Skip to content

Oznaka: sasvim osobno

ČAROBNO POSEZANJE

Od kad je knjiga „Kud si krenula“ krenula u život, počela sam dobivati veliku količinu podrške. Dolazila je u raznim oblicima i iz različitih izvora i svaki put me dirnula do suza.

Iako sam ispočetka bila zatečena, počela sam vjerovati da je istina ono o čemu su govorili drugi: kad se nečemu predaš, pokrene se Proviđenjedjelovanje božanskog bića koje kao da šalje pomoć za koju ni ne sanjamo da bismo ju mogli dobiti.

Počela sam se prepuštati; s uzbuđenjem sam iščekivala što će se sljedeće dogoditi.  Svjesna koliko sam blagoslovljena, duboko sam zahvaljivala na dobivenom.

Upoznala sam novu dimenziju čarobnog.

A onda sam, gotovo istovremeno kad mi se zablokiralo nalivpero, spoznala da postoji u meni komadić zapetljanog čvora koji kao da neumorno putuje po mome tijelu i ne da mi mira. Možda sam se počela prepuštati, ali taj zapetljaj mi nije dao da se opustim.

Kad god bi nastupio trenutak tišine, kad mi ono vrhovno biće ne bi poslalo (vrlo direktnu) podršku, preplavljivala me panika i nisam se prestajala pitati što bih ja sad trebala. Osim vjerovati.

Povjerenje u viši plan je moja tema, ali ono od mene nije tražilo ništa – osim strpljenja i vjere.

Ono što je od mene tražilo akciju, bilo je – posezanje.

Definicija riječi posegnuti:

1. (za čim) mašiti se čega, pružiti (ruku) da se što uzme

2. (za kim, za čim) pokušati steći, zadobiti, dobiti koga ili što.

Posegnuti. Pružiti ruku da se nešto uzme.

Slika koju sam vidjela na terapiji kod Tihane: kako ne mogu pružiti ruku jer se grčevito držim za ono što imam, urezala mi se toliko duboko i danima me gnjavila:  razmišljala sam o svemu za čime u životu nisam posegnula, o svemu za što nisam vjerovala da toga ima još, pa i o tome u što ni danas, zapravo, ne vjerujem.  

Uvijek ima još, kad je riječ o novcu, ljubavi i kreativnosti.

– Marie Forleo

Tako nekako je rekla Marie Forleo, a meni se učinilo kao da je lijepo rekla nešto tako očito. Ali onda mi je ono mudro biće što brine o meni poslalo zgodan izazov.

Jedne večeri, u vrijeme zagrebačkog Adventa, dok sam hodala kući iz Lisinskog, vidjela sam novčanicu od tisuću kuna na tlu ispred HNK. Dok sam prolazila pokraj nje, prva pomisao mi je bila da je lažna. Kad sam već prošla, zastala sam, razmišljajući da bih ju, unatoč tome, mogla podignuti, ali do tad su me već sustizala dvojica turista koje sam ranije prestigla i ja sam – nastavila dalje. Oni su, bez razmišljanja, uzeli novčanicu i nešto uzbuđeno pričali na meni nerazumljivom jeziku. Nastavila sam ići kući, ljuta na sebe zbog toga što nisam mogla napraviti radnju koju svakodnevno, često nesvjesno radim – nisam mogla posegnuti. Objašnjavala sam si da su novci ionako bili namijenjeni njima jer bi ih oni prvi spazili, da ih nisam prestigla; tješila sam se da je novčanica bila lažna, ali osim što nisam povjerovala da je to pravih tisuću kuna, činjenica je da nisam vjerovala ni  Marie Forleo.

Je li izvor novca, ljubavi i kreativnosti zaista nepresušan?

Vjerujem li da uvijek ima još, za mene?

Nikad neću saznati je li fatalna novčanica bila prava, ali sam, ne posegnuvši za njom, saznala nešto o sebi: nisam uzela novac koji sam našla na cesti zato što, osim što ne vjerujem da novac pada s neba, vjerujem da – ja to ne smijem uzeti jer mi ne pripada. Ostavivši novčanicu turistima koji će, moguće, dugo pamtiti Advent u Zagrebu, ja sam dobila nešto puno vrednije: jasnu sliku svog odnosa prema novcu.

