Skip to content

DIJETE KOJE ŽELI BITI NETKO DRUGI

Bio je to običan dan u tjednu, drugačiji od drugih samo po tome što sam Evu Lole, umjesto u vrtić, vodila u ured. Ja sam hodala, ona je bila na romobilu, u izlozima kraj kojih smo prolazile prikaz nas dvije nije se razlikovao od uobičajenog.

Pogledala sam nas malo bolje u idućem izlogu, tek nakon što je dečkić kojeg smo prestigle pitao mamu da li je to curica ili dečko. Mama je rekla dečko, ali on je u onom prestizanju vidio njezine oči i nije bio siguran. Kad su nas sustigli na semaforu, nas dvije smo, kao i inače, razgovarale i kad sam se Evi Lole obratila u ženskom rodu čula sam ga kako nam govori iza leđa: “Jesam ti rekao da je curica“. Nisam čula što je mama odgovorila.

To me vratilo u vrijeme koje smo provodile po dječjim igralištima, kad su mi se mame uredno ispričavale što su za moju kćer pomislile da mi je sin. Imala sam pripremljen odgovor: “Njoj je to kompliment jer predano radi na tome da izgleda kao dečko.” Nekad se razgovor nastavljao, ali je u većini slučajeva to obilježilo njegov završetak.

Nikad nisam shvaćala zašto je tako velika uvreda zamijeniti spol kod djece.

Ja sam prva velika zagovornica muških i ženskih principa, njihovih različitosti i nužnosti jednih i drugih. Ali što je tako strašno u tome ako za dečkića zabunom kažete da je curica?

Ja sam u izlogu vidjela svoje dijete čiju osebujnost obožavam, ali kad sam nas pogledala očima te mame sa semafora, vidjela sam dijete sa šiltericom, poluduge kose, u plavom prsluku, u tamnim tenisicama, kako juri na romobilu i u tom trenutku sam shvatila što je strašno za te roditelje kad im djetetu zamijene spol u razgovoru:

oni se boje da će to obilježiti njihovu djecu – za zauvijek.  

Kad sam saznala da sam trudna, nalaz od krvi sam spremila u kompjuter pod nazivom Eva Lole. Ona se šest mjeseci skrivala i na ultrazvuku nam nisu mogli reći njezin spol, ali ja sam znala od prvog trenutka.

Željela sam curicu, da se zajedno igramo s barbikama, da joj pletem pletenice, lakiram nokte, da zajedno pratimo modu i obožavamo ljubičastu boju.

Dobila sam curicu koja je na prvu igru s barbikama izvadila Spidermana i pozvala moju barbiku Wendy na kavu, koja od druge godine života nije željela ni čuti za suknjice, kojoj je san imati kratku kosu, a nokte ne da nalakirati ni s bezbojnim lakom.

Kad ju danas zamijene za dečkića, nas dvije se pogledamo i nasmijemo. Ali u jednom trenutku njezinog razvoja, ona je toliko željela biti dečkić da je govorila o sebi u muškom rodu. Moji najbliži su se prilično uzrujavali oko toga, a ja sam bila nekako mirna. Dok smo došli do te faze, već sam se morala saživjeti s tim da nisam dobila curicu kakvu sam si zamislila; imati umišljenog dečkića mi je bio samo jedan u nizu izazova.

Biti roditelj djetetu koje je čista suprotnost od onoga kako ste ga zamišljali je blagoslov, to sada znam.

To vas stavlja u situacije u kojima nema brzog i lakog rješenja i čiju ispravnost često preispitujete, tjera vas da slušate svoju intuiciju i da se usudite dozvoliti krhkom biću koje trebate ispratiti u svijet da živi svoju jedinstvenost. Otkrivate jeste li spremni zakoračiti preko debele crte standardnih okvira i biti podrška djetetu koje često gledaju kao neku prevaru, jer eto, mislili su da je dečkić, a ona je ustvari curica i tko zna kako će to završiti kad odraste.

Ja znam. Ja već sada u njoj vidim predivnu ženu koja se usudi živjeti svoje snove više nego svoje strahove. Vidim onu koja će donositi logične odluke (što ju je naučilo igranje s legićima), koja u muškim kolegama neće vidjeti konkurenciju nego suradnike, koja će poštivati različitosti i koja će moći reći da su njezini roditelji znali prepoznati njezine potrebe.

Intuitivno smo znali ono što smo kasnije naučili iz knjiga, dijete u fazi identiteta, između treće i četvrte godine života, kroz eksperimentiranje s identitetima uči o sebi. To ne određuje ono što će ili tko će biti u budućnosti.

Kad je Eva Lole željela biti pas, kupili smo joj gumenu kost i dali smo joj da pije vodu iz zdjelice. Nismo se bojali da će kad odraste – postati pas. Znali smo da je na nama kao roditeljima da prihvatimo njezine identitete i da u njima sudjelujemo. Tako se zapravo sprječava pojava problema s identitetom u budućnosti i pomaže djetetu da razvije autentičnu osobnost.

Ohrabrujte svoju djecu da eksperimentiraju u toj dobi. Upravo negativno reagiranje može dovesti do teškoća pri određivanju vlastitog ja.

Eva Lole danas, kad je faza identiteta iza nje, a pred njom šarenilo faze interesa, govori o sebi u ženskom rodu, svjesna da je curica i po čemu je različita o dečkića, ali ne vidi nikakvu prepreku da nosi odjeću s odjela za dečke, da umjesto (meni) preslatkih rajfova nosi šilterice, da igra nogomet s dečkima, da želi biti skejterica i ići na nogometno prvenstvo.

Da budem iskrena, ne vidim ni ja.

Kao što ne vidim ništa loše ni u tome da dečkići vole rozu boju i igraju se s kolicima s bebom.

Ja u tome vidim klicu iz koje se rađa svijet širokoumnih muškarca koji ne misle da im guranje svojeg djeteta u kolicima oduzima muškost.

A za mene je to svijet u koji ću s ljubavlju i povjerenjem poslati svoje dijete.

Nastja

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.