Skip to content

nastja cool - pričama kroz život Posts

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Žena vremenskog putnika je tvoja najdraža knjiga, barem si tako rekla dok smo čekali vlak, dolje pod zemljom. Iako sam rekao da se i meni jako sviđa, istina je da nije virila iz moje torbe zato što je moja već zato što je poklon za moju mlađu sestru. Nisam bio zainteresiran za tu knjigu dok nisam saznao da je tvoja najdraža. A ti si najljupkije stvorenje na svijetu.  I da, ekranizacija je dosta loša, baš kao što si i rekla, a ja potvrdno kimao. Jesi li zainteresirana da u jednoj vožnji podzemnom usporedimo omiljene dijelove knjige?
Da putuješ kroz vrijeme, uvijek bih te čekao u sadašnjosti.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: stanica metroa Waterloo, London

Ti: načitana

Ja: književni početnik

#000048

 

Zašto si skrenuo pogled kad sam se okrenula? Naravno da si dovoljno hrabar da mi blejiš u dupe samo dok ti je cura u garderobi. Ali sviđa mi se što si kimnuo s odobravanjem. Zbog tebe sam se odlučila na kupovinu. Ako ti ono ipak nije bila cura, mogli bismo se naći da ti pokažem kako se ta haljina lako skida.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Desigual na Rambli, Barcelona

Ti: znatiželjan

Ja: ženska s dobrim dupetom

#000015

 

Izlaziš iz kapelice, u vjenčanici koja ne može biti više bijela, uplakana, razlivena maskara na tvom djevojačkom licu daje dramatičan ton cjelokupnom prizoru. Staneš ispred mene i  kažeš mi, vidno dezorijentirana: Ostavila sam ga. U tom trenu dižeš ruku, zaustavaljaš taxi, sjedaš i odlaziš, gledajući me kroz prozor, kroz suze. Želio sam ti ponuditi svoju jaknu, učinilo mi se da se treseš, ali sad shvaćam da ti nije bilo hladno, bilo je to od adrenalina. Ja nisam tip za brak, možda sam tip za tebe.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  ispred Graceland kapelice, Las Vegas

Ti: odbjegla nevjesta

Ja: slučajni prolaznik

#000056

Comments closed

SAMI NA SVIJETU

Nedavno sam, dok smo bili u posjeti mom didi u Sisku, otvorila ormar u kojem sam pronašla škrinjicu s blagom. Doslovno.

 

Iz mrklog dna ormara izvukla sam mali koferčić koji je pripadao mojoj mami, a u kojem su se nalazile slikovnice mog djetinjstva: Zlatica i medvjedići, Veseli krojači, Pale sam na svijetu, Žablji pjevački zbor, Slovarica, Snjeguljica, Crvenkapica, Ivica i Marica, Palčica, Koliko je sati…

To nije bio samo Proustov kolačić, već pravi vremeplov, koferčić koji me usisao i bacio natrag u riječi i slike koje su se nekad nježno urezivale u mene.

Ponijela sam ih kući i Eva Lole i ja smo se još istu večer bacile na knjiganje. Bilo mi je teško izabrati koju prvu čitati, htjela sam progutati sve odjednom, ali smo ipak čitale jednu po jednu i nakon par dana, shvatila sam da najviše razmišljam o Palinoj priči, priči na koju sam zaboravila, dok ispred sebe nisam vidjela te poznate korice.

 

Pale sam na svijetu.

 
Sjećam se, bila je to prva knjiga koja je u maloj meni pobudila miješane osjećaje: divila sam se ideji da odjednom možeš sve što poželiš, a istovremeno me prestravljivala pomisao da se jedno jutro probudim lišena podrške i zaštite svojih roditelja.

 

Sjetila sam se da sam knjigu čitala iznova i iznova, u strahu da će se kraj promijeniti i da će buđenje nakon kojeg sljedi olakšanje što je sve bio samo san – izostati.

 

Nije čudno da je pisac ovog dječjeg klasika, Danac Jens Sigsgaard, bio psiholog i da je priča inspirirana psihološkom studijom u kojoj je intervjuirano tisuće djece o njihovim najdubljim željama.

Tko od nas u svom odrastanju nije poželio, bar na trenutak, da roditelja nema i da možemo sve što poželimo? Probuditi se i shvatiti da smo sami, da nam je sve dostupno, bez posljedica za naše odluke, ne zvuči li to savršeno?

Zapravo ne.

Znate li onu šalu, parafrazirat ću – koji bi smisao bio ostati sam na pustom otoku sa Severinom ako to ne bi imao kome ispričati?

