Skip to content

Oznaka: osobno

IMAMO PRAVO BITI LOŠE

Prosinac je postao novi ožujak.

Ono što je za mnoge od nas bilo strašno i potresno u ožujku, u prosincu je postalo još strašnije i još potresnije za još više nas.

Nestrpljivo iščekujući zadnji dan godine koja je razdrmala naše živote, kao da su torte čiji se slojevi nisu dobro stisnuli, nismo bili spremni za njezine zadnje udarce.

Kada smo se prestali tresti, mi u Zagrebu, kad se gusta zavjesa istkana od straha, suza i krhotina već načetih fasada i dimnjaka razmaknula, pogledali smo u samo središte udara. Isto ono od dana ranije. Zastali smo zaleđeni i prestravljeni. Nestvarno divan, sunčan zimski dan postao je nevažna pozornica tragedije čije su nam se posljedice uprizorile pred očima. Nije bilo hladno, a svi smo se tresli.

Stradali su ljudski životi, domovi, želje, planovi, ideje i iluzije.

Izgubili smo nadu koju smo položili u novu godinu, onu istu koju smo samo dan ranije gajili, dok smo još naivno mislili da brojke na kalendaru imaju moć preokrenuti situaciju.

Moć su imale brojke puno manje od dvijetisućedvadesetijedan, one koje su u dvadesetak sekundi izmijenile toliko života: 6,2.

Potres koji je 29.12.2020 zatresao Petrinju, Glinu, Sisak i ostatak Banije, pokazao nam je koliko smo mali i nemoćni i koliko veliki i snažni.

Nakon što smo povratili dah bez kojeg smo ostali dok smo nazivali svoje, pregledavali fotografije iz epicentra, čitali crne vijesti koje su se nizale kao crni biseri na ogrlici dvijeidvadesete, zavirili smo u svoja srca i pitali se što možemo učiniti da pomognemo.

Pa smo počeli pomagati, svatko najbolje što je znao: neki na prvoj liniji, neki preko svojih granica, neki iz kuta svojih domova koji su izgubili udobnost i sigurnost, neki javno, neki svojim najbližima, svatko onako kako je znao i mogao.

Usprkos bojama koje su postale najvažnije od cijelog spektra boja: crvene, narančaste i zelene, zavladao je – mrak.

U svom tom mraku, nitko se ne osjeća dobro. Kako i bi?

Suprotno mraku i strahu koji su se u nama podignuli, mnogi su izrekli, ispisali ili prešutjeli istu rečenicu, rečenicu koja mi je dobro poznata i s čijim sam se posljedicama dugo, ponekad bezuspješno borila:

NEMAM PRAVO BITI LOŠE.

Nemam pravo biti loše; koja strašna, strašna rečenica.

Odrastala sam izgovarajući i živeći upravo tu rečenicu, kao i mnoga djeca, ona staklena o kojoj sam intenzivno pisala i pričala krajem prošle godine (koja odrastaju uz bolesnog brata ili sestru).

Zato što je nekome drugome lošije nego meni, ja nemam pravo biti loše.

Na tu rečenicu u ovom trenutku potvrdno kima prevelik broj ljudi.

Potres je sve nas naučio ono što je mene naučio život sa sestrinom bolešću:

UVIJEK POSTOJI NETKO KOME JE LOŠIJE NEGO NAMA.

I kad u životu nema virusa, i kad su granice otvorene, a avioni puni, kad su dani sunčani, a društvene mreže prepune fotografija uživanja i slavljenja života, i kad je tlo pod našim nogama, našim domovima i školama naše djece mirno: uvijek postoji netko kome je lošije nego nama.

Kad mi se činilo da je bolest zaustavila život moje obitelji, a zapravo ga je samo svela na preživljavanje, tuđi su životi išli dalje.

Život uvijek ide dalje, to je njegova neminovnost. Ne možemo ga zaustaviti. Ne bismo to niti trebali činiti.

Ono što sada trebamo više nego ikada je: živjeti.

Živjeti živote bogatije nego ranije: s više empatije, razumijevanja, slušanja, s više pričanja. Trebamo se još više zainteresirati za tuđe priče, slušati ih, djelovati kad naše srce odreagira na neku od njih.

