolest, vjerujem da će vas ohrabriti da prestanete čekati da vas netko drugi spasi. To, zapravo, znači preuzeti odgovornost.

Najpopularnije istine su one jednostavne.

Voljela bih kad bi bilo dovoljno da vam kažem da ne morate čekati bolest da biste provjerili idete li dobrim putem, ali znam da to tako ne funkcionira.

Ipak se nadam da će vas knjiga koju sam napisala potaknuti da donesete odluke koje čekaju da se prestanete bojati.

Nastja,

spisateljica

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

 

 

Comments closed

RECI MI KAKO JEDEŠ

Znate li teoriju o 10.000 sati koju Malcolm Gladwell spominje u svojoj knjizi Izvan prosjeka? Ona se svodi na matematiku: potrebno je 10.000 sati vježbe da bismo u nečemu postali eksperti. To znači da ako nešto dovoljno dugo ponavljamo, ispravljajući pogreške koje pritom činimo, to nam postaje prirodno i lako.

U mom slučaju, to se odnosi na kuhanje. Zato što sam uložila sate i sate u kuhanje, ono mi ide lakše nego nekima (iako mi se, ovako bez računanja, čini da još nisam došla do te magične brojke koja bi me učinila stručnjakom).

Teško da bi išta što izaziva frustraciju uopće moglo trajati toliko dugo, zato je za uspješnost ove formule potrebno da se radi o onome prema čemu gajimo strast.

O korijenima svoje strasti prema hrani sam već pisala, misleći da sam rekla sve što o toj temi imam za reći, ali istina je da hrana i ja imamo odnos u kojem me ona često pogurne do ruba vlastitih granica i potakne da pređem preko, da proširim vidike, otvorim se za nove spoznaje i prepustim se iskustvima koja me ondje čekaju.

Tako mi je došao i detoks.

Na detoks se nismo odlučili zato što je Ilja Iljič Mečnikov, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, otkrio da su prijevremeno starenje i bolesti posljedica nakupljanja toksina u debelom crijevu, nego zato što sam u jednom trenutku shvatila da od kad sam počela piti kavu nije prošao niti jedan dan da nisam popila barem jednu šalicu. Ne samo da sam po teoriji 10.000 sati postala stručnjak u ispijanju kave, nego sam provela pola života na stimulansu.

Kako to kod mene obično ide, uvid je popratio poziv na akciju koji se nalazio u knjizi Dunje Gulin koju smo dobili na poklon, a koja je praktični vodič s uputama i receptima za tri tjedna prirodnog detoksa.

Izdržali smo sva tri tjedna na dva tekuća i jednom krutom obroku, učvrstili smo svoj odnos kojeg smo testirali s odvikavanjem od stimulansa, gladi i izbacivanjem toksina iz tijela i shvatili smo da biti zajedno znači biti zajedno u svemu, pa i u detoksu.

Ali ono najvažnije što sam ja, ovisnica o uvidima, dobila nisu bili (samo) osjećaj snage, blistavost kože, bistar pogled, čist ten i prohodni sinusi, nego spoznaja  o vlastitom odnosu prema hrani za koji sam površno mislila da je jednostran i da se sastoji u mom obožavanju hrane. Trebala su mi ta tri tjedna povremene gladi, točno određenih obroka i ekstremnog čišćenja, da bih bistre glave bolje vidjela ono što sam dugo propuštala: ne volim samo ja hranu – hrana voli mene i često ona ima kontrolu nada mnom.

Hrana treba biti gorivo za tijelo koje nama služi, kuhanje treba biti manifestacija kreativnosti, a jedenje okupljanje za stolom i radost, ali je li baš uvijek tako?

Neke mogu otvoreno čak pitati i – je li ikad tako?

Za vrijeme mog detoksa nije patilo moje tijelo. Tijelo se odmaralo od konstantnog probavljivanja, čistilo od toksina, odmaralo i uživalo. Patila je glava. Glad i potreba za hranom su bili u glavi koja je ludovala.

Znate da tijelo radi i kad je čovjek u stanju kome, bez svijesti. Moramo li se posebno uvjeravati da ono ima svoju unutarnju mudrost i način funkcioniranja koji nam signalizira kad nešto nije u redu? Ja često volim ponavljati Dahlkeovu predivnu teoriju da su tjelesni simptomi način na koji naša duša razgovara s nama.

