Skip to content

Oznaka: priče

IMAMO PRAVO BITI LOŠE

Prosinac je postao novi ožujak.

Ono što je za mnoge od nas bilo strašno i potresno u ožujku, u prosincu je postalo još strašnije i još potresnije za još više nas.

Nestrpljivo iščekujući zadnji dan godine koja je razdrmala naše živote, kao da su torte čiji se slojevi nisu dobro stisnuli, nismo bili spremni za njezine zadnje udarce.

Kada smo se prestali tresti, mi u Zagrebu, kad se gusta zavjesa istkana od straha, suza i krhotina već načetih fasada i dimnjaka razmaknula, pogledali smo u samo središte udara. Isto ono od dana ranije. Zastali smo zaleđeni i prestravljeni. Nestvarno divan, sunčan zimski dan postao je nevažna pozornica tragedije čije su nam se posljedice uprizorile pred očima. Nije bilo hladno, a svi smo se tresli.

Stradali su ljudski životi, domovi, želje, planovi, ideje i iluzije.

Izgubili smo nadu koju smo položili u novu godinu, onu istu koju smo samo dan ranije gajili, dok smo još naivno mislili da brojke na kalendaru imaju moć preokrenuti situaciju.

Moć su imale brojke puno manje od dvijetisućedvadesetijedan, one koje su u dvadesetak sekundi izmijenile toliko života: 6,2.

Potres koji je 29.12.2020 zatresao Petrinju, Glinu, Sisak i ostatak Banije, pokazao nam je koliko smo mali i nemoćni i koliko veliki i snažni.

Nakon što smo povratili dah bez kojeg smo ostali dok smo nazivali svoje, pregledavali fotografije iz epicentra, čitali crne vijesti koje su se nizale kao crni biseri na ogrlici dvijeidvadesete, zavirili smo u svoja srca i pitali se što možemo učiniti da pomognemo.

Pa smo počeli pomagati, svatko najbolje što je znao: neki na prvoj liniji, neki preko svojih granica, neki iz kuta svojih domova koji su izgubili udobnost i sigurnost, neki javno, neki svojim najbližima, svatko onako kako je znao i mogao.

Usprkos bojama koje su postale najvažnije od cijelog spektra boja: crvene, narančaste i zelene, zavladao je – mrak.

U svom tom mraku, nitko se ne osjeća dobro. Kako i bi?

Suprotno mraku i strahu koji su se u nama podignuli, mnogi su izrekli, ispisali ili prešutjeli istu rečenicu, rečenicu koja mi je dobro poznata i s čijim sam se posljedicama dugo, ponekad bezuspješno borila:

NEMAM PRAVO BITI LOŠE.

Nemam pravo biti loše; koja strašna, strašna rečenica.

Odrastala sam izgovarajući i živeći upravo tu rečenicu, kao i mnoga djeca, ona staklena o kojoj sam intenzivno pisala i pričala krajem prošle godine (koja odrastaju uz bolesnog brata ili sestru).

Zato što je nekome drugome lošije nego meni, ja nemam pravo biti loše.

Na tu rečenicu u ovom trenutku potvrdno kima prevelik broj ljudi.

Potres je sve nas naučio ono što je mene naučio život sa sestrinom bolešću:

UVIJEK POSTOJI NETKO KOME JE LOŠIJE NEGO NAMA.

I kad u životu nema virusa, i kad su granice otvorene, a avioni puni, kad su dani sunčani, a društvene mreže prepune fotografija uživanja i slavljenja života, i kad je tlo pod našim nogama, našim domovima i školama naše djece mirno: uvijek postoji netko kome je lošije nego nama.

Kad mi se činilo da je bolest zaustavila život moje obitelji, a zapravo ga je samo svela na preživljavanje, tuđi su životi išli dalje.

Život uvijek ide dalje, to je njegova neminovnost. Ne možemo ga zaustaviti. Ne bismo to niti trebali činiti.

Ono što sada trebamo više nego ikada je: živjeti.

Živjeti živote bogatije nego ranije: s više empatije, razumijevanja, slušanja, s više pričanja. Trebamo se još više zainteresirati za tuđe priče, slušati ih, djelovati kad naše srce odreagira na neku od njih.

Ali ne smijemo zaboraviti ni na svoje priče, jer znate već:

SVAČIJA JE PRIČA VAŽNA.

Svačija.

