U trudnoći sam na poklon dobila bilježnicu s predivnim koricama kojoj je bilo namijenjeno da bude dnevnik trudnoće, a ja sam ju pretvorila u spomenar kako bi Eva Lole imala uspomene prije uspomena. Pisala sam joj pisma, lijepila slike s ultrazvuka, sve bližnje natjerala da napišu pismo bebi u trbuhu kao da ju već poznaju, a onda sam stavljala njihove fotografije i pisala joj tko su oni i zašto su važni. Pisala sam joj i o ljubavi, prijateljstvu, hrani, putovanjima… Nastavila sam pisati i neko vrijeme nakon što se rodila.
Kao posvetu na korice sam ispisala onu poznatu pjesmu od Halila Džubrana. Znate na koju mislim? Oduvijek mi se sviđala.
Danas znam ono što tada nisam znala: ta pjesma kao da je odredila naš odnos, bila je proročanska.
Zapravo je bila samo putokaz.
Nakon rođenja sam Evi Lole napisala da sam mislila da znam sve o ljubavi, dok uz nju nisam spoznala novu dimenziju.
Bila sam preplavljena emocijama, nisam znala da je moguće toliko voljeti. U danima koje smo provodile zajedno, znala sam u nju gledati kao u neko čudo. Vjerujem da se to događa svakoj mami.
Ali s vremenom sam shvatila da se meni ne događaju stvari na koje su me druge mame upozorile i počela sam preispitivati svoju ljubav.
Ispočetka je to bio mali crv koji nagriza moje srce, a onda me znalo preplaviti: krivila sam carski rez zbog kojeg nismo dovoljno povezane, nemogućnost dojenja, pomišljala sam na postporođajnu depresiju, a nekad sam se jednostavno proglasila neuspjehom.
Znate zašto?
Zato što trenutak kad ću staviti dijete u krevet i iz njega izbaciti partnera nikad nije došao; ona je od prvog dana spavala u svom krevetu i danas kad moramo spavati svi zajedno (kao recimo na moru), nitko od nas se ne zna s time nositi.
Zato što sam obožavala trenutke (i još uvijek ih obožavam) kad je ona kod bake, a nas dvoje imamo vrijeme (samo) za sebe.
Zato što sam znala otići s prijateljicama na piće, u kazalište ili kino, a nju ostaviti s tatom doma. Danas s prijateljicama odem čak i na putovanje.
Zato što bez vremena za sebe ne mogu funkcionirati i nesebično sam uzimala vrijeme svom djetetu kako bih bila sama sa sobom. Danas inzistiram na tome da svatko od nas u danu bude malo sam.
Bila sam uvjerena da sa mnom nešto nije u redu i stalno sam čekala kada će doći to dječje preuzimanje mog partnerskog odnosa i društvenog života, kad ću početi živjeti za nju i kad će doći taj trenutak da neću imati vremena oprati kosu. Sve sam ih željno iščekivala jer sam shvatila da to znači biti prava mama i kad nisu došli, kad svoje dijete nisam stavila na prvo mjesto, zaključila sam da sam podbacila.
Živjela sam s tim teretom kao što čovjek živi s nekim hendikepom – nekako se navikne i ide dalje najbolje što zna. Trudila sam se da vrijeme koje provodimo zajedno, zaista provedemo zajedno, da nam bude ispunjeno, kreativno, sretno, da razgovaramo, maštamo, raspravljamo, učimo se o životu…
Dala sam joj i dajem joj sve što znam i sve u što vjerujem. Ali nikad joj nisam dala sve što – imam.
Neke stvari će uvijek ostati samo moje: moj partner, moj krevet, moje vrijeme (makar pet minuta u danu), moje strasti, moje ambicije, čak i neke moje stvari…Shvatila sam da jedino tako ja mogu biti najbolja verzija sebe – za nju.
Tek sam se prošlog ljeta prestala mučiti s tim je li to ispravno. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojem čovjek pomisli: ovo je iskustvo zbog kojeg sam uopće ovdje. Do sada ga nisam bila spremna podijeliti.
Dolazili smo po nju na more, nakon što se nismo vidjeli desetak dana. Kroz prozor auta sam ju vidjela na terasi, u istom trenutku je i ona vidjela mene. Sjurila se niz stepenice, a ja sam skoro iskočila iz auta. Potrčale smo jedna drugoj u zagrljaj i prije nego što smo si počele govoriti smiješna imena, kako to inače radimo, obje smo zastale.
Bio je to trenutak toliko kratak da se ne može izmjeriti niti jednom jedinicom za vrijeme, ali obje smo ga bile svjesne. U tom trenutku kroz mene je prošlo kao strujni udar: ona nije moja. U tom trenutku, to je prošlo i kroz nju. Bio je to razgovor naših duša, kratak kao bljesak munje.
Nakon toga smo se zagrlile, izljubile i ostatak dana smo provele zajedno. Izvana je sve bilo isto, ali naš je odnos dobio novu dimenziju.
Shvatila sam da nije stvar u tome da nismo dovoljno povezane, da nešto nedostaje našem odnosu mame i kćeri, kao što sam do tad mislila.
Shvatila sam da je ona svoja, da me je trebala kao kanal da dođe na svijet, da nije ovdje da bi mene činila sretnom ili me povrjeđivala, da se ne moram bojati za nju, da ona ovdje uopće nije zbog mene, nego da je došla po svom poslu.
Bio je to dan kad sam doživjela ono što Halil Džubran piše u svojoj pjesmi, kad sam shvatila da ja tu pjesmu živim: moje je dijete došlo kroz mene, ali ne i od mene, i premda je sa mnom, ne pripada meni. Mogu joj dati ljubav, ali ne i vlastite misli. Ja sam luk s kojeg je moje dijete odapeto kao živa strijela.
Bio je to dan od kad živim oslobođena tereta krivnje i svjesna da sam još onog dana kad sam ispisala Džubranovu pjesmu na korice njenog života, ispisala presudu sebi kao majci: moje dijete nije moje. I kao majka kćeri čežnje života za samom sobom, ne mogu biti bolja nego što jesam.
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim
sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju
vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne
tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao
žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On
vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele
poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za
sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako
ljubi i luk koji miruje.
– Halil Džubran
i
Nastja
Comments closed