Tijelo nam vrlo jasno kaže kad je gladno i ako utišamo buku u glavi, jasno ćemo čuti poruku: Sad jedi, sad je vrijeme.

Naučeni smo brzo utažiti glad, kao da je osjećaj gladi nagovještaj smrti. Puno toga nam je dostupno, pa često posežemo za onim što će najbrže ušutkati glad. Jedenje postaje kompulzivno. Mislimo da moramo jesti čak i onda kad nismo stvarno gladni. Gotovo smo uvijek gladni, možete reći, ali kad pomno analiziramo osjećaj gladi, često nas odvede do istine da smo gladni onoga čega u hrani uopće nema.

Ja oduvijek mislim da čovjek može jesti svu hranu (od koje se osjeća dobro), ako jede normalno, ali često sam u životu u to prestajala vjerovati.

Restrikcije u nama izazivaju osjećaj krivnje koji ne može biti dobra baza ni za jedan odnos, pa tako ni za odnos s hranom. Ako neku hranu označavamo kao dobru ili lošu, hrani prepuštamo kontrolu nad nama. Energiju koju bismo mogli uložiti u neka druga polja svog života, neprestano i bespotrebno ulažemo u ono što treba služiti nama i postajemo opsjednuti. Ja sam još u osnovnoj školi krenula s kategoriziranjem hrane kao dobre (one koja je zdrava i koja mi nije uvijek na wish listi) i one koja je loša (koju toliko želim, a znam da nije dobra za mene jer ću se od nje udebljati) i znala sam si priuštiti  subotnji luksuz koji se sastojao u tome da samo subotom jedem čips.

Ograničavanja se nisam riješila ni danas, ali sam sad spremnija vjerovati u to da ako jedeš svjesno, možeš jesti sve.

Detoks je ekstreman način jedenja zbog čega i traje ograničeno vrijeme. Njegova ideja nije mršavljenje nego čišćenje organizma, kao kad kod generalke naših domova očistimo stan ili kuću od poda do stropa. Ono za što je detoks odličan je da posluži u mijenjanju našeg pogleda na hranu i glad, a onda i jedenje.

Ne morate biti na detoksu da biste počeli jesti svjesno. Dovoljno je da uguglate značenje riječi glad. Shvatit ćete da se ona manifestira fizički.

Svjesno jedenje počinje s prepoznavanjem osjećaja gladi. Trebamo jesti onda kad smo zaista gladni.

Postoje tehnike za određivanje stupnja gladi koji u početku pomaže osvijestiti taj idealan trenutak, ali često će vam prazan želudac lako signalizirati da ga treba napuniti.

Mindful eating kao pristup hrani koji vam može pomoći u tome da uspostavite normalan odnos s hranom, nije izmišljotina modernog vremena.

Ono što je moderan način života izmislio je otkrivanje istina koje postoje oduvijek kao da su nešto revolucionarno.

Znate onu sliku koja je kružila po društvenim mrežama na kojoj zapadna djeca prije jedenja fotografiraju hranu, a djeca u nerazvijenim zemljama se na hrani zahvaljuju?

Mudrost se sastoji u tome da budemo zahvalni na obroku koji imamo, čak i kad ga nakon toga fotografiramo.

Kad jedemo kad smo gladni, kad jedemo ono što volimo i što našem tijelu treba, kad smo svjesni svakog zalogaja, kad žvačemo dugo i pažljivo, kad pojedemo onoliko koliko je dovoljno da se nakon obroka osjećamo bolje nego prije nego što smo počeli jesti  – možemo jesti bilo što i bilo kad.

Dio normalnog jedenja je i povremeno prejedanje. Ali ni ono nije loše za nas onda kad smo ga svjesni i kad ga ne zloupotrebljavamo.

U ovoj našoj zadnjoj interakciji u kojoj sam dopustila hrani da me (opet) nauči nešto novo, shvatila sam ono bitno: kako jedemo je važnije od onoga što jedemo.

Ne mislim da sam s tim došla do univerzalne istine zbog koje ću do kraja života moći neopterećeno jesti.

