Arhiva ljubav - nastja cool - pričama kroz život

Isplakala sam dušu na „Ptice umiruću pjevajući“. Bila sam zaljubljena u Vronskog. Najglasnije sam pjevala ljubavne pjesme. Slagala sam se s Balaševićem: sve su velike ljubavi tužne.

Kad bih drugima rekla malo više o sebi, rekla bih im da se moj djed ubio. Kad bih im rekla najviše o sebi, rekla bih da je to učinio radi moje bake.

Muškarci bježe, a žene su krive. To je bilo moje nasljeđe, prvo u što sam povjerovala.

Kako sam tako obilježena mogla vidjeti ljubav drugačije nego kao izvor povrede, boli, izdaje, smrti?

Saživjela sam se s idejom da je ljubav velika onda kad je tragična i da je sigurna onda kad je neostvarena.

Živjeti kao romantičar nije lako, nama samo romantična ljubav vrijedi kao prava.

Često se zaljubimo u ljubav samu. Znate ono kad se zaljubite u osjećaje koje u vama osoba budi, a ne u ono što ta osoba je?

Je li to istinska ljubav?

U istinskoj ljubavi drugoj osobi želite dobro. U romantičnoj ljubavi želite drugu osobu.
– Dr. Anodea Judith

Kad žudimo za sudbinom koja će odrediti naš (ljubavni) život, za muškarcem ili ženom iz snova koji će proniknuti u našu dušu, žrtve smo romantičnog fatalizma.

Tada nismo slobodni za vlastite životne izbore niti odgovorni za njihove posljedice.

U romantičnom fatalizmu fatalan je – fatalizam.

Zbog njega se odričemo vlastite slobode i odgovornost prebacujemo na sudbinu ili partnera. Fatalna je ovisnost o partneru. Što se događa ako nas ostavi ili prevari? Kako to može završiti?

Ljubav nam donosi duhovno buđenje, a njezin gubitak rađa dubokim očajem.
– Dr. Anodea Judith

Moja je baka prevarila mog djeda. Nedugo nakon rastave braka njegov je život tragično završio. Tko je u tom slučaju bio odgovoran?

Je li pomoglo nazivati tu ljubav velikom?

Priče o tragičnim ljubavima ne bi trebale biti romantične.

Romantična ljubav je ljubav iz knjiga i filmova. Ganjamo je želeći je doživjeti u partnerskim odnosima, a ona je put prema našem unutarnjem svijetu.

Romantična ljubav je kombinacija naših uvjerenja, ideala, stavova i očekivanja.
– Robert A. Johnson

Možemo li biti slobodni dok nešto ganjamo ili dok nas nešto goni?

I mene je proganjala priča o velikoj ljubavi. Stalno sam je tražila, očekivala da me ispuni i da smisao mom životu.

A onda sam počela pisati knjigu o tragičnoj ljubavi koja mi je pokazala – NEŠTO DRUGO.

Nešto drugo je ljubav slobodna od fatalizma, ljubav u kojoj se žene ne udaju za muškarca iz svojih snova, a muškarci se ne ubijaju zbog žena. Ljubav slobodna od projekcija.

Ne želim reći da nam zaljubljenost nije potrebna.

Kad se zaljubimo, svijet izgleda drugačije. Sve je intenzivnije, ljepše, sve dobiva novo značenje, svije(s)t nam se širi. Opijeni ljubavnim napitkom, prepuštamo se toj višoj sili koja nam život okrene naglavačke, uzdižemo se iznad dosadnog, običnog života i otkrivamo ushićenost. Otkrivamo da smo posebni.

Zaljubljujemo se u sebe kroz oči druge osobe.

Kad nas netko prihvati s ljubavlju, sve ono što smo skrivali može biti otkriveno, može biti prihvaćeno.

Zaljubljenost postaje opasna kad počnemo vjerovati da smo u drugome našli smisao života. Kakav je zahtjev tražiti od drugog ljudskog bića da nas učini cijelima, usreći, da nam da smisao? Nemoguć, da.

Zato je važno – nešto drugo.

Ljubav u kojoj imamo sebe i imamo nešto zajedničko s voljenom osobom. Imamo mjesto na kojem se sastajemo, ne gubeći sebe.

Nešto drugo je ljubav koja preživi zaljubljenost, koja opstane u prizemnom životu koji nije svakodnevno ispunjen romantikom. To je ono kad volimo osobu koja je kraj nas zbog svega onoga što je, a ne zbog onog što želimo da bude.

Nešto drugo je ljubav koja raste kroz povezanost, stabilnost, odgovornost i predanost.

Može se činiti da je mala i dosadna jer nije dramatična, ali ipak je velika u tome što opstaje, što se obnavlja.

Bilo mi je teško priznati da Balašević ipak nije bio u pravu: nisu samo tužne ljubavi velike. Vrijeme je da ih prestanemo veličati. Da ljepotu pronađemo u onome u čemu izdržimo, a ne da romantiziramo ono što nije uspjelo.

Nešto drugo je suprotno od onog prvog što sam vjerovala o ljubavi. Da bih to spoznala, morala sam napisati knjigu.

To nije ljubavna priča, ali je priča o ljubavi.

Pozivam vas da zajedno potražimo odgovor na pitanje što prava ljubav jest.