Ali ne smijemo zaboraviti ni na svoje priče, jer znate već:

SVAČIJA JE PRIČA VAŽNA.

Svačija.

Važno je da pričamo: o svom strahu, o svojoj boli, o svim svojim osjećajima, o mraku u kojem se nalazimo, o svjetlu koje, unatoč svemu, pronalazimo, o miru koji smo izgubili, o ljubavi za koju smo se uhvatili.

Tuđe sudbine nas mogu duboko dirnuti, ali ono što mi imamo za živjeti nije ni jedan drugi život osim našeg vlastitog.

Svatko od nas ima pravo biti loše.

Svatko od nas ima pravo osjećati sve svoje osjećaje.

Vjerujte mi na riječ, kad živite tako da nemate pravo biti loše, sve postaje još lošije.

Kad se smire podrhtavanja, kad se obnove kuće i gradovi, kad se djeca opet budu osjećala sigurno u školama, kad sunce bude visoko na nebu, a nada opet među nama, ne zaboravite da uvijek postoji netko kome je lošije nego vama.

To ne znači da vi nemate pravo biti loše. To samo znači da ćete lakše moći stati pred drugu osobu, ispružiti ruke i reći: Želim ti ispričati svoju priču, želim da ti meni ispričaš svoju.

Tako se stvaraju veze čvršće od betona i armature, koje mogu izdržati i najjače udare: ljudske veze.

Nema jačeg veziva od priča koje ispričamo jedni drugima. A najviše nas povezuju upravo one priče o tome kako smo preživjeli kad nam je bilo najlošije.

Nastja

12/1/2021

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

VOLIŠ LI ME I KAD ŠUTIŠ?

Odlučile smo šutjeti, moja prijateljica i ja.

Nas dvije koje na putu u školu i iz škole (osobnog razvoja) ne prestajemo izmjenjivati iskustva, odlučile smo tog dana šutjeti u autu. Zamislile smo to kao eksperiment, da vidimo hoćemo li uspjeti i da otkrijemo što nam tišina može donijeti. Iako obje volimo provoditi vrijeme same i tišina nam nije nepoznata, zanimalo nas je što se dogodi kad šute dvije osobe koje najviše povezuje upravo pričanje.

Jedna od mojih najrazvijenijih inteligencija je lingvistička koju obilježava upravo sposobnost upotrebe riječi. Osjetljiva sam na funkciju i snagu jezika. Svoju kćer od malih nogu potičem da čita i priča, a razgovor smatram jednom od najučinkovitijih roditeljskih metoda. Nema toga što se ne bi moglo riješiti razgovorom, pomislila sam tisuću puta. O onome što me u životu muči najviše volim – razgovarati. Pričanje o knjizi „Kud si krenula?“ uzbudljivo mi je jednako kao što mi je bilo pisanje. Od inspirativnih govora naježim se od glave do pete.

Ukratko, ja obožavam pričati i slušati tuđe priče.

Ipak, neke od najvećih (mojih) ideja nastale su u tišini. Svjesna sam vrijednosti tišine i često udovoljavam potrebi da se s vremena na vrijeme povučem i što manje komuniciram s drugima. Ali još nikad do sad nisam namjerno šutjela s drugom osobom.

Od dječjeg uzbuđenja i znatiželje zbog toga što nešto radimo zajedno prvi put, preko uočavanja da moja prijateljica izgleda drugačije dok šuti, do praćenja tjelesnih senzacija i dolaska do zanimljivih spoznaja – bila je to vožnja koju ću dugo pamtiti.

Svi volimo potvrde. Nekima od nas su najznačajnije i najdraže upravo one izrečene.

Znate onaj trenutak kad nekome prvi put kažete da ga volite? Od tad se broji, zar ne?

Mnogima od nas nije dovoljno to prvo volim te, želimo ga čuti s vremena na vrijeme, čak i ako nam osoba svakodnevno iskazuje ljubav na druge načine.

U prijateljstvima smo skloni pomisliti da je prijateljstvo ugroženo ako se neko vrijeme ne čujemo, ako si ne pričamo. Šutnju doživljavamo kao ignoriranje.

