Skip to content

Kategorija: priče

Djeca znaju

Znate oko čega se najlakše i najbrže usuglasim s drugima? Oko toga da nas nitko nije pripremio na roditeljstvo.

Često si tako govorimo da je bolje da su nas u školi učili kako odgajati djecu, nego da štrebamo činjenice koje sad ionako možemo pronaći na internetu.

Ali, sve i da je odgoj djece obvezni predmet od prve do zadnje godine našeg školovanja, da smo poslušali čak i one savjete na koje smo se oglušili, ne bismo se uspjeli pripremiti. Jer je nemoguće.

Ne (samo) zato što je roditeljstvo kompleksno, individualno i teško ga je definirati, već zato što se odnosi na ono najposebnije ikad – ljudski život. A tko može dati univerzalna pravila za unikatno čudo?

Ipak, u moru savjeta s kojima novopečene roditelje obasipaju, nama je ostao jedan kojeg smo si ponavljali kao najistinitijeg i kojeg nismo odmah shvatili do kraja. Često smo ga, kao štafetu, prosljeđivali dalje novim roditeljima, ali bez detaljnih uputa.

Na prvom pregledu, onom kad je dijete staro mjesec dana (dakle, na samom početku), doktorica nam je rekla: Samo slušajte svoje dijete, to je jedini savjet kojeg trebate.

Kasnije smo si znali reći kako je doktorica bila u pravu; i onda kad je Eva Lole neobično stenjala sa 6 tjedana pa je ispalo da ima upalu bubrega, i onda kad je odbijala neku krutu hranu jer joj se nije sviđala (a mi smo mislili da baš to mora jesti), i onda kad se upiškila nasred trgovine jer nije bila spremna za odvikavanje od pelena (a mi smo mislili da ih mora skinuti što ranije da ne zaostaje za drugima)… svaki u moru takvih primjera, sveo se na to da smo trebali – slušati svoje dijete.

To ne znači da dijete treba određivati pravila i biti roditelj samo sebi. Slušati svoje dijete ne znači ispunjavati svaku njegovu želju, skakati na svaki plač, sprječavati da upadne u frustraciju…

Slušati svoje dijete znači osluškivati njegove potrebe i  znati da naše dijete nije isto kao dijete naše prijateljice.

To znači da ne trebamo uguravati djecu u tablice, da ne paničarimo kad od postavljenih tablica odstupaju, da znamo da ne mogu ista pravila vrijediti za sve.

Slušati djecu znači slušati njihovu dušu. Kao što ju djeca slušaju. Jer ona znaju što njihovoj duši treba. Kao svatko od nas, za sebe.

I kao što danas znamo da ono što vrijedi za tebe, ne mora vrijediti za mene, to još više trebamo znati za svoju djecu.

Onda kad cvile, inzistiraju, plaču, kad su uporna, kad ne mogu zaspati, kad se svađaju ili ne žele jesti, ona zapravo traže nešto što im treba, na jedini način koji znaju.

Nije lako uvijek udovoljiti tim zahtjevima, ponekad ih nije lako niti razumjeti. Ali što prije počnemo slušati što nam njihova duša govori, manje ćemo vremena provoditi u frustraciji.

Nedavno sam osvijestila da djetetu koje ne može zaspati ne pomaže ako mu zapovjedimo da spava jer je već stvarno kasno, da će prije zaspati ako odvojimo deset svojih minuta i legnemo pokraj njega, iako je to naših deset minuta za kojima smo čeznuli cijeli dan.

Prošli tjedan sam Evi Lole na putu do vrtića objašnjavala da se nećemo vratiti po kapu jer je dovoljno toplo da može biti bez nje. Ona je cijelim putem plakala i govorila da se moramo vratiti jer mora imati kapu, da ne želi staviti kapuljaču kad budu išli van i da će dobiti kaznu ako ne bude imala ništa na glavi, a kad sam ju pitala kakvu će kaznu dobiti, rekla mi je da ne zna jer ju još nikad nije dobila.

Pretpostavljate, njen zahtjev o povratku po kapu sam odbila.

Nakon par sati, nazvala me teta iz vrtića da mi kaže da je dječak na igralištu pogodio Evu Lole zaleđenom grudom u glavu i da joj je curila krv. Baka je baš bila došla po nju; rana je bila samo površinska i nije bilo posljedica.

Ali znate što mi je rekla teta u tom razgovoru?

Da je barem imala kapu. To mi je rekla. Da je barem imala kapu, gruda bi se samo odbila.

U tom trenutku sam znala zašto je baš ona dobila grudom u glavu – da me podsjeti da moram slušati svoje dijete jer – ono zna. Djeca znaju. Ona slušaju svoju intuiciju, ako im to dozvolimo.

Ali čak i kad je poruka tako direktna: Moram imati kapu jer ću dobiti kaznu za koju ne znam koja je jer ju još nikad nisam dobila; jesmo li ju spremni čuti?

Koliko često zanemarimo potrebe svoje djece da ne bi ispala razmažena i koliko ih često razmazimo baš tamo gdje smo trebali postaviti granice?