Važno je da pričamo: o svom strahu, o svojoj boli, o svim svojim osjećajima, o mraku u kojem se nalazimo, o svjetlu koje, unatoč svemu, pronalazimo, o miru koji smo izgubili, o ljubavi za koju smo se uhvatili.

Tuđe sudbine nas mogu duboko dirnuti, ali ono što mi imamo za živjeti nije ni jedan drugi život osim našeg vlastitog.

Svatko od nas ima pravo biti loše.

Svatko od nas ima pravo osjećati sve svoje osjećaje.

Vjerujte mi na riječ, kad živite tako da nemate pravo biti loše, sve postaje još lošije.

Kad se smire podrhtavanja, kad se obnove kuće i gradovi, kad se djeca opet budu osjećala sigurno u školama, kad sunce bude visoko na nebu, a nada opet među nama, ne zaboravite da uvijek postoji netko kome je lošije nego vama.

To ne znači da vi nemate pravo biti loše. To samo znači da ćete lakše moći stati pred drugu osobu, ispružiti ruke i reći: Želim ti ispričati svoju priču, želim da ti meni ispričaš svoju.

Tako se stvaraju veze čvršće od betona i armature, koje mogu izdržati i najjače udare: ljudske veze.

Nema jačeg veziva od priča koje ispričamo jedni drugima. A najviše nas povezuju upravo one priče o tome kako smo preživjeli kad nam je bilo najlošije.

Nastja

12/1/2021

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

MI, MOĆNI I USPJEŠNI

MOĆ JE SPOSOBNOST DA NEŠTO PROMIJENIMO, rekao je M. Luther King i za mene najtočnije definirao moć.

Tradicionalna poimanja moći i uspjeha nas često odvlače od njihove suštine pa mislimo ako nismo ostvarili financijsku sigurnost, postali utjecajni i poznati da nismo ni moćni ni uspješni.

Ako se svatko od nas prisjeti neke situacije kad nije mogao nešto promijeniti, prisjetit će se i vlastite nemoći. Moćni smo svaki put kad nešto promijenimo.

Tajna uspješnih ljudi je u tome što istinski poznaju svoje snage i mogu se pozvati na pravu snagu u pravo vrijeme, spoznao je to Donald O. Clifton, otac psihologije bazirane na snagama, nakon ispitivanja više od 2 milijuna pojedinaca.

Možda će vas razočarati da čovjek koji je proveo život otkrivajući snage nije pronašao tu jednu zajedničku svim liderima koju bismo mogli probati usvojiti, ali vas može oduševiti što svatko od nas ima vlastite snage u kojima se krije tajna našeg uspjeha.

Uspješni smo onda kad znamo koje su naše snage, kad i kako ih koristiti i gdje i kada trebamo uložiti malo više napora.

Područje svojih najvećih snaga i talenata možete, srećom, otkriti pomoću Gallupovog upitnika.

Znati tko smo i što sve  imamo u sebi, izuzetno je važno i – moćno.

A štedi i vrijeme i frustracije jer razvijamo ono što već imamo, umjesto da pokušavamo postati poput nekih drugih uspješnih i moćnih pojedinaca.

Sve dok nisam krenula u otkrivanje svog ID-a u Edukatoru, mislila sam da je talent samo ono u što čovjek može uprijeti prstom i izvesti tijelom.

Otkriti da su moji talenti empatija, razmišljanje (intelekt), sposobnost vidjeti potencijale i podržati ih, sposobnost uvida i povezivanja naoko nepovezanih elemenata u cjelinu,  kao i strateško razmišljanje, istinski me oduševilo: nešto što je u nama, što ne možemo pokazati na nekom talent showu, ipak može biti talent i naša – snaga.

Kroz autentičnost dolazi istinski uspjeh, kažu u Edukatoru. Ta toliko popularna riječ, ideal kojemu mnogi streme je, dakle, put do istinskog uspjeha. Ali nije li već sama autentičnost – uspjeh? Kad smo zaista oni istinski mi?

Čini mi se da smo to onda kad stojimo u svojoj snazi i kad umjesto u slabosti, ulažemo u svoje talente i sposobnosti.

Kad koristimo ono što imamo na najbolji mogući način. Kad smo najbolja verzija – sebe. Ne nekog uspješnog drugog, već sebe.

„Želim biti najbolja“, zaplakala je jednu večer moja kćer u razgovoru oko škole, a ja sam nakon promišljanja i razgovora s inspirativnom prijateljicom shvatila da je to u redu sve dok želi biti najbolja koja može biti, a ne – bolja od drugih.

