Oznaka: roditeljstvo

POZITIVNO PREPLAVLJIVANJE

Published

Kad sam Evu Lole dovodila u vrtić, umornu, malu i ponekad osjetljivu, njena ekipa bi u to vrijeme doručkovala za stolom i onaj koji bi ju prvi spazio bi ju oduševljeno zazvao, čemu bi se pridružili i ostali. Ponekad bi čak i ustali i, kao pravi navijači, ujednačeno izvikivali njeno ime, a ona bi se, tako preplavljena, smijala i onda kad joj nije bilo do smijanja.

Prepričavala sam tu priču puno puta, uvijek u želji da nekoga zarazim s idejom da to počne primjenjivati u svom odraslom životu.

Zamislite da ulazite u ured, a oni koji su već tamo vas dočekaju s oduševljenim poklicima. Kako biste se osjećali? Sve ono što vas eventualno muči bi, barem na trenutak, bilo zamijenjeno osjećajem pripadnosti. Svi želimo pripadati, želimo da nas vide, želimo biti vrijedni, a pozitivno preplavljivanje nas vodi pred sama vrata tog svijeta.

Pozitivno preplavljivanje sam otkrila u knjizi o roditeljstvu: „Kako pružiti ljubav koja iscjeljuje“. To je vježba koja je zamišljena tako da roditelj posjedne dijete i potom hoda oko djetetove stolice glasno izvikujući sve predivne stvari o djetetu koje mu padaju na pamet. Nije to paušalno hvaljenje koje neosnovano bilda ego, nego isticanje svih stvarnih, predivnih osobina koje dijete ima.

Slično onome što su jutrima radili Evini prijatelji iz vrtića. Djeca su kreirana tako da budu otvorena za sve ono što mi kasnije moramo iznova otkrivati. A čak i kad otkrijemo, često trebamo uložiti puno snage da svladamo otpor koji nas drži dalje od toga da se u otkriveno upustimo, da u to umočimo prste kao u pekmez ili kao žlicu u teglicu Nutelle.

Iako znamo da nije bolje, nekako je lakše biti negativan, nervozan, mizeran, imati čemu prigovarati i na što se žaliti.

Zamislite dan u kojem ste toliko pozitivno preplavljeni, da vas svakodnevne sitnice ne grizu kao ni komarci kad se našpricate Autanom.

Što biste sa svim tim slobodnim vremenom koje niste potrošili u pričanju o onome što ne možete promijeniti? Pada mi napamet: mogli biste vi nekog drugog pozitivno preplaviti.

I da vam kažem, to ne treba biti rezervirano samo za djecu.

U knjizi predlažu da to rade i partneri međusobno. Možete li zamisliti kakve bismo divne zajednice imali kad bismo se tako preplavljivali?

Kao nepopravljivi optimist, maštam da je svijet mjesto gdje se svi stalno hvale, govore si lijepe stvari, navijaju jedni za druge…

Naučena da promjena kreće od onog jednog koji se usudio nešto napraviti, često znam preplavljivati ljude preko društvenih mreža.

Kad se s nečim oduševim, to uvijek na neki način podržim. Ponekad samo s komentarom, a u posebnim slučajevima i s porukom oduševljenja koja nepripremljenog primatelja sigurno zatekne. To me dovede do ljudi s kojima razvijem odnos podrške i međusobnog preplavljivanja, ali i do onih koji mi nikada ništa ne odgovore. Ja se tada ne osjećam loše jer znam da sam toj osobi bar prenijela dobru energiju.

Neke ljude pozitivno preplavljivanje zatekne jer nisu naučeni primati.

To nije ništa neobično. U knjizi kažu da dijete ispočetka može biti nepovjerljivo ili zbunjeno jer treba izvjesnog vremena da se naviknemo da nas netko jako hvali.

Možda je sigurnije biti nepovjerljiv, ne vjerovati komplimentima, zatvoriti se od pohvala i luđakinja poput mene koje idu okolo i govore stvari poput: tvoji su roditelji sigurno ponosni na tebe ili napisao si predivnu priču… Ali tako se zatvaramo od svih divnih, magičnih stvari koje nam se mogu dogoditi u obično popodne.

