Skip to content

Kategorija: priče

Idemo knjigati!

Negdje u ovo doba prošle godine, s Evom Lole sam trčala po stepenicama palače Fritzi u Malom Lošinju, razmišljajući kako su za nju to obične stepnice po kojima može trčkarati, a kako su meni nekada bile značajne. Palača Fritzi mog djetinjstva bila je za mene gotovo svetište jer je u njoj tada bila smještena – knjižnica. Moja ljetovanja u Malom Lošinju bila su čitanja isprekidana kupanjem i igranjem. Svako ljeto, još od prvih razreda osnovne škole, obnavljala sam članstvo u knjižnici kako mi ne bi usfalilo knjiga.

Kad sad gledam unatrag, čini mi se da sam se rodila zaražena ljubavlju prema knjigama.

Jedan od najsretnijih dana koje pamtim je bio dan kad je moja mama dobila posao u knjižnici u Sisku i to u – dječjem odjelu. Nisam mogla zamisliti ništa spektakularnije od posla u kojem je čovjek okružen s knjigama i djecom (kad razmislim, bolji posao od toga ne mogu zamisliti ni sada), a koji je i za mene donio posebnu privilegiju –  postala sam kćer knjižničarke. Knjige su mi postale dostupnije nego ikad. Znala sam poslije škole doći k mami na posao i satima sjediti u izlogu knjižnice čitajući nasumično odabranu i otvorenu knjigu.

Sad mi se čini da žena koja je dobila ime po liku iz romana, ne može živjeti drugačije nego s knjigama.

 

Nakon što sam rodila, imala sam jednu misiju: prenijeti na svoje dijete tu silnu ljubav prema knjigama.

Još u trudnoći sam počela kupovati knjige za koje Eva Lole još ni danas nije spremna (većinu smo, ipak, pročitale).

Zadatak sam izvršavala bez napora – počela sam joj čitati dok je ležala na podu nesvjesna svijeta oko sebe, nastavila sam s čitanjem za vrijeme svakog ručka, sa šest mjeseci sam je odvela na veliki izlet k baki u knjižnicu, s godinu i pol dana je već bila na prvom Interliberu (i nije propustila niti jedan od tada), vodila sam ju na promocije knjiga (ima već nekoliko knjiga s posvetom autora) i već joj skoro sedam godina čitam svaku večer prije spavanja. Svaku večer. Kad dođemo kući u vrijeme za spavanje, ona me moli da nikako ne ode u krevet prije nego što joj pročitam jednu kratku knjigicu.

Nije imala ni dvije godine kad je u vrijeme čitanja prije spavanja izvlačila knjigu s police i dok je odlazila u krevet s knjigom, preko ramena mi dobacivala: Idemo knjigati?

Za 18. rođendan joj pripremam poseban paket – odabir knjiga koje, po mom mišljenju, mora pročitati.

Ponekad me zateknu fond riječi koje zna i način na koji se izražava, a onda shvatim kakvo je bogatstvo dobila od svakodnevnog čitanja.

Ako sam kao roditelj u ičemu uspjela, onda je to moj uspjeh.

Posebno sam ponosna na naše sudjelovanje na samom početku kampanje Čitaj mi! koja potiče čitanje naglas djeci od najranije dobi. Fotografija nas dvije kako čitamo bila je otisnuta na prvoj verziji letka te kampanje i za mene je materijalni dokaz putovanja na koje sam povela svoje dijete. Kao da sam ju stavila na leđa i rekla joj: Mala, ovamo ideš sa mnom, bez pogovora!

 

Znate zašto je to važno? Zato što: Djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle.

Srce mi je odmah zatitralo na taj citat koji sam pronašla u jednoj od knjižara u kojima Eva Lole i ja često završimo kad same odemo u grad.

Na nama je da zapalimo taj plamen čitanja u njima.

 

I znate zašto još? Jer čitanje budi ljubav.

Ne samo ljubav prema riječima i jeziku, nego ljubav u ljudima.