Naši su talenti prirodan dar, ono što nam ide lako i dobro i ne mijenjaju se tokom života. Mi samo stječemo nova znanja i vještine i tako razvijamo svoju snagu.

Postoji niz faktora koji nas određuju, nisu to samo talenti (to su prema ID Edukatoru i inteligencija, temperament, četiri dimenzije osobnosti iskazane bojama, to jesmo li ekstroverti ili introverti, volimo li više raditi sami ili u grupi, koje su nam omiljene uloge i područja interesa, koje su naše vrijednosti, načela kojima se vodimo, što su naši motivatori…), ali da bih u potpunosti dočarala pomno vođeni proces u ID Edukatoru trebalo bi mi nekoliko tekstova. U ovom današnjem vas želim ohrabriti i potaknuti da krenete u istraživanje vlastitih potencijala koji se definiraju kao ukupnost snage, moći i mogućnosti, ali koji ostaju samo potencijal ako ih ne koristimo i razvijamo.

Najviše zato što vjerujem da je poticanje osobne odgovornosti važnije nego ikad i da se svatko od nas treba pitati što može napraviti – za sebe. Uvijek možemo napraviti nešto za sebe, truditi se biti najbolja verzija sebe u danom trenutku, jer kad unaprijeđujemo sebe, vjerujem da unaprijeđujemo i svijet u kojem živimo.

Kad okrivljujemo društvo za nešto, zaboravljamo da smo mi to društvo.

Moja prijateljica s kojom često izmjenjujem spoznaje, jednom mi je rekla kako nikad nije mislila da ima mogućnost promijeniti svoj život. Mislila je da je život gorka sudbina koja joj je predodređena i na koju ne može utjecati. Nije mislila da ima moć.

Svatko od nas može biti i moćan i uspješan, svatko od nas u sebi to već ima. Svatko od nas može živjeti autentičan život. Nije to život rezerviran za tamo neke kojima se sve u životu posložilo.

Mi smo ti koji možemo nešto promijeniti. Mi smo ti moćni i uspješni. Na važnom smo zadatku.

Nastja

15/10/20

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

Kud sad?

Nisam htjela skinuti šminku prije spavanja, prvi put u životu. Dajana me tako lijepo našminkala, večer je bila čarobna, željela sam još malo produžiti magičnost tog trenutka. Na kraju sam oprala lice, a ostavila sam našminkane oči. Tek sam kasnije shvatila da sam to napravila najviše zato da se ne rasplačem. Nemam ništa protiv plakanja, štoviše, stalno ga zagovaram, ali tada mi je bilo bitno da ostanem u svim tim intenzivnim emocijama, bojala sam se da bi ih plakanje raspršilo.

Bila je to večer nakon sisačke promocije knjige „ Kud si krenula?“, druge promocije moje prve knjige, večer nakon koje sam se počela intenzivno pitati – kud sad?

Na promocijama sam, i na onoj u Zagrebu i onoj u svom rodnom Sisku, spomenula didinu rečenicu o kojoj sam pisala večer uoči njegove smrti.

Ispričala sam prisutnima kako je moj dida za vrijeme svog umiranja, dok je vrijeme provodio između ovog i onog svijeta, u jednom trenutku rekao baki:

Reci Nastji da ne ide uzbrdo.

Tad nisam razumjela tu rečenicu, ali sam osjećala da će biti značajna. Postala je jedna od najcitiranijih rečenica s promocija. Probijala se u posvete, u postove, u storye, odjednom je bila glasna i bila je svugdje. Zamišljala sam didu kako se smješka odozgo, zadovoljan.

Napokon sam dopustila svojoj lavovskoj prirodi da iziđe u prvi plan, pa su i prvi javni govori u mom životu prošli iznad svih očekivanja.

Bila sam preplavljena intenzitetom emocija, ja stakleno dijete koje su odjednom svi vidjeli i sviđalo mi se kako se osjećam.

Andrea Šipuš

Bojala sam se da ću nakon ponoći, kad skinem šminku, kao Pepeljuga ostati bez svoje čarolije.

Ujutro sam gledala u svoje još uvijek našminkane oči i rekla sam sama sebi: „ Pa ti ne vjeruješ! Ne mora biti teže da bi više vrijedilo, rekla si im. Mi stvarno ne moramo ići uzbrdo, ponavljala si. A gledaj se sada, preispituješ se, strahuješ. Ne moraš ganjati čaroliju okolo, budi tu gdje jesi.