Često, ali to je roditeljstvo: komunikacija između duša koje su se odabrale, ponekad ometana nerazumijevanjem, pogreškama i traženjem odgovora, ali i blagoslovljena popravljanjem, prepoznavanjem i međusobnim slušanjem.

A na to nas nitko ne može pripremiti, zar ne?

 

Nastja

Comments closed

Tebi koja ćeš tek roditi

Moja kćer je došla na svijet u 9 sati i 9 minuta (10.6.2011.) dok je u rađaoni svirala pjesma Lady Gage: Born this way.

Kad sam saznala da sam trudna, počela sam raditi ono što najbolje znam: pripremati se. Čitala sam knjige o trudnoći i porodu, neprestano sam kliktala po Internetu, razgovarala sam s  onima koje su prije mene prošle kroz to iskustvo, zapisivala sam, fizički sam se pripremala i bila sam uvjerena da sam spremna na sve ono što je dio nečeg nevjerojatnog i divnog – poroda.

Ispalo je da se na jedno nisam mogla pripremiti.

Svoju kćer sam rodila carskim rezom.

U trenutku kad mi se činilo da su prirodan porod i dojenje na vrhuncu svoje popularnosti, kad su i muškarci oko mene za svako novorođeno dijete prvo pitali koliko je teško i dugačko, je li porod prošao u redu, a onda da li majka doji, ja sam rodila carskim rezom. I nisam mogla dojiti.

Gotovo da sam čula kako Svemirom odjekuje smijeh na moje planove.

Ispalo je da je moje srce spremno, ali tijelo nije.

Tek sam kasnije osvijestila kakvi su se duboki strahovi umiješali u prve dane mog i njezinog odnosa, ali tada sam se borila s drugim osjećajima.

Bez obzira na to što sada znam da je život dar i da dolazak na ovaj svijet ne možeš isplanirati, bez obzira što danas vidim simboliku u načinu na koji se Eva Lole rodila i što razumijem da ona stvari mora raditi na svoj način, želim reći nešto tebi koja još ne znaš da ćeš roditi carskim rezom.

Prvo, ti nisi kriva.

Znam da ti u prvim trenutcima nitko neće moći objasniti da je takva odluka doktora bila u službi života i znam da ćeš to vidjeti kao krhotinu u odnosu između tebe i tvog djeteta, ali tvoje dijete će ti biti zahvalno jer je dobilo život.

To je ono što i ti sama trebaš brojati.

Ti nisi manje vrijedna.

Nisi. Ona majka koja će sjediti do tebe i imati iskustvo prirodnog poroda možda neće razumjeti ono kroz što si ti prošla (i što još uvijek nosiš sa sobom), ali te neće osuđivati i neće misliti da si manje mama od nje. Nemoj ni ti osuđivati sebe.

Kad ti tvoje dijete prvi put kaže mama, nećeš razmišljati o tome kako je došlo na svijet. Bit ćeš sretna da ste dobili priliku biti jedno s drugim.

 Imat ćeš ožiljak.

Zauvijek. I taj će te ožiljak podsjećati na trenutke kad život nije išao po planu, već po sudbini. I kad si u trenu znala što je važno, a što nije. I podsjećat će te da život ne uzimaš olako.

Falit će ti iskustvo poroda.

Neću ti lagati, falit će ti. Stvori se jedna posebna, duboka i momentalna povezanost između majke i djeteta kroz iskustvo poroda, sigurna sam. Ti ćeš to morati nadoknaditi na drugi način. Možda ćete se ti i tvoje dijete u prvim trenutcima gledati u čudu kao što smo se gledale nas dvije, ali vaša će se srca, kao i naša, odmah prepoznati. Ponekad ćeš, samo na početku, gledati druge majke i imati osjećaj da kod njih ide nekako lakše, prirodnije.

 Ali ubrzo ćeš znati ono što je važno: važno je dati život i u taj život ulagati – svoju ljubav, svoje vrijeme, svoje strpljenje, poticati ga, hrabriti i podržavati na putu da živi taj dar, da se ne boji ničega i da živi svoje strasti, da živi na svoj način.

Porod, dojenje i pelene su samo početak života, suludo je ulagati prevelike količine energije da bi se to napravilo kako treba (kad jamstva što je dobro zapravo nema), a zanemariti druge, važne aspekte novog života koji si donijela na svijet i (svog) novog života kojeg ćeš početi živjeti.

 I da ti kažem nešto ludo: nedavno sam čula da djeca rođena carskim rezom nemaju duhovnost. Ako si i ti čula isto, javi mi se da ti pošaljem nešto zbog čega će biti dovoljna jedna sekunda da ti se oči napune suzama, srce ljubavlju, a soba smijehom.

 

I daj da kažem nešto tebi koja si trudna i znaš da ćeš roditi carskim rezom jer si sama tako odlučila.

Molim te, razmisli. Carski rez nije bezazlena operacija i bol koju misliš da ćeš izbjeći svejedno će te dočekati.

