Odlučile smo šutjeti, moja prijateljica i ja.
Nas dvije koje na putu u školu i iz škole (osobnog razvoja) ne prestajemo izmjenjivati iskustva, odlučile smo tog dana šutjeti u autu. Zamislile smo to kao eksperiment, da vidimo hoćemo li uspjeti i da otkrijemo što nam tišina može donijeti. Iako obje volimo provoditi vrijeme same i tišina nam nije nepoznata, zanimalo nas je što se dogodi kad šute dvije osobe koje najviše povezuje upravo pričanje.
Jedna od mojih najrazvijenijih inteligencija je lingvistička koju obilježava upravo sposobnost upotrebe riječi. Osjetljiva sam na funkciju i snagu jezika. Svoju kćer od malih nogu potičem da čita i priča, a razgovor smatram jednom od najučinkovitijih roditeljskih metoda. Nema toga što se ne bi moglo riješiti razgovorom, pomislila sam tisuću puta. O onome što me u životu muči najviše volim – razgovarati. Pričanje o knjizi „Kud si krenula?“ uzbudljivo mi je jednako kao što mi je bilo pisanje. Od inspirativnih govora naježim se od glave do pete.
Ukratko, ja obožavam pričati i slušati tuđe priče.
Ipak, neke od najvećih (mojih) ideja nastale su u tišini. Svjesna sam vrijednosti tišine i često udovoljavam potrebi da se s vremena na vrijeme povučem i što manje komuniciram s drugima. Ali još nikad do sad nisam namjerno šutjela s drugom osobom.
Od dječjeg uzbuđenja i znatiželje zbog toga što nešto radimo zajedno prvi put, preko uočavanja da moja prijateljica izgleda drugačije dok šuti, do praćenja tjelesnih senzacija i dolaska do zanimljivih spoznaja – bila je to vožnja koju ću dugo pamtiti.
Svi volimo potvrde. Nekima od nas su najznačajnije i najdraže upravo one izrečene.
Znate onaj trenutak kad nekome prvi put kažete da ga volite? Od tad se broji, zar ne?
Mnogima od nas nije dovoljno to prvo volim te, želimo ga čuti s vremena na vrijeme, čak i ako nam osoba svakodnevno iskazuje ljubav na druge načine.
U prijateljstvima smo skloni pomisliti da je prijateljstvo ugroženo ako se neko vrijeme ne čujemo, ako si ne pričamo. Šutnju doživljavamo kao ignoriranje.
Izgovoreno nam pruža sigurnost. Kao da je garancija na koju se možemo pozvati ako stvari odu u neželjenom smjeru: ali rekao si, ali rekla je…
Što ako ne kažemo? Što ako šutimo?
Što ako šutimo u ljubavi, ako šutimo o ljubavi?
Voliš li me i kad šutiš?
To je pitanje koje mi se javilo u našoj tišini, ali budući da je potrajala, odvelo me malo dalje, do onog zakukuljenog negdje u dnu trbuha, onog kojeg nisam bila spremna izgovoriti – volim li se i kad šutim?
Tko sam ja ako ne pričam? Tko sam ja ako ne koristim svoju inteligenciju?
Pričaj kao što pišeš, savjetovala me moja terapeutkinja jednom prilikom.
Ali što kad ne bih mogla pričati? Što kad se ne bih mogla predstaviti drugima na taj način? Bi li me svejedno voljeli? Bi li ja voljela samu sebe?
Tko bih uopće bila kad ne bih mogla pričati?
Kao što se događa i inače – kad otvorim jedna vrata, naiđem na jedan cijeli novi svijet, tako sam i ovog puta dio odgovora dobila na plesnoj radionici moje druge prijateljice. U dva sata plesanja (koje je za mene inače rezervirano za vjenčanja i rijetko za izlaske s prijateljicama), otkrila sam da svoje ideje i osjećaje možemo izraziti i pokretom. Bez riječi.
Za to nije potrebno znati plesati, nego se moći prepustiti.
U vlastitoj tišini slušati muziku i tijelo bilo je uzbudljivo i oslobađajuće. Poruke su bile moćne.
Iskusiti da šutnja neće izbrisati ono izgovoreno, da ono što smo (si) jednom rekli neće samo tako (ili samo zbog šutnje) nestati ako to ne ponavljamo, pružilo mi je više sigurnosti nego što mi ponekad pruže riječi.
– lekcija dobivena od Šutnje
Šutnja nije uvijek ignoriranje (ali je važno znati to razlikovati).
To ne znači da (si) ne trebamo pričati. To samo znači da ponekad riječima ometamo tišinu da nam kaže ono najvažnije što trebamo čuti.
Nastja
26/11/2020
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.