Izgovoreno nam pruža sigurnost. Kao da je garancija na koju se možemo pozvati ako stvari odu u neželjenom smjeru: ali rekao si, ali rekla je

Što ako ne kažemo? Što ako šutimo?

Što ako šutimo u ljubavi, ako šutimo o ljubavi?

Voliš li me i kad šutiš?

To je pitanje koje mi se javilo u našoj tišini, ali budući da je potrajala, odvelo me malo dalje, do onog zakukuljenog negdje u dnu trbuha, onog kojeg nisam bila spremna izgovoriti – volim li se i kad šutim?

Tko sam ja ako ne pričam? Tko sam ja ako ne koristim svoju inteligenciju?

Pričaj kao što pišeš, savjetovala me moja terapeutkinja jednom prilikom.

Ali što kad ne bih mogla pričati? Što kad se ne bih mogla predstaviti drugima na taj način? Bi li me svejedno voljeli? Bi li ja voljela samu sebe?

Tko bih uopće bila kad ne bih mogla pričati?

Kao što se događa i inače – kad otvorim jedna vrata, naiđem na jedan cijeli novi svijet, tako sam i ovog puta dio odgovora dobila na plesnoj radionici moje druge prijateljice. U dva sata plesanja (koje je za mene inače rezervirano za vjenčanja i rijetko za izlaske s prijateljicama), otkrila sam da svoje ideje i osjećaje možemo izraziti i pokretom. Bez riječi.

Za to nije potrebno znati plesati, nego se moći prepustiti.

U vlastitoj tišini slušati muziku i tijelo bilo je uzbudljivo i oslobađajuće. Poruke su bile moćne.

Iskusiti da šutnja neće izbrisati ono izgovoreno, da ono što smo (si) jednom rekli neće samo tako (ili samo zbog šutnje) nestati ako to ne ponavljamo, pružilo mi je više sigurnosti nego što mi ponekad pruže riječi.

– lekcija dobivena od Šutnje

Šutnja nije uvijek ignoriranje (ali je važno znati to razlikovati).

To ne znači da (si) ne trebamo pričati. To samo znači da ponekad riječima ometamo tišinu da nam kaže ono najvažnije što trebamo čuti.

Nastja

26/11/2020

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.


Comments closed

KOGA PRATE PAPARAZZI?

Mama, jel tebe sad prate paparazzi“, pitala me Eva Lole nekoliko mjeseci nakon što je knjiga „Kud si krenula?“ započela svoj život među čitateljima.

„Zašto bi me pratili paparazzi“, pitala sam ju kroz smijeh.

„Pa napisala si knjigu“, odgovorila je kao da se to podrazumijeva.

Nakon ganuća njezinom ljubavlju, počela sam razmišljati kakvi su kriteriji da bi netko bio zanimljiv paparazzima i kako bi moja knjiga mogla biti materijal za praćenje.

Ona živi ludi život. Ide okolo po svijetu i čini pomake u srcima. Izaziva fizičke reakcije. Ljudi je čitaju i plaču. Potiče ih da pričaju o sebi. Besramna je: skida ljude do gola. Ali nije nametljiva. Čeka pravi trenutak, ne samo da bude pročitana kao još jedna knjiga koja će ići na neku listu, u nečiji instagram story ili na neki blog, iako i to jako voli. Ona čeka da dođe čitateljima u trenutku kada će biti spremni prepustiti se da se priča dogodi u njima.

Kao da ima dva sloja ta moja knjiga: ona je knjiga s našom obiteljskom pričom, ali u jednom trenutku ta priča prestaje biti važna i to postaje knjiga koja ima svoju priču, koja budi u ljudima da prepoznaju sebe, da se raspadnu, da se ogole, da sve maske padnu, da šminka bude razmazana, da oklopi ostanu odbačeni u kutu sobe… Da, zaista skida ljude do gola.

Kao što sam u knjizi ja skinula nas. Drugačije niti sam mogla niti sam htjela.

Biste li mi vjerovali da nisam tako iskreno stala pred vas?