Mislila sam da napisati našu obiteljsku priču, tako iskreno i ogoljeno, znači preuzeti odgovornost. Kad izdam knjigu, napokon ću postati spisateljica, govorila sam si.

To je, unatoč zahtjevnim trenutcima, bio lakši dio.

Biti spisateljica, stajati iza knjige (sve i da želim, ona mi ne da da budem ispred nje), govoriti o njoj pred drugima bez srama, otkriti da je moja vlastita svrha pričati priče, ali i širiti ideju da je svačija priča važna i širiti svijest o postojanju staklene djece… sve su to postali dijelovi moje osobne odgovornosti koji su iscrtali moj put nakon što sam postala ta dugo iščekivana spisateljica. Izdržati, biti u tome, ostati, ne postati, činilo mi se to previše. Imati vjere, ah, tek to!

Kad se ustreptala energija malo smirila, kad je moje tijelo prestalo titrati, ostala sam sama u tišini. Na prvu se činilo kao da je sve ostalo nepromijenjeno, a više ništa nije bilo isto.  

Knjiga je krenula u svoj život, svojim putem, a ja sam (joj) samo trebala vjerovati.

Njoj ide dobro. Toliko dobro da me ispituju tko joj radi pr, traže me savjete, a ja nemam konkretan odgovor. Ona to radi sama.

To je snaga njezine priče. Ljudi su željni iskrenih priča s kojima se mogu poistovjetiti. Žele se prepoznati, žele znati da nisu usamljeni i žele, najviše žele ono što želim i ja – da jedni drugima pričamo priče. Žele da se skriveno otkrije, da se prestanu sramiti bolesti, neuspjelih odnosa, pukotina svog srca.

Kad ispričamo drugome svoju priču, kad pričamo jedni drugima, umjesto o drugima, može se dogoditi čaroban trenutak u kojem shvatimo isto ono što je shvatila i moja osmogodišnja kćer:

Dominik Karaula

Ne možeš pogledati nekoga u oči, a da on istovremeno ne pogleda tebe.

Pričajući svoje priče otkrivamo nove istine o sebi ili započinjemo proces iscjeljivanja ili napokon pogledamo uzbrdicu kojom smo uporno išli i obećamo si da nećemo više ići uzbrdo, jer sad znamo da samim tim naš put ne vrijedi više.

Ova knjiga to sve zna. Ona se ne boji za sebe. Ne srami se, hvali se, otvoreno i direktno komunicira, poziva, privlači, potiče na razgovor nakon čitanja.

Ne brine se što nekome sa strane može izgledati kao da je uspjela preko noći. Ona jedina zna koliko je noći trpjela neispričana, skrivana, neprihvaćena… Njoj nisu važne priče koje pričaju o njoj, nego one koje su ispričane zbog nje.

Udružila se sa silom iz Svemira, s Izvorom svega, sa Stvoriteljem, zovite To kako želite i kroz moje nalivpero piše čudesne posvete. Ljudima koje nije upoznala piše njihove istine.

A ja?

Gledam se danas u ogledalo, nenašminkanu i tražim promjene na svom licu. Čudim se što ih nema, osjećam se skroz izmijenjena, a gle, to se uopće ne vidi. Osobna transformacija koji mi se s knjigom dogodila vidljiva je samo u prištićima na bradi, kroz njih su neke unutarnje nečistoće pohitale van.

Rea, koja je svojim osvrtom na knjigu po svemu posula čarobnog praha, rekla mi je jučer da sam izvor radosti. Koliko god to bilo milozvučno, potaknulo me na pitanje: jesam li, bez šminke i bez čarolije knjige, izvor radosti sama sebi?

Dajem li si dozvolu da život smije biti sve ovo što mi se trenutno događa, mogu li izdržati u neprekidnom intenzivnom komuniciranju, ustajem li bez grižnje savjesti što sam spavala duže nego što sam planirala i što sam tako preskočila neke jutarnje rituale, mogu li prepustiti kontrolu Drugome i pripremati se za svako predstojeće predstavljanje knjige onako kako dolazi, a ne mjesec dana unaprijed kako sam (se) naučila?

Je li ovo kud sam sad krenula izvor radosti meni samoj?

Itekako je, na to mogu odgovoriti bez razmišljanja.

Doduše, još uvijek svako jutro sama sebi i didi moram dati tiho obećanje da taj dan neću ići uzbrdo, ali život se i događa dan po dan, barem ovdje u podnožju. A tu kanim i ostati.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed