Odrasla sam s kćerima rastavljenih roditelja.
Imala sam priliku, iz prvog reda, gledati kako je to kad tata ne zove, kad alimentacija ne stiže na vrijeme, kako je ići na ručak k tati i njegovoj novoj obitelji i kako je teško od svega ružnog zadržati sliku čiste ljubavi.
Kćeri rastavljenih roditelja odrastale su kod mene.
U kući u kojoj je brak roditelja još uvijek funkcionirao, u kojoj je obitelj zajedno kitila bor, iako u tu istu kuću nije ušao bor oko kojeg se nismo posvađali. Kaotična ljubav u mojoj obitelji je njima dolazila kao keks uz čaj nakon nedjeljnog grudanja.
Ignorirale smo mogućnost da ponekad, ponegdje traže tatu tamo gdje ga nema i otkrhnute smo komadiće srca lijepile najučinkovitijom ljepilom: prijateljstvom na koje uvijek možeš računati.
Tada se nije puno razgovaralo o osjećajima djece, nije se pazilo što ćeš pred djetetom reći o roditelju koji živi drugdje, a co-parenting je bio udaljen od roditeljske svijesti kao Zemlja od Marsa dok su na suprotnim stranama Sunca.
Mi smo mislile da je sve to normalno. Traume, ako su i postojale, bile su duboko pospremljene. Mame su mogle same, očevi su mogli bez djece, a djeca su mogla – doći k meni.
Zato što se njihovi problemi nisu razlikovali od mojih, uvijek sam se čudila onima koji misle da će ostankom u braku spasiti djecu. Od čega točno djecu treba spasiti, pitala sam se. Ni po čemu one, djeca rastavljenih roditelja, nisu bile drugačije od mene, djeteta s roditeljima u braku. Moguće je da smo si svojim prijateljstvom olakšale mnoge muke u afirmativnim godinama, a istina je da o onim najdubljim osjećajima, o ljubavi prema oba roditelja koje svako dijete osjeća, nismo razgovarale. Ne zato što nismo htjele, nego zato što nismo znale. Nismo znale da bi to uopće trebala biti tema.
Danas znamo više. Danas znamo koliko je boli u tužbi protiv tate za plaćanje alimentacije, koliko je tuge u prestanku igranja tenisa jer ti mama sama to više ne može priuštiti, koliko veliko je razočaranje kad ti tata ne čestita rođendan.
Danas možemo uprijeti prstom u neki događaj i reći: tamo sam patila i to se odrazilo ovdje. Danas znamo kako je teško biti dijete vjerno jednom roditelju dok ti srce vapi za oba.
Jednom sam čitala o dobi djece najpogodnijoj za razvod i sjećam se da je bilo rečeno kako tinejdžeri puno lakše razumiju i prihvaćaju razvod roditelja jer, osim što mogu kritički sagledati situaciju, sve su samostalniji i više ne trebaju roditelje kao prije. Ispada da što si stariji, osim ako nisi jako mali, razvod možeš lakše podnijeti.
A onda sam dobila priliku da iskustva mogu reći da je sve to – sranje. Nakon skoro 35 godina braka, moji su se roditelji razveli.
Nijedno dijete nikad nije spremno za razvod. Čak i ako može razumjeti da se roditelji više ne vole dovoljno da bi bili zajedno, gotovo svako dijete će se, makar šaptom, u mraku svoje sobe, pitati je li sve u redu s njim kad nije moglo spasiti brak svojih roditelja.
Djeca misle da to mogu. Djeca, ponekad, misle da to moraju.
Djeca često u prestanku partnerske ljubavi svojih roditelja, vide prijetnju prestanka roditeljske ljubavi. Problem je kad i roditelji, kakvi god da su bili, nisu bili partneri pa misle da je s prestankom braka prestalo i ono jedino što ih je vezalo – roditeljstvo. Problem je kad roditelji prestanu biti roditelji, ali ta odgovornost mora biti na odraslima koji su svojedobno bili dovoljno veliki da imaju djecu.
Djeca moraju znati da će roditelje imati zauvijek.
Čak i kad imaju više od trideset godina. Čak i kad su potpuno neovisna i dovoljno racionalna da znaju da je razvod osobna odluka na koju njihovi roditelji imaju pravo. Čak i kad imaju svoju djecu.
Ni to doba nije idealno. Djeca tad često moraju podsjećati svoje roditelje da su i dalje samo djeca.
Djeca uvijek trebaju roditelje. Oba roditelja. I ne žele birati. Vjerujte mi, ne žele.
Prilagodit će se situaciji u kojoj se život rastavlja na vrijeme s tatom i na vrijeme s mamom, s vremenom će shvatiti da to što se roditelji više ne vole ne znači da ne vole njih, ali ne žele slušati loše stvari o roditeljima.
Jer svako dijete će uvijek biti dijete svojih roditelja, svako dijete će uvijek biti pola mama i pola tata.
Možete li zamisliti kako se osjeća dijete kojem kažu da njegov tata ne valja, da je njegova mama loša? Bespomoćno, da, jer zna da ne može rastaviti sebe pa da se nanovo sastavi samo od one bolje polovice.
Svaka žena koja može voljeti partnera u svom djetetu onda kad više nisu zajedno i svaki muškarac koji može reći: ista si svoja mama; a da to ne kaže kao zamjerku, poklonit će svom djetetu ono što mu najviše treba.
Da pitate djecu što ona žele, djeca vam ne bi rekla da su htjela da cijeli život ostanete zajedno, bez obzira na okolnosti.
Mi djeca, da možemo birati, uvijek bismo izabrali jedno: mogućnost da slobodno volimo oba roditelja.
Mi djeca svoju ljubav ne želimo rastavljati.
Nastja
Comments closed