Neka carski rez bude ona krajnja mjera kad je novom životu potrebna dodatna snaga.

 

Nastja

 7/3/2018

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

 

Comments closed

Svačija je priča važna

Što je ono prvo što želite znati o nekome? Ono što će ili potvrditi vaš prvi dojam o toj osobi ili vam pokazati da ste skloni neopravdano lijepiti etikete? Na temelju čega nekome odlučite vjerovati?

Ja sam se još odmalena pitala zašto netko nešto radi. Uvijek sam željela znati motive jer sam jedino tako mogla razumjeti. Kasnije se na to nadodalo pitanje čime se netko bavi jer sam željela znati je li dovoljno hrabar da živi  svoju strast ili još uvijek nije slobodan.

Dok još ne znam što je ono što želite znati o meni da biste mi vjerovali, odgovorit ću vam na svoja dva pitanja:

ZAŠTO OVO RADIM?

Voljela bih reći da je to zato što ne znam raditi ništa drugo osim pisati. Taj bi odgovor poetski, u jednoj rečenici objasnio sve, ali istina je da znam i neke druge stvari, ali da ovo radim jer se napokon usudim. Oni koji me dugo ili dovoljno dobro poznaju, znaju da sam prvi (detektivski) roman napisala u četvrtom razredu osnovne škole s nalivperom; da sam nedugo zatim natipkala ljubavnu dramu na maminoj pisaćoj mašini i da se od tada nisam zaustavila: napisala sam puno romana, pjesama, scenarija, tekstova i crtica koji stoje po ladicama, disketama, stickovima, hard diskovima, serverima i cloudovima, ali samo sam jedan roman pokušala objaviti (u čemu nisam bila dovoljno uporna). Uvijek sam kroz život išla s pričama.

Zato što sam se sramila, zazirala od kritike ili zato što nisam bila dovoljno hrabra da se izložim, oni koji me znaju površno, ne znaju ono važno o meni: da je jedino što sam u životu željela raditi ono što znam od malih nogu – pisati.

Ovo radim zato da samoj sebi pokažem da nema ničeg strašnog u življenju svoje strasti, ali i da na put istraživanja granica vlastitog oslobođenja povedem sa sobom svakog onog tko želi poći sa mnom.

ČIME SE BAVIM?

Ili da ovo pitanje, prevedeno, postavim ovako: od čega živim?

Mogla bih reći od nekretnina, ali gdje je priča u tome? Priča je u pravnom fakultetu kojeg sam upisala jer na prijemnom nije bilo matematike, a studij kreativnog pisanja nije postojao i kojeg sam diplomirala jer sam bila poslušna studentica. I u prvom poslu (u struci) kojeg sam dobila ubrzo nakon diplome koji mi je osim iskustva rada u velikom sustavu, dao prijateljstva za cijeli život i kojeg sam ostavila nakon tri godine jer mi je duša vapila za slobodom. Otkaz sigurnom poslu me odveo u nezaposlenost i trudnoću, u bolest i u preporod. Ono što mi odgovara našla sam tek kad sam napravila puni krug i shvatila da je odgovor kod kuće. Od tada, sada već četiri godine, radim sa svojim mužem i imam dosta materijala na temu provođenja puno vremena zajedno. O onome čime se bavim(o) možete pogledati ovdje, a priče o nekretninama pišem i za časopis agencije Opereta nekretnine.

Pošto sam kreativni individualac, mir sam pronašla tek u malom sustavu u kojem imam slobodu kreiranja pa mogu reći da volim ono čime se bavim iako sam srcem u pisanju.

Sretna sam što napokon imam mjesto na kojem ću dijeliti svoje priče kroz život koji za mene nije samo pisanje i nekretnine, već i majčinstvo, kuhanje, čitanje, kretanje, kreativno izražavanje i predah od svakodnevice kroz putovanja, ali ću biti još sretnija ako za jednu moju priču, vi meni poklonite jednu svoju.

Jednom mi se prijateljica čudila kako fokusirano slušam sugovornika i gotovo gutam ono što mi govori. To može postati teret onda kada na sebe preuzmete previše tuđeg, ali mene kroz život vodi rečenica koju sam uhvatila u dječjoj knjizi „Fantastične leteće knjige Morrisa Lessmorea“ (autora Williama Joycea): SVAČIJA JE PRIČA VAŽNA.

Moja kćer Eva Lole rekla je dok je bila još sasvim mala da nitko nikome nije šef zato što su svi ljudi isti i gospodin Lessmore bi se sigurno složio s njom. Ničija priča nije više vrijedna od priče nekog drugog. Svatko od nas ima priču zašto je tu gdje je i takav kakav je, gdje mu je korijenje i s čime se bori na putu prema boljem sebi.

Ne morate svaku svoju priču podijeliti, dovoljno je da ju zapišete, za sebe.

Ja ću to raditi ovdje, za sebe, ali i za svakog onog tko u mojima pričama može pronaći nešto važno za sebe.

Nastja

 

Comments closed