Ja sam, evo, neki dan srela nepoznatu ženu na ulici koja me izgrlila i izljubila dok je govorila da je baš mislila na mene, a kad je shvatila da me zamijenila s nekim drugim i da se nas dvije uopće ne poznajemo, potpuno se zbunila i počela mi se ispričavati. Rekla sam joj da mi se ne ispričava, da se ništa loše nije dogodilo, nasmijale smo se i nastavile kratko pričati o temama koje mi je najavila u zagrljaju. Rastale smo se nasmijane i bolje raspoložene, a ja sam s tom pričom razveselila još nekoliko ljudi.

Što je najlošije što se može dogoditi ako nekoga izgrliš, čak i ako ga ne poznaješ?

Sjetite se Svjetskog prvenstva prošlog ljeta. Ljudi su stajali u zakrčenim ulicama i trubili radosno umjesto nervozno, izlazili iz auti i grlili se, cijela država je bila pozitivno preplavljena…

Što smo time dobili? Pa, jedno kratko vrijeme nam ništa nije bilo teško i mislili smo da je sve moguće. To mi se čini skroz dovoljno. A vama?

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

ČIJA SU NAŠA DJECA?

ČIJA SU NAŠA DJECA?

Published

U trudnoći sam na poklon dobila bilježnicu s predivnim koricama kojoj je bilo namijenjeno da bude dnevnik trudnoće, a ja sam ju pretvorila u spomenar kako bi Eva Lole imala uspomene prije uspomena. Pisala sam joj pisma, lijepila slike s ultrazvuka, sve bližnje natjerala da napišu pismo bebi u trbuhu kao da ju već poznaju, a onda sam stavljala njihove fotografije i pisala joj tko su oni i zašto su važni. Pisala sam joj i o ljubavi, prijateljstvu, hrani, putovanjima… Nastavila sam pisati i neko vrijeme nakon što se rodila.

Kao posvetu na korice sam ispisala onu poznatu pjesmu od Halila Džubrana. Znate na koju mislim? Oduvijek mi se sviđala.

Danas znam ono što tada nisam znala: ta pjesma kao da je odredila naš odnos, bila je proročanska.

Zapravo je bila samo putokaz.

Nakon rođenja sam Evi Lole napisala da sam mislila da znam sve o ljubavi, dok uz nju nisam spoznala novu dimenziju.

Bila sam preplavljena emocijama, nisam znala da je moguće toliko voljeti. U danima koje smo provodile zajedno, znala sam u nju gledati kao u neko čudo. Vjerujem da se to događa svakoj mami.

Ali s vremenom sam shvatila da se meni ne događaju stvari na koje su me druge mame upozorile i počela sam preispitivati svoju ljubav.

Ispočetka je to bio mali crv koji nagriza moje srce, a onda me znalo preplaviti: krivila sam carski rez zbog kojeg nismo dovoljno povezane, nemogućnost dojenja, pomišljala sam na postporođajnu depresiju, a nekad sam se jednostavno proglasila neuspjehom.

Znate zašto?

Zato što trenutak kad ću staviti dijete u krevet i iz njega izbaciti partnera nikad nije došao; ona je od prvog dana spavala u svom krevetu i danas kad moramo spavati svi zajedno (kao recimo na moru), nitko od nas se ne zna s time nositi.

Zato što sam obožavala trenutke (i još uvijek ih obožavam) kad je ona kod bake, a nas dvoje imamo vrijeme (samo) za sebe.

Zato što sam znala otići s prijateljicama na piće, u kazalište ili kino, a nju ostaviti s tatom doma. Danas s prijateljicama odem čak i na putovanje.

Zato što bez vremena za sebe ne mogu funkcionirati i nesebično sam uzimala vrijeme svom djetetu kako bih bila sama sa sobom. Danas inzistiram na tome da svatko od nas u danu bude malo sam.

Bila sam uvjerena da sa mnom nešto nije u redu i stalno sam čekala kada će doći to dječje preuzimanje mog partnerskog odnosa i društvenog života, kad ću početi živjeti za nju i kad će doći taj trenutak da neću imati vremena oprati kosu. Sve sam ih željno iščekivala jer sam shvatila da to znači biti prava mama i kad nisu došli, kad svoje dijete nisam stavila na prvo mjesto, zaključila sam da sam podbacila.