Čitanje je odlazak na putovanje, ulazak u novi svijet, upoznavanje, prepoznavanje, (raz)otkrivanje, ono je inspiracija, informacija, razmišljanje. Ono je plašt s kojim se zagrneš kad ti treba topline, mjesto na kojem možeš malo predahnuti od svega, prijatelj koji te čeka, ideja koju ćeš tek dobiti.

Ja svim srcem vjerujem da nas čitanje čini boljima.

 

Moj brat po duši, Anto, mi je baš danas, ne znajući za temu novog teksta, poslao fotografiju s citatom: Jednog dana je djevojka s knjigama postala žena koja ih piše.

Kad se moje cjeloživotno pisanje tog jednog dana ukoriči, sanjam da će to biti knjiga koja će pronaći dijete koje se s uzbuđenjem penje stepenicama u knjižnicu, jedva čekajući da u ruke uzme novu knjigu koja će ga uvesti u svijet u kojem se osjeća voljeno i sigurno čak i kad ode na najluđe putovanje.

Tada ću i ja, napokon, biti na putu zbog kojeg sam došla: da pomoću riječi probudim ljubav i tako upalim svjetlo u svakom onom tko se usudio – knjigati.

 

Nastja

 

Comments closed

P(RE)OKRENITE SE!

Ima jedna predivna fotelja koju želim. U njoj vidim više od komada namještaja, vjerujem da je ona baš ono što našem dnevnom boravku nedostaje. I zamišljam ju kao moje mjesto: mjesto na kojem bih čitala, zapisivala ideje u bilježnicu, tipkala nove tekstove, visila na Instagramu i čekala da me Eva Lole zatreba (odavno sam naučila ne gurati joj se u vrijeme i prostor onda kad ih ona koristi za sebe). Ali, više ne razmišljam o toj fotelji. Ne zato što je skupa i što me onaj koji o prostoru zna više od mene uvjerio da nam fotelja neće stati u boravak, nego zbog Jelene i onog što je napravila mom životu.

 

Još dok sam se igrala s barbikama, preskakivala sam uže u bašti iza didine i bakine kuće, imala sam dnevnik u koji sam upisivala što sam taj dan pojela i vježbala sam prema vježbama izrezanima iz Teena na kojima je Elle MacPherson izvodila vježbe za trbuh poput njezinog. Pazite, Elle MacPherson! Bila sam toliko mlada da nisam ni trebala znati tko je ona. Ali znala sam. Znala sam zato što sam bila nezadovoljna sa svojim tijelom i mislila sam da je jedino rješenje u kombinaciji prekomjernog vježbanja i minimalnog unosa hrane. Trebalo je puno vremena, raznih dijeta, malo pa puno kilograma i raznih vrsta vježbanja da shvatim da je takvo ponašanje izvor stresa za tijelo i da izlaganje tijela stresu znači ovo: jednog dana tijelo će vam to vratiti.

Trebalo se dogoditi i da upoznam Jelenu i da kroz prijateljstvo i uzajamnu podršku postanem dio njene misije da pokrene ljude da se kreću.

Jer tek s kretanjem i vježbanje ima smisla.

 

U vremenu prije Jelene, imala sam barem svijest o tome da je kretanje važno. Prepoznala sam da je Evi Lole draže sjediti u sobi i satima se igrati s legićima nego biti na igralištu. Bila je na granici da postane tjelesno lijena i morali smo ju potaknuti na pokret: dolazila je po mene na treninge u Vježbaonicu,  igrala se s tatom na raznim spravama, gledala nas je kako vježbamo doma, upisali smo ju na gimnastiku i plivanje i doslovno smo ju tjerali van. Stvarali smo okruženje u kojem je vježbanje stalno prisutno.

Može zvučati kao da smo ambiciozni roditelji, ali naša jedina ambicija je bila da u njeno tijelo usadimo potrebu za pokretom. Ona je sada izrazito spretna, stalno je u pokretu i obožava ići na treninge. Čak i dok se igra s legićima, koristi tijelo.

 

Jelena me zarazila s time da u svemu oko sebe vidim priliku za kretanje.