Tako nekako ja sada gledam na Palinu priču: što će nam svi slatkiši, banane, auti i novci, ako to nemamo s kime podijeliti?

 

Nije li ljepota života u onome da se množi kada se dijeli? Ne samo materijalno, nego i iskustva koja doživimo da ih podijelimo s nekim, da možda nekoga inspiriramo, potaknemo, probudimo…

 

S druge strane, ova priča, posredno, otvara i ono zanimljivo pitanje: tko smo kada nas nitko ne gleda?

 

Tko bismo bili da smo sami na svijetu? Bez toga da nas netko osuđuje ili odobrava, bismo li se ponašali jednako kao sada?

 

Živimo li da bismo se svidjeli, uklopili, bili kao drugi ili idemo svojim putem, vođeni vrijednostima koje su jednake neovisno o tome gleda li nas tko?

A ono što, vjerujem, mnoge odrasle plaši više nego djecu je pomisao da stvarno ostanu sami. U ovom vremenu stalne dostupnosti, dok u nama tinja potreba da nam dani budu ispunjeni, da stalno nešto radimo, da budemo korisni, rijetki su oni koji bi poželjeli živjeti u samoći. Mislim potpuno sami, ne ono kad u danu prepunom svega uzmete malo vremena za meditaciju, šetnju ili knjigu, već da budete sami sa sobom, danima, možda i u nepoznatom, nepredvidivom, nesigurnom okruženju…Mnogima to zvuči kao luksuz o kojem možda i maštaju, ali tko od nas može izdržati biti zaista sam?

 

Pali se to nije svidjelo, a moram priznati da se ne bi ni meni. Vjerojatno se ne bi svidjelo ni Aristotelu, on je još (pra)davnih godina rekao da je čovjek biće zajednice i zajedništva.

 

Vjerujem da su mnoge naše navike, a sigurno i emocije uvjetovane interakcijom s ljudima.

 

Kad bismo bili sami na svijetu, bi li to uopće više bio svijet?

 

Eva Lole mi je priznala da su tu knjigu već knjigali u vrtiću, pa joj nije bila otkriće kao meni ponovo. Ideja da bude sama na svijetu joj se nimalo ne sviđa, iako bi da se probudi sama doma, radila ono što joj je inače ograničeno: igrala bi igrice i jela slatkiše. U voćarnu ne bi išla. Kad bi baš morala biti sama na svijetu, ona bira da bude – sama s nama.

Ono što joj se najviše sviđa je da je već sad pročitala lektiru.

Ja priznajem da je ova knjiga kod mene otvorila hrpu novih pitanja, drugačijih od onih na koja sam odgovore tražila kao dijete.

Svakako ju pročitajte opet, da se prisjetite kako je divno – što nismo sami na svijetu.

 

Do idućeg knjiganja,

Nastja

i

Eva Lole

Povežimo se kroz priče!

Prijavite se na listu onih kojima ću slati pisma o sitnicama koje smatram cool.

Neka to bude početak našeg povezivanja i dopisivanja.

Comments closed

VRIJEME PROMJENA

Eva Lole je imala skoro godinu i pol dana kad su nas nazvali iz vrtića da se oslobodilo mjesto i bila je spremna za vrtić. Ja nisam bila. Sjećam se da sam poklopila slušalicu i počela plakati. Nije bilo upitno da će ići u vrtić: nisam se bojala virusa i bakterija, loših utjecaja i željela sam da se ona što prije socijalizira, da, kao ja, počne obožavati ljude.

Nisam plakala ni zato što više nećemo po cijele dane biti zajedno, nikad nisam vjerovala da sam jedini dobar izbor za nju.

Plakala sam zbog pitanja koje i danas zatitra u meni: hoće li itko drugi prepoznati u mom djetetu ono što ja vidim u njoj?

 

Prijateljica me jučer pitala kako se nosim s novom životnom fazom: s polaskom u školu i promjenama koje ona nosi.

Beskrajno sam zahvalna vrtiću, on je bio svojevrsna generalna proba. Tamo sam imala priliku vidjeti kako se Eva Lole snalazi u grupi, koliko joj dugo treba da se oslobodi, je li fleksibilna, izdržava li u svojim idejama i koliko potvrde sebe traži u drugima.

Sada znam s čime raspolaže pri prelasku iz slobode u odgovornost i kako joj možemo pomoći da ta tranzicija bude što lakša.

 

Danas sam upisala Evu Lole u školu. Nisam plakala, možda ću plakati zadnjeg dana vrtića kad ćemo se zajedno zahvaliti svemu onome što nam je dao.

 

Razumijem da je život ispunjen započinjanjem novog. Promjene su neizbježne, iako  ponekad nisu ugodne.