Da sam se sramila naše priče i uljepšavala je u nadi da će vam se tako više svidjeti, bi li vam se uistinu više svidjela?

Kad znate da ja ništa ne skrivam, znate da se i vi možete prestati skrivati.

Kad vi meni vjerujete, znate da ću i ja vjerovati vama onda kad vi odlučite ispričati svoju priču, a dovoljno je da vam jedna osoba vjeruje.

Ova knjiga je poziv: da iznesete ono čega se sramite, ono što vam je bolno, ono što ste odlučili ostaviti lijepo potisnuto.

To ne mora imati veze s bolešću. Svatko od nas ima jedno takvo mjesto u sebi.

Svatko od nas ima priču. A znate već:

Prije par mjeseci sam kod Kristiana Novaka pročitala kako je „Ciganin, ali najljepši“ još jednom dobio BOOKtigu – nagradu čiji me koncept oduševio jer dobitniku uručuje primjerak njegove knjige, one koja je bila najčitanija u knjižnicama Istarske županije, ispisan osvrtima čitatelja.

Inspirirana tom nagradom i stotinama poticajnih poruka koje sam dobila od svojih čitatelja, odlučila sam u svoj primjerak knjige, onaj koji sam si poklonila kad je knjiga došla iz tiskare, sama ispisati sve te dojmove koji će mi uvijek služiti da znam da je vrijedilo.

Jedan od njih, sigurno će biti ovaj:

Plačem u sobi potpuno gola. Gola u istini koju sam tako dugo u sebi skrivala. Jer je bila toliko bolna.
Dira me jer si stavila ogledalo ispred mene i nema skrivanja, nema bježanja. Tu je gola istina. I ono što mi preostaje je da ne nastavim po starom nego da, baš kao i ti, preuzmem odgovornost za svoj život.

-Martina, nakon čitanja “Kud si krenula?”

Ima Eva Lole pravo, paprazzi bi trebali pratiti ljude koji sa svojom istinom, kakva god da je, hodaju po svijetu, neustrašivo i bez srama.

Od lažnih prikazivanja koja bude zavist i grizodušje, nemamo baš koristi.

Ali ono što želimo promijeniti, trebamo mijenjati u sebi, ne u svijetu oko sebe. Nije nam svijet kriv. Mi smo ti koji preuzimamo odgovornost za svoj život. Mi smo ti koji biramo što pratimo, čime hranimo svoju dušu, kroz što se vrednujemo.

Vi ste moji paparazzi.

Hvala vam što birate pratiti i mene i knjigu.  

Ona me gura da budem svugdje, da bih došla do vas: na blogu, na fejsu, instagramu ili u vašem elektronskom sandučiću.

Predstavljam knjigu koja ima misiju: potaknuti vas na put na kojem ćete živjeti svoje potencijale. Biti životni vodič, kao što je rekla divna Nives.

Ne mogu to raditi skrivena u svojoj sobi, moram iskoračiti.

Nastja

5/6/20

Za naslovnu fotku mogu zahvaliti Jaši Jarecu.

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

POTRESNI KRUG

Na neki način, bila sam spremna.

Ne na onaj intuitivan, slutnjom ispunjen način, iako bih, gledajući unatrag mogla pronaći i te naznake. Bilo je i ranije nenajavljenih udara u mom životu. Moguće da su me pripremili za, ovaj put, elementarnu nepogodu koja nas je potresla: bila sam u stanju brzo reagirati, bistro razmišljati i donijeti nekoliko važnih odluka.

Prizor pisaće mašine koja je s police kraj kreveta završila na mom jastuku u pretresenoj spavaćoj sobi, proganjala me danima i izazivala nelagodu u trbuhu. Kao nakon pljačke uneređen stan u meni je izazivao očaj. Mješavina mirisa razlivenog maslinovog ulja i balzamičnog octa zauvijek će me podsjećati na jutro kad sam se, kao opljačkana i prevarena, prestala osjećati sigurno na mjestu na kojem sam do tad mislila da sam zaštićena – u svom domu.  

Pitanja o razlogu i smislu su me tjerala iz tijela. Anksioznost me u tijelo vraćala.

