Skip to content

Oznaka: život

IMAMO PRAVO BITI DOBRO

Imamo pravo biti loše, napisala sam ovdje nakon petrinjskog potresa kako bih, onima koji osjećaju da nije u redu izgovarati da su loše dok je drugima puno gore, ponudila drugačije gledište.

„Zato što je nekome drugome lošije nego meni, ja nemam pravo biti loše. Na tu rečenicu u ovom trenutku potvrdno kima glavom prevelik broj ljudi.“

Napisala sam to u naletu inspiracije i unutarnje potrebe koja me goni da sjednem, pišem, brišem, prekrajam dok ne dođem do istine koja vibrira unutar mene, pod čijom silinom ne mogu ništa drugo nego joj otvoriti vrata da izađe. Sve razmjene koje smo imali nakon tog teksta potvrdile su mi koliko je bilo potrebno i važno otvoriti i ta vrata i tu temu.

Od najboljeg učitelja, života samog, naučila sam o posljedicama koje ostaju kad živimo tako da si ne dozvolimo osjećati se loše. A kad sam tu lekciju svladala, bila sam spremna na novu, onu koja je strpljivo čekala svoj red.

Imamo pravo biti dobro,

život mi je ponudio kao ideju koja mi se učinila privlačnom na prvu, ali što je više paradirala pred mojim nosom i mojim životom, postajala mi je odbojnija.

Svijet je uzdrman, tuđi životi se raspadaju, a ja se osjećam sretno?

Oni koji su mi bliži, od onih trenutno najugroženijih, prolaze kroz bol ili tugu, a ja se osjećam dobro?

„To je sigurno grijeh. Ili jasno pokazivanje moje sebičnosti“, čula bih opominjući, dobro poznati glas koji je dolazio iz istog mjesta na kojem je godinama živjela krivnja, iz središta mojeg bića koje bi dobilo opomenu svaki put kad bi mu bilo lijepo.

Naučila sam se suzdržavati, naučila me to moja krivnja, krivnja staklenog djeteta. Rekla mi je da ne pokazujem kad sam sretna i kad mi je lijepo, jer nije u redu prema mojoj bolesnoj sestri. Toliko smo često to uvježbavale, da sam postala sjajan saboter vlastite sreće.

Nemamo pravo biti dobro dok je drugima oko nas loše. Na tu rečenicu svakog dana potvrdno kima prevelik broj ljudi.

Istina koju sam napisala onda nije se do sad promijenila:

uvijek, ali baš uvijek postoji netko kome je lošije nego nama.

I kao što imamo pravo osjećati se loše, čak i kad usporedbom i analizom dođemo do toga da nam je bolje nego nekom drugom, imamo pravo osjećati se i – dobro.

Imamo pravo živjeti svoj život, dok drugi tek preživljavaju. Kaže vam to osoba koja predugo nije znala ni da postoji druga verzija življenja osim preživljavanja.

Strogo sam si zabranila pričati o snovima i željama, iako sam ih i dalje imala. Ideje u koje sam bila zaljubljena držala sam samo za sebe, jer sam strahovala da ću pričanjem o njima omesti njihovu realizaciju. Više nisam znala kako se veseliti, bilo unaprijed, bilo nakon nekog uspjeha.

Neki od vas već znaju – nije mi pomoglo. Život prepun suzdržavanja, krivnje, upozoravanja nije mi donio garanciju. Kao u nekom dramatičnom filmskom preokretu, donio mi je bolest.

Uz nju sam dobila i lekciju, čiju važnost tad nisam mogla pojmiti: onu o tome da imam(o) samo jedan život za živjeti – onaj svoj.

Idući korak po korak, kao po poljima nacrtanim na ploči neke društvene igre, ali bez njihova preskakanja, otkrivala sam svoj put.

Moja sposobnost da osjetim i priznam sve emocije postupno se povećala, sve dok se nisam našla u trenutku u kojem sam uvidjela da sam sposobna i osjetiti i izdržati sreću. Čak i kad nisu svi oko mene jednako sretni. Čak i kad nisu uopće.

Više ne moram imati garanciju da će se nešto realizirati da bih o tome pričala. Sad, kao u nekom patetičnom filmskom završetku, slavim ideje, veselim se unaprijed, dopuštam si uzbuđenje iščekivanja. Više ne umanjujem svoje brige i strahove, kao ni svoja veselja.

Prestala sam umanjivati sebe.

Kad bih na ovaj trenutak gledala kao na dolazak na cilj u nekoj društvenoj igri, pobjeda bi se sastojala od spoznaje da

istovremeno mogu imati empatiju za druge i imati – sebe.

Bilo je potrebno puno krugova, bacanja kockica i krivih poteza da bih naučila da time što sam sretna ne umanjujem osjećaje drugih.

Moje nepriznavanje onoga kako se osjećam ne pomaže drugima niti ima snagu promijeniti situaciju. Puno veći utjecaj može imati upravo moje iskustvo življenja života u njegovoj punini.

Najviše nas povezuju upravo one priče o tome kako smo preživjeli kad nam je bilo najlošije, jednom sam napisala.

Ništa manje nas ne povezuje priče o tome kako smo znali živjeti kad nam je bilo dobro, dodajem sada.

Nastja

8/6/22

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na cool listu (listu onih kojima šaljem nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool).

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

MOLIM TE, SAMO ME POSLUŠAJ

Jedna od najdubljih ljudskih potreba jest potreba da nas se čuje.

Rekla je to dr. Anodea Judith, autorica knjige “Tijelo i um, Istok i Zapad” iz koje možemo naučiti kako istočnjački sustav čakri i zapadnjačka psihologija mogu biti put do cjelovitosti.

Svatko od nas ima priču, neumorno ponavljam. Svatko ima razlog zašto je ondje gdje je i takav kakav je, rekla sam to i u svom prvom TEDx govoru.

Istina je da duboko u to vjerujem i da ranije u to – nisam vjerovala.

Odrastajući uz bolesnu sestru, postala sam stakleno dijete koje je, istovremeno kad je počelo vjerovati da je zdravlje najvažnije, prestalo misliti da je išta drugo važno.
Zdrava sam, što mi drugo treba, govorila sam ušutkavajući svoju potrebu da pišem i pričam, spremajući priče, koje su kao ples radoznalih leptira vibrirale u meni, toliko duboko da više nisam mogla do njih.