Svjesna sam da hrana ima još lekcija za mene koje će mi dozirati u trenutku kad ih budem spremna čuti. Do tad ću primjenjivati zadnje naučeno, za 10.000 sati će mi to ionako ići – lako.

Nastja

8/5/2019

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

 

Comments closed

DA, MOLIM

Ima jedna priča u našoj obitelji, jedna od onih koje vole biti ponavljane, a odnosi se na situaciju kad je moja sestra Ada, kao malo dijete, odbila novce za čokoladu koji su joj dali oni što su nam došli u goste i rekla: „ Ja vam to ne skupljam. To skuplja moja sestra Nastja, njoj dajte.“

Ljudima je to bilo simpatično, smijali su se njenoj dosjetljivosti, pa je Ada počela to ponavljati na ponavljano oduševljenje gostiju.

Ne sjećam se jesu li ljudi novce meni zaista i dali, o tome se nije pričalo, ali sigurna sam da sve i da jesu, ja bi ih – odbila.

 

Jeste li i vi jedni od onih koje su učili da je pristojno odbiti?

 

Ja sam, kao poslušno dijete koje jesu učili da je pristojno odbiti, shvatila to doslovno pa sam išla kroz život odbijajući ono što mi se nudilo.

„ Ne, hvala“, govorila sam naučena odbiti čak i kad sam željela prihvatiti.

Zakukuljilo se to negdje duboko u mene, na isto mjesto na kojem se zajedno i čvrsto drže sva uvjerenja koja nam ne koriste osim da nas drže na mjestu i odrazilo se na moj sveukupni život, ne samo na financijsku situaciju.

 

Trebalo je dugo da to shvatim. Trebalo se dogoditi puno toga da to počnem mijenjati.

Tek sam na nedavnom putovanju u Dansku, dok smo na aerodromu opušteno pili kavu, čaj i vodu u kafiću umjesto da sat vremena čekamo na gate-u, primijetila promjenu koja je došla tiho i nenajavljeno, a nije imala manju težinu od onih koje su silovite i glasne, koju sam upoznavala cijelo vrijeme tog putovanja, čudeći joj se sa strane, svjesna da dolazi iz mene, ali ne vjerujući da dolazi od mene.

 

Počela sam komunicirati što želim.

 

Izgovarala sam rečenice poput: Ja bih sad popila kavu ili Užasno sam gladna, hoćemo uzeti neki sendvič? Rečenice koje nekome sa strane mogu zvučati kao obične rečenice koje ljudi diljem svijeta svakodnevno izgovaraju, ali u ne-hvala svijetu, te rečenice imaju snagu promijeniti život.

Znate zašto?

Zato što bi ne-hvala ja često čekala da netko drugi pretpostavi što u tom trenutku želim. Onda bih se ljutila kad bilo tko, a posebno onaj tko me poznaje dovoljno dobro ili najbolje, ne bi pogodio moje želje. Kako ne zna da mi kava treba čim se probudim? Pa, zar ne zna koliko sam nervozna kad sam gladna?

A ako bi taj bilo tko vidio da sam nervozna bez kave ili sendviča i ponudio mi da popijemo kavu ili pojedemo sendvič, znate što bih ja onda mogla oduševljeno napraviti? Odbiti, da.

I tako bih imala savršen poligon za stvaranje mizernosti.

 

Nisam morala proći transformacijski put da bih otkrila što želim, to sam gotovo uvijek  znala.

Ali nikad se nisam to usudila tražiti. Kad god bih nekome trebala saopćiti svoje želje ili potrebe i time utjecati na, recimo, plan puta ili još gore, tražiti od nekog drugog nešto što želim, to bi u meni budilo očaj.

Moja je transformacija bila upravo u tome da počnem prihvaćati, tražiti i još bolje – zahtijevati.

Ljudi koji govore ne, hvala onome što zapravo žele su isti oni koji govore da svima, osim sebi.

Kad sam, kroz pisanje koncepta za jedan tekst, shvatila da sam naučena odbiti i onda kad želim pristati, počela sam to sve više primjećivati.

