„ Ti hodaš okolo gola“, rekla mi je jedna draga Iva kad sam na facebooku podijelila priču o dnevniku iz djetinjstva koji mi je stigao poštom nakon što je pronađen u smeću u Sisku.
Bilo je to prvi put da je netko povezao mene koja imam pomiješane osjećaje prema nagosti tijela i koja se razodjevena osjećam previše izloženo s – golotinjom. Koja kontradikcija, pomislila sam.
A onda sam dijeleći svoje priče ovdje na blogu, iskreno i neuljepšano, počela dobivati sve više komentare o tome kako sam hrabra što otvoreno i bez srama pišem o životnim temama.
Ići pričama kroz život za mene je prirodno i neophodno. No, tek nakon što sam se u knjizi „Kud si krenula?“ posve ogolila, shvatila sam koliko je ljudima potrebno vidjeti da se netko drugi to usudio (i preživio) kako bi se i sami odvažili.
Odjednom se ogoljavanje nalazilo svuda oko mene. Ja sam se ogolila, drugi su osjećali poriv da se ogole i oni, sve je bilo puno golotinje. I hrabrosti. I istine.
Hrabrost je biti gol u svojoj istini, zaključila sam.
Ali, što znači biti hrabar? Hrabrost sam povezivala s riskiranjem, s nekim junačkim činom i u tom se kontekstu nisam osjećala hrabrom.
Počela sam istraživati i čitati o hrabrosti. Pitala sam druge što je hrabrost za njih. Uvidjela sam da se hrabrost često uparuje sa strahom, kao da bez njega ne može. Bojimo se, ali se odvažimo. Ovladamo strahom. Iskoračimo u nepoznato. Izađemo iz poznatog. Vjerujemo.
Tražeći dalje, došla sam do knjige „Moć nesavršenstva“ Brene Brown koja je razlikovala hrabrost i junaštvo (koje se odnosi na riskiranje vlastitog života), a hrabrost definirala kao:
iskreno i otvoreno govoriti o tome tko jesmo, o tome što osjećamo i o svojim iskustvima (dobrim i lošim).
To je ono što ja radim, pomislila sam. Valjda me zato smatraju hrabrom.
Ali to znači biti i gol, zar ne? Iskren i otvoren u dobrom i lošem, u onome što bi tako lako moglo izazvati sram. I tako sam opet došla do – srama. Srama koji se hrani i raste od toga kad o njemu šutimo, a raspada se kad progovorimo. Kad počnemo pričati svoje priče.
S jednom drugom dragom Ivom nedavno sam razgovarala o tome kako je hrabrost kad kažemo ono što osjećamo, kad zatražimo ono što nam je potrebno.
Hrabrost je kad smo ranjivi.
A biti ranjivi nam je najteže. Bojimo se da ćemo se raspasti, da ćemo biti odbačeni, povrijeđeni, da će nam slomiti srce, da nas neće voljeti.
Neki dan sam režući lubenicu, zarezala njezinu koru i u slatkom, crvenom mesu ugledala srce. Ljubav je uvijek tu, pogotovo kad skinemo koru, napisala sam u story na Instagramu.
Zapravo tek kad skinemo koru, zaključile smo Iva i ja u kratkom dopisivanju, kao zaključak našeg razgovora od ranije.
Kad odbacimo oklop koji nas navodno štiti, kad riskiramo i odvažimo se biti ranjivi, tada se otvorimo svemu onome što kroz neprobojan oklop ne može do nas doći. Otvorimo se tako i boli, naravno, ali dopustimo i svemu onome lijepome, onom slatkom, mekanom, crvenom i sočnom, od čega smo se također branili, da nas napokon pronađe. Počnemo se osjećati povezani i voljeni.
“Samo hrabri puste glas.”
Nataša Jukić
Rekla je to Nataša Jukić, moja kolegica i partnerica u hrabrosti, u svom komentaru na još jednu moju objavu na facebooku.
S time ću danas završiti. Vi s time započnite: pustite glas.
Budite hrabri. Budite ranjivi. Ispričajte svoju priču.
Stajat ćete goli u svojoj istini i hrabrosti, ali odbačena kora vam više neće biti potrebna. Sram i strah će početi mijenjati boje, kao haljina u Disneyevoj Trnoružici, sve dok ne postanu crveni kao – ljubav. A ljubav je uvijek tu.
Nastja
16/7/20
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.
Comments closed