Živjela sam s tim teretom kao što čovjek živi s nekim hendikepom – nekako se navikne i ide dalje najbolje što zna. Trudila sam se da vrijeme koje provodimo zajedno, zaista provedemo zajedno, da nam bude ispunjeno, kreativno, sretno, da razgovaramo, maštamo, raspravljamo, učimo se o životu…

Dala sam joj i dajem joj sve što znam i sve u što vjerujem. Ali nikad joj nisam dala sve što – imam.

Neke stvari će uvijek ostati samo moje: moj partner, moj krevet, moje vrijeme (makar pet minuta u danu), moje strasti, moje ambicije, čak i neke moje stvari…Shvatila sam da jedino tako ja mogu biti najbolja verzija sebe – za nju.

Tek sam se prošlog ljeta prestala mučiti s tim je li to ispravno. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojem čovjek pomisli: ovo je iskustvo zbog kojeg sam uopće ovdje. Do sada ga nisam bila spremna podijeliti.

Dolazili smo po nju na more, nakon što se nismo vidjeli desetak dana. Kroz prozor auta sam ju vidjela na terasi, u istom trenutku je i ona vidjela mene. Sjurila se niz stepenice, a ja sam skoro iskočila iz auta. Potrčale smo jedna drugoj u zagrljaj i prije nego što smo si počele govoriti smiješna imena, kako to inače radimo, obje smo zastale.

Bio je to trenutak toliko kratak da se ne može izmjeriti niti jednom jedinicom za vrijeme, ali obje smo ga bile svjesne. U tom trenutku kroz mene je prošlo kao strujni udar: ona nije moja. U tom trenutku, to je prošlo i kroz nju. Bio je to razgovor naših duša, kratak kao bljesak munje.

Nakon toga smo se zagrlile, izljubile i ostatak dana smo provele zajedno. Izvana je sve bilo isto, ali naš je odnos dobio novu dimenziju.

Shvatila sam da nije stvar u tome da nismo dovoljno povezane, da nešto nedostaje našem odnosu mame i kćeri, kao što sam do tad mislila.

Shvatila sam da je ona svoja, da me je trebala kao kanal da dođe na svijet, da nije ovdje da bi mene činila sretnom ili me povrjeđivala, da se ne moram bojati za nju, da ona ovdje uopće nije zbog mene, nego da je došla po svom poslu.

Bio je to dan kad sam doživjela ono što Halil Džubran piše u svojoj pjesmi, kad sam shvatila da ja tu pjesmu živim: moje je dijete došlo kroz mene, ali ne i od mene, i premda je sa mnom, ne pripada meni. Mogu joj dati ljubav, ali ne i vlastite misli. Ja sam luk s kojeg je moje dijete odapeto kao živa strijela.

Bio je to dan od kad živim oslobođena tereta krivnje i svjesna da sam još onog dana kad sam ispisala Džubranovu pjesmu na korice njenog života, ispisala presudu sebi kao majci: moje dijete nije moje. I kao majka kćeri čežnje života za samom sobom, ne mogu biti bolja nego što jesam.

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim
sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju
vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne
tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao
žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On
vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele
poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za
sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako
ljubi i luk koji miruje.

– Halil Džubran

Nastja

Comments closed

ČAROLIJA ŽIVOTA

ČAROLIJA ŽIVOTA

Published

Tog dana sam joj iznimno dopustila da nosi Grgu u vrtić, iako je u vrtić prestao ići onog dana kad je pronađen među igračkama u drugoj grupi, nakon što je neko vrijeme bio proglašen nestalim. Ali bio joj je peti rođendan i procijenila sam da je u redu da Grga proslavi s njom.

Nisam mogla predvidjeti što će se dogoditi: skupljale smo puževe za rođendansku utrku i dok smo oduševljene spremale puža u teglicu, Grgu smo ostavile na zidiću. To tada nismo znale. Događaj smo rekonstruirali nakon što su nam se ljudi počeli javljati na oglas da tražimo Grgu. Zvali su da nam kažu gdje su ga zadnji put vidjeli, da nam lažu da ga imaju ili samo da pitaju jesmo li ga pronašli.

Grga je alpaca, životinja slična ljami i plišanac je.

Do danas nije pronađen.

S Evom Lole je bio od početka: imala je tri mjeseca kad joj ga je moja prijateljica Matea stavila u krevetić, ne sluteći kakvu će ulogu Grga imati u njenom životu.