A onda kad me pasivno promatranje umorilo, odlučila sam jednom probati drugačije od onog na što sam naučila. Iz mene je, uz muku i napor, počelo izlaziti samo hvala – na kavi, kolačima, savjetu, kartama za kino, ručku, knjizi, bilo kakvoj pomoći. Shvatila sam da to ne znači da sam sebična ili jadna, jer uvijek mogu stvoriti priliku da drugi put uzvratim (u dobrom uvijek malo više jer ono onda tako raste), nego baš suprotno: da prepoznajem da sam nekome vrijedna te kave, kolača, savjeta… Da prepoznajem da jesam vrijedna. I da trebam vrijediti i sebi.

U redu je da oboje zastanu da bi jedan popio kavu jer kad kroz život idemo zajedno, nismo vredniji onda kad ništa ne tražimo. Tada jedino imamo savršeno opravdanje kako mi, eto, nikad ništa ne tražimo i kako smo skromni i zbog toga valjda – bolji? A nismo bolji.

Tada smo samo žrtve vlastitih potreba i želja koje postoje i onda kad nisu iskomunicirane, koje potisnute postaju otrovne, koje nas u toj našoj prividnoj skromnosti čine vidno nesretnima.

Putovanje u Dansku mi je pomoglo da postanem svjesna kako se iz ne-hvala osobe pretvaram u jednu od onih kojima sam se divila i nad njima se istovremeno zgražala: u da-molim osobu.

 

I baš kad sam se pitala jesam li svojim odbijanjem do sad ne namjerno zarazila svoje dijete, dogodila se situacija u kojoj je ona od naše zajedničke prijateljice dobila novce za masažu. Novce za dječju masažu koji su bili više poklonjeni nego zarađeni. Ja sam se krenula buniti, ali kad sam vidjela koliko su njih dvije odlučne u davanju i primanju, povukla sam se.

Kasnije sam ju pitala kako to da je uzela novce, a ona me pogledala i zastala. Stala sam i ja.

„ Zamisli da ti netko dođe i da sto kuna, zar ti ne bi uzela“, pitala me ono na što sam imala spreman odgovor, valjda od svog rođenja.

„ Naravno da ne bih“, odgovorila sam, na što je ona samo odmahnula glavom u nevjerici.

Nekoliko dana kasnije sam čula kako govori baki da nikad ne bude kao mama koja ne bi uzela novce koje joj netko nudi, nego da bude više kao ona.

Shvatila sam, ne trebam se brinuti za svoje dijete, trebam se još malo bolje pobrinuti za – sebe.

 

Nastja

Comments closed

KAD SE LJUBAV RASTAVI

Odrasla sam s kćerima rastavljenih roditelja.

Imala sam priliku, iz prvog reda, gledati kako je to kad tata ne zove, kad alimentacija ne stiže na vrijeme, kako je ići na ručak tati i njegovoj novoj obitelji i kako je teško od svega ružnog zadržati sliku čiste ljubavi.

 

Kćeri rastavljenih roditelja odrastale su kod mene.

U kući u kojoj je brak roditelja još uvijek funkcionirao, u kojoj je obitelj zajedno kitila bor, iako u tu istu kuću nije ušao bor oko kojeg se nismo posvađali. Kaotična ljubav u mojoj obitelji je njima dolazila kao keks uz čaj nakon nedjeljnog grudanja.

 

Ignorirale smo mogućnost da ponekad, ponegdje traže tatu tamo gdje ga nema i otkrhnute komadiće srca smo lijepile najučinkovitijom ljepilom: s prijateljstvom na koje uvijek možeš računati.

 

Tada se nije puno razgovaralo o osjećajima djece, nije se pazilo što ćeš pred djetetom reći o roditelju koji živi drugdje, a co-parenting je bio udaljen od roditeljske svijesti kao Zemlja od Marsa dok su na suprotnim stranama Sunca.

Mi smo mislile da je sve to normalno. Traume, ako su i postojale, bile su duboko pospremljene. Mame su mogle same, očevi su mogli bez djece, a djeca su mogla – doći k meni.

