Nedavno sam, dok smo bili u posjeti mom didi u Sisku, otvorila ormar u kojem sam pronašla škrinjicu s blagom. Doslovno.

Iz mrklog dna ormara izvukla sam mali koferčić koji je pripadao mojoj mami, a u kojem su se nalazile slikovnice mog djetinjstva: Zlatica i medvjedići, Veseli krojači, Pale sam na svijetu, Žablji pjevački zbor, Slovarica, Snjeguljica, Crvenkapica, Ivica i Marica, Palčica, Koliko je sati…

To nije bio samo Proustov kolačić, već pravi vremeplov, koferčić koji me usisao i bacio natrag u riječi i slike koje su se nekad nježno urezivale u mene.

Ponijela sam ih kući i Eva Lole i ja smo se još istu večer bacile na knjiganje. Bilo mi je teško izabrati koju prvu čitati, htjela sam progutati sve odjednom, ali smo ipak čitale jednu po jednu i nakon par dana, shvatila sam da najviše razmišljam o Palinoj priči, priči na koju sam zaboravila, dok ispred sebe nisam vidjela te poznate korice.

Pale sam na svijetu.

Sjećam se, bila je to prva knjiga koja je u maloj meni pobudila miješane osjećaje: divila sam se ideji da odjednom možeš sve što poželiš, a istovremeno me prestravljivala pomisao da se jedno jutro probudim lišena podrške i zaštite svojih roditelja.

Sjetila sam se da sam knjigu čitala iznova i iznova, u strahu da će se kraj promijeniti i da će buđenje nakon kojeg sljedi olakšanje što je sve bio samo san – izostati.

Nije čudno da je pisac ovog dječjeg klasika, Danac Jens Sigsgaard, bio psiholog i da je priča inspirirana psihološkom studijom u kojoj je intervjuirano tisuće djece o njihovim najdubljim željama.

Tko od nas u svom odrastanju nije poželio, bar na trenutak, da roditelja nema i da možemo sve što poželimo? Probuditi se i shvatiti da smo sami, da nam je sve dostupno, bez posljedica za naše odluke, ne zvuči li to savršeno?

Zapravo ne.

Znate li onu šalu, parafrazirat ću – koji bi smisao bio ostati sam na pustom otoku sa Severinom ako to ne bi imao kome ispričati?

Tako nekako ja sada gledam na Palinu priču: što će nam svi slatkiši, banane, auti i novci, ako to nemamo s kime podijeliti?

Nije li ljepota života u onome da se množi kada se dijeli? Ne samo materijalno, nego i iskustva koja doživimo da ih podijelimo s nekim, da možda nekoga inspiriramo, potaknemo, probudimo…

S druge strane, ova priča, posredno, otvara i ono zanimljivo pitanje: tko smo kada nas nitko ne gleda?

Tko bismo bili da smo sami na svijetu? Bez toga da nas netko osuđuje ili odobrava, bismo li se ponašali jednako kao sada?

Živimo li da bismo se svidjeli, uklopili, bili kao drugi ili idemo svojim putem, vođeni vrijednostima koje su jednake neovisno o tome gleda li nas tko?

A ono što, vjerujem, mnoge odrasle plaši više nego djecu je pomisao da stvarno ostanu sami. U ovom vremenu stalne dostupnosti, dok u nama tinja potreba da nam dani budu ispunjeni, da stalno nešto radimo, da budemo korisni, rijetki su oni koji bi poželjeli živjeti u samoći. Mislim potpuno sami, ne ono kad u danu prepunom svega uzmete malo vremena za meditaciju, šetnju ili knjigu, već da budete sami sa sobom, danima, možda i u nepoznatom, nepredvidivom, nesigurnom okruženju…Mnogima to zvuči kao luksuz o kojem možda i maštaju, ali tko od nas može izdržati biti zaista sam?

Pali se to nije svidjelo, a moram priznati da se ne bi ni meni. Vjerojatno se ne bi svidjelo ni Aristotelu, on je još (pra)davnih godina rekao da je čovjek biće zajednice i zajedništva.

Vjerujem da su mnoge naše navike, a sigurno i emocije uvjetovane interakcijom s ljudima.

Kad bismo bili sami na svijetu, bi li to uopće više bio svijet?

Eva Lole mi je priznala da su tu knjigu već knjigali u vrtiću, pa joj nije bila otkriće kao meni ponovo. Ideja da bude sama na svijetu joj se nimalo ne sviđa, iako bi da se probudi sama doma, radila ono što joj je inače ograničeno: igrala bi igrice i jela slatkiše. U voćarnu ne bi išla. Kad bi baš morala biti sama na svijetu, ona bira da bude – sama s nama.

Ono što joj se najviše sviđa je da je već sad pročitala lektiru.

Ja priznajem da je ova knjiga kod mene otvorila hrpu novih pitanja, drugačijih od onih na koja sam odgovore tražila kao dijete.

Svakako ju pročitajte opet, da se prisjetite kako je divno – što nismo sami na svijetu.