Kad su one, baš poput leptira, počele umirati, umirali su i komadići mene.

A svi smo satkani od priča. Svatko ima potrebu da ga se čuje.

Ta potreba, kako kaže dr. Judith, potvrđuje našu istinu, našu individualnost i samo naše postojanje. Ako nas nitko ne može čuti, upozorava nas ona, prestajemo postojati bilo gdje osim u svom umu.

Prestavši vjerovati da je ono što imam za reći važno, prestala sam govoriti o svom unutarnjem svijetu. Odvojila sam se od tijela i preselila se u glavu. Ondje, u izmaštanom svijetu, živjela sam prilično sretno dok me bolest nije podsjetila – da imam tijelo.

Pitala me kud sam krenula i mislim li se vratiti.

Većina vas sve to već zna. I o tome kako sam se, upozorena od bolesti, vratila pričama i napisala svoju prvu knjigu “Kud si krenula?”, i kako sam otkrila da sam stakleno dijete što me potaknulo da pokrenem kampanju: Vidite li staklenu djecu?; i koliko istine ima u riječima glumice Viole Davis koja je rekla da nije istina da su jedine priče važne pričanja one koje završe u povijesnim knjigama, jer smo svi dovoljno vrijedni da ispričamo svoju priču i omogućimo drugima da je čuju.

Zašto onda sve ovo pišem? Imam li nešto novo za reći?

Pričajući o tome kako je važno ispričati svoju priču jer nas to iscjeljuje, izostavila sam detalj od presudne važnosti.

Iscjeljuje – kad nas netko čuje.

Prije nego što sam krenula na svoj put iscjeljenja, nisam bila šutljivica: pričala sam puno, brzo i često. Govor mi je, to tek sada znam, bio obrambeni mehanizam, jedan od načina uspostavljanja kontrole.


Riječi mogu biti izvrstan alat za izbjegavanje osjećaja.


Pričala sam puno, ali rijetko o onome što me uistinu mučilo. Nisam pričala o tome kako se osjećam, jer je za to bilo potrebno osjećati vlastito tijelo.

Divan ili zastrašujuć, unutarnji svijet nekoga možemo upoznati tek onda kad ta osoba progovori o njemu.

Tek kad netko čuje našu priču i naše osjećaje, tek tada možemo osjetiti olakšanje. Čak i ako se time okolnosti u našim životima ne promijene. Mijenja se ono što se ne vidi: ono unutar nas.

Danas imam jednu molbu:

kad prepoznate da netko ima neispričanu priču, potkanite ga da je ispriča.

Poznato vam je koliko agonije može prouzročiti zadržavanje priče unutar nas. Ono je često povezano s potisikivanjem osjećaja, a potiskivanjem osjećaja otežavamo i svoje izražavanje, što utječe i na našu kreativnost. Sve je povezano. Ali i to već znate.

Dok slušate, pozorno i sa suosjećanjem, imajte na umu i u srcu:

Potreba da nas se čuje

često je važnija od nalaženja rješenja.

dr. Anodea Judith

Meni, spasiteljici, najteže je upravo – ne uplitati se. I dalje učim da ne moram imati rješenje ili nešto poduzeti. Dovoljno je osjetiti tuđe osjećaje, čuti priču onog drugog.

Često je sve što možemo ono što je i najpotrebnije: otvoriti srce i biti prisutni za nekoga. Čuti i vidjeti drugo biće.

Svačija je priča važna, važi u obja smjera: kao poticaj za one koji misle da njihove priče nisu dovoljno velike da bi bile ispričane, ali i za one koji su u životu više pričali nego slušali, da shvate da i drugi imaju potrebu da ih se čuje.


Pričanje i slušanje trebali bi biti isprepleteni kao lampice oko božićnog drvca: tek kad možemo svjedočiti tuđoj istini i jasno izraziti svoju, tek tad možemo zasjati.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na cool listu (listu onih kojima šaljem nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool).
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

Kud sad?

Nisam htjela skinuti šminku prije spavanja, prvi put u životu. Dajana me tako lijepo našminkala, večer je bila čarobna, željela sam još malo produžiti magičnost tog trenutka. Na kraju sam oprala lice, a ostavila sam našminkane oči. Tek sam kasnije shvatila da sam to napravila najviše zato da se ne rasplačem. Nemam ništa protiv plakanja, štoviše, stalno ga zagovaram, ali tada mi je bilo bitno da ostanem u svim tim intenzivnim emocijama, bojala sam se da bi ih plakanje raspršilo.

Bila je to večer nakon sisačke promocije knjige „ Kud si krenula?“, druge promocije moje prve knjige, večer nakon koje sam se počela intenzivno pitati – kud sad?

Na promocijama sam, i na onoj u Zagrebu i onoj u svom rodnom Sisku, spomenula didinu rečenicu o kojoj sam pisala večer uoči njegove smrti.

Ispričala sam prisutnima kako je moj dida za vrijeme svog umiranja, dok je vrijeme provodio između ovog i onog svijeta, u jednom trenutku rekao baki:

Reci Nastji da ne ide uzbrdo.

Tad nisam razumjela tu rečenicu, ali sam osjećala da će biti značajna. Postala je jedna od najcitiranijih rečenica s promocija. Probijala se u posvete, u postove, u storye, odjednom je bila glasna i bila je svugdje. Zamišljala sam didu kako se smješka odozgo, zadovoljan.

Napokon sam dopustila svojoj lavovskoj prirodi da iziđe u prvi plan, pa su i prvi javni govori u mom životu prošli iznad svih očekivanja.

Bila sam preplavljena intenzitetom emocija, ja stakleno dijete koje su odjednom svi vidjeli i sviđalo mi se kako se osjećam.

Andrea Šipuš

Bojala sam se da ću nakon ponoći, kad skinem šminku, kao Pepeljuga ostati bez svoje čarolije.

Ujutro sam gledala u svoje još uvijek našminkane oči i rekla sam sama sebi: „ Pa ti ne vjeruješ! Ne mora biti teže da bi više vrijedilo, rekla si im. Mi stvarno ne moramo ići uzbrdo, ponavljala si. A gledaj se sada, preispituješ se, strahuješ. Ne moraš ganjati čaroliju okolo, budi tu gdje jesi.

Mislila sam da napisati našu obiteljsku priču, tako iskreno i ogoljeno, znači preuzeti odgovornost. Kad izdam knjigu, napokon ću postati spisateljica, govorila sam si.

