Ima jedna predivna fotelja koju želim. U njoj vidim više od komada namještaja, vjerujem da je ona baš ono što našem dnevnom boravku nedostaje. I zamišljam ju kao moje mjesto: mjesto na kojem bih čitala, zapisivala ideje u bilježnicu, tipkala nove tekstove, visila na Instagramu i čekala da me Eva Lole zatreba (odavno sam naučila ne gurati joj se u vrijeme i prostor onda kad ih ona koristi za sebe). Ali, više ne razmišljam o toj fotelji. Ne zato što je skupa i što me onaj koji o prostoru zna više od mene uvjerio da nam fotelja neće stati u boravak, nego zbog Jelene i onog što je napravila mom životu.

Još dok sam se igrala s barbikama, preskakivala sam uže u bašti iza didine i bakine kuće, imala sam dnevnik u koji sam upisivala što sam taj dan pojela i vježbala sam prema vježbama izrezanima iz Teena na kojima je Elle MacPherson izvodila vježbe za trbuh poput njezinog. Pazite, Elle MacPherson! Bila sam toliko mlada da nisam ni trebala znati tko je ona. Ali znala sam. Znala sam zato što sam bila nezadovoljna sa svojim tijelom i mislila sam da je jedino rješenje u kombinaciji prekomjernog vježbanja i minimalnog unosa hrane. Trebalo je puno vremena, raznih dijeta, malo pa puno kilograma i raznih vrsta vježbanja da shvatim da je takvo ponašanje izvor stresa za tijelo i da izlaganje tijela stresu znači ovo: jednog dana tijelo će vam to vratiti.

Trebalo se dogoditi i da upoznam Jelenu i da kroz prijateljstvo i uzajamnu podršku postanem dio njene misije da pokrene ljude da se kreću.

Jer tek s kretanjem i vježbanje ima smisla.

U vremenu prije Jelene, imala sam barem svijest o tome da je kretanje važno. Prepoznala sam da je Evi Lole draže sjediti u sobi i satima se igrati s legićima nego biti na igralištu. Bila je na granici da postane tjelesno lijena i morali smo ju potaknuti na pokret: dolazila je po mene na treninge u Vježbaonicu,  igrala se s tatom na raznim spravama, gledala nas je kako vježbamo doma, upisali smo ju na gimnastiku i plivanje i doslovno smo ju tjerali van. Stvarali smo okruženje u kojem je vježbanje stalno prisutno.

Može zvučati kao da smo ambiciozni roditelji, ali naša jedina ambicija je bila da u njeno tijelo usadimo potrebu za pokretom. Ona je sada izrazito spretna, stalno je u pokretu i obožava ići na treninge. Čak i dok se igra s legićima, koristi tijelo.

Jelena me zarazila s time da u svemu oko sebe vidim priliku za kretanje.

Prvo me naučila kako se ispravno stoji i hoda (što sada koristim u svojim svakodnevnim kilometarskim šetnjama), onda mi je servirala tihe vježbe – one na koje bi se ljubitelji željeza vjerojatno smijali jer se čini kao da ništa specijalno ne radiš, ali pomoću kojih sam otkrila ispravno koristiti tijelo; obasipala me informacijama o vrstama, imenima i funkcijama mišića u tijelu (ne, ne mogu ih nabrojati), upozoravala me koliko su važna stopala i hodati bos i ono najvažnije: inspirirala me da živimo – na podu.

Kad na kraju radnog dana dođemo doma i poželimo se zavaliti, mi sjednemo na pod. Onda se na tom podu namještamo, pa se s njega ustajemo, pa ponovo sjedamo, tamo crtamo zadaće za engleski, igramo društvene igre, ležimo, ponovo ustajemo i sjedamo i tako stalno. Ja sada zapisujem ideje, tipkam tekstove i visim na Instagramu – na podu.

Neki dan, dok smo pričale o tome što si želimo, Eva Lole je predložila da napravimo listu svojih želja (ona je inače manifestatorica po prirodi i sve što stavi na papir ili izradi od kartona joj je ostvari) i tek sam par dana nakon ispisanih želja, shvatila da sam napisala da želim napraviti čučanj, a da na popisu nema fotelje.

Čučanj ne mogu napraviti zbog stražnje rotacije zdjelice, zbog koje je težina mog tijela više na prednjem dijelu stopala, a ne na petama. Ima tu još detalja oko mišića zgloba kuka i stražnje lože koji svi zajedno uzrokuju da nemam snagu nogu koja bi me spustila i podigla iz čučnja.

Najzanimljivije je što Eva Lole sudjeluje u mom napretku i želi da sa svojim tijelom mogu sve što može i ona.  Kad se dignem s poda bez pomoći ruku, ona počne pljeskati. Ja sam tad posebno sretna jer znam da je shvatila bitno i da je i ona dio Jelenine misije.

Jelena i ja vježbamo jednom tjednom sat vremena i to –  preko Skypea. Radimo na tome da uspijem napraviti čučanj. Put kojim me Jelena vodi do toga je fascinantan.

Ostatak vremena ja sama izvodim zadatke koje mi je dala za domaću zadaću, vježbam dok radim kućanske poslove i puno hodam. Od treninga do treninga, ja se krećem.

Baš sam imala priliku s jednom strastvenom hodačicom izmijeniti iskustva i obje smo zaključile kako nam je hodanje kao meditacija: prilika da budemo prisutne.

Prijateljica mi je rekla da je moje hodanje jako korisno jer se tako uzemljujem. Ali za pravo uzemljenje, trebala bih hodati bosa. To izbjegavam jer sam se toliko otuđila od svojih stopala da mi je biti bosa postalo bolno. Ali čula sam da postoji veza između raznih upalnih procesa i hodanja u cipelama, a pošto ovaj život ne možemo živjeti nego u tijelu, želim prema njemu biti što bolja. Zato ću na svoju listu želja dodati i hodati bosa.

Tek kad mi se ostvare te želje, kad sa svojim nogama budem stajala čvrsto na zemlji, tek tad ću biti pravo uzemljena i moći ću propustiti svemir kroz sebe. Tada ću dobiti sve što mi treba.

A ako dobijem i fotelju, ona će biti samo za ukras.

 Nastja