Prvo me naučila kako se ispravno stoji i hoda (što sada koristim u svojim svakodnevnim kilometarskim šetnjama), onda mi je servirala tihe vježbe – one na koje bi se ljubitelji željeza vjerojatno smijali jer se čini kao da ništa specijalno ne radiš, ali pomoću kojih sam otkrila ispravno koristiti tijelo; obasipala me informacijama o vrstama, imenima i funkcijama mišića u tijelu (ne, ne mogu ih nabrojati), upozoravala me koliko su važna stopala i hodati bos i ono najvažnije: inspirirala me da živimo – na podu.

Kad na kraju radnog dana dođemo doma i poželimo se zavaliti, mi sjednemo na pod. Onda se na tom podu namještamo, pa se s njega ustajemo, pa ponovo sjedamo, tamo crtamo zadaće za engleski, igramo društvene igre, ležimo, ponovo ustajemo i sjedamo i tako stalno. Ja sada zapisujem ideje, tipkam tekstove i visim na Instagramu – na podu.

 

Neki dan, dok smo pričale o tome što si želimo, Eva Lole je predložila da napravimo listu svojih želja (ona je inače manifestatorica po prirodi i sve što stavi na papir ili izradi od kartona joj je ostvari) i tek sam par dana nakon ispisanih želja, shvatila da sam napisala da želim napraviti čučanj, a da na popisu nema fotelje.

Čučanj ne mogu napraviti zbog stražnje rotacije zdjelice, zbog koje je težina mog tijela više na prednjem dijelu stopala, a ne na petama. Ima tu još detalja oko mišića zgloba kuka i stražnje lože koji svi zajedno uzrokuju da nemam snagu nogu koja bi me spustila i podigla iz čučnja.

Najzanimljivije je što Eva Lole sudjeluje u mom napretku i želi da sa svojim tijelom mogu sve što može i ona.  Kad se dignem s poda bez pomoći ruku, ona počne pljeskati. Ja sam tad posebno sretna jer znam da je shvatila bitno i da je i ona dio Jelenine misije.

 

Jelena i ja vježbamo jednom tjednom sat vremena i to –  preko Skypea. Radimo na tome da uspijem napraviti čučanj. Put kojim me Jelena vodi do toga je fascinantan.

Ostatak vremena ja sama izvodim zadatke koje mi je dala za domaću zadaću, vježbam dok radim kućanske poslove i puno hodam. Od treninga do treninga, ja se krećem.

 

Baš sam imala priliku s jednom strastvenom hodačicom izmijeniti iskustva i obje smo zaključile kako nam je hodanje kao meditacija: prilika da budemo prisutne.

Prijateljica mi je rekla da je moje hodanje jako korisno jer se tako uzemljujem. Ali za pravo uzemljenje, trebala bih hodati bosa. To izbjegavam jer sam se toliko otuđila od svojih stopala da mi je biti bosa postalo bolno. Ali čula sam da postoji veza između raznih upalnih procesa i hodanja u cipelama, a pošto ovaj život ne možemo živjeti nego u tijelu, želim prema njemu biti što bolja. Zato ću na svoju listu želja dodati i hodati bosa.

 

Tek kad mi se ostvare te želje, kad sa svojim nogama budem stajala čvrsto na zemlji, tek tad ću biti pravo uzemljena i moći ću propustiti svemir kroz sebe. Tada ću dobiti sve što mi treba.

A ako dobijem i fotelju, ona će biti samo za ukras.

 

 Nastja

 

 

 

 

 

Comments closed

Što sad?

U trenutku kad su se svi oko mene radovali prizivanom proljeću, dok se još činilo da je proljeće došlo, tata mi je priznao da on ne voli početak proljeća jer se osjeća trom i nezadovoljan zbog buđenja iz hibernacije. To mi je bilo zanimljivo, kao neka obiteljska kontradikcija, jer sam ja dugo maštala baš o životu u podneblju vječnog proljeća.

No još mi je bila bolja spoznaja da je ovo prva godina u kojoj mi nije važno koje je godišnje doba i da ponekad čak moram razmisliti koji je dan.

Nedjeljom nemam grč u trbuhu od ponedjeljka i o mirovini ne razmišljam kao o nečemu što će jednom doći i spasiti me.

Pričekajte, nije to tako oduvijek.

Dok sam još maštala o životu na kontinentu bez zime, nisam vidjela ljepotu u onome pred nosom. Možda sam baš zbog toga ostala bez vida na lijevom oku.

Upravo sam tada, čitajući „ Novu zemlju“  Eckharta Tollea, onako sa suženim vidnim poljem, naučila važnu stvar o sebi: da u sadašnjem trenutku vidim prepreku za budućnost.

Stalno sam osjećala da ono lijepo tek treba doći, samo da prođe ovo sada.

Nisam sama sebi znala reći da je život  jedan kružni proces: nisam, recimo, vidjela ljepotu u godišnjim dobima i njihovom izmjenjivanju.

Sada više u zimi ne čekam proljeće i ne kupujem tulipane i jagode.

Volim period tišine na početku godine kad se okrećem sama sebi, kad mora biti toliko hladno da želim doma pod dekicom čekati i pripremati se za proljeće. Za buđenje. Za pokretanje. Za ono što mog tatu čini nervoznim. Ono će napraviti uvod razdoblju ljetne energije koja sve nas stalno tjera van iz kuće, u akcije, u zaljubljivanja, u optimizam… I sva sreća na jeseni koja to u svom stilu primiri, koja nam da vremena da se oprostimo od ljetne opijenosti, dugih zalazaka sunca i bosih nogu.

Sva sreća na ciklusima koji se izmjenjuju, svaki sa svojom energijom.

Da vam kažem kako sam došla do toga da se radujem svakom danu? Jednog jutra, nakon što mi se vid vratio i nakon što sam obavila nekoliko razgovora sama sa sobom, probudila sam se i pomislila sam: dobila sam još jedno jutro!

Još jedno jutro u kojem vidim, u kojem hodam, u kojem me služe ruke, u kojem Evu Lole mogu (pokušati) probuditi s njenom omiljenom pjesmom, u kojem se mogu ljutiti što se nisam ranije probudila i što je ona spora kao puž pa nam uvijek fali vremena, pa se odljutiti dok pričamo fore na putu do vrtića.

Dobila sam još jedan dan koji mogu provesti u uredu, kreirajući poticajno okruženje, veseleći se novim zadatcima. Još jedan dan u kojem ću kuhati, u kojem ću se igrati, u kojem ću živjeti radost života i zaraziti njome nekoliko ljudi.

Tog jutra, sve knjige koje sam pročitala, sve radionice, meditacije, sva zahvalnost koju sam vježbala dok mi nije postala prirodna, počeli su raditi za mene. I ja sam bila spremna za njih.

Ipak, u petak sam počela planirati ljeto, pa su me misli odvele na početak, za nas, prve školske godine i u trenu sam smišljala poslovne poklone za Božić i temu za ispraćaj 2018-te. U panici sam sama sebi rekla: Pa, godina je gotova!, a bio je tek 16.3.

Srećom, ubrzo nakon toga ušla sam u dućan u kojem me dočekala majica koju sam morala kupiti. Koštala je 70 kuna.

Na njoj piše 1 godina = 365 prilika.

Majica me vratila u sadašnji trenutak.

Za 70 kn dobiješ dobru lekciju, a još ju možeš i nositi. Da mogu nosila bih ju svaki dan, samo da podsjetim sebe i svakog tko bude spreman vidjeti: svaki dan je prilika! Ej, svaki dan!

Život se događa svaki dan. Svaki dan, 365 dana u godini!

Kupila sam tu majicu misleći na sve ljude koji ne žive život čekajući da se nešto dogodi i propuštajući prilike, koji čekaju da budu sretni onog jednog dana.

Znam, sa svih strana vas bombardiraju sa sadašnjim trenutkom, evo sad i mene.

Znam, bezbroj puta ste čuli: život se događa sada.

Ali, živite li stvarno sada? Ili ipak čekate petak, godišnji, Božić, Uskrs, mirovinu? Čekate li da se nečeg riješite pa da prodišete ili da se nešto dogodi pa da budete sretniji?

Što se onda ljutite što vam to stalno govore, i trebaju vam ponavljati! Sve dok se ne probudite ujutro ne razmišljajući koliko je još dana do petka i dok se još sneni s uzbuđenjem ne pitate što će vam ovaj dan donijeti, što će vas danas inspirirati, sve dok ne budete spremni da iz svega u danu nešto uzmete, trebaju vam dosađivati sa – budi sada i ovdje.

Vjerojatno se ne može drugačije nego da svatko od nas nauči tek iz iskustva, ali nemojte čekati da ostanete bez vida da biste vidjeli.

I, što ćete – sada?

Ja ću uporno nositi onu majicu okolo, kao podršku onima koji već znaju da sa svakim danom dobiju novu priliku i imaju ideju što će s njom, ali još više za one koji čekaju život da im prođe.

Njima želim reći još ovo: život je ciklus, a ciklus završava u svom početnom stanju; tog jednog dana koji čekate neće biti ničeg drugog osim – kraja.

I novog početka, da. Ali nemojte čekati baš toliko dugo da progledate.

 Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

Djeca znaju

Znate oko čega se najlakše i najbrže usuglasim s drugima? Oko toga da nas nitko nije pripremio na roditeljstvo.

Često si tako govorimo da je bolje da su nas u školi učili kako odgajati djecu, nego da štrebamo činjenice koje sad ionako možemo pronaći na internetu.

Ali, sve i da je odgoj djece obvezni predmet od prve do zadnje godine našeg školovanja, da smo poslušali čak i one savjete na koje smo se oglušili, ne bismo se uspjeli pripremiti. Jer je nemoguće.

Ne (samo) zato što je roditeljstvo kompleksno, individualno i teško ga je definirati, već zato što se odnosi na ono najposebnije ikad – ljudski život. A tko može dati univerzalna pravila za unikatno čudo?

Ipak, u moru savjeta s kojima novopečene roditelje obasipaju, nama je ostao jedan kojeg smo si ponavljali kao najistinitijeg i kojeg nismo odmah shvatili do kraja. Često smo ga, kao štafetu, prosljeđivali dalje novim roditeljima, ali bez detaljnih uputa.

Na prvom pregledu, onom kad je dijete staro mjesec dana (dakle, na samom početku), doktorica nam je rekla: Samo slušajte svoje dijete, to je jedini savjet kojeg trebate.

Kasnije smo si znali reći kako je doktorica bila u pravu; i onda kad je Eva Lole neobično stenjala sa 6 tjedana pa je ispalo da ima upalu bubrega, i onda kad je odbijala neku krutu hranu jer joj se nije sviđala (a mi smo mislili da baš to mora jesti), i onda kad se upiškila nasred trgovine jer nije bila spremna za odvikavanje od pelena (a mi smo mislili da ih mora skinuti što ranije da ne zaostaje za drugima)… svaki u moru takvih primjera, sveo se na to da smo trebali – slušati svoje dijete.

To ne znači da dijete treba određivati pravila i biti roditelj samo sebi. Slušati svoje dijete ne znači ispunjavati svaku njegovu želju, skakati na svaki plač, sprječavati da upadne u frustraciju…

Slušati svoje dijete znači osluškivati njegove potrebe i  znati da naše dijete nije isto kao dijete naše prijateljice.

To znači da ne trebamo uguravati djecu u tablice, da ne paničarimo kad od postavljenih tablica odstupaju, da znamo da ne mogu ista pravila vrijediti za sve.

Slušati djecu znači slušati njihovu dušu. Kao što ju djeca slušaju. Jer ona znaju što njihovoj duši treba. Kao svatko od nas, za sebe.

I kao što danas znamo da ono što vrijedi za tebe, ne mora vrijediti za mene, to još više trebamo znati za svoju djecu.

Onda kad cvile, inzistiraju, plaču, kad su uporna, kad ne mogu zaspati, kad se svađaju ili ne žele jesti, ona zapravo traže nešto što im treba, na jedini način koji znaju.