Sretna sam što se u našem društvu sve više potiče slavljenje života, to je i moja svakodnevna misija, ali mislim da se život može slaviti samo onda kad ga živimo u potpunosti.

Kao što je važno da još kao djeca proradimo frustracije i naučimo se nositi sa situacijom kad ne možemo dobiti sve što želimo da bismo bili sretnije odrasle osobe, tako je važno da se ne uplašimo tuge, zbunjenosti, usamljenosti, straha od neizvjesnosti i svih ostalih osjećaja koji možda nisu lijepi, ali su dio našeg tkanja.

Rastajat ćemo se s prijateljima, završavat ćemo partnerske odnose, opraštat ćemo se zauvijek s onima koje volimo (barem u ovom fizičkom obliku), preseljavat ćemo se u drugu državu, mijenjat ćemo posao, ostajat ćemo bez vrijednih stvari, bojat ćemo se za egzistenciju, bit ćemo sami, otiskivat ćemo se u nepoznato, gubit ćemo tlo pod nogama…Tada ćemo shvatiti da život nije izlog iz kojeg izabiremo samo najljepše, najsvjetlucavije, ono što će se svidjeti većini.

Baš tada ćemo shvatiti kako je čarobno imati vjere i da su iskustva koja nam nisu bila ugodna bila nužna da bismo naučili da slaviti život znači prihvatiti ga kao dar, razumjeti njegove cikluse, prihvatiti njegovu slojevitost, pratiti njegov ritam.

 

Znam da je potrebno prvo otpustiti, kako bi se napravilo mjesto za novo. Zato ću si dati vremena da u ovoj promjeni budem emotivna, svjesna da svaki početak u sebi sadrži neki završetak. To mi je ujedno i utjeha jer znam da funkcionira i obrnuto: da je svaki završetak prilika za novi početak.

Upravo to nam je bila tema ispraćaja stare i dočekivanje nove godine. Godine u kojoj se već u njenoj prvoj polovici, ljudima oko mene štošta završilo. Drago mi je što se nismo pravili da je sve super, što smo tugovali i dopustili si bol. Jedino tako možemo živjeti dalje i veseliti se novom.

 

Svojoj prijateljici Spomenki mogu sasvim jednostavno odgovoriti na njeno pitanje:

Tugujem zbog završetka i veselim se početku.

 

I mislim da je to život u svojoj suštini.

 

Nastja

 

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

Jesi li ti to rekla da nemaš kad ni gdje kupiti jebenu kiflu? Nisam razumio zbog čega si bila ljuta, ali sam iz zažarenosti tvojih obraza i brzine kojom si izbacivala uvrede, o visini glasa da ne govorim, zaključio da te netko dobrano raspizdio. Zato što znam kako ljudi mogu biti netaktični, da ne kažem glupi, opraštam ti što si me skoro pregazila dok sam ispred zgrade čekao taxi. Drugi put zatvori prozor kad nekom objašnjavaš da nemaš gdje kupiti jebenu kiflu ili me povezi sa sobom, ja ću ti držati mobitel na uhu pa ćeš moći psovati, voziti i zatvoriti prozor istovremeno.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: u ulici Crvenog Križa, Zagreb

Ti: napiždena vozačica

Ja: smireni pješak

#000010

 

Ja sam divlja u srcu i ne bojim se divljih životinja. Ali se užasno bojim žirafa. Misliš li da su i one divlje? Bojim se i divljih muškaraca. Smijao si mi se iza leđa kad sam se uplašila žirafe. To nije smiješno. Voljela bih da te proguta lav ili tigar ili puma pa da vidim kako bi se onda smijao. Možda bih ti se pridružila pa da se zajedno smijemo u toploj utrobi divlje životinje. Sviđa mi se zvuk tvog smijeha.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: Lincoln Park Zoo, Chicago

Ti: vitez u zoološkom

Ja: uplašena princeza

#000030

 

Namrštila si se dvaput. Prvi put kad si dotakla jastoga, drugi put kad sam ti se nasmijao. Pitala si zašto se smijem jastogu pa sam se još više nasmijao. Nisam ti želio reći da se smijem tebi, ljudi ne vole da im se smiju. Nisi smiješna, samo si me nasmijala. Već me dugo nitko nije tako dirnuo. Mislio sam na tvoj smijeh dok sam jeo juhu od jastoga.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: ribranica The Lobster Place, New York