To je, unatoč zahtjevnim trenutcima, bio lakši dio.

Biti spisateljica, stajati iza knjige (sve i da želim, ona mi ne da da budem ispred nje), govoriti o njoj pred drugima bez srama, otkriti da je moja vlastita svrha pričati priče, ali i širiti ideju da je svačija priča važna i širiti svijest o postojanju staklene djece… sve su to postali dijelovi moje osobne odgovornosti koji su iscrtali moj put nakon što sam postala ta dugo iščekivana spisateljica. Izdržati, biti u tome, ostati, ne postati, činilo mi se to previše. Imati vjere, ah, tek to!

Kad se ustreptala energija malo smirila, kad je moje tijelo prestalo titrati, ostala sam sama u tišini. Na prvu se činilo kao da je sve ostalo nepromijenjeno, a više ništa nije bilo isto.  

Knjiga je krenula u svoj život, svojim putem, a ja sam (joj) samo trebala vjerovati.

Njoj ide dobro. Toliko dobro da me ispituju tko joj radi pr, traže me savjete, a ja nemam konkretan odgovor. Ona to radi sama.

To je snaga njezine priče. Ljudi su željni iskrenih priča s kojima se mogu poistovjetiti. Žele se prepoznati, žele znati da nisu usamljeni i žele, najviše žele ono što želim i ja – da jedni drugima pričamo priče. Žele da se skriveno otkrije, da se prestanu sramiti bolesti, neuspjelih odnosa, pukotina svog srca.

Kad ispričamo drugome svoju priču, kad pričamo jedni drugima, umjesto o drugima, može se dogoditi čaroban trenutak u kojem shvatimo isto ono što je shvatila i moja osmogodišnja kćer:

Dominik Karaula

Ne možeš pogledati nekoga u oči, a da on istovremeno ne pogleda tebe.

Pričajući svoje priče otkrivamo nove istine o sebi ili započinjemo proces iscjeljivanja ili napokon pogledamo uzbrdicu kojom smo uporno išli i obećamo si da nećemo više ići uzbrdo, jer sad znamo da samim tim naš put ne vrijedi više.

Ova knjiga to sve zna. Ona se ne boji za sebe. Ne srami se, hvali se, otvoreno i direktno komunicira, poziva, privlači, potiče na razgovor nakon čitanja.

Ne brine se što nekome sa strane može izgledati kao da je uspjela preko noći. Ona jedina zna koliko je noći trpjela neispričana, skrivana, neprihvaćena… Njoj nisu važne priče koje pričaju o njoj, nego one koje su ispričane zbog nje.

Udružila se sa silom iz Svemira, s Izvorom svega, sa Stvoriteljem, zovite To kako želite i kroz moje nalivpero piše čudesne posvete. Ljudima koje nije upoznala piše njihove istine.

A ja?

Gledam se danas u ogledalo, nenašminkanu i tražim promjene na svom licu. Čudim se što ih nema, osjećam se skroz izmijenjena, a gle, to se uopće ne vidi. Osobna transformacija koji mi se s knjigom dogodila vidljiva je samo u prištićima na bradi, kroz njih su neke unutarnje nečistoće pohitale van.

Rea, koja je svojim osvrtom na knjigu po svemu posula čarobnog praha, rekla mi je jučer da sam izvor radosti. Koliko god to bilo milozvučno, potaknulo me na pitanje: jesam li, bez šminke i bez čarolije knjige, izvor radosti sama sebi?

Dajem li si dozvolu da život smije biti sve ovo što mi se trenutno događa, mogu li izdržati u neprekidnom intenzivnom komuniciranju, ustajem li bez grižnje savjesti što sam spavala duže nego što sam planirala i što sam tako preskočila neke jutarnje rituale, mogu li prepustiti kontrolu Drugome i pripremati se za svako predstojeće predstavljanje knjige onako kako dolazi, a ne mjesec dana unaprijed kako sam (se) naučila?

Je li ovo kud sam sad krenula izvor radosti meni samoj?

Itekako je, na to mogu odgovoriti bez razmišljanja.

Doduše, još uvijek svako jutro sama sebi i didi moram dati tiho obećanje da taj dan neću ići uzbrdo, ali život se i događa dan po dan, barem ovdje u podnožju. A tu kanim i ostati.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

KUD SI KRENULA?

Imala sam devet godina kad se na mom radnom stolu našlo jedno nalivpero. Iako se ne sjećam kako je ondje dospjelo, danas vjerujem da je došlo kao što sve važne poruke do mene dolaze – bez mogućnosti da im uđeš trag i sasvim neplanirano.

Neplanirano se voli prikazivati kao slučajno. Kad mislimo da je nešto slučajno, lakše se tome prepustimo jer ispada da nismo morali donijeti odluku. Kasnije uvijek iznova otkrijemo da je slučajno zapravo druga riječ za suđeno. Nismo to namjeravali, nismo ni uplanirali, ali evo, sad kad je tu, što možemo.

Ništa drugačije nije bilo ni s mojim nalivperom. Kad je već bilo ondje, krenula sam istraživati kamo me može odvesti. Odvelo me u svijet pisanja koji mi je tada bio nov i koji me kao što bi i svako dijete, prirodnog zaljubljenika u novo, uvukao u svoje šarenilo. Istrgnula sam stranice iz bilježnice koja se nalazila na stolu i počela sam pisati detektivski roman. Napisala sam još nekoliko romana, dramu, kratke priče, stotine pjesama, osmislila sam nekoliko scenarija za koje sam bila uvjerena da će dobiti Oscara i bila sam urednica najboljeg časopisa za mlade koji smo čitale samo moja sestra i ja.

Kažu da naši odabiri prilikom igranja u ranom djetinjstvu mogu pokazati kakve ćemo interese kasnije razviti i da mogu utjecati na naš odrasli život.

Nalivpero, olovke u boji, pisaća mašina, tastatura kompjutera…što god je moglo poslužiti da iz mene izvuče riječi, bilo je moja omiljena igračka. Na pitanje što želim biti kad odrastem, uvijek sam, bez premišljanja, odgovarala glasno: spisateljica.

Pisala sam sumanuto, kao da mi o tome ovisi idući udah. Maštala sam o naslovnici svoje prve knjige i djetetu koje će ju, za vrijeme praznika, čitati do dugo u noć, kao što sam ja čitala svoje omiljene autore.

A onda se moja sestra razboljela od muliptle skleroze i svijet koji mi se nekada činio beskrajnim, postajao je sve manji, sve dok se nije sveo na prostor minijaturan kao pješčanik u koji sam zajedno sa svojim snovima, planovima i suđenim slučajnostima, zakopala i samu sebe. Mi odavdje ne idemo, mogla sam reći da sam se usudila govoriti.

Ali postala sam stakleno dijete koje je odrastalo s osjećajem krivnje i srama; zdrava djeca često ne znaju drugačije u prisustvu bolesti sestre ili brata, i nisam se usudila skretati pažnju na sebe.

Trudila sam se biti nevidljiva. Pisala sam još samo ljubavne pjesme dečku kojeg sam voljela, bez da je on to znao i potajno sam plakala zbog onog djeteta koje nikada neće pročitati moju knjigu.

Mojoj kreativnosti, toj gladnoj zvjerki, to se nije svidjelo. Bockala me s raznim idejama, gurala me naprijed u trenutcima sestrinih remisija, dala mi je još nekoliko šansi koje nikad nisam iskoristila u potpunosti, a onda se jako razljutila i poslala mi je poruku preko posebnog glasnika. Evo i tebi jedna multipla, kao da je rekla.

Kad sam ja dobila istu dijagnozu od koje je bolovala moja sestra, shvatila sam to kao poziv na preuzimanje odgovornosti.

U ovo vrijeme prošle godine do mene je, spletom okolnosti pomno izrežiranih da izgledaju kao slučajnosti, došla informacija o Žaninom mentorship programu.

Baš kad sam poželjela neki proces koji bi zadovoljio moju neofiliju, eto Žaninog teksta o tome kako da napišemo knjigu uz njezinu pomoć. U svijetu instant rješenja, proces od devet mjeseci koji je Žana nudila, činio mi se kao ono što sam priželjkivala.

Žanina nježna nemilosrdnost mi nije dala da uzmaknem.

Pisac se postaje pisanjem, Žana je rekla, a ja sam si to nalijepila na post it, da me svakodnevno upozorava na tu istinu.

Provele smo kreativnu rehabilitaciju. Zamislite to kao da svoju kreativnost pošaljete na terapiju u toplice: mora puno vježbati, ali ju masiraju, mažu blatom i dobro hrane.

Počela sam ustajati u 5:45 da bih stigla pisati jutarnje stranice, meditirati, vježbati, razmišljati o novim idejama dok ne bi zvonio sat za Evino ustajanje za školu.

U jednom telefonskom razgovoru sa Žanom, između priča o životu u Indiji, zimi u Zagrebu i jutarnjim stranicama, provukla se jedna ideja. Nakon što smo ju isprevrtale i testirale njenu ozbiljnost, počela je osvajati neispisane stranice novog dokumenta i riječ po riječ pretvorila se u priču koju želim ispisati i podijeliti.

Danas, ni godinu dana kasnije, idem izabrati papir za njezino tiskanje.

Zove se Kud si krenula? i uskoro će dobiti svoje korice.

Prošlo je dvadeset šest godina od onog nalivpera. Prošlo je puno vremena od kad sam govorila da ću biti spisateljica i previše vremena od kad sam prestala to govoriti.

Kad sam bila spremna, dobila sam Žanu.

To je bilo u vrijeme kad sam shvatila da postoje stvari u životu koje jednostavno ne znamo sami. Zatražiti tada pomoć i podršku je oslobađajuće, ne poražavajuće, za to jamčim.

Odgovornost najčešće preuzmemo onda kad odlučimo sami kreirati svoj život. Znam da to može zvučati kao parola s jumbo plakata, ali istina je često dosadno uporna.

O onome kako sam ja to uspjela, napisala sam knjigu.

Iako je to neuljepšana priča o transformaciji moje obitelji kroz bolest, vjerujem da će vas ohrabriti da prestanete čekati da vas netko drugi spasi. To, zapravo, znači preuzeti odgovornost.

Najpopularnije istine su one jednostavne.

Voljela bih kad bi bilo dovoljno da vam kažem da ne morate čekati bolest da biste provjerili idete li dobrim putem, ali znam da to tako ne funkcionira.

Ipak se nadam da će vas knjiga koju sam napisala potaknuti da donesete odluke koje čekaju da se prestanete bojati.

Nastja,

spisateljica

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

 

 

Comments closed

POZITIVNO PREPLAVLJIVANJE

Kad sam Evu Lole dovodila u vrtić, umornu, malu i ponekad osjetljivu, njena ekipa bi u to vrijeme doručkovala za stolom i onaj koji bi ju prvi spazio bi ju oduševljeno zazvao, čemu bi se pridružili i ostali. Ponekad bi čak i ustali i, kao pravi navijači, ujednačeno izvikivali njeno ime, a ona bi se, tako preplavljena, smijala i onda kad joj nije bilo do smijanja.

 

Prepričavala sam tu priču puno puta, uvijek u želji da nekoga zarazim s idejom da to počne primjenjivati u svom odraslom životu.

Zamislite da ulazite u ured, a oni koji su već tamo vas dočekaju s oduševljenim poklicima. Kako biste se osjećali? Sve ono što vas eventualno muči bi, barem na trenutak, bilo zamijenjeno osjećajem pripadnosti. Svi želimo pripadati, želimo da nas vide, želimo biti vrijedni, a pozitivno preplavljivanje nas vodi pred sama vrata tog svijeta.

Pozitivno preplavljivanje sam otkrila u knjizi o roditeljstvu: „Kako pružiti ljubav koja iscjeljuje“. To je vježba koja je zamišljena  tako da roditelj posjedne dijete i potom hoda oko djetetove stolice glasno izvikujući sve predivne stvari o djetetu koje mu padaju na pamet. Nije to paušalno hvaljenje koje neosnovano bilda ego, nego isticanje svih stvarnih, predivnih osobina koje dijete ima.

 

Slično onome što su jutrima radili Evini prijatelji iz vrtića. Djeca su kreirana tako da budu otvorena za sve ono što mi kasnije moramo iznova otkrivati. A čak i kad otkrijemo, često trebamo uložiti puno snage da svladamo otpor koji nas drži dalje od toga da se u otkriveno upustimo, da u to umočimo prste kao u pekmez ili kao žlicu u teglicu Nutelle.