Nastja

Knjigu “Nešto drugo” možete naručiti na: nastja.kulovic@gmail.com.
Cijena knjige je 125 kn, a poštarina za RH je besplatna.
Plaćanje je moguće internet bankarstvom ili pouzećem, na račun izdavača koji će vam biti poslan u odgovoru na mail.

Comments closed

Negdje u ovo doba prošle godine, s Evom Lole sam trčala po stepenicama palače Fritzi u Malom Lošinju, razmišljajući kako su za nju to obične stepnice po kojima može trčkarati, a kako su meni nekada bile značajne. Palača Fritzi mog djetinjstva bila je za mene gotovo svetište jer je u njoj tada bila smještena – knjižnica. Moja ljetovanja u Malom Lošinju bila su čitanja isprekidana kupanjem i igranjem. Svako ljeto, još od prvih razreda osnovne škole, obnavljala sam članstvo u knjižnici kako mi ne bi usfalilo knjiga.

Kad sad gledam unatrag, čini mi se da sam se rodila zaražena ljubavlju prema knjigama.

Jedan od najsretnijih dana koje pamtim je bio dan kad je moja mama dobila posao u knjižnici u Sisku i to u – dječjem odjelu. Nisam mogla zamisliti ništa spektakularnije od posla u kojem je čovjek okružen s knjigama i djecom (kad razmislim, bolji posao od toga ne mogu zamisliti ni sada), a koji je i za mene donio posebnu privilegiju – postala sam kćer knjižničarke. Knjige su mi postale dostupnije nego ikad. Znala sam poslije škole doći k mami na posao i satima sjediti u izlogu knjižnice čitajući nasumično odabranu i otvorenu knjigu.

Sad mi se čini da žena koja je dobila ime po liku iz romana, ne može živjeti drugačije nego s knjigama.

Nakon što sam rodila, imala sam jednu misiju: prenijeti na svoje dijete tu silnu ljubav prema knjigama.

Još u trudnoći sam počela kupovati knjige za koje Eva Lole još ni danas nije spremna (većinu smo, ipak, pročitale).

Zadatak sam izvršavala bez napora – počela sam joj čitati dok je ležala na podu nesvjesna svijeta oko sebe, nastavila sam s čitanjem za vrijeme svakog ručka, sa šest mjeseci sam je odvela na veliki izlet k baki u knjižnicu, s godinu i pol dana je već bila na prvom Interliberu (i nije propustila niti jedan od tada), vodila sam ju na promocije knjiga (ima već nekoliko knjiga s posvetom autora) i već joj skoro sedam godina čitam svaku večer prije spavanja. Svaku večer. Kad dođemo kući u vrijeme za spavanje, ona me moli da nikako ne ode u krevet prije nego što joj pročitam jednu kratku knjigicu.

Nije imala ni dvije godine kad je u vrijeme čitanja prije spavanja izvlačila knjigu s police i dok je odlazila u krevet s knjigom, preko ramena mi dobacivala: Idemo knjigati?

Za 18. rođendan joj pripremam poseban paket – odabir knjiga koje, po mom mišljenju, mora pročitati.

Ponekad me zateknu fond riječi koje zna i način na koji se izražava, a onda shvatim kakvo je bogatstvo dobila od svakodnevnog čitanja.

Ako sam kao roditelj u ičemu uspjela, onda je to moj uspjeh.

Posebno sam ponosna na naše sudjelovanje na samom početku kampanje Čitaj mi! koja potiče čitanje naglas djeci od najranije dobi. Fotografija nas dvije kako čitamo bila je otisnuta na prvoj verziji letka te kampanje i za mene je materijalni dokaz putovanja na koje sam povela svoje dijete. Kao da sam ju stavila na leđa i rekla joj: Mala, ovamo ideš sa mnom, bez pogovora!

Znate zašto je to važno? Zato što: Djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle.

Srce mi je odmah zatitralo na taj citat koji sam pronašla u jednoj od knjižara u kojima Eva Lole i ja često završimo kad same odemo u grad.

Na nama je da zapalimo taj plamen čitanja u njima.

I znate zašto još? Jer čitanje budi ljubav.

Ne samo ljubav prema riječima i jeziku, nego ljubav u ljudima.

Čitanje je odlazak na putovanje, ulazak u novi svijet, upoznavanje, prepoznavanje, (raz)otkrivanje, ono je inspiracija, informacija, razmišljanje. Ono je plašt s kojim se zagrneš kad ti treba topline, mjesto na kojem možeš malo predahnuti od svega, prijatelj koji te čeka, ideja koju ćeš tek dobiti.

Ja svim srcem vjerujem da nas čitanje čini boljima.

Moj brat po duši, Anto, mi je baš danas, ne znajući za temu novog teksta, poslao fotografiju s citatom: Jednog dana je djevojka s knjigama postala žena koja ih piše.

Kad se moje cjeloživotno pisanje tog jednog dana ukoriči, sanjam da će to biti knjiga koja će pronaći dijete koje se s uzbuđenjem penje stepenicama u knjižnicu, jedva čekajući da u ruke uzme novu knjigu koja će ga uvesti u svijet u kojem se osjeća voljeno i sigurno čak i kad ode na najluđe putovanje.

Tada ću i ja, napokon, biti na putu zbog kojeg sam došla: da pomoću riječi probudim ljubav i tako upalim svjetlo u svakom onom tko se usudio – knjigati.