Sjedila sam na terasi na Korčuli, vjetar je pirkao, pila sam kavu odgovarajući na poruke i svako malo sam pogledavala prema moru.
Što mi više treba, pomislila sam.
Bio mi je rođendan. Trideset i peti. Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put bila baš tako ispunjena, svjesna da imam sve i bez čežnje za onim što mi uopće nije namijenjeno. Prazna, a prepuna.
Bilo je to ljetos. Prije malo više od dva mjeseca.
Tek sam prije malo više od dva mjeseca došla do osjećaja vlastite vrijednosti.
To je potpuno suprotno spoznaji, odmah da vam kažem. Spoznala sam puno ranije koliko bih sama sebi trebala vrijediti, ali doći do toga da to i osjećam, nije bilo lako.
Poželjela sam si napisati pismo, rođendansku čestitku u kojoj bih si čestitala što napokon gledam u ono što imam, a nisam opsjednuta s onim što mi stalno izmiče, na tome što ne želim biti netko drugi, što ne želim imati više sreće, tuđe prilike i više ili manje nečega.
Htjela sam si napisati ljubavno pismo koje bih započela s rečenicom: Bilo je potrebno trideset i pet godina, ali evo nas, napokon se volimo.
Ali cijeli dan, doslovno cijeli dan sam odgovarala na poruke i pozive koji su redom zajedno sa mnom slavili to što sama sebi vrijedim. Pismo je ostalo ne napisano, ali njegove po(r)uke još vibriraju u meni.
Na put otkrivanja ljubavi prema sebi nisam došla ljetos. Na taj sam put krenula prije šest godina, ali sam tek ljetos mogla proslaviti uhvatljivu prekretnicu.
Ove godine sam se ponovo rodila. Rodila sam novu sebe.
Tek ove godine sam shvatila da sam odbacivala sebe jer sam mislila da drugi vrijede više od mene. Za te više vrijedne bila sam spremna napraviti sve. Neka me vide, neka me prihvate, neka me odobre, neka im se svidim, o obavezno neka im se svidim. To što sam se sebi sve manje sviđala, nije bilo važno.
Jedno ljeto, na istoj toj terasi na Korčuli, čitala sam knjigu koja me toliko potresla da mi je obilježila cijelo ljetovanje: Dora i Minotaur, o ljubavnoj priči između Picassa i Dore Maar.
Ono što me toliko uznemirilo, i to sam osvijestila ljetos, je činjenica koliko je malo Dora Maar voljela sebe.
Dora je bila talentirana fotografkinja, ali je na Picassov nagovor odustala od fotografije i počela je slikati slike koje se nisu mogle mjeriti s njegovima. Ona je u toj vezi odbacila sebe, a onda je pala u očaj kad je Picasso odbacio nju.
Sigurno poznajete žene poput nje, i ja sam jedno vrijeme bila takva, one što misle da će ljubav prema sebi pronaći u ljubavnoj vezi, pa se čude kad od partnera ne dobiju ono što same sebi nisu u stanju pružiti.
Ali testirati koliko se volimo možemo u bilo kojem odnosu, ne samo u partnerskom: i s prijateljima, roditeljima, braćom i sestrama, pogotovo s djecom.
Kad ne volimo sebe, često ćemo pronalaziti stvari u kojima drugi ne vole nas.
Ljubav bi trebala biti prepoznavanje duša. Bez da voliš nekoga tko tebe ne voli, bez drame i umiranja za partnerom. Ali baš takve, bolne ljubavi, koje često ne možemo izbjeći, jesu naše ogledalo vlastite vrijednosti.
Ako voliš nekoga tko tebe ne želi, koliko zapravo želiš sam sebe?
Da, svi putevi vodit će nas upravo do te sveobuhvatne istine: ljubav prema sebi osnova je svega.
Čak je to jedna vrlo logična istina.
Ali kako voljeti sebe? Da se Dora Maar znala voljeti, ne bi bila toliko luda da se ne voli, zar ne? Da sam ja znala kako se voljeti, ne bih čekala trideset i pet godina. Zar ne?
Ja sam se tek s trideset i pet okrenula onome što volim i što meni uzvraća ljubav.
Za to nije bilo dovoljno samo meditirati i pisati afirmacije, iako je i to pomoglo.
Život je od mene zahtijevao konkretne radnje.
Najteži dio je bio napustiti ulogu žrtve. S dijagnozom multiple skleroze, dobila sam priliku da se riješim nemoći. Pristala sam na to. Nisam njegovala ideju bolesti. Preuzela sam odgovornost za svoj život u svoje ruke. S tom odlukom, u život su mi počeli dolaziti ljudi i metode koji su mi bili podrška na putu oslobođenja.
Oslobodila sam se onda kad sam se oslobodila navike da svoju sudbinu stavljam u tuđe ruke.
Ta sloboda ima moć da nas prestravi jer iz mračne šume pune straha kao da istrčimo na polje puno cvijeća i života, naizgled sami.
Što ćemo sad?
Ljudi su mi govorili na tom putu: ti si svjetlo! Zaista, tim riječima. Ja sam se smijala. Kako bih ja mogla biti svjetlo, ja puna mraka i boli? Ali bilo je onih koji su u meni vidjeli ono što ja tek danas vidim.
Da bih do tud došla, morala sam osvijestiti svoje potrebe i počela sam se za njih boriti. Doslovno.
Prije sam često uzimala ono što nije moje. Sada to znam vratiti natrag.
„Evo vam, to nije moje. Ja to neću nositi.“ To je najteže s onima koji imaju naviku da vas emocionalno ucjenjuju. S onima s kojima se u odnosu vječno osjećate krivima.
Podvući granicu je bilo najteže. Reći: ne, to neću napraviti ne zato što sam sebična i nije mi stalo do tebe, nego zato što (napokon) volim sebe. I onda u tome izdržati. Ah, izdržati…
To dolazi s vježbom. Ne uspije iz prvog pokušaja.
I dolazi tek onda kad napustiš ideju da se moraš svima svidjeti. Kad se riješiš ovisnosti o pohvalama.
Nedavno sam na predavanju u jednom hotelu izašla iz wc-a taman kad je čovjek koji radi u hotelu mahao u ogledalo. Iznenadio se kad me vidio i u tom trenu sam shvatila ono što mi je i on sam rekao: mislio sam da nema nikoga, ja mašem sam sebi.
Oboje smo se nasmijali, od srca. Kasnije mi je bilo žao što mu se nisam pridružila.
Ali ovih dana, kad god se pogledam u ogledalo, prisjetim se toga pa si mahnem. Jer napokon vidim sebe. Vidim to svjetlo o kojem su mi pričali.
Napokon više ne idem u smjeru koji nije moj smjer. Ne idem uzbrdo, kao što sam obećala didi.
Više neću napraviti sve da bi me netko volio. Radit ću sve da volim samu sebe. I da kad se pogledam u ogledalo, sama sebi s oduševljenjem mahnem.
Sretan mi rođendan!
Nastja
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.