Jedna od najdubljih ljudskih potreba jest potreba da nas se čuje.
Rekla je to dr. Anodea Judith, autorica knjige “Tijelo i um, Istok i Zapad” iz koje možemo naučiti kako istočnjački sustav čakri i zapadnjačka psihologija mogu biti put do cjelovitosti.
Svatko od nas ima priču, neumorno ponavljam. Svatko ima razlog zašto je ondje gdje je i takav kakav je, rekla sam to i u svom prvom TEDx govoru.
Istina je da duboko u to vjerujem i da ranije u to – nisam vjerovala.
Odrastajući uz bolesnu sestru, postala sam stakleno dijete koje je, istovremeno kad je počelo vjerovati da je zdravlje najvažnije, prestalo misliti da je išta drugo važno.
Zdrava sam, što mi drugo treba, govorila sam ušutkavajući svoju potrebu da pišem i pričam, spremajući priče, koje su kao ples radoznalih leptira vibrirale u meni, toliko duboko da više nisam mogla do njih.
Kad su one, baš poput leptira, počele umirati, umirali su i komadići mene.
A svi smo satkani od priča. Svatko ima potrebu da ga se čuje.
Ta potreba, kako kaže dr. Judith, potvrđuje našu istinu, našu individualnost i samo naše postojanje. Ako nas nitko ne može čuti, upozorava nas ona, prestajemo postojati bilo gdje osim u svom umu.
Prestavši vjerovati da je ono što imam za reći važno, prestala sam govoriti o svom unutarnjem svijetu. Odvojila sam se od tijela i preselila se u glavu. Ondje, u izmaštanom svijetu, živjela sam prilično sretno dok me bolest nije podsjetila – da imam tijelo.
Pitala me kud sam krenula i mislim li se vratiti.
Većina vas sve to već zna. I o tome kako sam se, upozorena od bolesti, vratila pričama i napisala svoju prvu knjigu “Kud si krenula?”, i kako sam otkrila da sam stakleno dijete što me potaknulo da pokrenem kampanju: Vidite li staklenu djecu?; i koliko istine ima u riječima glumice Viole Davis koja je rekla da nije istina da su jedine priče važne pričanja one koje završe u povijesnim knjigama, jer smo svi dovoljno vrijedni da ispričamo svoju priču i omogućimo drugima da je čuju.
Zašto onda sve ovo pišem? Imam li nešto novo za reći?
Pričajući o tome kako je važno ispričati svoju priču jer nas to iscjeljuje, izostavila sam detalj od presudne važnosti.
Iscjeljuje – kad nas netko čuje.
Prije nego što sam krenula na svoj put iscjeljenja, nisam bila šutljivica: pričala sam puno, brzo i često. Govor mi je, to tek sada znam, bio obrambeni mehanizam, jedan od načina uspostavljanja kontrole.
Riječi mogu biti izvrstan alat za izbjegavanje osjećaja.
Pričala sam puno, ali rijetko o onome što me uistinu mučilo. Nisam pričala o tome kako se osjećam, jer je za to bilo potrebno osjećati vlastito tijelo.
Divan ili zastrašujuć, unutarnji svijet nekoga možemo upoznati tek onda kad ta osoba progovori o njemu.
Tek kad netko čuje našu priču i naše osjećaje, tek tada možemo osjetiti olakšanje. Čak i ako se time okolnosti u našim životima ne promijene. Mijenja se ono što se ne vidi: ono unutar nas.
Danas imam jednu molbu:
kad prepoznate da netko ima neispričanu priču, potkanite ga da je ispriča.
Poznato vam je koliko agonije može prouzročiti zadržavanje priče unutar nas. Ono je često povezano s potisikivanjem osjećaja, a potiskivanjem osjećaja otežavamo i svoje izražavanje, što utječe i na našu kreativnost. Sve je povezano. Ali i to već znate.
Dok slušate, pozorno i sa suosjećanjem, imajte na umu i u srcu:
Potreba da nas se čuje
često je važnija od nalaženja rješenja.
dr. Anodea Judith
Meni, spasiteljici, najteže je upravo – ne uplitati se. I dalje učim da ne moram imati rješenje ili nešto poduzeti. Dovoljno je osjetiti tuđe osjećaje, čuti priču onog drugog.
Često je sve što možemo ono što je i najpotrebnije: otvoriti srce i biti prisutni za nekoga. Čuti i vidjeti drugo biće.
Svačija je priča važna, važi u obja smjera: kao poticaj za one koji misle da njihove priče nisu dovoljno velike da bi bile ispričane, ali i za one koji su u životu više pričali nego slušali, da shvate da i drugi imaju potrebu da ih se čuje.
Pričanje i slušanje trebali bi biti isprepleteni kao lampice oko božićnog drvca: tek kad možemo svjedočiti tuđoj istini i jasno izraziti svoju, tek tad možemo zasjati.
Nastja
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na cool listu (listu onih kojima šaljem nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool).
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.