Poseban je osjećaj kad se san ostvari, pogotovo onaj dugo sanjani.

S prvom knjigom “Kud si krenula?” postala sam ono o čemu sam sanjala još kao dijete – spisateljica. Ili je istina da sam to oduvijek bila, samo mi je bilo potrebno da u rukama držim knjigu na kojoj je ispisano moje ime da bih u to povjerovala.

Uvijek mi se činilo da najviše uzbuđenja ima u sanjanju i samom ostvarivanju snova. Što sa snom kad se ostvari? Je li to i dalje san? Ili je tada običan – život?

Kako živjeti vlastite snove, možda je to pravo pitanje.

Razumijem da svaki proces prate različiti osjećaji i različito ulaganje.

S prvom knjigom i svojom obiteljskom pričom izašla sam pred ljude. Ja, stakleno dijete, stala sam na pozornicu (kina i života) i dala drugima svoju priču. 

„Ovo je moje priznanje svemu onome što je prethodilo da bih mogla jednostavno reći: Ja sam Nastja Kulović, spisateljica.“, napisala sam na koricama knjige i izgovorila nebrojeno puta.

Drugoj knjizi “Nešto drugo” dala sam težak zadatak: da potvrdimo ono što smo prva i ja pokazale da možemo.

„Moramo opravdati povjerenje svih tih ljudi koji su se zaljubili i u knjigu i u mene“, govorila sam joj svaki put kad bih sjela pisati. Pritisak je bio veći, a čini se da je bio i ulog: hoću li se uspjeti potvrditi ili ću ostati „pisac jedne priče“? Mogu li napisati knjigu, a da ne spominjem bolest? Postoji li nešto drugo što imam za reći?

Kroz potvrđenu ljubav drugih prema knjigama i prema meni, počelo se probijati pitanje, dosadno i uporno, ono koje je nemoguće ignorirati: kad će treća?

Je li to življenje sna, pitala sam se. Taj pritisak da moram još (više, bolje, dalje), strepnja pred očekivanjima, strah od razočarenja?

Uvijek možeš odustati, javilo se kao odgovor. Ne moraš biti spisateljica cijeli život, reklo mi je, a ja sam se mrštila.

„Ali ovo je moj san“, odgovorila sam.

„Više nije san. Sad je stvarnost.“

Je li san uzbudljiviji od stvarnosti? Sigurno da jest, on je kao zaljubljivanje: potiče nas da otkrijemo što sve možemo i tko sve možemo biti kad nam je do nečega stalo.

Ali ljubav, za koju želimo da traje, ne živi samo od početne strasti. Ona zahtijeva i posvećenost i predanost i stabilnost.

Volim li ja pisanje, morala sam se pitati. Jesam li spremna sjediti za tipkovnicom i ispred bilježnica, prisutna sa svim svojim emocijama, s onime što izbjegavam dok se bavim raznim životnim obavezama i aktivnostima, sa svime onim što ostane i što se ukaže kad ne radim ništa drugo, kad samo sjednem i pišem?

Gotovo nikad nisam, najiskreniji je odgovor. Uvijek postoji nešto neodgodivo što me baš u tom trenutku zove, nešto što se čini važnijim. A onda se podsjetim da sam o ovome sanjala još od kad sam bila dijete.

Je li san onda bio samo izgovor, nešto o čemu je najlakše samo maštati i pričati, pitam se bez okolišanja. Umjesto odgovaranja na to pitanje, sjednem i suočim se s onim što želi izaći van. To odrasli ljudi, odgovorni prema svojim talentima, rade. To je življenje sna, to izlizano, stoput ponovljeno – preuzimanje odgovornosti. Ljubav zahtijeva i odgovornost.  

Ne želim skrivati da je za mene najteži dio sjesti i pisati.

Da sam postala spisateljica detektivskih romana, kao što sam maštala da ću biti, možda bi mi pisanje bilo zabavno. Pisala bih o zapetljanim pričama i misterioznim smrtima koje će moja detektivka razriješiti umjesto o zapetljanim odnosima i misteriju života.

Ali baš zato što mi je pisanje pomoglo da sve ono u dubine potisnuto izađe van, upravo zato što je tog zakopanog bilo dovoljno za (bar) dvije knjige, pisanje je za mene bilo daleko od zabave i lakoće.

Ali, ne treba zaboraviti – i pisanje i čitanje mogu djelovati terapeutski.

Knjige mogu liječiti, odgovaram često. Ipak, pisci nisu liječnici. Ne bi to ni smjeli ni trebali biti.

Moj je zadatak, moglo bi se učiniti, da kroz pisanje o sebi pomognem drugima da se suoče sa sobom i svojim istinama. A ipak, najveća je istina da je moj zadatak da pisanjem o sebi pomognem – sebi. Da se sa sobom i svojom istinom suočim ja sama.

Ako moje pisanje pomaže drugima da pogledaju u sebe i svoje priče, ako zbog mojih priča shvate da su i njihove priče važne, onda sam, čini se, dobrim putom krenula. Gospođa Skleroza bi trebala biti zadovoljna.

Ne znam o čemu je lakše ili pametnije pisati: o ljubavi ili bolesti. Za obje postoji i veliko zanimanje, ali i pogrešno doživljavanje. Uz bolest često vežemo sram, a uz ljubav tragediju. Upadnemo tada u zamku da mislimo da o bolesti trebamo šutjeti, a da je ljubav velika samo kad je neostvariva, tragična.

Ne znam što je istina (ni o bolesti ni o ljubavi), nju stalno preispitujem. Ipak, vjerujem da nam pomaže da do nje dođemo to da postavljamo pitanja i da pričamo: i o ljubavi i o bolesti.

Pričajući o svojim iskustvima, pričajući svoje priče, pokazujemo drugima da nisu sami, pomažemo si, povezujemo se, bolje se vidimo, jasnije razumijemo, činimo svijet boljim mjestom.

To je naša zajednička odgovornost, to je moj život sada.

Dosta odgovoran san sam usnula, mogla bih reći ovako s odmakom. Mislila sam da će biti romantičnije, zabavnije, da neće biti ovako veliko ni ići toliko duboko.

A možda su dječji snovi samo putokazi u kojem smjeru naša duša želi ići. Najava puta na koji nas život ili bolest ili ljubav vrate kad s njega skrenemo, ako nam se posreći.

A možda i knjige mogu biti putokaz. Možda oni koji ih pišu ne žive svoje snove nego rade ono što im pomaže da prežive, da ostanu na pravom putu, potičući time druge da pronađu svoj.

Ili je to istina o mom putu, mom ostvarenom snu.

Što je iduće, ostalo je neodgovoreno pitanje.

A odgovor, gdje je? Polako, tek se nazire.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na cool listu (listu onih kojima šaljem nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool).
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.