Ti: nesvakidašnja

Ja: dirnut

#000078

Comments closed

DAROVI PRIRODE

U preispitivanju svoje gotovo opsjednutosti s hranom, najviše me zanimalo gdje su njeni korijeni. Put samoanaliziranja me odveo sve do skladišta naše limenke, kako smo joj tepali, ili da budem precizna – do trgovine mješovitom robom koju je moj tata imao, vodio, pa se s njom oprostio. Tatino poduzetništvo je obilježilo moje djetinjstvo i naš obiteljski život, tamo sam naučila ono što mi je danas vrlo korisno: kako se lako brišu granice između privatnog i poslovnog vremena jednom kad izađeš iz uloge zaposlenika (i kako to nije nužno nešto loše), da vlastiti posao ima svoje zakonitosti i zna biti i milostiv i nemilosrdan, da poslovne odluke mogu utjecati na sudbinu cijele obitelji i da ću zbog gledanja čuda kreiranja vlastite priče iz prvog reda i sama jednog dana poželjeti (do)živjeti isto.

Ali ono što me posebno obilježilo u tom vremenu, a što sam shvatila tek dugo poslije, je bilo okruženje prepuno hrane. Dok još nije prerasla u trgovinu mješovitom robom, limenka je bila samo voćarna i moj tata joj je dao prigodno ime – Darovi prirode. Bilo je to mjesto gdje je počinjao i završavao tatin radni dan i kamo smo ga često pratile, a onda bismo vrijeme tamo, moja sestra i ja provodile u skladištu, igrajući se – trgovine. Skoro svaki dan premetale smo hranu po policama, udisale mirise brašna, šećera i čokolade, maštale da smo dovoljno hrabre da unatoč tatinom upozorenju otuđimo čokoladne bananice, svjedočile smo revoluciji prelaska mlijeka iz vrećica u tetrapake i veselile se kad je voće bilo za otpis jer smo ga tada mogle jesti bez da ga platimo, a u tome je bilo posebnog veselja.

 

Hrana me oduševljavala oduvijek, ali ispočetka samo kao sredstvo za igranje. Bila sam izbirljiva, nisam bila sklona isprobavanju novog (mama je uvijek morala koristiti trikove) i obožavala sam sve što je nezdravo. Kuhanje sam doživljavala kao nužnost i traćenje vremena i kad sam u studentskim danima došla u Zagreb, najviše sam jela po pekarama.

 

Kako se svemir uvijek pobrine da ti da iskustvo koje će te pogurnuti naprijed (ako ga takvim odlučiš vidjeti), ja sam za partnera dobila – vegetarijanca. I umjesto da ponavljam mamine prokušane recepte, bila sam u situaciji da, ako želim kuhati, moram ići tamo gdje nitko moj nikad nije bio: u zemlju bez mesa.

Bez ikakvog iskustva u kuhinji i pred izazovima vegetarijanstva, krenula sam ulagati u ono što će kasnije ispasti najbolji dio našeg odnosa: u kreiranje obroka s kojima se oboje podjednako oduševljavamo.

U časopisima sam čitala recepte prije nego horoskop, kad je Elle prestao tiskati kartice s receptima koje su se elegantno mogle otrgnuti, izrezivala sam recepte i ljepila ih u najdeblju bilježnicu koju sam mogla naći, dobivala sam i kupovala kuharice za sve prigode i upustila sam se u eksperimentiranje. Naravno da mi nije uvijek išlo glatko: trebale su godine dok nisam ispekla normalnu palačinku (do savršene nisam došla ni danas), mnogi su ručkovi bili neukusni, a još se danas smijemo dagnjama u kokosovom mlijeku koje smo bacili i naručili pizzu. Nedostaje mi onih osnovnih stvari i trikova koji fale samoukima i nemam puno iskustva u pripremanju mesnih obroka, ali me traganje za novim idejama pogurnulo u svijet bez granica u kojem sam mogla nastaviti hranu doživljavati kao sredstvo za igru, a kuhinju kao mjesto podrške vlastitoj kreativnosti. U kuhinji sam naučila kako pametno rasporediti vrijeme, kako maksimalno iskoristiti svoje organizacijske sposobnosti, naučila sam vjerovati u sebe i slušati instinkte i postala sam dobra kuharica.

Za mene je poseban dar kad znaš uživati u hrani, kad otkriješ na koje sve lude načine hrana može spajati ljude, kad se s okupljanjem oko stola koncentrira i dobra energija i kad s nečime što si sam napravio, zapališ iskru ljubavi prema životu u onima koje voliš.

Jer, nije li ljubav prema hrani ujedno i ljubav prema životu?

Strast za hranom sam željela prenijeti i na svoje dijete, planirala sam ju odgajati u kuhinji i ostaviti joj u nasljeđe sve svoje kuharice i bilježnice s receptima.

Ali dobila sam dijete nezainteresirano za (moju) hranu, s vrlo kratkim popisom namirnica koje odobrava i provela sam puno vremena u bitkama sama sa sobom, a onda i s njom.

Htjela sam ju hraniti po svom, zdravo, promišljeno, s puno začina, htjela sam da zajedno slavimo hranu, a dočekao me još jedan izazov u kojem sam naučila da svatko ima svoju ljubav prema životu.

Tek kad sam sebi priznala da ona možda nikad neće sa suzama od sreće gledati Chef `s table i da možda neće na kupovanje ili kušanje nove hrane gledati kao na vrhunski doživljaj niti uživati u tome da ona bude onaj lovac koji donosi hranu doma i kad sam sebi rekla da je to potpuno u redu, počele su nam se otvarati prilike u kojima obje, svaka na svoj način, možemo uživati u hrani i životu.

 

Sada znam da svatko od nas ima svoje darove prirode, utjecaje okruženja u kojima odrastamo i koji se isprepliću s našim DNK molekulama tvoreći jedinstvena bića s različitim ljubavima, strastima, interesima i misijama. Ja sam, između ostalog, dobila i uzela hranu.

Zavirite u svoje skladište (uspomena) i vidite što je vama svemir darovao kao ono s čime ćete uveseljavati svijet. Ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da vam je to dano još od početka.

Nastja

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

Pitam se gdje si četvrtkom, viđam te svim ostalim radnim danima. Prilično si misteriozna. Zamišljam te kao tajnu agenticu, ali nisam siguran da tajne službe imaju urede na La Défenseu. Ali, totalno te mogu zamisliti u nekoj akciji, pogotovo kad nosiš one svoje kožne hlače. Čekaj, a da nisam ja tvoja meta pa mi se zato uvijek nasmiješiš kad prođemo ujutro jedno kraj drugog? Iako je to malo vjerojatno. Misliš li da bi mene itko pratio? Još kao mali sam maštao da sam u vezi sa špijunkom.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  poslovna četvrt La Défense, Pariz

Ti: žena u kožnim hlačama

Ja: maštam o vezi s tajnom agenticom

#000088

 

Gledaš li kad u tuđe stanove i zamišljaš da vodiš život tih ljudi? Zamišljaš li ih sretnijim od sebe i poželiš biti oni? Eto, to sam radio sam, u gluho doba, nasred ulice kad si zastala, pogledala me s neshvaćanjem, odmahnula glavom i nastavila dalje. Zvuk tvoji potpetica se odbijao od zgrada. Odjednom je zamro pa onda nastavio ujednačenim ritmom. Nisam se okrenuo. Sad mi je žao zbog toga. Možda si zastala da bi pogledala prema istoj zgradi. Zanima me što si vidjela.

Kada: 30.02.2012.

Gdje:  Karl-Marx Aleja, Berlin

Ti: naizgled normalna

Ja: čudak

#000065

 

Svako jutro ustanem misleći na tebe. Spremim se za posao, doručkujem, dođem na posao misleći na tebe. Ne prestajem misliti na tebe. Osim kad ti sazoveš sastanak i sjednem za veliki stol, osim kad sam u tvojoj neposrednoj blizini, jedino tad ne mislim na tebe, tad opčinjeno gledam u tebe, divim se načinu na koji slažeš rečenice, ponekad zatvorim očim da bih mogao uživati u tvom piskutavom glasu. Volim te od kad si me obavijestila da sam dobio posao u tvom sektoru. I voljet ću te sve dok budem tamo radio.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: na poslu, Beč

Ti: šefica

Ja: tvoj bliski suradnik

#000040

Comments closed

ČIJA SU NAŠA DJECA?

U trudnoći sam na poklon dobila bilježnicu s predivnim koricama kojoj je bilo namijenjeno da bude dnevnik trudnoće, a ja sam ju pretvorila u spomenar kako bi Eva Lole imala uspomene prije uspomena. Pisala sam joj pisma, lijepila slike s ultrazvuka, sve bližnje natjerala da napišu pismo bebi u trbuhu kao da ju već poznaju, a onda sam stavljala njihove fotografije i pisala joj tko su oni i zašto su važni. Pisala sam joj i o ljubavi, prijateljstvu, hrani, putovanjima… Nastavila sam pisati i neko vrijeme nakon što se rodila.

Kao posvetu na korice sam ispisala onu poznatu pjesmu od Halila Džubrana. Znate na koju mislim? Oduvijek mi se sviđala.

Danas znam ono što tada nisam znala: ta pjesma kao da je odredila naš odnos, bila je proročanska.

Zapravo je bila samo putokaz.