Ja to ne smijem uzeti. Meni to ne pripada.

Imat ću posla s ovim uvidom, to mi je odmah bilo jasno, ali bila sam beskrajno zahvalna što sam ga dobila.

Dok nešto samo dolazi k meni, lakše prihvaćam, tako sam mislila. Ispalo je da još uvijek nisam spremna prihvatiti da je moguće da mi samo tako dolazi. Ako zaslužim, tek onda mi (možda) pripada.

Pružiti ruku mi nije teško samo prema novcu koji je „pao s neba“. Posegnuti za bilo čim ili kim mi nije lako, jer se bojim da ću biti odbačena, da tamo za mene neće biti ničega ili nikoga.  

Kako me ta spoznaja ne bi paralizirala, počela sam vježbati posezanje. Još uvijek u grču i sa strahom, ali pomalo tražim pomoć i molim za podršku. Nije mi lako. Iz interakcije s drugima, saznala sam da nije ni njima.

Ali počela sam vjerovati Juliji Cameron koja je rekla da ono što možemo sami uvijek i trebamo učiniti sami (jer tada dobijemo duplo, kao nagradu), ali za ono što ne možemo sami, trebamo zatražiti pomoć. Razlikovanje toga je tema za sebe, ali suština je u tome da posezanje ne mora biti strašno.

Pružiti ruku, a da nas dočeka druga ruka, čarobnije je nego pronaći tisuću kuna na cesti.

U to vjerujem iz dubine svoga bića.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

DA, MOLIM

Ima jedna priča u našoj obitelji, jedna od onih koje vole biti ponavljane, a odnosi se na situaciju kad je moja sestra Ada, kao malo dijete, odbila novce za čokoladu koji su joj dali oni što su nam došli u goste i rekla: „ Ja vam to ne skupljam. To skuplja moja sestra Nastja, njoj dajte.“

Ljudima je to bilo simpatično, smijali su se njenoj dosjetljivosti, pa je Ada počela to ponavljati na ponavljano oduševljenje gostiju.

Ne sjećam se jesu li ljudi novce meni zaista i dali, o tome se nije pričalo, ali sigurna sam da sve i da jesu, ja bi ih – odbila.

 

Jeste li i vi jedni od onih koje su učili da je pristojno odbiti?

 

Ja sam, kao poslušno dijete koje jesu učili da je pristojno odbiti, shvatila to doslovno pa sam išla kroz život odbijajući ono što mi se nudilo.

„ Ne, hvala“, govorila sam naučena odbiti čak i kad sam željela prihvatiti.

Zakukuljilo se to negdje duboko u mene, na isto mjesto na kojem se zajedno i čvrsto drže sva uvjerenja koja nam ne koriste osim da nas drže na mjestu i odrazilo se na moj sveukupni život, ne samo na financijsku situaciju.

 

Trebalo je dugo da to shvatim. Trebalo se dogoditi puno toga da to počnem mijenjati.

Tek sam na nedavnom putovanju u Dansku, dok smo na aerodromu opušteno pili kavu, čaj i vodu u kafiću umjesto da sat vremena čekamo na gate-u, primijetila promjenu koja je došla tiho i nenajavljeno, a nije imala manju težinu od onih koje su silovite i glasne, koju sam upoznavala cijelo vrijeme tog putovanja, čudeći joj se sa strane, svjesna da dolazi iz mene, ali ne vjerujući da dolazi od mene.

 

Počela sam komunicirati što želim.

 

Izgovarala sam rečenice poput: Ja bih sad popila kavu ili Užasno sam gladna, hoćemo uzeti neki sendvič? Rečenice koje nekome sa strane mogu zvučati kao obične rečenice koje ljudi diljem svijeta svakodnevno izgovaraju, ali u ne-hvala svijetu, te rečenice imaju snagu promijeniti život.

