Prosinac je postao novi ožujak.
Ono što je za mnoge od nas bilo strašno i potresno u ožujku, u prosincu je postalo još strašnije i još potresnije za još više nas.
Nestrpljivo iščekujući zadnji dan godine koja je razdrmala naše živote, kao da su torte čiji se slojevi nisu dobro stisnuli, nismo bili spremni za njezine zadnje udarce.
Kada smo se prestali tresti, mi u Zagrebu, kad se gusta zavjesa istkana od straha, suza i krhotina već načetih fasada i dimnjaka razmaknula, pogledali smo u samo središte udara. Isto ono od dana ranije. Zastali smo zaleđeni i prestravljeni. Nestvarno divan, sunčan zimski dan postao je nevažna pozornica tragedije čije su nam se posljedice uprizorile pred očima. Nije bilo hladno, a svi smo se tresli.
Stradali su ljudski životi, domovi, želje, planovi, ideje i iluzije.
Izgubili smo nadu koju smo položili u novu godinu, onu istu koju smo samo dan ranije gajili, dok smo još naivno mislili da brojke na kalendaru imaju moć preokrenuti situaciju.
Moć su imale brojke puno manje od dvijetisućedvadesetijedan, one koje su u dvadesetak sekundi izmijenile toliko života: 6,2.
Potres koji je 29.12.2020 zatresao Petrinju, Glinu, Sisak i ostatak Banije, pokazao nam je koliko smo mali i nemoćni i koliko veliki i snažni.
Nakon što smo povratili dah bez kojeg smo ostali dok smo nazivali svoje, pregledavali fotografije iz epicentra, čitali crne vijesti koje su se nizale kao crni biseri na ogrlici dvijeidvadesete, zavirili smo u svoja srca i pitali se što možemo učiniti da pomognemo.
Pa smo počeli pomagati, svatko najbolje što je znao: neki na prvoj liniji, neki preko svojih granica, neki iz kuta svojih domova koji su izgubili udobnost i sigurnost, neki javno, neki svojim najbližima, svatko onako kako je znao i mogao.
Usprkos bojama koje su postale najvažnije od cijelog spektra boja: crvene, narančaste i zelene, zavladao je – mrak.
U svom tom mraku, nitko se ne osjeća dobro. Kako i bi?
Suprotno mraku i strahu koji su se u nama podignuli, mnogi su izrekli, ispisali ili prešutjeli istu rečenicu, rečenicu koja mi je dobro poznata i s čijim sam se posljedicama dugo, ponekad bezuspješno borila:
NEMAM PRAVO BITI LOŠE.
Nemam pravo biti loše; koja strašna, strašna rečenica.
Odrastala sam izgovarajući i živeći upravo tu rečenicu, kao i mnoga djeca, ona staklena o kojoj sam intenzivno pisala i pričala krajem prošle godine (koja odrastaju uz bolesnog brata ili sestru).
Zato što je nekome drugome lošije nego meni, ja nemam pravo biti loše.
Na tu rečenicu u ovom trenutku potvrdno kima prevelik broj ljudi.
Potres je sve nas naučio ono što je mene naučio život sa sestrinom bolešću:
UVIJEK POSTOJI NETKO KOME JE LOŠIJE NEGO NAMA.
I kad u životu nema virusa, i kad su granice otvorene, a avioni puni, kad su dani sunčani, a društvene mreže prepune fotografija uživanja i slavljenja života, i kad je tlo pod našim nogama, našim domovima i školama naše djece mirno: uvijek postoji netko kome je lošije nego nama.
Kad mi se činilo da je bolest zaustavila život moje obitelji, a zapravo ga je samo svela na preživljavanje, tuđi su životi išli dalje.
Život uvijek ide dalje, to je njegova neminovnost. Ne možemo ga zaustaviti. Ne bismo to niti trebali činiti.
Ono što sada trebamo više nego ikada je: živjeti.
Živjeti živote bogatije nego ranije: s više empatije, razumijevanja, slušanja, s više pričanja. Trebamo se još više zainteresirati za tuđe priče, slušati ih, djelovati kad naše srce odreagira na neku od njih.
Ali ne smijemo zaboraviti ni na svoje priče, jer znate već:
SVAČIJA JE PRIČA VAŽNA.
Svačija.
Važno je da pričamo: o svom strahu, o svojoj boli, o svim svojim osjećajima, o mraku u kojem se nalazimo, o svjetlu koje, unatoč svemu, pronalazimo, o miru koji smo izgubili, o ljubavi za koju smo se uhvatili.
Tuđe sudbine nas mogu duboko dirnuti, ali ono što mi imamo za živjeti nije ni jedan drugi život osim našeg vlastitog.
Svatko od nas ima pravo biti loše.
Svatko od nas ima pravo osjećati sve svoje osjećaje.
Vjerujte mi na riječ, kad živite tako da nemate pravo biti loše, sve postaje još lošije.
Kad se smire podrhtavanja, kad se obnove kuće i gradovi, kad se djeca opet budu osjećala sigurno u školama, kad sunce bude visoko na nebu, a nada opet među nama, ne zaboravite da uvijek postoji netko kome je lošije nego vama.
To ne znači da vi nemate pravo biti loše. To samo znači da ćete lakše moći stati pred drugu osobu, ispružiti ruke i reći: Želim ti ispričati svoju priču, želim da ti meni ispričaš svoju.
Tako se stvaraju veze čvršće od betona i armature, koje mogu izdržati i najjače udare: ljudske veze.
Nema jačeg veziva od priča koje ispričamo jedni drugima. A najviše nas povezuju upravo one priče o tome kako smo preživjeli kad nam je bilo najlošije.
Nastja
12/1/2021
Povežimo se kroz priče!
Prijavite se na listu onih kojima ću slati nedjeljna pisma o sitnicama koje smatram cool.
Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.
Comments closed