Isprva sam se čudila tolikoj povezanosti, ali nikad se nisam usudila Grgu prozvati – običnim plišancem.

On je s njom prošao apsolutno sve: bio je ispovraćan, skoro zakakan, zakrvavljen, bio je po bolnicama, igralištima, u gostima, u svim krevetima u kojima je ona do tog rođendana ikad spavala.

Kad je prvi put nestao (Grga je volio odlaziti i vraćati se), tri dana smo googlali dok nismo našli iste takve plišance – zadnja tri, u nekom skladištu u Londonu. Sve smo ih kupili, ali uzalud – nisu imali šanse jer nisu u sebe imali utkan suživot s njom.

Do tog presudnog rođendana, puno puta su nam komentirali da nije dobro da toliko bude vezana uz plišanu igračku, ali mi smo se na to oglušivali. Grga joj je pomogao da se lakše adaptira, ne samo u jaslicama, nego u svim kasnijim životnim situacijama u koje ona, jer je takva po prirodi, nije lako uskakala.

Kad smo tog popodneva shvatili da Grge nema, sve nas je uhvatila panika. Znali smo da je ovog puta njegov odlazak konačan, ali nismo se usudili to odmah izgovoriti. Nakon višetjedne potrage, nije nam preostalo ništa nego da, u zajedničkim suzama, proglasimo da je izgubljen.

Eva Lole je bila slomljena, uzalud sam joj pokušavala objasniti da je simbolično što je nestao baš na njezin peti rođendan i da to znači da je dovoljno velika da dalje u život ide bez Grge.

Još u procesu tugovanja, javila mi se ideja koja me nije napuštala i nakon nekog vremena – Eva Lole je dobila pismo od Grge.

Pismo je, u Grgino ime, napisala moja prijateljica Daniela, a isporučila joj ga je Vrana Banana koja se stalno mota oko našeg prozora. Grga joj je pisao da je dobro, da je morao otići s Vranom kao njezin pomoćnik, ali da ju i dalje prati kroz život i da je s njom u srcu. Nakon tog pisma, dobila ih je još nekoliko i tako smo Daniela i ja nastavile živjeti izgubljenog plišanca.

Znam što će neki reći: nije u redu djeci lagati (rekli su mi i to već nekoliko puta), ali znate što ja mislim: oni koji ne vjeruju u Djeda Mraza, Zubić Vilu, Čarapojedca i ostalu ekipu, oni koji misle da je suludo dijete uvjeravati da plišana igračka piše pisma i koji u svemu tome vide samo laž, jednostavno – ne vjeruju. Oni ne vjeruju u čaroliju života.

Eva Lole je vrlo inteligentno dijete, gotovo je nemoguće da ne zna da plišana igračka ne piše pisma, ali ona pristaje na taj igrokaz jer on u njoj budi sreću, povećava joj kapacitet srca i vjeru u (ne)moguće.

Kad sam podijelila filmić u kojem joj čitam Grgino pismo, dobila sam stotine pozitivnih komentara. Tko god da ga je pogledao, bio je očaran njezinim reakcijama, mimikom lica, oduševljenjem u očima… sve redom je očarala – njezina vjera.

Ako imate logično dijete koje sve rastavlja na dijelove dok ne shvati, morate ga malo odmaknuti od toga, da spriječite da ne odraste u dosadnu pametnicu koja ne priznaje ništa bez dokaza.

Možete li zamisliti život u kojem se ponekad ne prepustite da vas vodi viša sila, nego radite samo ono za što znate da će ispasti dobro?

Ja ga zamišljam vrlo teškim i ne želim ga svom djetetu.

Zato su naše četkice pričale dok nije počela redovito prati zube, Djed Mraz je odgovarao na njena pisma, ove zime je pio vino i jeo pitu od limuna koje smo mu ostavili umjesto kolača i mlijeka, Zubić Vila uvijek ostavi neku poruku, a Grga i dalje šalje pisma.

Gledajte kako se djeci otvaraju oči i osjetite njihova srca kad im pričate nešto čarobno.

Baš zato što je djeci prirodno vjerovati, ja Evu Lole nikad nisam plašila s izmišljenim likovima koji će doći ako ne bude dobra. Tu sam racionalna.