Znate zašto?

Zato što bi ne-hvala ja često čekala da netko drugi pretpostavi što u tom trenutku želim. Onda bih se ljutila kad bilo tko, a posebno onaj tko me poznaje dovoljno dobro ili najbolje, ne bi pogodio moje želje. Kako ne zna da mi kava treba čim se probudim? Pa, zar ne zna koliko sam nervozna kad sam gladna?

A ako bi taj bilo tko vidio da sam nervozna bez kave ili sendviča i ponudio mi da popijemo kavu ili pojedemo sendvič, znate što bih ja onda mogla oduševljeno napraviti? Odbiti, da.

I tako bih imala savršen poligon za stvaranje mizernosti.

 

Nisam morala proći transformacijski put da bih otkrila što želim, to sam gotovo uvijek  znala.

Ali nikad se nisam to usudila tražiti. Kad god bih nekome trebala saopćiti svoje želje ili potrebe i time utjecati na, recimo, plan puta ili još gore, tražiti od nekog drugog nešto što želim, to bi u meni budilo očaj.

Moja je transformacija bila upravo u tome da počnem prihvaćati, tražiti i još bolje – zahtijevati.

Ljudi koji govore ne, hvala onome što zapravo žele su isti oni koji govore da svima, osim sebi.

Kad sam, kroz pisanje koncepta za jedan tekst, shvatila da sam naučena odbiti i onda kad želim pristati, počela sam to sve više primjećivati.

A onda kad me pasivno promatranje umorilo, odlučila sam jednom probati drugačije od onog na što sam naučila. Iz mene je, uz muku i napor, počelo izlaziti samo hvala – na kavi, kolačima, savjetu, kartama za kino, ručku, knjizi, bilo kakvoj pomoći. Shvatila sam da to ne znači da sam sebična ili jadna, jer uvijek mogu stvoriti priliku da drugi put uzvratim (u dobrom uvijek malo više jer ono onda tako raste), nego baš suprotno: da prepoznajem da sam nekome vrijedna te kave, kolača, savjeta… Da prepoznajem da jesam vrijedna. I da trebam vrijediti i sebi.

U redu je da oboje zastanu da bi jedan popio kavu jer kad kroz život idemo zajedno, nismo vredniji onda kad ništa ne tražimo. Tada jedino imamo savršeno opravdanje kako mi, eto, nikad ništa ne tražimo i kako smo skromni i zbog toga valjda – bolji? A nismo bolji.

Tada smo samo žrtve vlastitih potreba i želja koje postoje i onda kad nisu iskomunicirane, koje potisnute postaju otrovne, koje nas u toj našoj prividnoj skromnosti čine vidno nesretnima.

Putovanje u Dansku mi je pomoglo da postanem svjesna kako se iz ne-hvala osobe pretvaram u jednu od onih kojima sam se divila i nad njima se istovremeno zgražala: u da-molim osobu.

 

I baš kad sam se pitala jesam li svojim odbijanjem do sad ne namjerno zarazila svoje dijete, dogodila se situacija u kojoj je ona od naše zajedničke prijateljice dobila novce za masažu. Novce za dječju masažu koji su bili više poklonjeni nego zarađeni. Ja sam se krenula buniti, ali kad sam vidjela koliko su njih dvije odlučne u davanju i primanju, povukla sam se.

Kasnije sam ju pitala kako to da je uzela novce, a ona me pogledala i zastala. Stala sam i ja.

„ Zamisli da ti netko dođe i da sto kuna, zar ti ne bi uzela“, pitala me ono na što sam imala spreman odgovor, valjda od svog rođenja.

„ Naravno da ne bih“, odgovorila sam, na što je ona samo odmahnula glavom u nevjerici.

Nekoliko dana kasnije sam čula kako govori baki da nikad ne bude kao mama koja ne bi uzela novce koje joj netko nudi, nego da bude više kao ona.

Shvatila sam, ne trebam se brinuti za svoje dijete, trebam se još malo bolje pobrinuti za – sebe.

 

Nastja

Comments closed