Do idućeg knjiganja,

Nastja

Eva Lole

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

Negdje u ovo doba prošle godine, s Evom Lole sam trčala po stepenicama palače Fritzi u Malom Lošinju, razmišljajući kako su za nju to obične stepnice po kojima može trčkarati, a kako su meni nekada bile značajne. Palača Fritzi mog djetinjstva bila je za mene gotovo svetište jer je u njoj tada bila smještena – knjižnica. Moja ljetovanja u Malom Lošinju bila su čitanja isprekidana kupanjem i igranjem. Svako ljeto, još od prvih razreda osnovne škole, obnavljala sam članstvo u knjižnici kako mi ne bi usfalilo knjiga.

Kad sad gledam unatrag, čini mi se da sam se rodila zaražena ljubavlju prema knjigama.

Jedan od najsretnijih dana koje pamtim je bio dan kad je moja mama dobila posao u knjižnici u Sisku i to u – dječjem odjelu. Nisam mogla zamisliti ništa spektakularnije od posla u kojem je čovjek okružen s knjigama i djecom (kad razmislim, bolji posao od toga ne mogu zamisliti ni sada), a koji je i za mene donio posebnu privilegiju – postala sam kćer knjižničarke. Knjige su mi postale dostupnije nego ikad. Znala sam poslije škole doći k mami na posao i satima sjediti u izlogu knjižnice čitajući nasumično odabranu i otvorenu knjigu.

Sad mi se čini da žena koja je dobila ime po liku iz romana, ne može živjeti drugačije nego s knjigama.

Nakon što sam rodila, imala sam jednu misiju: prenijeti na svoje dijete tu silnu ljubav prema knjigama.

Još u trudnoći sam počela kupovati knjige za koje Eva Lole još ni danas nije spremna (većinu smo, ipak, pročitale).

Zadatak sam izvršavala bez napora – počela sam joj čitati dok je ležala na podu nesvjesna svijeta oko sebe, nastavila sam s čitanjem za vrijeme svakog ručka, sa šest mjeseci sam je odvela na veliki izlet k baki u knjižnicu, s godinu i pol dana je već bila na prvom Interliberu (i nije propustila niti jedan od tada), vodila sam ju na promocije knjiga (ima već nekoliko knjiga s posvetom autora) i već joj skoro sedam godina čitam svaku večer prije spavanja. Svaku večer. Kad dođemo kući u vrijeme za spavanje, ona me moli da nikako ne ode u krevet prije nego što joj pročitam jednu kratku knjigicu.

Nije imala ni dvije godine kad je u vrijeme čitanja prije spavanja izvlačila knjigu s police i dok je odlazila u krevet s knjigom, preko ramena mi dobacivala: Idemo knjigati?

Za 18. rođendan joj pripremam poseban paket – odabir knjiga koje, po mom mišljenju, mora pročitati.

Ponekad me zateknu fond riječi koje zna i način na koji se izražava, a onda shvatim kakvo je bogatstvo dobila od svakodnevnog čitanja.

Ako sam kao roditelj u ičemu uspjela, onda je to moj uspjeh.

Posebno sam ponosna na naše sudjelovanje na samom početku kampanje Čitaj mi! koja potiče čitanje naglas djeci od najranije dobi. Fotografija nas dvije kako čitamo bila je otisnuta na prvoj verziji letka te kampanje i za mene je materijalni dokaz putovanja na koje sam povela svoje dijete. Kao da sam ju stavila na leđa i rekla joj: Mala, ovamo ideš sa mnom, bez pogovora!

Znate zašto je to važno? Zato što: Djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle.

Srce mi je odmah zatitralo na taj citat koji sam pronašla u jednoj od knjižara u kojima Eva Lole i ja često završimo kad same odemo u grad.

Na nama je da zapalimo taj plamen čitanja u njima.

I znate zašto još? Jer čitanje budi ljubav.

Ne samo ljubav prema riječima i jeziku, nego ljubav u ljudima.

Čitanje je odlazak na putovanje, ulazak u novi svijet, upoznavanje, prepoznavanje, (raz)otkrivanje, ono je inspiracija, informacija, razmišljanje. Ono je plašt s kojim se zagrneš kad ti treba topline, mjesto na kojem možeš malo predahnuti od svega, prijatelj koji te čeka, ideja koju ćeš tek dobiti.

Ja svim srcem vjerujem da nas čitanje čini boljima.

Moj brat po duši, Anto, mi je baš danas, ne znajući za temu novog teksta, poslao fotografiju s citatom: Jednog dana je djevojka s knjigama postala žena koja ih piše.

Kad se moje cjeloživotno pisanje tog jednog dana ukoriči, sanjam da će to biti knjiga koja će pronaći dijete koje se s uzbuđenjem penje stepenicama u knjižnicu, jedva čekajući da u ruke uzme novu knjigu koja će ga uvesti u svijet u kojem se osjeća voljeno i sigurno čak i kad ode na najluđe putovanje.

Tada ću i ja, napokon, biti na putu zbog kojeg sam došla: da pomoću riječi probudim ljubav i tako upalim svjetlo u svakom onom tko se usudio – knjigati.