Nije lako uvijek udovoljiti tim zahtjevima, ponekad ih nije lako niti razumjeti. Ali što prije počnemo slušati što nam njihova duša govori, manje ćemo vremena provoditi u frustraciji.

Nedavno sam osvijestila da djetetu koje ne može zaspati ne pomaže ako mu zapovjedimo da spava jer je već stvarno kasno, da će prije zaspati ako odvojimo deset svojih minuta i legnemo pokraj njega, iako je to naših deset minuta za kojima smo čeznuli cijeli dan.

Prošli tjedan sam Evi Lole na putu do vrtića objašnjavala da se nećemo vratiti po kapu jer je dovoljno toplo da može biti bez nje. Ona je cijelim putem plakala i govorila da se moramo vratiti jer mora imati kapu, da ne želi staviti kapuljaču kad budu išli van i da će dobiti kaznu ako ne bude imala ništa na glavi, a kad sam ju pitala kakvu će kaznu dobiti, rekla mi je da ne zna jer ju još nikad nije dobila.

Pretpostavljate, njen zahtjev o povratku po kapu sam odbila.

Nakon par sati, nazvala me teta iz vrtića da mi kaže da je dječak na igralištu pogodio Evu Lole zaleđenom grudom u glavu i da joj je curila krv. Baka je baš bila došla po nju; rana je bila samo površinska i nije bilo posljedica.

Ali znate što mi je rekla teta u tom razgovoru?

Da je barem imala kapu. To mi je rekla. Da je barem imala kapu, gruda bi se samo odbila.

U tom trenutku sam znala zašto je baš ona dobila grudom u glavu – da me podsjeti da moram slušati svoje dijete jer – ono zna. Djeca znaju. Ona slušaju svoju intuiciju, ako im to dozvolimo.

Ali čak i kad je poruka tako direktna: Moram imati kapu jer ću dobiti kaznu za koju ne znam koja je jer ju još nikad nisam dobila; jesmo li ju spremni čuti?

Koliko često zanemarimo potrebe svoje djece da ne bi ispala razmažena i koliko ih često razmazimo baš tamo gdje smo trebali postaviti granice?

Često, ali to je roditeljstvo: komunikacija između duša koje su se odabrale, ponekad ometana nerazumijevanjem, pogreškama i traženjem odgovora, ali i blagoslovljena popravljanjem, prepoznavanjem i međusobnim slušanjem.

A na to nas nitko ne može pripremiti, zar ne?

 

Nastja

Comments closed

Tebi koja ćeš tek roditi

Moja kćer je došla na svijet u 9 sati i 9 minuta (10.6.2011.) dok je u rađaoni svirala pjesma Lady Gage: Born this way.

Kad sam saznala da sam trudna, počela sam raditi ono što najbolje znam: pripremati se. Čitala sam knjige o trudnoći i porodu, neprestano sam kliktala po Internetu, razgovarala sam s  onima koje su prije mene prošle kroz to iskustvo, zapisivala sam, fizički sam se pripremala i bila sam uvjerena da sam spremna na sve ono što je dio nečeg nevjerojatnog i divnog – poroda.

Ispalo je da se na jedno nisam mogla pripremiti.

Svoju kćer sam rodila carskim rezom.

U trenutku kad mi se činilo da su prirodan porod i dojenje na vrhuncu svoje popularnosti, kad su i muškarci oko mene za svako novorođeno dijete prvo pitali koliko je teško i dugačko, je li porod prošao u redu, a onda da li majka doji, ja sam rodila carskim rezom. I nisam mogla dojiti.

Gotovo da sam čula kako Svemirom odjekuje smijeh na moje planove.

Ispalo je da je moje srce spremno, ali tijelo nije.

Tek sam kasnije osvijestila kakvi su se duboki strahovi umiješali u prve dane mog i njezinog odnosa, ali tada sam se borila s drugim osjećajima.