 

Nakon rođenja sam Evi Lole napisala da sam mislila da znam sve o ljubavi, dok uz nju nisam spoznala novu dimenziju.

Bila sam preplavljena emocijama, nisam znala da je moguće toliko voljeti. U danima koje smo provodile zajedno, znala sam u nju gledati kao u neko čudo. Vjerujem da se to događa svakoj mami.

Ali s vremenom sam shvatila da se meni ne događaju stvari na koje su me druge mame upozorile i počela sam preispitivati svoju ljubav.

Ispočetka je to bio mali crv koji nagriza moje srce, a onda me znalo preplaviti: krivila sam carski rez zbog kojeg nismo dovoljno povezane, nemogućnost dojenja, pomišljala sam na postporođajnu depresiju, a nekad sam se jednostavno proglasila neuspjehom.

Znate zašto?

Zato što trenutak kad ću staviti dijete u krevet i iz njega izbaciti partnera nikad nije došao; ona je od prvog dana spavala u svom krevetu i danas kad moramo spavati svi zajedno (kao recimo na moru), nitko od nas se ne zna s time nositi.

Zato što sam obožavala trenutke (i još uvijek ih obožavam) kad je ona kod bake, a nas dvoje imamo vrijeme (samo) za sebe.

Zato što sam znala otići s prijateljicama na piće, u kazalište ili kino, a nju ostaviti s tatom doma. Danas s prijateljicama odem čak i na putovanje.

Zato što bez vremena za sebe ne mogu funkcionirati i nesebično sam uzimala vrijeme svom djetetu kako bih bila sama sa sobom. Danas inzistiram na tome da svatko od nas u danu bude malo sam.

 

Bila sam uvjerena da sa mnom nešto nije u redu i stalno sam čekala kada će doći to dječje preuzimanje mog partnerskog odnosa i društvenog života, kad ću početi živjeti za nju i kad će doći taj trenutak da neću imati vremena oprati kosu. Sve sam ih željno iščekivala jer sam shvatila da to znači biti prava mama i kad nisu došli, kad svoje dijete nisam stavila na prvo mjesto, zaključila sam da sam podbacila.

Živjela sam s tim teretom kao što čovjek živi s nekim hendikepom – nekako se navikne i ide dalje najbolje što zna. Trudila sam se da vrijeme koje provodimo zajedno, zaista provedemo zajedno, da nam bude ispunjeno, kreativno, sretno, da razgovaramo, maštamo, raspravljamo, učimo se o životu…

Dala sam joj i dajem joj sve što znam i sve u što vjerujem. Ali nikad joj nisam dala sve što – imam.

Neke stvari će uvijek ostati samo moje: moj partner, moj krevet, moje vrijeme (makar pet minuta u danu), moje strasti, moje ambicije, čak i neke moje stvari…Shvatila sam da jedino tako ja mogu biti najbolja verzija sebe – za nju.

 

Tek sam se prošlog ljeta prestala mučiti s tim je li to ispravno. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojem čovjek pomisli: ovo je iskustvo zbog kojeg sam uopće ovdje. Do sada ga nisam bila spremna podijeliti.

Dolazili smo po nju na more, nakon što se nismo vidjeli desetak dana. Kroz prozor auta sam ju vidjela na terasi, u istom trenutku je i ona vidjela mene. Sjurila se niz stepenice, a ja sam skoro iskočila iz auta. Potrčale smo jedna drugoj u zagrljaj i prije nego što smo si počele govoriti smiješna imena, kako to inače radimo, obje smo zastale.

Bio je to trenutak toliko kratak da se ne može izmjeriti niti jednom jedinicom za vrijeme, ali obje smo ga bile svjesne. U tom trenutku kroz mene je prošlo kao strujni udar: ona nije moja. U tom trenutku, to je prošlo i kroz nju. Bio je to razgovor naših duša, kratak kao bljesak munje.

Nakon toga smo se zagrlile, izljubile i ostatak dana smo provele zajedno. Izvana je sve bilo isto, ali naš je odnos dobio novu dimenziju.

Shvatila sam da nije stvar u tome da nismo dovoljno povezane, da nešto nedostaje našem odnosu mame i kćeri, kao što sam do tad mislila.

Shvatila sam da je ona svoja, da me je trebala kao kanal da dođe na svijet, da nije ovdje da bi mene činila sretnom ili me povrjeđivala, da se ne moram bojati za nju, da ona ovdje uopće nije zbog mene, nego da je došla po svom poslu.