Nemoć, strah i neizvjesnost su mi zamaglili sliku pa, iako sklona uvidima, u prvi tren nisam vidjela da značajne razlike u odnosu na te ranije udare nije bilo – i ovaj je došao neočekivano, izbacio me iz privida sigurnosti i od mene je tražio promjenu.

Nije prvi put da sam čula da su istine relativne i da svatko ima svoju, ali Marie Forleo (koju volim citirati) je jako dobro rekla to isto:

Nije važno što je istina, nego ono u što vjerujemo.
– Marie Forleo

Ja sam vjerovala da sam ostankom u svom sigurnom domu – sigurna.

Vjerovala sam u još štošta toga. Kao, recimo, da mi treba sve ono što volim: pogled na katedralu dok tipkam novu knjigu, desetominutna šetnja od škole do ureda za vrijeme koje u glavi izrađujem fotografije omiljenih prizora centra grada, ranojutarnja nabavka svježeg voća i povrća petkom na Dolcu, svježe cvijeće kraj inspirativnih poruka, samoća i tišina za stvaranje, sve one stvari koje čine moj dom mojim: knjige, bilježnice, olovke, kuharice, slike, uspomene s putovanja, premali i prepuni ormari i police, svijeće, fotografije, vaze…

Vjerovala sam da je katedrala, koju vidim svako jutro kad dignem rolete, dio najljepše slike koju mogu zamisliti, slike mog Zagreba.

Gotovo ništa drugo meni Zagreb nije ni bio nego centar grada koji je postao zamjena jednom drugom centru, centru iz kojeg sam, uvidjet ću to nekoliko dana kasnije – pobjegla. 

Reagirat ćemo na ono u što vjerujemo, rekla je dalje Marie Forleo, a ja mogu potvrditi da je to istina.

Dok sam iz svog neoštećenog, ali ranjivog i ranjenog stana, dan nakon potresa ugledala slomljen vrh katedrale, nešto se u meni slomilo. Ni ja ni katedrala više nismo bile iste. Plakala sam zbog obje.

I ovaj će udar tražiti promjenu, ovaj put ne samo moju, mogla sam već tad vidjeti.

Ali trebalo mi je prvo da se prepustim reakciji; upravo mi je bilo uzdrmano sve ono u što vjerujem da predstavlja moj život.

Sudar mojih vjerovanja i realnosti činio mi se jači od dodira tektonskih ploča, a moje je tijelo vibriralo znatno duže nego što je vibriralo tlo.

Svi smo nešto izgubili u ovom potresu, pomislila sam dok sam čitala i slušala tuđe priče, iskustva, oštećenja, tuge i strahove.

Jesmo li svi nešto i dobili, nisam se usudila pitati.

Svoj sadašnji život koji toliko volim izgradila sam na nestabilnim temeljima, to je ono što sam ja naučila.

Temelj, ono što je bitno, ono na čemu se nešto zasniva, ono na čemu se dalje gradi i na čemu sve počiva nije razrušeni centar grada kojeg sam ludo zavoljela. Ono na čemu ću dalje graditi počiva u onoj meni koja je još uvijek ovdje.

Sve svoje nosim sa sobom, ispisala sam na latinskom na stotine papirića koje sam lijepila na vidljiva mjesta kako nikad ne bih zaboravila, a ipak se toga, sve do sad, nisam sjetila.

Sve svoje zaista nosimo sa sobom, sve dok imamo sebe za nositi.

Prije nego što se vratim u svoj dom, morala sam napraviti jedan krug. Kad taj obilazak, na koji me potres pogurnuo, završi, vjerujem da ću još i pisati i pričati o njemu. Obišla sam ključna mjesta na kojima sam gradila sebe i putem sam ojačala temelje. Pogledala sam, ta raznim bojama obojana, polja kao da su na ploči Monopoly-a i tek sam sad vidjela njihovu stvarnu vrijednost.

Doma, u svoj stan s pogledom na oštećenu katedralu, vratit ću se izmijenjena ovim iskustvom, još malo spremnija za neki novi udar i puno svjesnija koliko mi malo treba i koliko puno imam samim tim što postojim.

