Imala sam devet godina kad se na mom radnom stolu našlo jedno nalivpero. Iako se ne sjećam kako je ondje dospjelo, danas vjerujem da je došlo kao što sve važne poruke do mene dolaze – bez mogućnosti da im uđeš trag i sasvim neplanirano.
Neplanirano se voli prikazivati kao slučajno. Kad mislimo da je nešto slučajno, lakše se tome prepustimo jer ispada da nismo morali donijeti odluku. Kasnije uvijek iznova otkrijemo da je slučajno zapravo druga riječ za suđeno. Nismo to namjeravali, nismo ni uplanirali, ali evo, sad kad je tu, što možemo.
Ništa drugačije nije bilo ni s mojim nalivperom. Kad je već bilo ondje, krenula sam istraživati kamo me može odvesti. Odvelo me u svijet pisanja koji mi je tada bio nov i koji me kao što bi i svako dijete, prirodnog zaljubljenika u novo, uvukao u svoje šarenilo. Istrgnula sam stranice iz bilježnice koja se nalazila na stolu i počela sam pisati detektivski roman. Napisala sam još nekoliko romana, dramu, kratke priče, stotine pjesama, osmislila sam nekoliko scenarija za koje sam bila uvjerena da će dobiti Oscara i bila sam urednica najboljeg časopisa za mlade koji smo čitale samo moja sestra i ja.
Kažu da naši odabiri prilikom igranja u ranom djetinjstvu mogu pokazati kakve ćemo interese kasnije razviti i da mogu utjecati na naš odrasli život.
Nalivpero, olovke u boji, pisaća mašina, tastatura kompjutera…što god je moglo poslužiti da iz mene izvuče riječi, bilo je moja omiljena igračka. Na pitanje što želim biti kad odrastem, uvijek sam, bez premišljanja, odgovarala glasno: spisateljica.
Pisala sam sumanuto, kao da mi o tome ovisi idući udah. Maštala sam o naslovnici svoje prve knjige i djetetu koje će ju, za vrijeme praznika, čitati do dugo u noć, kao što sam ja čitala svoje omiljene autore.
A onda se moja sestra razboljela od muliptle skleroze i svijet koji mi se nekada činio beskrajnim, postajao je sve manji, sve dok se nije sveo na prostor minijaturan kao pješčanik u koji sam zajedno sa svojim snovima, planovima i suđenim slučajnostima, zakopala i samu sebe. Mi odavdje ne idemo, mogla sam reći da sam se usudila govoriti.
Ali postala sam stakleno dijete koje je odrastalo s osjećajem krivnje i srama; zdrava djeca često ne znaju drugačije u prisustvu bolesti sestre ili brata, i nisam se usudila skretati pažnju na sebe.
Trudila sam se biti nevidljiva. Pisala sam još samo ljubavne pjesme dečku kojeg sam voljela, bez da je on to znao i potajno sam plakala zbog onog djeteta koje nikada neće pročitati moju knjigu.
Mojoj kreativnosti, toj gladnoj zvjerki, to se nije svidjelo. Bockala me s raznim idejama, gurala me naprijed u trenutcima sestrinih remisija, dala mi je još nekoliko šansi koje nikad nisam iskoristila u potpunosti, a onda se jako razljutila i poslala mi je poruku preko posebnog glasnika. Evo i tebi jedna multipla, kao da je rekla.
Kad sam ja dobila istu dijagnozu od koje je bolovala moja sestra, shvatila sam to kao poziv na preuzimanje odgovornosti.
U ovo vrijeme prošle godine do mene je, spletom okolnosti pomno izrežiranih da izgledaju kao slučajnosti, došla informacija o Žaninom mentorship programu.
Baš kad sam poželjela neki proces koji bi zadovoljio moju neofiliju, eto Žaninog teksta o tome kako da napišemo knjigu uz njezinu pomoć. U svijetu instant rješenja, proces od devet mjeseci koji je Žana nudila, činio mi se kao ono što sam priželjkivala.
Žanina nježna nemilosrdnost mi nije dala da uzmaknem.
Pisac se postaje pisanjem, Žana je rekla, a ja sam si to nalijepila na post it, da me svakodnevno upozorava na tu istinu.
Provele smo kreativnu rehabilitaciju. Zamislite to kao da svoju kreativnost pošaljete na terapiju u toplice: mora puno vježbati, ali ju masiraju, mažu blatom i dobro hrane.
Počela sam ustajati u 5:45 da bih stigla pisati jutarnje stranice, meditirati, vježbati, razmišljati o novim idejama dok ne bi zvonio sat za Evino ustajanje za školu.
U jednom telefonskom razgovoru sa Žanom, između priča o životu u Indiji, zimi u Zagrebu i jutarnjim stranicama, provukla se jedna ideja. Nakon što smo ju isprevrtale i testirale njenu ozbiljnost, počela je osvajati neispisane stranice novog dokumenta i riječ po riječ pretvorila se u priču koju želim ispisati i podijeliti.
Danas, ni godinu dana kasnije, idem izabrati papir za njezino tiskanje.
Zove se Kud si krenula? i uskoro će dobiti svoje korice.
Prošlo je dvadeset šest godina od onog nalivpera. Prošlo je puno vremena od kad sam govorila da ću biti spisateljica i previše vremena od kad sam prestala to govoriti.
Kad sam bila spremna, dobila sam Žanu.
To je bilo u vrijeme kad sam shvatila da postoje stvari u životu koje jednostavno ne znamo sami. Zatražiti tada pomoć i podršku je oslobađajuće, ne poražavajuće, za to jamčim.
Odgovornost najčešće preuzmemo onda kad odlučimo sami kreirati svoj život. Znam da to može zvučati kao parola s jumbo plakata, ali istina je često dosadno uporna.
O onome kako sam ja to uspjela, napisala sam knjigu.
Iako je to neuljepšana priča o transformaciji moje obitelji kroz bolest, vjerujem da će vas ohrabriti da prestanete čekati da vas netko drugi spasi. To, zapravo, znači preuzeti odgovornost.
Najpopularnije istine su one jednostavne.
Voljela bih kad bi bilo dovoljno da vam kažem da ne morate čekati bolest da biste provjerili idete li dobrim putem, ali znam da to tako ne funkcionira.
Ipak se nadam da će vas knjiga koju sam napisala potaknuti da donesete odluke koje čekaju da se prestanete bojati.
Nastja,
spisateljica
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.