Želim ju naučiti da određena ponašanja imaju određene posljedice i da je odgovornost za odluke koje će u životu donositi – kod nje. Ne želim da u životu bude vođena strahom od kazne, nego prepoznavanjem onog što je za nju dobro.

Nedavno nas je u vrtiću dočekala grupica djece koja su u hodniku raspravljala o tome da li Djed Mraz postoji. U meni su vidjeli spas, odraslog sudca koji će presuditi curici koja govori da Djed Mraz ne postoji. Pogledala sam u nju, zbunjenu i u strahu od konačne odluke i rekla sam im da svatko od nas bira u što će vjerovati i da ako ne vjerujemo da Djed Mraz postoji, to nije ništa strašno, nego da jednostavno propuštamo svu moguću čaroliju. Na to su svi, u isti glas počeli vikati: Ja vjerujem, ja vjerujem! Čak i ta curica.

Jučer sam na ulici pronašla izgubljene karte za kazalište. Podijelila sam to na Facebooku i u manje od sat vremena sam došla do informacije tko ih je izgubio. U jednom trenutku nisam bila sigurna da ću uspjeti u tome, ali da ja nisam vjerovala da je moguće, Ema danas ne bi dobila karte.

Da, to možda jesu samo obične karte, ali zamislite što je sve moguće ako – vjerujete.

Ja još uvijek vjerujem da će se Grga vratiti. A čak i ako ga nikad ne pronađemo, nećemo biti na gubitku: naši će životi zbog njega uvijek biti još malo – čarobniji.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

DIJETE KOJE ŽELI BITI NETKO DRUGI

DIJETE KOJE ŽELI BITI NETKO DRUGI

Published

Bio je to običan dan u tjednu, drugačiji od drugih samo po tome što sam Evu Lole, umjesto u vrtić, vodila u ured. U izlozima kraj kojih smo prolazile prikaz nas dvije nije se razlikovao od uobičajenog: ja sam hodala, ona je bila na romobilu,

Nakon što je dečkić, kojeg smo prestigle, pitao mamu je li to prošao curica ili dečko, a mama odgovorila da je dečko, zagledala sam se u nas dvije u idućem izlogu da provjerim mogu li vidjeti ono što drugi vide.
Sustigli su nas na semafor u trenutku kad sam se Evi Lole obraćala u ženskom rodu.
“Jesam ti rekao da je curica“, šapnuo je dječak mami.

Vratilo me to u vrijeme koje smo provodile po dječjim igralištima, kad su mi se mame uredno ispričavale što su za moju kćer pomislile da mi je sin. Imala sam pripremljen odgovor: “Njoj je to kompliment jer predano radi na tome da izgleda kao dečko.” Nekad se razgovor nastavljao, ali je u većini slučajeva to obilježilo njegov završetak.

Nikad nisam shvaćala zašto je tako velika uvreda zamijeniti spol kod djece.

Velika sam zagovornica muških i ženskih principa, njihovih različitosti i nužnosti jednih i drugih, ali svejedno ne vidim strahotu u tome ako za dečkića pomislimo da je curica.

Ja sam u onom izlogu vidjela svoje dijete čiju osebujnost obožavam, ali kad sam nas pogledala očima mame sa semafora, vidjela sam dijete sa šiltericom, poluduge kose, u plavom prsluku i tamnim tenisicama kako juri na romobilu i u tom trenutku sam shvatila što je strašno za te roditelje kad im djetetu pogriješe spol:

oni se boje da će to obilježiti njihovu djecu – za zauvijek.

Kad sam saznala da sam trudna, nalaz od krvi sam spremila u kompjuter pod nazivom Eva Lole. Ona se šest mjeseci skrivala i na ultrazvuku nam nisu mogli reći njezin spol, ali ja sam znala od prvog trenutka.

Željela sam curicu, da se zajedno igramo s barbikama, da joj pletem pletenice, lakiram nokte, da zajedno pratimo modu i obožavamo ljubičastu boju.

Dobila sam curicu koja je na prvu igru s barbikama izvadila Spidermana i pozvala moju barbiku Wendy na kavu, koja od druge godine života nije željela ni čuti za suknjice, kojoj je san imati kratku kosu, a nokte ne da nalakirati ni s bezbojnim lakom.