Nastja

9.4.2020

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

Imala sam devet godina kad se na mom radnom stolu našlo jedno nalivpero. Iako se ne sjećam kako je ondje dospjelo, danas vjerujem da je došlo kao što sve važne poruke do mene dolaze – bez mogućnosti da im uđeš trag i sasvim neplanirano.

Neplanirano se voli prikazivati kao slučajno. Kad mislimo da je nešto slučajno, lakše se tome prepustimo jer ispada da nismo morali donijeti odluku. Kasnije uvijek iznova otkrijemo da je slučajno zapravo druga riječ za suđeno. Nismo to namjeravali, nismo ni uplanirali, ali evo, sad kad je tu, što možemo.

Ništa drugačije nije bilo ni s mojim nalivperom. Kad je već bilo ondje, krenula sam istraživati kamo me može odvesti. Odvelo me u svijet pisanja koji mi je tada bio nov i koji me kao što bi i svako dijete, prirodnog zaljubljenika u novo, uvukao u svoje šarenilo. Istrgnula sam stranice iz bilježnice koja se nalazila na stolu i počela sam pisati detektivski roman. Napisala sam još nekoliko romana, dramu, kratke priče, stotine pjesama, osmislila sam nekoliko scenarija za koje sam bila uvjerena da će dobiti Oscara i bila sam urednica najboljeg časopisa za mlade koji smo čitale samo moja sestra i ja.

Kažu da naši odabiri prilikom igranja u ranom djetinjstvu mogu pokazati kakve ćemo interese kasnije razviti i da mogu utjecati na naš odrasli život.

Nalivpero, olovke u boji, pisaća mašina, tastatura kompjutera…što god je moglo poslužiti da iz mene izvuče riječi, bilo je moja omiljena igračka. Na pitanje što želim biti kad odrastem, uvijek sam, bez premišljanja, odgovarala glasno: spisateljica.

Pisala sam sumanuto, kao da mi o tome ovisi idući udah. Maštala sam o naslovnici svoje prve knjige i djetetu koje će ju, za vrijeme praznika, čitati do dugo u noć, kao što sam ja čitala svoje omiljene autore.

A onda se moja sestra razboljela od muliptle skleroze i svijet koji mi se nekada činio beskrajnim, postajao je sve manji, sve dok se nije sveo na prostor minijaturan kao pješčanik u koji sam zajedno sa svojim snovima, planovima i suđenim slučajnostima, zakopala i samu sebe. Mi odavdje ne idemo, mogla sam reći da sam se usudila govoriti.

Ali postala sam stakleno dijete koje je odrastalo s osjećajem krivnje i srama; zdrava djeca često ne znaju drugačije u prisustvu bolesti sestre ili brata, i nisam se usudila skretati pažnju na sebe.

Trudila sam se biti nevidljiva. Pisala sam još samo ljubavne pjesme dečku kojeg sam voljela, bez da je on to znao i potajno sam plakala zbog onog djeteta koje nikada neće pročitati moju knjigu.

Mojoj kreativnosti, toj gladnoj zvjerki, to se nije svidjelo. Bockala me s raznim idejama, gurala me naprijed u trenutcima sestrinih remisija, dala mi je još nekoliko šansi koje nikad nisam iskoristila u potpunosti, a onda se jako razljutila i poslala mi je poruku preko posebnog glasnika. Evo i tebi jedna multipla, kao da je rekla.

Kad sam ja dobila istu dijagnozu od koje je bolovala moja sestra, shvatila sam to kao poziv na preuzimanje odgovornosti.

U ovo vrijeme prošle godine do mene je, spletom okolnosti pomno izrežiranih da izgledaju kao slučajnosti, došla informacija o Žaninom mentorship programu.

Baš kad sam poželjela neki proces koji bi zadovoljio moju neofiliju, eto Žaninog teksta o tome kako da napišemo knjigu uz njezinu pomoć. U svijetu instant rješenja, proces od devet mjeseci koji je Žana nudila, činio mi se kao ono što sam priželjkivala.

Žanina nježna nemilosrdnost mi nije dala da uzmaknem.