Bez obzira na to što sada znam da je život dar i da dolazak na ovaj svijet ne možeš isplanirati, bez obzira što danas vidim simboliku u načinu na koji se Eva Lole rodila i što razumijem da ona stvari mora raditi na svoj način, želim reći nešto tebi koja još ne znaš da ćeš roditi carskim rezom.

Prvo, ti nisi kriva.

Znam da ti u prvim trenutcima nitko neće moći objasniti da je takva odluka doktora bila u službi života i znam da ćeš to vidjeti kao krhotinu u odnosu između tebe i tvog djeteta, ali tvoje dijete će ti biti zahvalno jer je dobilo život.

To je ono što i ti sama trebaš brojati.

Ti nisi manje vrijedna.

Nisi. Ona majka koja će sjediti do tebe i imati iskustvo prirodnog poroda možda neće razumjeti ono kroz što si ti prošla (i što još uvijek nosiš sa sobom), ali te neće osuđivati i neće misliti da si manje mama od nje. Nemoj ni ti osuđivati sebe.

Kad ti tvoje dijete prvi put kaže mama, nećeš razmišljati o tome kako je došlo na svijet. Bit ćeš sretna da ste dobili priliku biti jedno s drugim.

 Imat ćeš ožiljak.

Zauvijek. I taj će te ožiljak podsjećati na trenutke kad život nije išao po planu, već po sudbini. I kad si u trenu znala što je važno, a što nije. I podsjećat će te da život ne uzimaš olako.

Falit će ti iskustvo poroda.

Neću ti lagati, falit će ti. Stvori se jedna posebna, duboka i momentalna povezanost između majke i djeteta kroz iskustvo poroda, sigurna sam. Ti ćeš to morati nadoknaditi na drugi način. Možda ćete se ti i tvoje dijete u prvim trenutcima gledati u čudu kao što smo se gledale nas dvije, ali vaša će se srca, kao i naša, odmah prepoznati. Ponekad ćeš, samo na početku, gledati druge majke i imati osjećaj da kod njih ide nekako lakše, prirodnije.

 Ali ubrzo ćeš znati ono što je važno: važno je dati život i u taj život ulagati – svoju ljubav, svoje vrijeme, svoje strpljenje, poticati ga, hrabriti i podržavati na putu da živi taj dar, da se ne boji ničega i da živi svoje strasti, da živi na svoj način.

Porod, dojenje i pelene su samo početak života, suludo je ulagati prevelike količine energije da bi se to napravilo kako treba (kad jamstva što je dobro zapravo nema), a zanemariti druge, važne aspekte novog života koji si donijela na svijet i (svog) novog života kojeg ćeš početi živjeti.

 I da ti kažem nešto ludo: nedavno sam čula da djeca rođena carskim rezom nemaju duhovnost. Ako si i ti čula isto, javi mi se da ti pošaljem nešto zbog čega će biti dovoljna jedna sekunda da ti se oči napune suzama, srce ljubavlju, a soba smijehom.

 

I daj da kažem nešto tebi koja si trudna i znaš da ćeš roditi carskim rezom jer si sama tako odlučila.

Molim te, razmisli. Carski rez nije bezazlena operacija i bol koju misliš da ćeš izbjeći svejedno će te dočekati.

Neka carski rez bude ona krajnja mjera kad je novom životu potrebna dodatna snaga.

 

Nastja

 7/3/2018

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

 

Comments closed

Svačija je priča važna

Što je ono prvo što želite znati o nekome? Ono što će ili potvrditi vaš prvi dojam o toj osobi ili vam pokazati da ste skloni neopravdano lijepiti etikete? Na temelju čega nekome odlučite vjerovati?

Ja sam se još odmalena pitala zašto netko nešto radi. Uvijek sam željela znati motive jer sam jedino tako mogla razumjeti. Kasnije se na to nadodalo pitanje čime se netko bavi jer sam željela znati je li dovoljno hrabar da živi  svoju strast ili još uvijek nije slobodan.

Dok još ne znam što je ono što želite znati o meni da biste mi vjerovali, odgovorit ću vam na svoja dva pitanja:

ZAŠTO OVO RADIM?