Kad ju danas zamijene za dečkića, nas dvije se pogledamo i nasmijemo. Ali u jednom trenutku njezinog razvoja, ona je toliko željela biti dečkić da je govorila o sebi u muškom rodu. Moji najbliži su se prilično uzrujavali oko toga, a ja sam bila mirna. Dok smo došli do te faze, već sam se morala saživjeti s tim da nisam dobila curicu kakvu sam si zamislila; imati umišljenog dečkića bio je samo jedan u nizu izazova.

Biti roditelj djetetu koje je čista suprotnost od onoga kako ste ga zamišljali je blagoslov, to sada znam.

To vas stavlja u situacije u kojima nema brzog i lakog rješenja i čiju ispravnost često preispitujete, tjera vas da slušate svoju intuiciju i da se usudite dozvoliti krhkom biću koje trebate ispratiti u svijet da živi svoju jedinstvenost. Otkrivate jeste li spremni zakoračiti preko debele crte standardnih okvira i biti podrška djetetu koje često gledaju kao neku prevaru, jer eto, mislili su da je dečkić, a ona je ustvari curica i tko zna kako će to završiti kad odraste.

Ja znam. Ja već sada u njoj vidim predivnu ženu koja se usudi živjeti svoje snove više nego svoje strahove. Vidim onu koja će donositi logične odluke (što ju je naučilo igranje s legićima), koja u muškim kolegama neće vidjeti konkurenciju nego suradnike, koja će poštivati različitosti i koja će moći reći da su njezini roditelji znali prepoznati njezine potrebe.

Intuitivno smo znali ono što smo kasnije naučili iz knjiga, dijete u fazi identiteta, između treće i četvrte godine života, kroz eksperimentiranje s identitetima uči o sebi. To ne određuje ono što će ili tko će biti u budućnosti.

Kad je Eva Lole željela biti pas, kupili smo joj gumenu kost i dali smo joj da pije vodu iz zdjelice. Nismo se bojali da će kad odraste – postati pas. Znali smo da je na nama kao roditeljima da prihvatimo njezina eksperimentiranja i da u njima sudjelujemo. Tako se zapravo spriječava pojava problema s identitetom u budućnosti i pomaže djetetu da razvije autentičnu osobnost.

Ohrabrujte svoju djecu da eksperimentiraju u toj dobi. Upravo negativno reagiranje može dovesti do teškoća pri određivanju vlastitog ja.

Eva Lole danas, kad je faza identiteta iza nje, a pred njom šarenilo faze interesa, govori o sebi u ženskom rodu, svjesna da je curica i po čemu je različita o dečkića, ali ne vidi nikakvu prepreku da nosi odjeću s odjela za dečke, da umjesto (meni) preslatkih rajfova nosi šilterice, da igra nogomet s dečkima, da želi biti skejterica i ići na nogometno prvenstvo.

Da budem iskrena, ne vidim ni ja.

Kao što ne vidim ništa loše ni u tome da dečkići vole rozu boju i igraju se s kolicima s bebom.

Ja u tome vidim klicu iz koje se rađa svijet širokoumnih muškarca koji ne misle da im guranje svojeg djeteta u kolicima oduzima muškost.

A za mene je to svijet u koji ću s ljubavlju i povjerenjem poslati svoje dijete.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

Djeca znaju

Djeca znaju

Published

Znate oko čega se najlakše i najbrže usuglasim s drugima? Oko toga da nas nitko nije pripremio na roditeljstvo.

Često si tako govorimo da je bolje da su nas u školi učili kako odgajati djecu, nego da štrebamo činjenice koje sad ionako možemo pronaći na internetu.

Ali, sve i da je odgoj djece obvezni predmet od prve do zadnje godine našeg školovanja, da smo poslušali čak i one savjete na koje smo se oglušili, ne bismo se uspjeli pripremiti. Jer je nemoguće.

Ne (samo) zato što je roditeljstvo kompleksno, individualno i teško ga je definirati, već zato što se odnosi na ono najposebnije ikad – ljudski život. A tko može dati univerzalna pravila za unikatno čudo?

Ipak, u moru savjeta s kojima novopečene roditelje obasipaju, nama je ostao jedan kojeg smo si ponavljali kao najistinitijeg i kojeg nismo odmah shvatili do kraja. Često smo ga, kao štafetu, prosljeđivali dalje novim roditeljima, ali bez detaljnih uputa.