Pisac se postaje pisanjem, Žana je rekla, a ja sam si to nalijepila na post it, da me svakodnevno upozorava na tu istinu.

Provele smo kreativnu rehabilitaciju. Zamislite to kao da svoju kreativnost pošaljete na terapiju u toplice: mora puno vježbati, ali ju masiraju, mažu blatom i dobro hrane.

Počela sam ustajati u 5:45 da bih stigla pisati jutarnje stranice, meditirati, vježbati, razmišljati o novim idejama dok ne bi zvonio sat za Evino ustajanje za školu.

U jednom telefonskom razgovoru sa Žanom, između priča o životu u Indiji, zimi u Zagrebu i jutarnjim stranicama, provukla se jedna ideja. Nakon što smo ju isprevrtale i testirale njenu ozbiljnost, počela je osvajati neispisane stranice novog dokumenta i riječ po riječ pretvorila se u priču koju želim ispisati i podijeliti.

Danas, ni godinu dana kasnije, idem izabrati papir za njezino tiskanje.

Zove se Kud si krenula? i uskoro će dobiti svoje korice.

Prošlo je dvadeset šest godina od onog nalivpera. Prošlo je puno vremena od kad sam govorila da ću biti spisateljica i previše vremena od kad sam prestala to govoriti.

Kad sam bila spremna, dobila sam Žanu.

To je bilo u vrijeme kad sam shvatila da postoje stvari u životu koje jednostavno ne znamo sami. Zatražiti tada pomoć i podršku je oslobađajuće, ne poražavajuće, za to jamčim.

Odgovornost najčešće preuzmemo onda kad odlučimo sami kreirati svoj život. Znam da to može zvučati kao parola s jumbo plakata, ali istina je često dosadno uporna.

O onome kako sam ja to uspjela, napisala sam knjigu.

Iako je to neuljepšana priča o transformaciji moje obitelji kroz bolest, vjerujem da će vas ohrabriti da prestanete čekati da vas netko drugi spasi. To, zapravo, znači preuzeti odgovornost.

Najpopularnije istine su one jednostavne.

Voljela bih kad bi bilo dovoljno da vam kažem da ne morate čekati bolest da biste provjerili idete li dobrim putem, ali znam da to tako ne funkcionira.

Ipak se nadam da će vas knjiga koju sam napisala potaknuti da donesete odluke koje čekaju da se prestanete bojati.

Nastja,

spisateljica

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

 

 

Comments closed

Što sad?

U trenutku kad su se svi oko mene radovali prizivanom proljeću, dok se još činilo da je proljeće došlo, tata mi je priznao da on ne voli početak proljeća jer se osjeća trom i nezadovoljan zbog buđenja iz hibernacije. To mi je bilo zanimljivo, kao neka obiteljska kontradikcija, jer sam ja dugo maštala baš o životu u podneblju vječnog proljeća.

No još mi je bila bolja spoznaja da je ovo prva godina u kojoj mi nije važno koje je godišnje doba i da ponekad čak moram razmisliti koji je dan.

Nedjeljom nemam grč u trbuhu od ponedjeljka i o mirovini ne razmišljam kao o nečemu što će jednom doći i spasiti me.

Pričekajte, nije to tako oduvijek.

Dok sam još maštala o životu na kontinentu bez zime, nisam vidjela ljepotu u onome pred nosom. Možda sam baš zbog toga ostala bez vida na lijevom oku.

Upravo sam tada, čitajući „ Novu zemlju“  Eckharta Tollea, onako sa suženim vidnim poljem, naučila važnu stvar o sebi: da u sadašnjem trenutku vidim prepreku za budućnost.

Stalno sam osjećala da ono lijepo tek treba doći, samo da prođe ovo sada.

Nisam sama sebi znala reći da je život  jedan kružni proces: nisam, recimo, vidjela ljepotu u godišnjim dobima i njihovom izmjenjivanju.

Sada više u zimi ne čekam proljeće i ne kupujem tulipane i jagode.