 

Bio je to dan kad sam doživjela ono što Halil Džubran piše u svojoj pjesmi, kad sam shvatila da ja tu pjesmu živim: moje je dijete došlo kroz mene, ali ne i od mene, i premda je sa mnom, ne pripada meni. Mogu joj dati ljubav, ali ne i vlastite misli. Ja sam luk s kojeg je moje dijete odapeto kao živa strijela.

Bio je to dan od kad živim oslobođena tereta krivnje i svjesna da sam još onog dana kad sam ispisala Džubranovu pjesmu na korice njenog života, ispisala presudu sebi kao majci: moje dijete nije moje. I kao majka kćeri čežnje života za samom sobom, ne mogu biti bolja nego što jesam.

 

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona  su  sinovi  i  kćeri čežnje  života  za  samim
sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete  im  dati  svoju  ljubav,  ali  ne  i  svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete  okućiti  njihova  tijela,  ali  ne  njihove duše,
Jer,  njihove  duše  borave  u  kući  od  sutra,  koju
vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete  se  upinjati  da  budete  kao  oni,  ali  ne
tražite od njih da budu poput vas.
Jer,  život  ne  ide  unatrag  niti  ostaje  na  prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao
žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i  On
vas  napinje  svojom  snagom  da  bi  njegove  strijele
poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za
sreću;
Jer,  kao  što  On  ljubi  strijelu  koja  leti,  isto  tako
ljubi i luk koji miruje.


– Halil Džubran

 i

Nastja

 

 

Comments closed

STVARNO, ŠTO JE DOBRO I ZLO?

Knjigu Oscara Brenifiera, filozofa koji djeci želi približiti filozofiju, „Što je dobro i zlo?“ kupila sam kao što i inače kupujem knjige: završila sam u knjižari (u zadnje vrijeme najčešće u Planetopiji jer mi je blizu i ima super naslove) kako bih kupila neki poklon za rođendan i izašla sam – s knjigom za nas. Toliko me privukla ideja filozofije bliske djeci, da sam samo pročitala sadržaj na koricama i malo ju prelistala; nisam čitala nasumično otvorene dijelove kako bih provjerila je li to knjiga za nas, kao što to radim inače.

Nisam planirala da ćemo ju čitati prije škole, činila mi se zahtjevna i kupila sam ju jer je bila jedini primjerak u knjižari, pa da ju imamo za kasnije. Ali unatoč stotini knjiga koje imamo na policama, Evi Lole ne može promaknuti nova knjiga u stanu, pa smo ju knjigale još istu večer.

Moram vas upozoriti: ovo nije knjiga za roditelje koji žele kontrolirati djecu.

Ako ne potičete dijete na razmišljanje i razvijanje stavova koji ne moraju biti identični vašima, nemojte uzimati ovu knjigu jer ćete biti u problemu. Stvarno, nemojte.

Ovo je knjiga koja postavi osnovno pitanje za svaku od šest tema: zakon, ljubaznost, poslušnost, razgovor, sloboda, plemenitost, ponudi nekoliko vrlo logičnih odgovora, a onda izokrene dane odgovore na način da počne sa Da, ali.. i postavlja pitanja koja djecu potiču na traženje novih odgovora, često suprotnih od onih ranije danih. Na kraju svake teme, autor zaključi diskusiju, a vi zajedno s djetetom shvatite kako je ono što znamo relativno, često isključivo i kako donosimo pretpostavke o cjelini temeljene na samo jednom njenom dijelu.

Ovo je knjiga koja i nas roditelje uči da je naša perspektiva ograničena i da trebamo uzeti u obzir više različitih gledišta kako bismo došli do cjelokupne istine.

 

Eva Lole kaže da je ovo baš dobra knjiga. Sviđa joj se što ima puno različitih pitanja, fora su joj ilustracije, rado daje odgovore i postavlja potpitanja, a toliko je usvojila način promišljanja koji knjiga potiče, da često u svakodnevnim razgovorima (da ne kažem raspravama) na neko naše objašnjenje, kaže: Da, ali…i nastavi tumačiti svoju stranu priče.

Priznajem, to možda uzdrmava ideju mirne, obiteljske večere, ali mi smo se od te ideje oprostili i prije ove knjige.

 

Kad smo knjigale temu poslušnosti, moja mama je spavala kod nas. U toj temi, glavno je pitanje: Moraš li uvijek slušati roditelje?

Neki od odgovora su ovi:

Da, jer me u suprotnom kažnjavanju.

Da, jer znaju više od mene.

Ne, jer ne volim biti poslušan.