Voljela bih reći da je to zato što ne znam raditi ništa drugo osim pisati. Taj bi odgovor poetski, u jednoj rečenici objasnio sve, ali istina je da znam i neke druge stvari, ali da ovo radim jer se napokon usudim. Oni koji me dugo ili dovoljno dobro poznaju, znaju da sam prvi (detektivski) roman napisala u četvrtom razredu osnovne škole s nalivperom; da sam nedugo zatim natipkala ljubavnu dramu na maminoj pisaćoj mašini i da se od tada nisam zaustavila: napisala sam puno romana, pjesama, scenarija, tekstova i crtica koji stoje po ladicama, disketama, stickovima, hard diskovima, serverima i cloudovima, ali samo sam jedan roman pokušala objaviti (u čemu nisam bila dovoljno uporna). Uvijek sam kroz život išla s pričama.

Zato što sam se sramila, zazirala od kritike ili zato što nisam bila dovoljno hrabra da se izložim, oni koji me znaju površno, ne znaju ono važno o meni: da je jedino što sam u životu željela raditi ono što znam od malih nogu – pisati.

Ovo radim zato da samoj sebi pokažem da nema ničeg strašnog u življenju svoje strasti, ali i da na put istraživanja granica vlastitog oslobođenja povedem sa sobom svakog onog tko želi poći sa mnom.

ČIME SE BAVIM?

Ili da ovo pitanje, prevedeno, postavim ovako: od čega živim?

Mogla bih reći od nekretnina, ali gdje je priča u tome? Priča je u pravnom fakultetu kojeg sam upisala jer na prijemnom nije bilo matematike, a studij kreativnog pisanja nije postojao i kojeg sam diplomirala jer sam bila poslušna studentica. I u prvom poslu (u struci) kojeg sam dobila ubrzo nakon diplome koji mi je osim iskustva rada u velikom sustavu, dao prijateljstva za cijeli život i kojeg sam ostavila nakon tri godine jer mi je duša vapila za slobodom. Otkaz sigurnom poslu me odveo u nezaposlenost i trudnoću, u bolest i u preporod. Ono što mi odgovara našla sam tek kad sam napravila puni krug i shvatila da je odgovor kod kuće. Od tada, sada već četiri godine, radim sa svojim mužem i imam dosta materijala na temu provođenja puno vremena zajedno. O onome čime se bavim(o) možete pogledati ovdje, a priče o nekretninama pišem i za časopis agencije Opereta nekretnine.

Pošto sam kreativni individualac, mir sam pronašla tek u malom sustavu u kojem imam slobodu kreiranja pa mogu reći da volim ono čime se bavim iako sam srcem u pisanju.

Sretna sam što napokon imam mjesto na kojem ću dijeliti svoje priče kroz život koji za mene nije samo pisanje i nekretnine, već i majčinstvo, kuhanje, čitanje, kretanje, kreativno izražavanje i predah od svakodnevice kroz putovanja, ali ću biti još sretnija ako za jednu moju priču, vi meni poklonite jednu svoju.

Jednom mi se prijateljica čudila kako fokusirano slušam sugovornika i gotovo gutam ono što mi govori. To može postati teret onda kada na sebe preuzmete previše tuđeg, ali mene kroz život vodi rečenica koju sam uhvatila u dječjoj knjizi „Fantastične leteće knjige Morrisa Lessmorea“ (autora Williama Joycea): SVAČIJA JE PRIČA VAŽNA.

Moja kćer Eva Lole rekla je dok je bila još sasvim mala da nitko nikome nije šef zato što su svi ljudi isti i gospodin Lessmore bi se sigurno složio s njom. Ničija priča nije više vrijedna od priče nekog drugog. Svatko od nas ima priču zašto je tu gdje je i takav kakav je, gdje mu je korijenje i s čime se bori na putu prema boljem sebi.

Ne morate svaku svoju priču podijeliti, dovoljno je da ju zapišete, za sebe.

Ja ću to raditi ovdje, za sebe, ali i za svakog onog tko u mojima pričama može pronaći nešto važno za sebe.

Nastja

 

Comments closed