Volim period tišine na početku godine kad se okrećem sama sebi, kad mora biti toliko hladno da želim doma pod dekicom čekati i pripremati se za proljeće. Za buđenje. Za pokretanje. Za ono što mog tatu čini nervoznim. Ono će napraviti uvod razdoblju ljetne energije koja sve nas stalno tjera van iz kuće, u akcije, u zaljubljivanja, u optimizam… I sva sreća na jeseni koja to u svom stilu primiri, koja nam da vremena da se oprostimo od ljetne opijenosti, dugih zalazaka sunca i bosih nogu.

Sva sreća na ciklusima koji se izmjenjuju, svaki sa svojom energijom.

Da vam kažem kako sam došla do toga da se radujem svakom danu? Jednog jutra, nakon što mi se vid vratio i nakon što sam obavila nekoliko razgovora sama sa sobom, probudila sam se i pomislila sam: dobila sam još jedno jutro!

Još jedno jutro u kojem vidim, u kojem hodam, u kojem me služe ruke, u kojem Evu Lole mogu (pokušati) probuditi s njenom omiljenom pjesmom, u kojem se mogu ljutiti što se nisam ranije probudila i što je ona spora kao puž pa nam uvijek fali vremena, pa se odljutiti dok pričamo fore na putu do vrtića.

Dobila sam još jedan dan koji mogu provesti u uredu, kreirajući poticajno okruženje, veseleći se novim zadatcima. Još jedan dan u kojem ću kuhati, u kojem ću se igrati, u kojem ću živjeti radost života i zaraziti njome nekoliko ljudi.

Tog jutra, sve knjige koje sam pročitala, sve radionice, meditacije, sva zahvalnost koju sam vježbala dok mi nije postala prirodna, počeli su raditi za mene. I ja sam bila spremna za njih.

Ipak, u petak sam počela planirati ljeto, pa su me misli odvele na početak, za nas, prve školske godine i u trenu sam smišljala poslovne poklone za Božić i temu za ispraćaj 2018-te. U panici sam sama sebi rekla: Pa, godina je gotova!, a bio je tek 16.3.

Srećom, ubrzo nakon toga ušla sam u dućan u kojem me dočekala majica koju sam morala kupiti. Koštala je 70 kuna.

Na njoj piše 1 godina = 365 prilika.

Majica me vratila u sadašnji trenutak.

Za 70 kn dobiješ dobru lekciju, a još ju možeš i nositi. Da mogu nosila bih ju svaki dan, samo da podsjetim sebe i svakog tko bude spreman vidjeti: svaki dan je prilika! Ej, svaki dan!

Život se događa svaki dan. Svaki dan, 365 dana u godini!

Kupila sam tu majicu misleći na sve ljude koji ne žive život čekajući da se nešto dogodi i propuštajući prilike, koji čekaju da budu sretni onog jednog dana.

Znam, sa svih strana vas bombardiraju sa sadašnjim trenutkom, evo sad i mene.

Znam, bezbroj puta ste čuli: život se događa sada.

Ali, živite li stvarno sada? Ili ipak čekate petak, godišnji, Božić, Uskrs, mirovinu? Čekate li da se nečeg riješite pa da prodišete ili da se nešto dogodi pa da budete sretniji?

Što se onda ljutite što vam to stalno govore, i trebaju vam ponavljati! Sve dok se ne probudite ujutro ne razmišljajući koliko je još dana do petka i dok se još sneni s uzbuđenjem ne pitate što će vam ovaj dan donijeti, što će vas danas inspirirati, sve dok ne budete spremni da iz svega u danu nešto uzmete, trebaju vam dosađivati sa – budi sada i ovdje.

Vjerojatno se ne može drugačije nego da svatko od nas nauči tek iz iskustva, ali nemojte čekati da ostanete bez vida da biste vidjeli.

I, što ćete – sada?

Ja ću uporno nositi onu majicu okolo, kao podršku onima koji već znaju da sa svakim danom dobiju novu priliku i imaju ideju što će s njom, ali još više za one koji čekaju život da im prođe.

Njima želim reći još ovo: život je ciklus, a ciklus završava u svom početnom stanju; tog jednog dana koji čekate neće biti ničeg drugog osim – kraja.

I novog početka, da. Ali nemojte čekati baš toliko dugo da progledate.

 Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed