Poseban je osjećaj držati u rukama svoju knjigu. Treću, jednako kao i prvu. Iako jest drugačije, jer puno toga se dogodilo od kad sam, prije skoro šest godina, izdala „Kud si krenula?“, romansirane memoare o tome kako bolest utječe na sve članove obitelji.
Korona je poremetila planove koje sam imala s drugom knjigom „Nešto drugo“ – da idem okolo i pričam o tome kako ne trebamo hraniti ideju da su samo tužne ljubavi one velike. Ljubav može biti nešto drugo, može rasti kroz povezanost i sigurnost, ne mora biti dramatična da bi bila važna i vrijedna.
Ono što povezuje sve tri knjige ostalo je isto – obitelj.
Pisati o obitelji, onoj svojoj, iznositi stvari o kojima se ne govori, tražiti uzroke onome što se odigralo, povezivati, prekrajati, dati smisleni kraj umjesto happy enda… nije li bilo riskantno time izaći na hrvatsku književnu scenu? Je li bilo mudro nastaviti tim putem?
Profesorica Božica Vuić koja je nedavno moderirala književnu večer u Domu za starije osobe u Sisku na kojoj smo predstavile moj rad i moju treću knjigu kaže da obiteljski romani često istražuju kako obitelj oblikuje identitet pojedinca i kako dublji emocionalni odnosi mogu biti izvor sreće, ali i sukoba, a stvarnosna proza kroz prikazivanje svakodnevnih borbi i ljudskih emocija otvara vrata prema dubljem razumijevanju ljudske prirode te na taj način informira, inspirira i poziva da se suočimo s vlastitom stvarnošću i proniknemo u srž ljudskog postojanja.
Kroz ove tri knjige pronašla sam svoj glas i svoju publiku:
želim pisati o onome što je bilo, onima koji su spremni vidjeti da mogu utjecati na ono što će tek biti.
Svojim knjigama pozivam na razgovore o onome o čemu ne govorimo, na povezivanje kroz priče koje pričamo jedni drugima umjesto jedni o drugima, na dijalog.
U ovoj trećoj knjizi, „Mi se ne grlimo“ nije puno drugačije: tu je jedna obitelj, proslava jednog rođendana kao povod okupljanja i složeni obiteljski odnosi.
U nekoliko dana ranog ljeta kroz četiri različita glasa koja se u priči izmjenjuju – jedne djevojčice i tri žene – saznat ćete priču jedne obitelji i kako je ono što je prethodilo utjecalo na ono danas. Lala je majku dviju kćeri, starije Mare i mlađe Nike, i baka djevojčice Eli. Sestre i unuka sudjeluju u pripremi proslave Lalinog 60. rođendana. Kroz čestitke koje pišu, ili su pak videozapisi odnosno snimljene glasovne poruke pratit ćete njihove odnose i, nadam se, zapitati se – znači li blizina ujedno i bliskost.
Moja je želja da vas ova knjiga zabavi, ali i da se zbog nje zagledate u sebe, da pretražite foldere svojih obiteljskih priča i da najodvažniji među vama – prigrle svoju priču. Taj mi se zagrljaj čini izuzetno važnim.
Nastja
Sve tri knjige možete naručiti ovdje.
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na cool listu (listu onih kojima šaljem nedjeljna pisma o onome o čemu ne prestajem razmišljati).
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.
Comments closed