Zato što se njihovi problemi nisu razlikovali od mojih, uvijek sam se čudila onima koji misle da će ostankom u braku spasiti djecu. Od čega točno djecu treba spasiti, pitala sam se.  Ni po čemu one, djeca rastavljenih roditelja, nisu bile drugačije od mene, djeteta s roditeljima u braku. Moguće je da smo si svojim prijateljstvom olakšale mnoge muke u afirmativnim godinama, a istina je da o onim najdubljim osjećajima, o ljubavi prema oba roditelja koje svako dijete osjeća, nismo razgovarale. Ne zato što nismo htjele, nego zato što nismo znale. Nismo znale da bi to uopće trebala biti tema.

 

Danas znamo više. Danas znamo koliko je boli u tužbi protiv tate za plaćanje alimentacije, koliko je tuge u prestanku igranja tenisa jer ti mama sama to više ne može priuštiti, koliko veliko je razočaranje kad ti tata ne čestita rođendan.

Danas možemo uprijeti prstom u neki događaj i reći: tamo sam patila i to se odrazilo ovdje. Danas znamo kako je teško biti dijete vjerno jednom roditelju, kad ti srce vapi za oba.

 

Jednom sam čitala o dobi djece najpogodnijoj za razvod i sjećam se da je bilo rečeno kako tinejdžeri puno lakše razumiju i prihvaćaju razvod roditelja jer, osim što mogu kritički sagledati situaciju, sve su samostalniji i više ne trebaju roditelje kao prije. Ispada da što si stariji, osim ako nisi jako mali, razvod možeš lakše podnijeti.

A onda sam dobila priliku da iskustva mogu reći da je sve to – sranje. Nakon skoro 35 godina braka, moji su se roditelji razveli.

 

Nijedno dijete nikad nije spremno za razvod. Čak i ako može razumjeti da se roditelji više ne vole dovoljno da bi i dalje bili zajedno, gotovo svako dijete će se, makar šaptom, u mraku svoje sobe, pitati je li sve u redu s njim kad nije moglo spasiti brak svojih roditelja.

Djeca misle da to mogu. Djeca, ponekad, misle da to moraju.

 

Djeca često u prestanku partnerske ljubavi svojih roditelja, vide prijetnju prestanka roditeljske ljubavi. Problem je kad i roditelji, kakvi god da su bili, nisu bili partneri pa misle da je s prestankom braka prestalo i ono jedino što ih je vezalo – roditeljstvo. Problem je kad roditelji prestanu biti roditelji, ali ta odgovornost mora biti na odraslima koji su svojedobno bili dovoljno veliki da imaju djecu.

 

Djeca moraju znati da će roditelje imati zauvijek.

Čak i kad imaju više od trideset godina. Čak i kad su potpuno neovisna i dovoljno racionalna da znaju da je razvod osobna odluka na koju njihovi roditelji imaju pravo. Čak i kad imaju svoju djecu.

Ni to doba nije idealno. Djeca tad često moraju podsjećati svoje roditelje da su i dalje samo djeca.

Djeca uvijek trebaju roditelje. Oba roditelja. I ne žele birati. Vjerujte mi, ne žele.

Prilagodit će se situaciji u kojoj se život rastavlja na vrijeme s tatom i na vrijeme s mamom, s vremenom će shvatiti da to što se roditelji više ne vole ne znači da ne vole njih, ali ne žele slušati loše stvari o roditeljima.

Jer svako dijete će uvijek biti dijete svojih roditelja, svako dijete će uvijek biti pola mama i pola tata.

 

Možete li zamisliti kako se osjeća dijete kojem kažu da njegov tata ne valja, da je njegova mama loša? Bespomoćno, da, jer zna da ne može rastaviti sebe pa da se nanovo sastavi samo od one bolje polovice.

 

Svaka žena koja može voljeti partnera u svom djetetu onda kad više nisu zajedno i svaki muškarac koji može reći: ista si svoja mama; a da to ne kaže kao zamjerku, poklonit će svom djetetu ono što mu najviše treba.

Da pitate djecu što ona žele, djeca vam ne bi rekla da su htjela da cijeli život ostanete zajedno, bez obzira na okolnosti.

 

Mi djeca, da možemo birati, uvijek bismo izabrali jedno: mogućnost da slobodno volimo oba roditelja.

Mi djeca svoju ljubav ne želimo rastavljati.

 

Nastja

 

 

 

 

 

 

 

Comments closed