Eva Lole je imala skoro godinu i pol dana kad su nas nazvali iz vrtića da se oslobodilo mjesto i bila je spremna za vrtić. Ja nisam bila. Sjećam se da sam poklopila slušalicu i počela plakati. Nije bilo upitno da će ići u vrtić: nisam se bojala virusa i bakterija, loših utjecaja i željela sam da se ona što prije socijalizira, da, kao ja, počne obožavati ljude.
Nisam plakala ni zato što više nećemo po cijele dane biti zajedno, nikad nisam vjerovala da sam jedini dobar izbor za nju.
Plakala sam zbog pitanja koje i danas zatitra u meni: hoće li itko drugi prepoznati u mom djetetu ono što ja vidim u njoj?
Prijateljica me jučer pitala kako se nosim s novom životnom fazom: s polaskom u školu i promjenama koje ona nosi.
Beskrajno sam zahvalna vrtiću, on je bio svojevrsna generalna proba. Tamo sam imala priliku vidjeti kako se Eva Lole snalazi u grupi, koliko joj dugo treba da se oslobodi, je li fleksibilna, izdržava li u svojim idejama i koliko potvrde sebe traži u drugima.
Sada znam s čime raspolaže pri prelasku iz slobode u odgovornost i kako joj možemo pomoći da ta tranzicija bude što lakša.
Danas sam upisala Evu Lole u školu. Nisam plakala, možda ću plakati zadnjeg dana vrtića kad ćemo se zajedno zahvaliti svemu onome što nam je dao.
Razumijem da je život ispunjen započinjanjem novog. Promjene su neizbježne, iako ponekad nisu ugodne.
Sretna sam što se u našem društvu sve više potiče slavljenje života, to je i moja svakodnevna misija, ali mislim da se život može slaviti samo onda kad ga živimo u potpunosti.
Kao što je važno da još kao djeca proradimo frustracije i naučimo se nositi sa situacijom kad ne možemo dobiti sve što želimo da bismo bili sretnije odrasle osobe, tako je važno da se ne uplašimo tuge, zbunjenosti, usamljenosti, straha od neizvjesnosti i svih ostalih osjećaja koji možda nisu lijepi, ali su dio našeg tkanja.
Rastajat ćemo se s prijateljima, završavat ćemo partnerske odnose, opraštat ćemo se zauvijek s onima koje volimo (barem u ovom fizičkom obliku), preseljavat ćemo se u drugu državu, mijenjat ćemo posao, ostajat ćemo bez vrijednih stvari, bojat ćemo se za egzistenciju, bit ćemo sami, otiskivat ćemo se u nepoznato, gubit ćemo tlo pod nogama…Tada ćemo shvatiti da život nije izlog iz kojeg izabiremo samo najljepše, najsvjetlucavije, ono što će se svidjeti većini.
Baš tada ćemo shvatiti kako je čarobno imati vjere i da su iskustva koja nam nisu bila ugodna bila nužna da bismo naučili da slaviti život znači prihvatiti ga kao dar, razumjeti njegove cikluse, prihvatiti njegovu slojevitost, pratiti njegov ritam.
Znam da je potrebno prvo otpustiti, kako bi se napravilo mjesto za novo. Zato ću si dati vremena da u ovoj promjeni budem emotivna, svjesna da svaki početak u sebi sadrži neki završetak. To mi je ujedno i utjeha jer znam da funkcionira i obrnuto: da je svaki završetak prilika za novi početak.
Upravo to nam je bila tema ispraćaja stare i dočekivanje nove godine. Godine u kojoj se već u njenoj prvoj polovici, ljudima oko mene štošta završilo. Drago mi je što se nismo pravili da je sve super, što smo tugovali i dopustili si bol. Jedino tako možemo živjeti dalje i veseliti se novom.
Svojoj prijateljici Spomenki mogu sasvim jednostavno odgovoriti na njeno pitanje:
Tugujem zbog završetka i veselim se početku.
I mislim da je to život u svojoj suštini.
Nastja
Comments closed