 

Iako znamo da nije bolje, nekako je lakše biti negativan, nervozan, mizeran, imati čemu prigovarati i na što se žaliti.

Zamislite dan u kojem ste toliko pozitivno preplavljeni, da vas svakodnevne sitnice ne grizu kao ni komarci kad se našpricate Autanom.

 

Što biste sa svim tim slobodnim vremenom koje niste potrošili u pričanju o onome što ne možete promijeniti? Pada mi napamet: mogli biste vi nekog drugog pozitivno preplaviti.

I da vam kažem, to ne treba biti rezervirano samo za djecu.

U knjizi predlažu da to rade i  partneri međusobno. Možete li zamisliti kakve bismo divne zajednice imali kad bismo se tako preplavljivali?

Kao nepopravljivi optimist, maštam da je svijet mjesto gdje se svi stalno hvale, govore si lijepe stvari, navijaju jedni za druge…

Naučena da promjena kreće od onog jednog koji se usudio nešto napraviti, često znam preplavljivati ljude preko društvenih mreža.

Kad se s nečim oduševim, to uvijek na neki način podržim. Ponekad samo s komentarom, a u posebnim slučajevima i s porukom oduševljenja koja nepripremljenog primatelja sigurno zatekne. To me dovede do ljudi s kojima razvijem odnos  podrške i međusobnog preplavljivanja, ali i do onih koji mi nikada ništa ne odgovore. Ja se tada ne osjećam loše jer znam da sam toj osobi bar prenijela dobru energiju.

Neke ljude pozitivno preplavljivanje zatekne jer nisu naučeni primati.

To nije ništa neobično. U knjizi kažu da dijete ispočetka može biti nepovjerljivo ili zbunjeno jer treba izvjesnog vremena da se naviknemo da nas netko jako hvali.

 

Možda je sigurnije biti nepovjerljiv, ne vjerovati komplimentima, zatvoriti se od pohvala i luđakinja poput mene koje idu okolo i govore stvari poput: tvoji su roditelji sigurno ponosni na tebe ili napisao si predivnu priču… Ali tako se zatvaramo od svih divnih, magičnih stvari koje nam se mogu dogoditi u obično popodne.

Ja sam, evo, neki dan srela nepoznatu ženu na ulici koja me izgrlila i izljubila dok je govorila da je baš mislila na mene, a kad je shvatila da me zamijenila s nekim drugim i da se nas dvije uopće ne poznajemo, potpuno se zbunila i počela mi se ispričavati. Rekla sam joj da mi se ne ispričava, da se ništa loše nije dogodilo, nasmijale smo se i nastavile kratko pričati o temama koje mi je najavila u zagrljaju. Rastale smo se nasmijane i bolje raspoložene, a ja sam s tom pričom razveselila još nekoliko ljudi.

Što je najlošije što se može dogoditi ako nekoga izgrliš, čak i ako ga ne poznaješ?

Sjetite se Svjetskog prvenstva prošlog ljeta. Ljudi su stajali u zakrčenim ulicama i trubili radosno umjesto nervozno, izlazili iz auti i grlili se, cijela država je bila pozitivno preplavljena…

Što smo time dobili? Pa, jedno kratko vrijeme nam ništa nije bilo teško i mislili smo da je sve moguće.  To mi se čini skroz dovoljno. A vama?

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

KAD SE LJUBAV RASTAVI

Odrasla sam s kćerima rastavljenih roditelja.

Imala sam priliku, iz prvog reda, gledati kako je to kad tata ne zove, kad alimentacija ne stiže na vrijeme, kako je ići na ručak k tati i njegovoj novoj obitelji i kako je teško od svega ružnog zadržati sliku čiste ljubavi.

Kćeri rastavljenih roditelja odrastale su kod mene.

U kući u kojoj je brak roditelja još uvijek funkcionirao, u kojoj je obitelj zajedno kitila bor, iako u tu istu kuću nije ušao bor oko kojeg se nismo posvađali. Kaotična ljubav u mojoj obitelji je njima dolazila kao keks uz čaj nakon nedjeljnog grudanja.

Ignorirale smo mogućnost da ponekad, ponegdje traže tatu tamo gdje ga nema i otkrhnute smo komadiće srca lijepile najučinkovitijom ljepilom: prijateljstvom na koje uvijek možeš računati.

Tada se nije puno razgovaralo o osjećajima djece, nije se pazilo što ćeš pred djetetom reći o roditelju koji živi drugdje, a co-parenting je bio udaljen od roditeljske svijesti kao Zemlja od Marsa dok su na suprotnim stranama Sunca.

Mi smo mislile da je sve to normalno. Traume, ako su i postojale, bile su duboko pospremljene. Mame su mogle same, očevi su mogli bez djece, a djeca su mogla – doći k meni.

Zato što se njihovi problemi nisu razlikovali od mojih, uvijek sam se čudila onima koji misle da će ostankom u braku spasiti djecu. Od čega točno djecu treba spasiti, pitala sam se.  Ni po čemu one, djeca rastavljenih roditelja, nisu bile drugačije od mene, djeteta s roditeljima u braku. Moguće je da smo si svojim prijateljstvom olakšale mnoge muke u afirmativnim godinama, a istina je da o onim najdubljim osjećajima, o ljubavi prema oba roditelja koje svako dijete osjeća, nismo razgovarale. Ne zato što nismo htjele, nego zato što nismo znale. Nismo znale da bi to uopće trebala biti tema.

Danas znamo više. Danas znamo koliko je boli u tužbi protiv tate za plaćanje alimentacije, koliko je tuge u prestanku igranja tenisa jer ti mama sama to više ne može priuštiti, koliko veliko je razočaranje kad ti tata ne čestita rođendan.

Danas možemo uprijeti prstom u neki događaj i reći: tamo sam patila i to se odrazilo ovdje. Danas znamo kako je teško biti dijete vjerno jednom roditelju dok ti srce vapi za oba.

Jednom sam čitala o dobi djece najpogodnijoj za razvod i sjećam se da je bilo rečeno kako tinejdžeri puno lakše razumiju i prihvaćaju razvod roditelja jer, osim što mogu kritički sagledati situaciju, sve su samostalniji i više ne trebaju roditelje kao prije. Ispada da što si stariji, osim ako nisi jako mali, razvod možeš lakše podnijeti.