Nakon ovog zadnjeg odgovora, jedno od pitanja pod Da, ali.. je bilo može li obitelj funkcionirati bez poslušnosti. Kratko sam joj objasnila da to znači da ako svatko radi po svom i nitko nikoga ne sluša, obitelj ne može ništa raditi zajedno, oko ničega se ne mogu dogovoriti i ne mogu funkcionirati.

Dok sam ja čitala, Eva Lole je ustajala iz kreveta, nešto došaptavala baki koja je njenu pažnju usmjeravala na knjiganje i nije me slušala. Rekla sam joj da to nije u redu jer ne poštuje moje vrijeme koje sam odvojila za nju, da ja sad čitam sama sebi, a ona me ne sluša. A ona mi je na to hladno odgovorila: Baka ne poslušiva mene, ja ne poslušivam tebe, čini se da ova obitelj ne funkcionira.

Razumijete kako ova knjiga radi?

 

Zbog interakcije koju traži i zbog koje i ima smisla, ne preporučujem da čitate ovu knjigu skroz maloj djeci koja još ne govore i ne mogu sudjelovati u raspravi. Budući da se djeca brzo razvijaju i mijenjaju, super je knjigu čitati ponovo (i ponovo) s vremenskim odmakom, dobit ćete od njih složenije, a možda i drugačije odgovore.

Kasnije sam kupila i ostale Brenifierove knjige: „Ljubav i prijateljstvo“ i „Knjiga velikih filozofskih suprotnosti“ i to su kod nas doma najčitaniji naslovi.

 

Wikipedia će vam reći da je dobro najveća moralna vrijednost, a zlo njegova suprotnost, ono što moral odbacuje kao neprihvatljivo. Nakon što prođete sve teme i zaklopite knjigu, sigurna sam da ćete ju neko vrijeme držati u rukama i razmišljati o tome što je, zaista, dobro, a što zlo.

Do idućeg knjiganja,

Nastja

i

Eva Lole

 

 

 

 

Comments closed

Oglasi na prvi pogled

Postoji podrubrika ljubavnih oglasa pod nazivom „ I saw you“ u novinama Chicago Reader na koje sam naišla dok sam boravila u Chicagu zbog potrage za grobom svog dide. Ljudi koji se sretnu prvi put, ili se viđaju neko vrijeme a da se nikad nisu upoznali, ostavljaju oglase u nadi da će se druga osoba prepoznati i javiti, a onda… što bude. Dugo nisam znala kako bih iskoristila te oglase koji su me oduševili sve dok nisam shvatila da trebaju biti baš takvi kakvi jesu, samo interpretirani na moj način. Ovo su moji Oglasi na prvi pogled.

 

 

Sigurno si neki bogati nasljednik koji pola godine provede putujući svijetom, ali nekako mislim da bi i kao  takav mogao biti zabavan. Ja sam ona pred koju je nespretnom taksistu pao jedan od tvojih Louis Vuitton kofera zbog čega si mi, u znak isprike ponudio da popijemo kavu. Odbila sam jer ne pijem kavu. Ali ako si za kakav koktel, doći ću gdje god treba. Ne zato što mislim da si bogati nasljednik, nego zato što mislim da bi nam moglo biti zabavno.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: ispred hotela Mandarin Oriental, Barcelona

Ti: kakav frajer

Ja: jednostavna ali komplicirana

#000018

 

Gledao sam te dok me gledaš. Znam da si gledala mene. Priznaj da si me gledala. Ja sam gledao tebe dok si listala neku knjigu o karmi. Možda sam bio tvoj brat u prošlom životu pa me nećeš moći izbjeći u ovome. Za slučaj da nisi osjetila našu karmičku povezanost, ja sam onaj koji se pravio da čita novog Murakamija  a zapravo sam samo blejao u tebe. I ti si preko ruba knjige pogledavala mene. Gledala si mene, kaj ne?

Kada: 30.02.2012.

Gdje: knjižara Profil, Zagreb

Ti: plava, lijepa, sigurno pametna

Ja: plav, lijep, najpametniji

#000009

 

Odbila si moj poziv na kavu na koju sam te pozvao u znak isprike jer su nespretnom taksistu poispadali koferi tik ispred tvojih nogu. Imao sam planove za popodne s tobom: nakon kave želio sam te odvesti u hotel na snimanje modnog editorijala (za koje su nam koferi i trebali) pa na tulum koji smo poslije spontano dogovorili pa si mogla i prespavati kod mene… Znam da zvuči kao pretjerivanje, ali ne mogu te izbaciti iz glave. Vidiš da ne odustajem iako sam odbijen.

Kada: 30.02.2012.

Gdje: ispred hotela Mandarin Oriental, Barcelona

Ti: žena s iskrom u očima

Ja: jednostavan ali zabavan

#000019

Comments closed