Na prvom pregledu, onom kad je dijete staro mjesec dana (dakle, na samom početku), doktorica nam je rekla: Samo slušajte svoje dijete, to je jedini savjet kojeg trebate.

Kasnije smo si znali reći kako je doktorica bila u pravu; i onda kad je Eva Lole neobično stenjala sa 6 tjedana pa je ispalo da ima upalu bubrega, i onda kad je odbijala neku krutu hranu jer joj se nije sviđala (a mi smo mislili da baš to mora jesti), i onda kad se upiškila nasred trgovine jer nije bila spremna za odvikavanje od pelena (a mi smo mislili da ih mora skinuti što ranije da ne zaostaje za drugima)… svaki u moru takvih primjera, sveo se na to da smo trebali – slušati svoje dijete.

To ne znači da dijete treba određivati pravila i biti roditelj samo sebi. Slušati svoje dijete ne znači ispunjavati svaku njegovu želju, skakati na svaki plač, sprječavati da upadne u frustraciju…

Slušati svoje dijete znači osluškivati njegove potrebe i znati da naše dijete nije isto kao dijete naše prijateljice.

To znači da ne trebamo uguravati djecu u tablice, da ne paničarimo kad od postavljenih tablica odstupaju, da znamo da ne mogu ista pravila vrijediti za sve.

Slušati djecu znači slušati njihovu dušu. Kao što ju djeca slušaju. Jer ona znaju što njihovoj duši treba. Kao svatko od nas, za sebe.

I kao što danas znamo da ono što vrijedi za tebe, ne mora vrijediti za mene, to još više trebamo znati za svoju djecu.

Onda kad cvile, inzistiraju, plaču, kad su uporna, kad ne mogu zaspati, kad se svađaju ili ne žele jesti, ona zapravo traže nešto što im treba, na jedini način koji znaju.

Nije lako uvijek udovoljiti tim zahtjevima, ponekad ih nije lako niti razumjeti. Ali što prije počnemo slušati što nam njihova duša govori, manje ćemo vremena provoditi u frustraciji.

Nedavno sam osvijestila da djetetu koje ne može zaspati ne pomaže ako mu zapovjedimo da spava jer je već stvarno kasno, da će prije zaspati ako odvojimo deset svojih minuta i legnemo pokraj njega, iako je to naših deset minuta za kojima smo čeznuli cijeli dan.

Prošli tjedan sam Evi Lole na putu do vrtića objašnjavala da se nećemo vratiti po kapu jer je dovoljno toplo da može biti bez nje. Ona je cijelim putem plakala i govorila da se moramo vratiti jer mora imati kapu, da ne želi staviti kapuljaču kad budu išli van i da će dobiti kaznu ako ne bude imala ništa na glavi, a kad sam ju pitala kakvu će kaznu dobiti, rekla mi je da ne zna jer ju još nikad nije dobila.

Pretpostavljate, njen zahtjev o povratku po kapu sam odbila.

Nakon par sati, nazvala me teta iz vrtića da mi kaže da je dječak na igralištu pogodio Evu Lole zaleđenom grudom u glavu i da joj je curila krv. Baka je baš bila došla po nju; rana je bila samo površinska i nije bilo posljedica.

Ali znate što mi je rekla teta u tom razgovoru?

Da je barem imala kapu. To mi je rekla. Da je barem imala kapu, gruda bi se samo odbila.

U tom trenutku sam znala zašto je baš ona dobila grudom u glavu – da me podsjeti da moram slušati svoje dijete jer – ono zna. Djeca znaju. Ona slušaju svoju intuiciju, ako im to dozvolimo.

Ali čak i kad je poruka tako direktna: Moram imati kapu jer ću dobiti kaznu za koju ne znam koja je jer ju još nikad nisam dobila; jesmo li ju spremni čuti?

Koliko često zanemarimo potrebe svoje djece da ne bi ispala razmažena i koliko ih često razmazimo baš tamo gdje smo trebali postaviti granice?

Često, ali to je roditeljstvo: komunikacija između duša koje su se odabrale, ponekad ometana nerazumijevanjem, pogreškama i traženjem odgovora, ali i blagoslovljena popravljanjem, prepoznavanjem i međusobnim slušanjem.

A na to nas nitko ne može pripremiti, zar ne?

Nastja

Comments closed