A onda sam dobila priliku da iskustva mogu reći da je sve to – sranje. Nakon skoro 35 godina braka, moji su se roditelji razveli.

Nijedno dijete nikad nije spremno za razvod. Čak i ako može razumjeti da se roditelji više ne vole dovoljno da bi  bili zajedno, gotovo svako dijete će se, makar šaptom, u mraku svoje sobe, pitati je li sve u redu s njim kad nije moglo spasiti brak svojih roditelja.

Djeca misle da to mogu. Djeca, ponekad, misle da to moraju.

Djeca često u prestanku partnerske ljubavi svojih roditelja, vide prijetnju prestanka roditeljske ljubavi. Problem je kad i roditelji, kakvi god da su bili, nisu bili partneri pa misle da je s prestankom braka prestalo i ono jedino što ih je vezalo – roditeljstvo. Problem je kad roditelji prestanu biti roditelji, ali ta odgovornost mora biti na odraslima koji su svojedobno bili dovoljno veliki da imaju djecu.

Djeca moraju znati da će roditelje imati zauvijek.

Čak i kad imaju više od trideset godina. Čak i kad su potpuno neovisna i dovoljno racionalna da znaju da je razvod osobna odluka na koju njihovi roditelji imaju pravo. Čak i kad imaju svoju djecu.

Ni to doba nije idealno. Djeca tad često moraju podsjećati svoje roditelje da su i dalje samo djeca.

Djeca uvijek trebaju roditelje. Oba roditelja. I ne žele birati. Vjerujte mi, ne žele.

Prilagodit će se situaciji u kojoj se život rastavlja na vrijeme s tatom i na vrijeme s mamom, s vremenom će shvatiti da to što se roditelji više ne vole ne znači da ne vole njih, ali ne žele slušati loše stvari o roditeljima.

Jer svako dijete će uvijek biti dijete svojih roditelja, svako dijete će uvijek biti pola mama i pola tata.

Možete li zamisliti kako se osjeća dijete kojem kažu da njegov tata ne valja, da je njegova mama loša? Bespomoćno, da, jer zna da ne može rastaviti sebe pa da se nanovo sastavi samo od one bolje polovice.

Svaka žena koja može voljeti partnera u svom djetetu onda kad više nisu zajedno i svaki muškarac koji može reći: ista si svoja mama; a da to ne kaže kao zamjerku, poklonit će svom djetetu ono što mu najviše treba.

Da pitate djecu što ona žele, djeca vam ne bi rekla da su htjela da cijeli život ostanete zajedno, bez obzira na okolnosti.

Mi djeca, da možemo birati, uvijek bismo izabrali jedno: mogućnost da slobodno volimo oba roditelja.

Mi djeca svoju ljubav ne želimo rastavljati.

 

Nastja

Comments closed

NOTE(S) ŽIVOTA

Kad će tvoj dida umrijeti“, Eva Lole me iznenada pitala dok smo nedavno bezbrižno ležale na plaži.

Nije me posebno iznenadila. Oduvijek jako dobro razumije dinamiku života i smrti, a sedmogodišnja djeca imaju izrazitu potrebu shvatiti stvari do kraja.

Nisam vidjela ni okrutnost u tom pitanju. Većina odraslih bi rekla da nije u redu tako direktno pitati nešto tako delikatno, ali djeca još ne znaju za zaobilazno razgovaranje.

Pitanje je proizašlo iz prethodnog razgovora o raku pluća potaknutog slikama s kutija cigareta, o raku koji dijeli ime s onim što ubija mog didu.

„Ne znam, nitko ne zna kad će tko umrijeti“, odgovorila sam joj.

Nju zanima kad će se zapravo dogoditi ono o čemu u zadnje vrijeme često razgovaramo. Već sam joj nekoliko puta do tad rekla da je to možda zadnje što će didu vidjeti. Već sam to nekoliko puta rekla i sebi.

A njezin dječji mozak je jednostavno zanimalo kada će se to dogoditi, hoće li se uopće i može li vjerovati u prosudbe odraslih.

Ona na smrt oduvijek gleda kao na tranziciju, na povratak na nebo gdje smo svi zvjezdice koje odozgora gledamo ljude na Zemlji dok ne kažemo: „ Aaaaa, i ja bih tako“, dok čvrsto ne odlučimo pa se spustimo na Zemlju. I tako stalno ispočetka.

Bilo bi divno da svi vjerujemo u to. Da se ne bojimo smrti, da se ne borimo protiv rakova, da ne želimo živjeti vječno. Ali nama odraslima upravo neizbježnost smrti najteže pada. Radimo sve kako bismo je odgodili.

Dida mi je često pričao o crnim rupama. Ljubav prema tajnovitosti svemira prenio mi je kao što neki prenose obiteljske recepte – s ljubavlju i željom da ostanu dio nasljeđa.

Zimus, dok smo s kreveta gledali u idiličnu zimsku sliku drveća pod snijegom uokvirenu prozorskim oknom bolničke sobe na Jordanovcu i razgovarali o relativnosti vremena i paralelnim stvarnostima, pitali smo se hoće li se zaista jednom moći putovati kroz vrijeme. Pričala sam mu o “Interstellaru” i zašto taj film smatram genijalanim pa smo spontano rak, koji mu je dan ranije uz ime prišiven kao nova titula, nazvali crnom rupom.

Kad god bi mi u razgovoru nakon toga rekao da mu je već dosta svega, kad god bi se požalio da se ne sjeća prethodnog dana, ja bih mu prokomentirala da ga to crna rupa vuče k sebi.

Da, nas dvoje smo u svojim tajnim šaputanjima razgovarali o smrti. Otvoreno sam ga pitala boji li se. Odmahnuo je glavom gledajući me ravno u oči. Vjerovala sam mu.

Moj dida ima veliki spremnik optimizma u svom srcu. Otkrio mi ga je davno, dok sam još bila dijete, kad me uz igranje šaha, naučio kako rezati nokte maksimalno kratko. Šah nikad nisam naučila do kraja, ali nokte i dalje režem isključivo tako.

Zadnjih trideset godina života proveli smo uvijek vjerujući preko granica mogućeg, nas dvoje.

„ Moja Nastja je najveći optimist u obitelji“, nedavno je rekao kao da je zaboravio da me upravo on tome naučio. Moraš biti veliki optimist da bi se tajnama života divio, razumjela sam to još s pet godina.

U jednom od posjeta, u ovo vrijeme u kojem je već počeo putovati između dvije stvarnosti, pronašla sam crni notes pored kompjutera za kojim je znao kartati belu i čitati vijesti. Ima u njemu praktičnih stvari poput brojeva telefona zapisanih rukopisom moje bake, ali ima i zapisa o stvarima koje su ga zanimale poput novog pape, masona, svemira… zapisa nad kojima mi se stisnulo srce jer sam već tada znala da više neće moći sjediti, istraživati, zapisivati i na kraju sve to komentirati sa mnom.

Taj crni notes je za mene važna lekcija života, podsjetnik da sa sobom ne možemo ponijeti ni njega, a kamoli nešto više i da život ne smije, nikako ne smije biti opsjednutost sa skupljanjem materijalnog.

Vjerujem da nam znanja i iskustva ostaju, dok nam ne zatrebaju u nekom drugom životu, ali sve ono zbog čega sve češće mislimo da vrijedimo više, na kraju (i u novom početku) nam neće značiti ništa.

Nedavno nam je dida ispričao kako odlazi u stvarnost koja je izokrenuta verzija ove nama poznate: sve je isto, samo su tamo neki drugi, nepoznati ljudi i puno kreveta. Prepričavao nam je događaje iz tog svog svijeta kao što sam ja njemu prepričavala radnju “Interstellara”. Između udisaja kojima sam se suzdržavala od plakanja, tješila sam se kako je i prelazak na drugu stranu u njegovoj, svemirskoj režiji.

„ Reci Nastji da ne ide uzbrdo“, rekao je baki na početku svojih odlaženja onamo.

Skeptici, koji se vole nazivati „samo realnima“ bi mogli reći da je riječ o halucinacijama, ali ja sam shvatila važnost poruke koju je primio s one strane.

„Neću ići uzbrdo“, rekla sam ne shvaćajući u potpunosti što sam (nam) obećala.

Ono jedino što jesam shvatila u potpunosti, primjenjujem gotovo svakodnevno: Kad god pomisliš da moraš sve shvatiti, sjeti se Svemira.

Moj dida još uvijek nije umro. Ne znam Evi Lole odgovoriti kada će se to dogoditi, iako se preostalo vrijeme već počelo spominjati u danima.

Vjerujem da ćemo obje znati. Jer obje vjerujemo da note života, pogotovo one zadnje, mogu putovati s one strane, gdje se moj dida trenutno nalazi, u ovu stvarnost koju poznajemo i često prihvaćamo kao jedinu.

Nastja

Comments closed

VRIJEME PROMJENA

Eva Lole je imala skoro godinu i pol dana kad su nas nazvali iz vrtića da se oslobodilo mjesto i bila je spremna za vrtić. Ja nisam bila. Sjećam se da sam poklopila slušalicu i počela plakati. Nije bilo upitno da će ići u vrtić: nisam se bojala virusa i bakterija, loših utjecaja i željela sam da se ona što prije socijalizira, da, kao ja, počne obožavati ljude.

Nisam plakala ni zato što više nećemo po cijele dane biti zajedno, nikad nisam vjerovala da sam jedini dobar izbor za nju.

Plakala sam zbog pitanja koje i danas zatitra u meni: hoće li itko drugi prepoznati u mom djetetu ono što ja vidim u njoj?

 

Prijateljica me jučer pitala kako se nosim s novom životnom fazom: s polaskom u školu i promjenama koje ona nosi.

Beskrajno sam zahvalna vrtiću, on je bio svojevrsna generalna proba. Tamo sam imala priliku vidjeti kako se Eva Lole snalazi u grupi, koliko joj dugo treba da se oslobodi, je li fleksibilna, izdržava li u svojim idejama i koliko potvrde sebe traži u drugima.

Sada znam s čime raspolaže pri prelasku iz slobode u odgovornost i kako joj možemo pomoći da ta tranzicija bude što lakša.

 

Danas sam upisala Evu Lole u školu. Nisam plakala, možda ću plakati zadnjeg dana vrtića kad ćemo se zajedno zahvaliti svemu onome što nam je dao.

 

Razumijem da je život ispunjen započinjanjem novog. Promjene su neizbježne, iako  ponekad nisu ugodne.

Sretna sam što se u našem društvu sve više potiče slavljenje života, to je i moja svakodnevna misija, ali mislim da se život može slaviti samo onda kad ga živimo u potpunosti.

Kao što je važno da još kao djeca proradimo frustracije i naučimo se nositi sa situacijom kad ne možemo dobiti sve što želimo da bismo bili sretnije odrasle osobe, tako je važno da se ne uplašimo tuge, zbunjenosti, usamljenosti, straha od neizvjesnosti i svih ostalih osjećaja koji možda nisu lijepi, ali su dio našeg tkanja.

Rastajat ćemo se s prijateljima, završavat ćemo partnerske odnose, opraštat ćemo se zauvijek s onima koje volimo (barem u ovom fizičkom obliku), preseljavat ćemo se u drugu državu, mijenjat ćemo posao, ostajat ćemo bez vrijednih stvari, bojat ćemo se za egzistenciju, bit ćemo sami, otiskivat ćemo se u nepoznato, gubit ćemo tlo pod nogama…Tada ćemo shvatiti da život nije izlog iz kojeg izabiremo samo najljepše, najsvjetlucavije, ono što će se svidjeti većini.

Baš tada ćemo shvatiti kako je čarobno imati vjere i da su iskustva koja nam nisu bila ugodna bila nužna da bismo naučili da slaviti život znači prihvatiti ga kao dar, razumjeti njegove cikluse, prihvatiti njegovu slojevitost, pratiti njegov ritam.

 

Znam da je potrebno prvo otpustiti, kako bi se napravilo mjesto za novo. Zato ću si dati vremena da u ovoj promjeni budem emotivna, svjesna da svaki početak u sebi sadrži neki završetak. To mi je ujedno i utjeha jer znam da funkcionira i obrnuto: da je svaki završetak prilika za novi početak.

Upravo to nam je bila tema ispraćaja stare i dočekivanje nove godine. Godine u kojoj se već u njenoj prvoj polovici, ljudima oko mene štošta završilo. Drago mi je što se nismo pravili da je sve super, što smo tugovali i dopustili si bol. Jedino tako možemo živjeti dalje i veseliti se novom.

 

Svojoj prijateljici Spomenki mogu sasvim jednostavno odgovoriti na njeno pitanje:

Tugujem zbog završetka i veselim se početku.

 

I mislim da je to život u svojoj suštini.

 

Nastja

 

Comments closed

DAROVI PRIRODE

U preispitivanju svoje gotovo opsjednutosti s hranom, najviše me zanimalo gdje su njeni korijeni. Put samoanaliziranja me odveo sve do skladišta naše limenke, kako smo joj tepali, ili da budem precizna – do trgovine mješovitom robom koju je moj tata imao, vodio, pa se s njom oprostio. Tatino poduzetništvo je obilježilo moje djetinjstvo i naš obiteljski život, tamo sam naučila ono što mi je danas vrlo korisno: kako se lako brišu granice između privatnog i poslovnog vremena jednom kad izađeš iz uloge zaposlenika (i kako to nije nužno nešto loše), da vlastiti posao ima svoje zakonitosti i zna biti i milostiv i nemilosrdan, da poslovne odluke mogu utjecati na sudbinu cijele obitelji i da ću zbog gledanja čuda kreiranja vlastite priče iz prvog reda i sama jednog dana poželjeti (do)živjeti isto.

Ali ono što me posebno obilježilo u tom vremenu, a što sam shvatila tek dugo poslije, je bilo okruženje prepuno hrane. Dok još nije prerasla u trgovinu mješovitom robom, limenka je bila samo voćarna i moj tata joj je dao prigodno ime – Darovi prirode. Bilo je to mjesto gdje je počinjao i završavao tatin radni dan i kamo smo ga često pratile, a onda bismo vrijeme tamo, moja sestra i ja provodile u skladištu, igrajući se – trgovine. Skoro svaki dan premetale smo hranu po policama, udisale mirise brašna, šećera i čokolade, maštale da smo dovoljno hrabre da unatoč tatinom upozorenju otuđimo čokoladne bananice, svjedočile smo revoluciji prelaska mlijeka iz vrećica u tetrapake i veselile se kad je voće bilo za otpis jer smo ga tada mogle jesti bez da ga platimo, a u tome je bilo posebnog veselja.

 

Hrana me oduševljavala oduvijek, ali ispočetka samo kao sredstvo za igranje. Bila sam izbirljiva, nisam bila sklona isprobavanju novog (mama je uvijek morala koristiti trikove) i obožavala sam sve što je nezdravo. Kuhanje sam doživljavala kao nužnost i traćenje vremena i kad sam u studentskim danima došla u Zagreb, najviše sam jela po pekarama.

 

Kako se svemir uvijek pobrine da ti da iskustvo koje će te pogurnuti naprijed (ako ga takvim odlučiš vidjeti), ja sam za partnera dobila – vegetarijanca. I umjesto da ponavljam mamine prokušane recepte, bila sam u situaciji da, ako želim kuhati, moram ići tamo gdje nitko moj nikad nije bio: u zemlju bez mesa.

Bez ikakvog iskustva u kuhinji i pred izazovima vegetarijanstva, krenula sam ulagati u ono što će kasnije ispasti najbolji dio našeg odnosa: u kreiranje obroka s kojima se oboje podjednako oduševljavamo.

U časopisima sam čitala recepte prije nego horoskop, kad je Elle prestao tiskati kartice s receptima koje su se elegantno mogle otrgnuti, izrezivala sam recepte i ljepila ih u najdeblju bilježnicu koju sam mogla naći, dobivala sam i kupovala kuharice za sve prigode i upustila sam se u eksperimentiranje. Naravno da mi nije uvijek išlo glatko: trebale su godine dok nisam ispekla normalnu palačinku (do savršene nisam došla ni danas), mnogi su ručkovi bili neukusni, a još se danas smijemo dagnjama u kokosovom mlijeku koje smo bacili i naručili pizzu. Nedostaje mi onih osnovnih stvari i trikova koji fale samoukima i nemam puno iskustva u pripremanju mesnih obroka, ali me traganje za novim idejama pogurnulo u svijet bez granica u kojem sam mogla nastaviti hranu doživljavati kao sredstvo za igru, a kuhinju kao mjesto podrške vlastitoj kreativnosti. U kuhinji sam naučila kako pametno rasporediti vrijeme, kako maksimalno iskoristiti svoje organizacijske sposobnosti, naučila sam vjerovati u sebe i slušati instinkte i postala sam dobra kuharica.

Za mene je poseban dar kad znaš uživati u hrani, kad otkriješ na koje sve lude načine hrana može spajati ljude, kad se s okupljanjem oko stola koncentrira i dobra energija i kad s nečime što si sam napravio, zapališ iskru ljubavi prema životu u onima koje voliš.

Jer, nije li ljubav prema hrani ujedno i ljubav prema životu?

Strast za hranom sam željela prenijeti i na svoje dijete, planirala sam ju odgajati u kuhinji i ostaviti joj u nasljeđe sve svoje kuharice i bilježnice s receptima.

Ali dobila sam dijete nezainteresirano za (moju) hranu, s vrlo kratkim popisom namirnica koje odobrava i provela sam puno vremena u bitkama sama sa sobom, a onda i s njom.

Htjela sam ju hraniti po svom, zdravo, promišljeno, s puno začina, htjela sam da zajedno slavimo hranu, a dočekao me još jedan izazov u kojem sam naučila da svatko ima svoju ljubav prema životu.

Tek kad sam sebi priznala da ona možda nikad neće sa suzama od sreće gledati Chef `s table i da možda neće na kupovanje ili kušanje nove hrane gledati kao na vrhunski doživljaj niti uživati u tome da ona bude onaj lovac koji donosi hranu doma i kad sam sebi rekla da je to potpuno u redu, počele su nam se otvarati prilike u kojima obje, svaka na svoj način, možemo uživati u hrani i životu.

 

Sada znam da svatko od nas ima svoje darove prirode, utjecaje okruženja u kojima odrastamo i koji se isprepliću s našim DNK molekulama tvoreći jedinstvena bića s različitim ljubavima, strastima, interesima i misijama. Ja sam, između ostalog, dobila i uzela hranu.

Zavirite u svoje skladište (uspomena) i vidite što je vama svemir darovao kao ono s čime ćete uveseljavati svijet. Ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da vam je to dano još od početka.

Nastja

Comments closed